Kada gledamo male bebe, najprije ćemo primijetiti mahanje ručicama i nožicama. Djeca imaju instinktivnu potrebu za pokretom, pomoću kojeg stječu pojam o vlastitom tijelu i odnosima u prostoru. S vremenom, kroz proces sazrijevanja i stjecanja iskustava, dijete razvija kontrolu nad svojim pokretima, uspijeva ih pretvoriti u ciljane aktivnosti pomoću kojih uči o sebi i svijetu oko sebe. Već tada počinje motorički razvoj!

Motorički razvoj

Tako promatranjem i stavljanjem ručica u usta trenira vid i ojačava mišiće lica, važne za kasniji razvoj govora, a hvatanjem predmeta istražuje svoju okolinu. Dakle, djeca već od prvog dana, iako leže, naporno rade!

U samom početku dijete najviše vremena provodi spavajući i hraneći se. No, već u dobi od jednog mjeseca primijetit ćete neke promjene. Dijete postaje „budnije“, počinje slušati dok mu se obraćate, promatra vas te se povremeno pokreće kako bi dobilo vašu pažnju.

S navršena tri mjeseca života dijete postaje budno i aktivno. Postupno gubi mnoge novorođenačke reflekse i ostvaruje voljnu kontrolu svojeg tijela.

Do devetog mjeseca života kod djeteta se događaju velike promjene. Ono uči koordinirati svoje perceptivne sposobnosti (vid, dodir i sluh) te učenjem motoričkih vještina razvija sposobnost hvatanja predmeta, preokretanja s trbuha na leđa i s leđa na trbuh, čak i sjedenja.

Do dobi od 12 mjeseci dijete će postati vrlo pokretno. Sposobnost kretanja s jednog mjesta na drugo dat će djetetu prvi doživljaj samostalnosti.

Dijete koje ulazi u drugu godinu života počinje hodati i polako pričati. Penje se po namještaju, nespretno trči, šara po zidovima i uglavnom se zabavlja na način da ispituje granice postavljene pravilima i vlastitim razvojnim sposobnostima.

U dobi između druge i treće godine života dijete, uz ispitivanje granica, počinje uočavati vršnjake i uključivati se u prve oblike kooperativne igre. Sigurno trči, sunožno skače, stoji na jednoj nozi uz pomoć, hoda na prstima, vozi tricikl.

Djeca imaju instinktivnu potrebu za pokretom, pomoću kojeg stječu pojam o vlastitom tijelu i odnosima u prostoru.

Stupanj razvoja motorike omogućuje mu i veću samostalnost, pa se ono sada može samostalno hraniti, otvarati vrata, držati čašu u jednoj ruci, samostalno prati ruke i odijevati se.

Igrajte se i pratite motorički razvoj

Razvoj svake motoričke vještine (hvatanje, okretanje, samostalno sjedenje, puzanje, ustajanje, hodanje uz oslonac ili samostalno hodanje) zahtijeva od djeteta iznimne napore, pri čemu se ono suočava s brojnim novim izazovima.

Uspješnost i brzina u svladavanju raznih vještina ovisi o genetskim predispozicijama, ali i o količini i uvjetima vježbanja. Stoga je djetetu prije svega potrebno osigurati uvjete za vježbu.

Kako bi dijete osvijestilo svoje tijelo, potrebno mu je pružiti što više fizičkog kontakta, nježno mu pričati, uspostavljati kontakt očima. U tu svrhu korisne su masaže u kojima ćete uživati i vi i dijete, a škakljanje i poticanje na smijeh učvrstit će trbušne mišiće.

Kada djetetu pokazujete igračke, zvečke i sl., činite to s udaljenosti od jednog metra kako bi je dijete moglo fokusirati. Igračku pomičite polako u svim smjerovima. Dijete će, prateći pogledom predmet, ujedno sve bolje kontrolirati glavicu.

Kako biste potakli svog mališana da aktivira svoje ručice, stavite mu narukvice sa zvončićima. Zvuk će ga motivirati na istraživanje.

Vrijeme je za igru

Kada dijete dovoljno učvrsti vratnu muskulaturu, vrijeme je za igre na podu. Tada mu često mijenjajte položaje. Kada ga polegnete na trbuh, postavite igračke oko njega koje će ga motivirati na odizanje trupa.

