Psovka nam ponekad svima izleti, a nekima i malo češće.
Djeca su spužve i sve upijaju, a naročito kada to branimo. Pa tako uz sočnu psovku, ponekad se od malog gegavca u jaslicama zna čuti i “bemti miša”. Dijete je to sigurno čulo od svojih starijih ukućana i vrlo vjerojatno kao izraz ljubavi, slatkoće, slatke nepodopštine ili slično. I ta nevina psovka sigurno nije veliki problem jer čim prestane biti zanimljivo prestat će se i govoriti.
Problem su oni malo stariji kojima psovka znače ono što i nama. A to je izraz uvrede, nezgode, nepodopštine, kao popunjavanje prostora u rečenici. Tada je to problem jer zna se – djecu valja učiti bogatstvu jezika i izražavanju neugodnih osjećaja na prihvatljiv način.
Nije ugodno to čuti i nije fora, nije smiješno. No, pitate se kako točno reagirati? Evo kako.
- Smirite se prije nego što reagirate. Ne želite pridavati previše pozornosti neželjenu ponašanju, zar ne?
- Pitajte zašto. Kad se smirite, pokušajte pitati nešto poput: „Kako si se osjećao/la kad si to izgovarao/la?“
- Zajedno riješite problem. “Kako si to drukčije mogao/la reći? Koje to riječi pokazuju ljutnju? Što bi rekao/la da si u školi?” Vi ste tu da im pružite alate za rad u različitim situacijama i s različitim osjećajima.
- Istaknite prihvatljivo. Ako je ružna riječ bila upućena nekom, jasno objasnite da to nije dopustivo. Nazovite to napadom i istaknite da nikada ne napadamo druge. No, istaknite da ljudi griješe i ispričavaju se.
- Potaknite razumijevanje. Pitajte dijete što misli kako se osjećala osoba kojoj je upućena riječ, kako bi se ono osjećalo. Ako pokaže empatiju, pohvalite ga.
- Budite konkretni. Djeca ne razumiju lako ironiju, sarkazam, ne čitaju podnaslove. Ali razumiju dobro/loše, da/ne, to je jednostavno tako. Recite jednostavno: odrasli ponekad psuju – to čine kod kuće, ne u trgovini, ne u gostima, ne kod liječnika.
- I, svakako, nemojte sočno psovati pred klincima!
Foto: Freepik
