Prva je trudnoća bila jedno novo iskustvo u mom životu. Unatoč toj činjenici, cijelu sam trudnoću izbjegavala čitati iskustva drugih žena o tom događaju.
Vodila sam se činjenicom ‒ druge su preživjele, preživjet ću i ja, slušat ću upute osoblja, a i koliko teško može biti disati, pa to svatko zna.
Prvi porođaj trajao je 12 sati, sve je započelo pucanjem vodenjaka, dobila sam i epiduralnu i drip, a kao posljedica nastalo je i par šavova. Totalno iscrpljujuće, ali je sve završilo dobro, pa se brzo i zaboravilo. Trebalo je nekoliko mjeseci nakon toga da mi uopće padne na pamet da želim ponoviti to iskustvo. Ovdje još treba napomenuti kako je suprug ipak ostao kod prvog porođaja ispred rađaonice jer se prestravio vrištanjem jedne žene i od pomisli da sam to možda ja.
Edukacija
Nakon 15 mjeseci ostajem ponovno trudna i odlučujem se dodatno educirati unatoč jednom porođaju iza sebe. Od desetak trudnica na jednom od tečajeva, jedina nisam bila prvorotkinja. Voditeljice tečaja možda su se i iznenadile činjenicom kako netko tko ima iskustva dolazi slušati o tome. Većinu toga što sam ondje čula upravo sam iskusila na prvom porođaju, kada nisam znala da me to očekuje. Posebno sam upamtila formulu 4 – 8, odnosno formula o udisaju od četiri sekunde i izdisaju od osam sekunda tijekom trudova.
Već je prva razlika u odnosu na prvu trudnoću bila u tome što sam bila puno spremnija, i psihički i fizički, za ono što me čeka. Nadala sam se da će sve krenuti s trudovima i da ću čekati trudove na pet minuta u svom domu i zaputiti se u bolnicu. Dva dana prije samog porođaja ispao mi je sluzni čep, tada sam bila 37+5, ali panike nije bilo, jer je u prvoj trudnoći ispao tjedan dana prije, a i bila sam na samom ulasku u termin.
Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE
Dan poslije pojavio se blag iscjedak i nisam bila sigurna radi li se o plodovoj vodi. Sljedeća kontrola bila je tek za tjedan dana, tako da sam se odlučila otići provjeriti na hitnu, za svaki slučaj. Nakon obavljena pregleda, doktor govori kako je ipak riječ samo o iscjetku, ali kako sam prvo rodila na 40+1, nemam se razloga brinuti, neće to još, i da se vidimo na redovnoj kontroli.
Vidljivo umorna
Na povratku iz bolnice komentiram suprugu kako nekako nisam mirna i da ne znam kako ću izgurati još dva tjedna, a gdje da još prenesem do 42. tjedna. Za usporedbu, u prvoj trudnoći do samog kraja i pucanja vodenjaka nisam imala nikakav simptom skorog porođaja, osim spuštenog trbuha.
U ovoj sam trudnoći posljednjih mjesec dana bila vidljivo umorna, s bolovima u leđima, preponama. Možda je razlog tomu i to što se nisam imala toliko vremena odmarati posljednjih dana jer je starija kći imala povećane potrebe za pažnjom jer kao da je predosjećala što će se uskoro dogoditi. Nakon što smo došli s hitne, odlučila sam se smiriti i opustiti najviše što mogu. Izišli smo u grad u šetnju te na lutkarsku predstavu Tri praščića. Nakon povratka iz kazališta spremili smo kćer na spavanje i nastavili s maratonom gledanja filmova o Harryju Potteru zajedno s mojom sestrom. U međuvremenu smo oboje zaspali, a samo je sestra nastavila gledati. Preselili smo se u sobu, a oko jedan sat u noći probudilo me probadanje. Moram spomenuti kako smo i večer prije prvog porođaja išli u kazalište i nakon što smo legli spavati puknuo mi je vodenjak.
Spasilo me disanje
Nakon sat vremena trudovi su se spustili na šest minuta. To je bio znak da se spremimo do kraja, jer to je očito to. Složila sam nalaze koji su ostali razbacani nakon hitne, otuširala se, probudila sestru da pazi na stariju kćer i polako smo krenuli. Zahvaljujući iskustvu, najprije smo stali nešto pojesti, jer nisam znala koliko bi to sve moglo trajati. U 4.15 primili su me na hitnoj s trudovima na četiri minute i otvorenu 5 cm. Koja je to radost bila, ako usporedim da mi je prvi put do toga trebalo osam sati.
Šetala sam hodnikom dok trudovi nisu bili na dvije minute, onda sam se javila i ušla u rađaonicu. Tada mi se već javio nagon za tiskanjem i sestra mi je rekla da nećemo ništa pripremati za epiduralnu jer neće biti vremena. U jednu ruku bila sam sretna jer će očito ovaj put sve kraće trajati, a s druge strane bojala sam se kako ću bez epiduralne, prošli put me spasila. Sjećam se da sam u vrijeme najvećih trudova gledala u sat i brojila sekunde držeći se one formule 4 – 8. Odgovorno tvrdim da me spasilo to disanje za vrijeme trudova. U 6.30 zovem sestru jer iz iskustva znam da je to to, beba ide van.
Želim i treće
Zovu supruga koji je ovaj put odlučio da želi biti sa mnom. Uz golemu podršku i poticanje, u 6.50 rodila sam našu drugu princezu. Nazvali smo je Lea. Doktor je komentirao kako nikada nije vidio takav hrvački zahvat na suprugu, od njega sam dobila upalu mišića na rukama, a suprug zamalo istegnuće vrata. Stavili su mi Leu na prsa i ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled. To maleno stvorenje koje sam čekala devet mjeseci napokon je bilo tu. Budući da ovaj put nisam dobila epiduralnu, osjećala sam i dalje jake kontrakcije dok nije izašla posteljica, a prvi put to uopće nisam osjetila. Na kraju, moram priznati kako je ovaj porođaj prošao puno lakše, brže i odmah sam za vrijeme prvoga suprugova posjeta rekla da želim još jedno dijete. O tom iskustvu, ako bude sve po planu, za koju godinu.
Tekst: mama Marina Pajić Ivanović
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