Dok leži na leđima, koristite mobile za kojima će posezati. Posebno su motivirajući oni koji proizvode zvuk kad ih se dotakne. Koristite i različite teksture koje djeca vole istraživati.

Kasnije provodite vrijeme na podu, igralištima, u parkićima i u prirodi. To su najbolji „poligoni“ za vježbu. U toj dobi se može i vidjeti i procijeniti ide li bebin motorički razvoj u “pravom smjeru.”

Potičite ravnotežu i pokretljivost postavljajući razne predmete oko djeteta koje sjedi. Rabite predmete koje dijete može sa sigurnošću stavljati u usta. Često su razne kutije, plastične boce i šuškavi papiri najzanimljivije igračke. Postanite i vi aktivni sudionik igre. Potičite ga na davanje i uzimanje predmeta („daj mi“, „dam ti“), gradite toranj i veselite se s djetetom kada ga uspije razrušiti. Promatrajte slikovnice i potičite pokazivanje prstom (u početku vodite ruku).

Igrajte se „skrivača“ (pokrivajte se npr. kuhinjskom krpom pa nek’ vas dijete nađe, ili pokrijte njega pa nek’ se samo oslobodi krpe).

Kotrljajte loptu po podu i tražite od djeteta da ju kotrlja prema vama. Ne pospremajte igračke u kutije, već ih postavite na različita, djetetu pristupačna mjesta, kako bi ga poticale na kretanje.

Pratite dob vašeg mališana

Pratite razvoj i mogućnosti svojega djeteta. Neka motorički razvoj ide u skladu s djetetovom dobi. Potičite ga na aktivnosti primjerene njegovoj dobi i sposobnostima jer su one tek tada stimulativne i poticajne za dijete. S vremenom mu dopustite manipulaciju sitnim predmetima kako bi razvilo „pincetni hvat“ (hvatanje sitnih predmeta palcem i kažiprstom).

Potičite dijete na samostalno hranjenje, ali ga nikad ne ostavljajte bez nadzora i budite naklonjeni prema neredu.

Kupanje pretvorite u mokri poligon za igru. Tada koristite čašice i pretačite vodu bez straha od prolijevanja, koristite spužve koje će dijete stiskati („žmikati“) i na taj način ojačati svoje šake.

Šarajte kredom po ploči, pločniku… Crtajte prstima i dlanovima, pastelama, bojicama, flomasterima… Trgajte papir, režite škarama, lijepite. Uključite svoje dijete u sortiranje rublja, postavljanje stola, vješanje rublja kvačicama… Sve su to aktivnosti koje razvijaju spretnost.

Nespretna djeca i motorički razvoj

Ako dijete nerado sudjeluje u nekoj aktivnosti, to je pokazatelj da mu je ta aktivnost teška. Ne zanemarujte tu činjenicu!

Potičite i pratite svoje dijete i njegov motorički razvoj. Ako primijetite odstupanja, obratite se stručnjaku, jer su teškoće grube motorike prisutne kod oko 15 % djece. Ovdje se, u većini slučajeva, radi o „nespretnoj“ djeci.

Te teškoće utječu na razvoj mnogih vještina, poput fine motorike (nužne za svladavanje školskoga gradiva), motoričkoga planiranja (npr. koliko brzo moram trčati da bih ulovio loptu), koordinacije i mnogih drugih.

Potičite ravnotežu i pokretljivost postavljajući razne predmete oko djeteta koje sjedi.

Posljedice ovih teškoća mogu se odraziti na samopouzdanje (odbijanje sudjelovanja u novim aktivnostima), socijalni razvoj (isključivanje „nespretne“ djece iz igre), ponašanje, učenje, pamćenje, itd.

Motorički razvoj je važan temelj za cjelokupni razvoj mališana. Ona je „motor“ što ga dječja znatiželja pokreće na stjecanje iskustava iz kojih djeca uče sve ostalo. Ljudsko je tijelo po rođenju neformirano i njegov razvoj ovisi o izazovima i stimulaciji iz okoline. Budite toga svjesni i pužite, trčite, penjite se, šarajte, režite… igrajte se sa svojim djetetom!

Često su prljave ruke, poderane hlačice i krasta na koljenu znak dobre zabave i poticajnog razvoja!

Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator
Kabinet Korneo

Foto: Pixabay

Objava Naučite pratiti djetetov motorički razvoj pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Što je zapravo slijepo crijevo?

Slijepo crijevo je početni dio debelog crijeva iako ono samo po sebi nije “slijepo”. Naime, prema liječnicima slijepo crijevo je onaj dio debelog crijeva koji kao vrećica završava u tankom crijevu. Ono što laici nazivaju slijepim crijevom je pak crvuljak koji izlazi iz debelog crijeva, te se ne spaja s ostatkom crijeva, već visi okrenut prema zdjelici.

Slijepo crijevo odnosno crvuljak komad je debelog crijeva najčešće dug do osam cm, a debljine do sedam mm.

Epitet nepotreban slijepom crijevu se “lijepi” jer je nepotreban ostatak iz prošlosti razvoja čovjeka.

Upala slijepog crijeva: simptomi

Upala slijepog crijeva ili apendicitis je akutna upala koja izaziva jaku abdominalnu bol, gubitak teka i osjetljivost trbušnog predjela na dodir.

Upala slijepog crijeva: simptomi kod djece

• mučnina i povraćanje
• povišena temperatura
• bol na desnoj strani trbuha, a ponekad i u leđima
• bol koja ne prolazi i nakon promjene položaja
• posebice bol pri ekstenziji desnog kuka – primjerice pri spuštanju niz stepenice
• često mokrenje
• proljev
• opstipacija

Foto: Freepik

Objava Upala slijepog crijeva – jednog od najproblematičnijih organa pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Naravno, baka i djed su također tu, ali tete i ujaci i ujne ili strine i stričevi su posebna vrsta cool odrasle osobe. Najčešće je to jer svaki puta kada se vide igraju se ili pak idu na sladoled, možda imaju neki svoj ritual.

A ovo je 8 razloga zašto su tete i ujaci baš zakon:

1. Oni su cool odrasle osobe
   Sjetite se samo kada ste bili dijete, pa su vam mama i tata u nekim situacijama bili kao neprijatelji. Najčešće se odmah pored našla teta koja je znala utješiti, dati omiljeni slatkiš, odvesti u kinu ili samo zajedno s vama gledati omiljeni crtić komadić čokolade ili vam pustila svoj omiljeni crtić.
2. Imaju drugačije mišljenje
   Uvijek treba slušati roditelji no ponekad je dobro čuti i drugo mišljenje o istoj stvari.
3.  Oni su kao “drugi” roditelji
   Bez obzira radi li se o šetnji kolicima dok se mama tušira ili odlasku u parkić, tete i ujaci su roditeljima najbliža rodbina i vjerojatno u njih imaju najviše povjerenja.
4. Mudri su!
   Tete i ujaci su kao mudraci. Uvijek imaju neku zabavnu anegdotu koja će olakšati situaciju, neku šalu da oraspolože, mudri savjet kojim će vam rado pomoći.
5. Služe kao tampon zona!
   Nismo sigurni je li zaista znanstveno dokazano, ali nama se čini da je. Tete i ujaci ili pak strine i stričevi, spuštaju tenzije u prostoriji kada god to zatreba.
6. Vole ugađati klincima !
   I da, ponekad to graniči s razmaženošću, ali okej je da postoji neka odrasla osoba koja će rado udovoljiti svakom hiru vašeg djeteta. Klinci uvijek znaju što mogu tražiti od koga, a najčešće i  kada treba stati.
7. Kao da čitaju misli
   Klinci i roditelji provode jaaako puno vremena zajedno, zato ponekad postanu neosjetljivi na neke uobičajene situacije. E upravo te situacije će ujaci i ujne vrlo dobro pročitati. I uvijek pomoći!
8. Uživaju s klincima, onako iskreno!
   Najčešće jedva čekaju njihov posebni izlazak ili da im kupe čokoladicu.

Foto: Pexsels

Objava 8 razloga zašto su tete i ujaci, strine i stričevi skroz zakon! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Koliko često poželimo lagati djeci? Nitko ne može poreći da će neke male laži koje izreknemo uistinu razvesele djecu. Ili bolje rečeno, ne rastuže ih kao istina koju prešutite. No, istraživanja su pokazala da je najbolje – nikad ne lagati djeci. Tvrde oni koji su proveli istraživanje da djeca kojoj se laže (čak i bijele laži) postaju odrasli koji lažu. A to ne želimo, zar ne?

Ostavit ću te tu!

Znate ono kad želite krenuti iz parka, pa kažete klincima da vi idete i da ćete ih ostaviti u parku ako ne krenu? A koliko ste puta rekli mališanu da je trgovina zatvorena i ne može dobiti sladoled? Roditelji to neprestano rade, zato što funkcionira. No, funkcionira li stvarno? Ne biste stvarno ostavili dijete u parku i trgovina nije zatvorena u srijedu popodne. Dakle, to su – laži.

Da, čini nam se da zvuče poprilično bezazleno. Ujedno nam se čini da u određenom trenutku takvim lažima možemo izbjeći pravu dramu i tantrume. Pa ipak, nije najbolja ideja lagati djeci u bilo kojem obliku i na bilo koji način.

Djeca kojoj lažete postaju odrasli koji lažu. I to lažu – vama. Osim toga, prema istraživanju teže su se nosili s psihološkim i društvenim izazovima, a često su postali sebični i osjećali krivnju i sram. Pa što da onda napravite u takvom trenutku da biste izbjegli dramu?

Recite zašto

Svakako pokušajte objasniti zašto činite to što činite. Tako će vas malo lakše razumjeti. Osim toga, pokušajte koristiti pozitivne rečenice umjesto negativnih. Recite, na primjer: Da, možemo se voziti biciklom sutra. Danas još imamo obveze.“

Na kraju krajeva, možda biste jednostavno trebali prihvatiti da djeca nekad nisu sretna zbog vaših odluka. Malo prosvjedovanja ne znači smak svijeta. Možda ipak malo gore zvuči da vaš mališan odraste u tinejdžera koji misli da je u redu lagati. Pa je li uistinu tako loše ako kaže da ide kod susjeda, a ode u susjedni grad na tulum? Da, sad vam ne zvuči tako bezazleno, zar ne?

Povjerenje i otvoren razgovor s mališanom jedino je što će vam pomoći kako vaše dijete odrasta. Uložite u iskrenost, čak i ako je sad teško. Bit će vam drago kad vam onaj tinejdžer dođe s nekom važnom istinom, a vi mu možete pomoći lijepom riječi.

Foto: Pexels.com

Objava Lagati djeci nije u redu – čak ni bijele laži! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Postoje načini da svaki dan dočekate i ispratite s osmijehom na licu.  Samohrano majčinstvo nije kraj svijeta, vi to možete! I zato donosimo nekoliko savjeta za samohrane majke.

1. Napravite detaljan plan

Svako jutro probudite se s idejom što želite učiniti i postići tog dana. Primjerice, jedan dan mogli biste organizirati susret roditelja – volontera i pomoći djeci koja imaju problema s učenjem i pisanjem zadaće. Osjećat ćete se bolje i upoznati više ljudi. Zapamtite, svako novo poznanstvo možda je put do novog posla ili dugogodišnjeg prijateljstva.

Ako niste raspoloženi za druženje s drugim ljudima mogli biste napraviti listu jela koja biste voljeli kuhati taj tjedan i poći u nabavku. U trgovinu ponesite popis namirnica i strogo ga se pridržavajte. Nakon šetnje po dućanu s vašeg mališana možete odvesti u posjet njegovom ili njezinom ocu, a vi se posvetite kuhanju, izradi plana za naredni dan ili odmoru.

2. Uvijek odredite prioritete

Nemojte dozvoliti da vam tuga bude važnija od igre s djecom, majčinstvo se događa sada. Na papir, ruku ili računalo napišite što morate obaviti i držite se toga.

3. Pohvalite se!

Barem jednom u danu vratite se na vrh popisa obveza i pogledajte što ste sve učinili do tog trenutka. Bit ćete ponosni na sebe i na vaše majčinstvo.

4. Razmislite u čemu ste dobri

Pletenje, šivanje, strani jezici, fotografiranje… sve su to hobiji koje možete unovčiti. Počnite stvarati vlastiti biznis. Majčinstvo, i samohrana, ide ruku pod ruku s poslom.

5. Zaštitite dijete

Najvažnije od svega je: ne dozvolite da vaše dijete primijeti kroz što prolazite. Budite sigurni da mališani znaju za vaše probleme, ali nemojte im prepričavati svaki detalj. Majčinstvo je zaštiti dijete od traume, ali ih i pripremiti za svijet odraslih!

6. Napravite razliku između potreba i htijenja

Čuvajte svaku kunu! Ako vam na mjesečnoj razini i ostane nešto novca, spremite ga u crni fond. Štedite.

7. Proširite krug pozitivnih ljudi

Vaše majčinstvo sačuvajte za sebe i vaše dijete, te ljude koji su toga vrijedni! Negativne osobe – bez imalo razmišljanja – izbrišite iz života.

Vedri ljudi u vama će buditi toplinu i pomoći vam da pronađete bolji i sigurniji životni put.

8. Besplatno je u modi!

Potražite besplatne tečajeve za edukaciju odraslih i besplatne radionice za djecu.  Zabilježite gdje bi, za nula kuna, mogli otići s vašim mališanom, uredite se i zaputite. Najbolje stvari su besplatne.

9. Ne odustajte od sebe!

Život neće uvijek biti težak i kompliciran. Kako kažu stari ljudi: “Nakon kiše uvijek dolazi sunce“ pa će i vaše uskoro zasjati. Dok taj trenutak ne stigne, pazite na sebe i svoje financije te živite od danas do sutra.

Nemojte gledati previše unaprijed jer bi vas to, u ovoj situaciji, moglo učiniti depresivnima. Planovi za budućnost kuju se kad je život u potpunosti i stabilno postavljen na noge.

10. Samohrane majke ne treba biti sram

Majčinstvo, odnosno roditeljstvo je teško! Ako nemate za hranu i režije obratite se službi čija je dužnost paziti na građane u nevolji. Prihvatite svu pomoć koju možete dobiti, pa ćete jednom, kad se „iskoprcate“ iz problema i vi pomoći potrebitima. Nije sramotno primati socijalnu ili bilo koju drugu pomoć.

12. Sagledajte svoje probleme

Problemi se moraju razvrstati, nemoguće ih je sve riešiti odjednom. Posvetite im se polako – jednome pa drugome.

Foto: Freepik, Pixabay

Objava Savjeti za samohrane majke – vi to možete! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Izgubili ste mališana u dućanu? Ili vam je to jedan od najvećih strahova? Važno je biti spreman i pravilno i na vrijeme reagirati. Jednoj australskoj mami dogodilo se isto. Naime, tijekom šopinga mama je na 10 minuta izgubila dvogodišnjeg sina Nathana. Kaže da joj je to bilo najstrašnijih 10 minuta u životu!

Svima se to može dogoditi. Važno je kako se ponašati u tom trenutku. Dozivanje najčešće ne pali, ili ne slušaju, ili se igraju, pa se skrivaju. Najbolje je upozoriti kupce oko sebe da vašeg djeteta nema.

Kada je mama iz Australije shvatila da njenog sina nema otrčala je ispred dućana i zaštitarima dala opis sina kako ba ga zaustavili ukoliko bi izašao van. Nakon toga je sumanuto hodala po dućanu, ali se sjetila savjeta kojeg je vidjela na TikToku. Naime, ponavljala je opis djeteta na glas dok je hodala po supermarketu kako bi što više kupaca obratilo pozornost da traži sina.

“Pokušavala sam ne paničariti”, kaže mama, “hodala sam i ponavljala – nestao mi je sin Nathan, ima traperice, žutu košulju i smeđu kosu“.

Tako je privukla pozornost ostalih kupaca koji su isto krenuli tražiti njenog sina. U roku od nekoliko minuta jedan stariji muškarac opazio je Nathana i viknuo da ga je pronašao.

Mama iz Australije napominje da bi bilo najbolje na glas ponavljati opis djeteta i otići do infopulta gdje postoji mikrofon kako bi upozorili ostale kupce.

Foto: Freepik

Objava Izgubili ste mališana u dućanu? Jedna mama za to ima super trik! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Jedna se opširna anketa pozabavila u SAD-u pozabavila teškim pitanjima na koje se očekuje odgovor od roditelja. Znate, to su ona poput „Postoji li stvarno Djed Mraz?“ ili „Odakle dolaze bebe?“ Ta su dva pitanja samo najčešća, a među težima sve je više ozbiljnijih pitanja, poput onih o očuvanju okoliša.

Iako se na prvu ne čine kao teška, roditelji upravo pitanja o okolišu smatraju teškima. Na primjer: „Zašto moramo reciklirati?“ ili „Što znači da se moramo misliti zeleno?“ Gotovo polovica mama koje su čula ovakva pitanja priznale su da su točan odgovor morale – guglati.

Pokažite primjerom

No, iako ih klinci često iznenade i zateknu u neznanju (odnosno neznanju kako to točno objasniti djeci), mame su priznale da su ponosne na svoju djecu kad postavljaju teška pitanja. To im, kažu, pokazuje da su djeca zainteresirana za svijet oko sebe. A to je posebno važno u ova burna vremena.

Klinci o okolišu najviše uče od roditelja, a čak i male promjene mogu značiti puno i utjecati pozitivno na mališane. I to bez obzira na dob – oni od dvije godine nisu premaleni da bi naučili nešto o očuvanju okoliša. Dovoljno je reciklirati smeće i napraviti male promjene u stvarima koje koristite i koje kupujete, te objasniti mališanima zašto to tako činite.

Teška pitanja koja klinci postavljaju:

1. Postoji li stvarno Djed Mraz?
2. Odakle dolaze bebe?
3. Zašto moramo reciklirati?
4. Vjenčaju li se životinje?
5. Što znači biti „zelen“?
6. Što znači (psovka)?
7. Zašto je nebo plavo?
8. Zašto ne mogu ostati budan/budna koliko i ti?
9. Što znači ljubav?
10. Sigurni smo da će se ovdje (ili više na ljestvici) uskoro naći i koje o koronavirusu…

Foto: Freepik

Objava Djeca postavljaju najteža pitanja ikad! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Čak i ako je vaše dijete starije, sve tamo do početka tinejdžerskih godina, sposobnost da stvori zamišljeni svijet i da o njemu priča povezuje se s kreativnošću i sposobnošću pričanja priča. Zamišljeni prijatelj najčeš+će se javlja kod trogodišnjaka i četverogodišnjaka.

Često se stvari razvijaju tako da dijete u ranim godinama ima zamišljenog prijatelja, da bi se poslije to pretvorilo u cijeli paralelni svijet. No, prvotni zamišljeni prijatelj često nije dio novog zamišljenog svijeta. Čini se da su djevojčice i dječaci ovdje izjednačeni, nema pravila.

Isto tako, tijekom jedne provedene studije pokazalo se da, usprkos mišljenju da su to njihovi svjetovi, djeca često dijele te svjetove s drugima i ponekad su spremna čak zajedno s vršnjacima graditi isti svijet.

Roditeljima se savjetuje da prihvate taj svijet, ali ga nikako ne bi smjeli kontrolirati. Mališani koji imaju svog zamišljenog prijatelja imaju stalnog partnera u igri i pomoć za razumijevanje svijeta u kojem žive. Možda se tako ne čini, ali vrlo dobro znaju da taj prijatelj postoji samo u mašti i nije dio realnog svijeta.

Foto: Unsplash

Objava Zamišljeni prijatelj – ima li ga vaše dijete? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Atmosfera je puno prirodnija jer i u svakodnevnom životu, kako u obitelji, tako i izvan nje, okruženi smo ljudima različite dobi. Roditelji nekad znaju biti zabrinuti upisujući dijete u takvu skupinu jer se boje da će njihovo starije dijete možda razvojno nazadovati ako vrijeme provodi i sa mlađom djecom, a roditelji mlađe djece mogu se također brinuti kako će se njihovo dijete snaći u društvu starijih, hoće li možda biti više frustrirano zbog promatranja starijih što sve mogu, a ono još ne može.

Mjesta za zabrinutost ne bi trebalo biti. Pogrešno je mišljenje da se planirane aktivnosti teško mogu provesti i sa mlađom i starijom djecom. Neki misle da se onda više planiraju jednostavnije aktivnosti koje će mlađi moći razumjeti, a stariji ih eto tako usput isto popratiti bez nekog razvojnog učinka za njih.

Organizacija vrtića

E, sad, to naravno najviše ovisi o organizaciji vrtića i o samim odgojiteljima koji ondje rade, ali isto tako i bez dobre osmišljenosti i organizacije aktivnosti u skupini djece vršnjaka također su mogući isti problemi.

U mješovitoj skupini rad se organizira u manjim skupinama. Naravno da je puno zahtjevnije kada jedna odgojiteljica treba osmisliti aktivnosti koje će biti poticajne i za mlađe i za starije, ali nije i nemoguće.
Na primjer, djeci će se ponuditi neka slagalica od manje i od više dijelova, tako da svako dijete pronađe ono što njegovom trenutačnom razvojnom stupnju najbolje odgovara. Nekada stariji izvode igrokaze za mlađe u kojima mogu i mlađi sudjelovati na jednostavniji način. Stariji će npr. izgovarati tekst, a mlađi će imitirati određene zvukove.

Suradnja

Djeca se potiču na međusobnu suradnju poštujući individualnost svakoga od njih. U mješovitoj skupini stariji lakše iznose svoje ideje i mišljenja, jako se vole brinuti o mlađima, pomagati im prilikom oblačenja, dodavanja nečega i sl., pri čemu uče i preuzimati odgovornost za svoje postupke, a pokazujući im što sve oni mogu, zapravo učvršćuju i svoju sliku o sebi.

Iz vlastitog iskustva mogu reći i da stariji nekako lakše ispravljaju svoja ne baš poželjna ponašanja jer im je jako važno biti uzor mlađima. Kada ih se upozori na neko nepoželjno ponašanje i pri tome ih se upita što će mlađi misliti o tome. Često puta se posrame te samoinicijativno priđu mlađima i objasne im da to što su vidjeli nije bilo uredu i da to ne smiju i oni raditi.

Mlađa djeca uče od starijih, promatraju kako oni rješavaju konfliktne situacije, kako se brinu za sebe, uče se samostalnosti, a pozitivan je utjecaj i na razvoj govora jer što je veća razlika u dobi među djecom, mlađa djeca dobivaju bolji jezični uzor. Razvijaju interes za jako puno aktivnosti, što pozitivno utječe na njihov razvoj. Tako npr. promatrajući starije kako skaču, bacaju loptu, crtaju, oblače jaknu… i mlađi žele biti kao oni. Ulažu više truda da i oni to savladaju te samim time brže i lakše nauče. U mješovitoj skupini djeca su uglavnom uspješnija u socijalnim vještinama, što im znatno olakšava kasnije snalaženje u školi, ali i u životu općenito. Više ima pozitivnog izražavanja emocija, a manje međusobnog natjecanja i dokazivanja.

Stariji vs. mlađi

Djeca međusobno puno više surađuju. S vršnjacima djeca češće uspostavljaju prijateljske odnose, ali i izražavaju agresiju jer u njima vide i konkurenciju, a s mlađima ili starijima puno se bolje povežu i međusobno si više pomažu. Stariji radije uče mlađu djecu nego vršnjake i pri tome imaju nevjerojatno strpljenje, a mlađi radije uče od starijih nego od vršnjaka. Stariji često osmišljavaju i organiziraju zajedničke igre u kojima mlađi rado sudjeluju i uživaju u idejama koje dobivaju od starijih. Stariji u toj igri dobivaju osjećaj vođe koji im jača samopouzdanje.

Učenje i prevladavanje poteškoća

Mješovite skupine jako su poticajne i za djecu koja imaju neke teškoće u razvoju. Za takvu je djecu to manje stresno okruženje.

Zamislimo dijete koje u nekom segmentu svog razvoja zaostaje. U skupini svojih vršnjaka to zaostajanje bilo bi lakše prepoznato kao neko odstupanje od prosjeka. I samo bi dijete lakše prepoznalo da ne može nešto što ostali mogu. To bi moglo djelovati demotivirajuće na dijete. Moglo bi se povući u sebe, biti obeshrabreno… i u konačnici odustati od daljnjih pokušaja. Pogotovo ako su prisutni i negativni komentari vršnjaka.

U mješovitim skupinama razlike među djecom ne dolaze toliko do izražaja. U mješovitoj skupini je, dakle, normalno da je netko stariji ili mlađi, odnosno, sposobniji ili nesposobniji u nekoj aktivnosti. Baš kao što je to normalno i u svakodnevnom životu.

Naravno da i u mješovitoj skupini neko dijete upita drugo kako to da ono nešto ne može, ali to nema toliko jak utjecaj na njega kao što bi imala cijela grupa. Dijete se uvijek može poistovjetiti s nekim mlađim od sebe koji isto to ne može pa se ne osjeća nesposobno. Razvoj djeteta ne procjenjuje se u usporedbi s drugima, već se svako dijete prati i procjenjuje individualno.

Što se prilagodbe na vrtić tiče, mješovite skupine i tu pružaju veliku prednost. Nema klasičnog odlaska cijele jedne generacije djece i dolaska potpuno nove generacije, već uvijek za vrijeme prilagodbe novih polaznika u skupini postoje i već prilagođena djeca koja novoj djeci znatno olakšavaju ostanak. Prilagođena djeca ih pokušavaju utješiti na sve moguće načine. Ta nova djeca kada vide drugu djecu koja bez problema ostaju u vrtiću, nekako lakše prolaze kroz prilagodbu.

Velika obitelj

Mješovita vrtićka skupina zapravo je kao jedna velika obitelj u kojoj vlada jedno toplo, obiteljsko ozračje. Naravno da i u takvoj skupini ponekad bude i svađe i nekih negativnih emocija. No, čini mi se da je toga puno manje nego u skupinama vršnjaka. Moje je višegodišnje iskustvo u radu u mješovitoj skupini samo pozitivno.

Sviđa mi se raditi u takvoj skupini premda je zahtjevnije, dobrobiti za djecu koje sam nabrojala redovito primjećujem, a povratne informacije roditelja čija su djeca pohađala takvu skupinu više su nego pozitivne nakon polaska djeteta u školu. Ako imate izbor, moja preporuka je definitivno mješovita skupina!

Tekst: Nataša Šantak
odgojiteljica u Dječjem vrtiću “Točkica” u Zaprešiću

Foto: Shutterstock, Freepik

Objava Jesu li za djecu bolje mješovite vrtićke skupine? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Epilepsija predstavlja kronični poremećaj stanica moždane kore zbog kojeg te stanica postanu “prenadražljive”. Stanice moždane kore u epileptičkom napadaju sinhronizirano izbijaju električne impulse.

Uzroci epilepsije

Uzroci epilepsije mogu biti brojni, od prirođenih poremećaja središnjeg živačnog sustava, pa sve do traume glave ili tumora. U dječjoj dobi epilepsija je najčešće uzrokovana neonatalnom traumom. Nakon toga slijede uzroci poput poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave i infekcije.

Međutim, najveći i najznačajniji broj epilepsija su one s nasljednom osnovom i one kriptogene (skrivenog, nevidljivog značenja).

Epileptički napadaji

Epileptički napadaji su klinička manifestacija epilepsije, a postoji nekoliko vrsta napadaja.

Grand mal napadaj

To je najteži oblik epileptičkog napadaja u kojem bolesnik uz glasan krik gubi svijest, pada na pod, pjena mu izlazi na usta, te se trza i grči. Nakon napadaja slijedi duboki san ili pak koma, ako je riječ o dužem napadaju i težem obliku bolesti.

Apsans

To je kratkotrajni gubitak svijesti s prestancima tjelesnih aktivnosti, uključujući i disanje, a traje najdulje 20-ak sekundi. Apsans je specifičan po tome što bolesnik ne zna da ima napadaj, a tijekom dana ih može biti nekoliko. Javlja se isključivo kod djece.

Mioklonizmi

Riječ je o nevoljnim trzajevima mišića, a mogu uključivati cijelo tijelo, pojedine skupine mišića ili pak zasebne mišiće. Tipični mioklonizmi su trzajevi kapaka ili pak trzajevi glavom.

Atonički ili astatski napadaji

Kod ove vrsta napadaja riječ je o potpunom gubitku tonusa čitavog tijela. Kod atoničkog napadaja osoba se ruši na pod i često trpi traumu od pada.

Epilepsija i epileptički napadaj

Epilepsija je skup kroničnih neuroloških poremećaja, dok je epileptički napadaj manifestacija epilepsije. Osoba koja je imala epileptički napadaj ne mora nužno imati epilepsiju.

Epilepsiju će liječnici dijagnosticirati tek nakon isključenih drugih uzročnika napadaja (poput traume glave), utvrđivanja okolnosti napadaja, te naposljetku EEG nalaza.

Epileptički napadaji kod djece

Epileptički napadaji kod djece su vrlo česti bez dijagnoze epilepsije kao bolesti.

Febrilne konvulzije: epileptički napadaj koji se javlja uslijed visoke temperature , a vrlo je čest kod djece do četvrte godine života.

Upale mozga: meningitis i encefalitis često će uzrokovati epileptički napadaj

Kontuzija mozga: nagnječenje mozga često kao simptom ima epileptički napadaj

Moždani udar: udar često ima popratni epileptički napadaj

Metabolički poremećaji: manjak kalcija i elektrolita i niska razina šećera mogu biti okidač za epileptički napadaj

Foto: Freepik

Objava Što je epilepsija? pojavila se prvi puta na pitajmamu.