Streptokok je dio normalne bakterijske flore čovjeka, ali neke vrste su uzročnici bolesti. Streptokokne bolesti su akutne zarazne bolesti uzrokovane bakterijom Streptoccocus pyogenes ili pak bata hemolitičkim streptokokom grupe A.

Koje sve bolesti uzrokuje streptokok?

Kao posljedica zaraze beta hemolitičkim streptokom djeca najčešće obolijevaju od:

• Šarlaha
• Impetiga (gnojne infkecije kože)
• Erizipela  (crveni vjetar)
• Streptokone angine
• Streptokokne upale nosa i ždrijela
• Upale bronha i pluća

Osim navedenih bolesti kao komplikacija infekcije streptokokom može nastati i:

• Upala sinusa
• Upala srednjeg uha
• Upala moždanih ovojnica
• Reumatska groznica (upala zglobova i srčanog mišića)
• Upalno oštećenje bubrega (glomerulonefritis)

Šarlah

Šarlah ili scarlatina je streptokokna bolest koja najčešće počinje kao streptokokna angina. Šarlah izazivaju beta hemolitički streptokoki koji izlučuju eritrogeni toksini, a šarlah izazivaju tri toksina – A, B i C.

Djeca će se najčešće prvo početi žaliti na bol u grlu, nakon koje će uslijediti povišena temperatura, a nakon jednog do dva dana javit će se karakterističan osip. Osip kod šarlaha karakterističan je za područje pazuha, donji dio trbuha i prepona.

Lice se najčešće ne osipa, već su obrazi zažareni i topli na dodir, dok je područje oko usta blijedo ili pak bijelo.

Osip kod šarlaha traje šest do sedam dana, te će koža biti hrapava i suha. Nakon prolaska bolesti, koža će se kod bolesnika početi ljuštiti poglavito na trupu, vratu, dlanovima i stopalima.

Prilikom obolijevanja od šarlaha važno je posjetiti doktora koji će prepisati antibiotik, te isključivanje iz kolektiva poput vrtića ili škole.

Liječnik će u većini slučajeva prepisati korištenje antibiotika kroz 10 dana, te je izuzetno važno da pacijent popije cijelu kuru antibiotika.

Vrlo je malena šansa da se šarlah kao bolest ponovi. Ponovno obolijevanje od šarlaha je rezultat infekcije drugim tipom eritrogenog toksina na koji pacijent nije imun.

Streptokokna angina ždrijela

Angina ždrijela je najčešća bolest uzrokovana streptokokom. Inkubacija kod angine je kratkotrajna i traje jedan do tri dana. Bolest nastupa naglo s vrlo povišenom temperaturom, groznicom, te jakom grloboljom, glavoboljom i bolovima u zglobovima.

Kod djece nije neobično da će se bolest manifestirati povraćanjem te bolovima u grlu. Prilikom obrade liječnik će streptokoknu anginu prepoznati po gnojnim točkicama na grlu, te bolnim i otečenim limfnim čvorovima.

Kao i kod šarlaha potrebno je liječenje antibiotikom i to najčešće u trajanju od 10 dana.

Erizipel (crveni vjetar)

Crveni vjetar je streptokokna infkecija koža, a zaraza nastaje kada bakterije uđe u kožu preko malenih i uglavnom nevidljivih ozljeda. Bolest je češća kod starije populacije, a najčešće se nalazi na potkoljenicama i to zbog upaljenih i proširenih vena.

Erizipel se javlja naglo i to sa simptomima povišene temperature, groznicom, bolovima u zglobovima, glavoboljom i povraćanjem. Na koži se na specifičnim mjestima javlja crvenilo i otok koji se prema periferiji širi u obliku tračaka, a zdrava koža je ograničena od zdrave kože.

Impetigo

Impetigo je kao i crveni vjetar streptokokna infekcija kože, s time da se impetigo često javlja kod male djece. Uzrokuju ga stafilococcus aureus i streptococcus grupe A, a prenosi se s osobe na osobu ili u kontaktu s predmetima.

Impetigo je vrlo zarazna bolest kojoj pogoduju slabi higijenski uvjeti, a najčešće u tijelo ulazi preko rane i površinske ozljede kože.

Ta bolest se mora odmah početi liječiti jer je iznimno zarazna, te u vrlo kratkom roku može oboljeti cijeli kolektiv.

Impetigo se najčešće javlja kod djece koja borave u nehigijenskim uvjetima. Tu vrstu bolesti karakteriziraju crveni čirevi u području nosa i usta koji pucaju te nastaju kraste u boji meda.

Od impetiga najčešće obolijevaju mala djeca, a kod dojenčadi se može javiti i bulozni impetigo kod kojeg će se čirevi i rane lokalizirati u pelenskom području.

Impetigo se liječi antibiotskim kremama i mastima, ali i oralnim antibiotikom najčešće u trajanju do sedam dana. Zaraza prestaje 48 sati nakon primjene prve kure antibiotike, te će u tom periodu dijete morati biti isključeno iz kolektiva.

Ektima

Ektima je također streptokokna infekcija kože, a uzrokuje ju streptokok iz grupe A. Ektimu karakterizira otvorena nekrotična ulceracija kože. Za razliku od impetiga kod kojeg će nastati ranica, ektima se prepoznaje po otvorenoj rani promjera do dva centimetra.

U zahvaćenoj regiji su najčešće prisutni i otečeni limfni čvorovi.

Ektima se liječi isto kao i impetigo.

Potvrda zaraze

Specifične zaraze streptokokom liječnik će najčešće prepoznati i bez uzimanja obrisa ždrijela. Liječnik će najčešće uzeti obris kada će se dvoumiti između virusne i bakterijske angine grla.

Liječenje streptokoknih bolesti

Sve streptokokne bolesti u pravilu se uspješno liječe antibioticima, a prvi izbor je penicilin, osim u slučaju preosjetljivosti kada se koristi azitromicin.

Antibiotici se najčešće koriste u periodu od 10 dana, te je potrebno popiti cijelu kuru kako ne bi došlo do ponavljanja bolesti.

Osim  antibiotskog liječenja koristi se i simptomatska terapija u obliku terapije za snižavanje temperature i nesteroidnih upalnih lijekova i pastila za ublažavanje grlobolje.

Zaraznost

Bolesnik je u vrijeme bolesti zarazan za vrijeme akutne faze. Nakon dijagnoze, liječnik propisuje antibiotik. Smatra se da već nakon 48 sati od početka terapije bolesnik više nije zarazan.

Asimptomatski kliconoše

Kod streptokoka je specifično što se nalazi u gotovo svima nama, a bolest uzrokuju pirogeni streptokoki.  Učestalost kliconoša (zdravih osoba) može biti čak do 8%, a pogotovo u urbanim sredinama, a specifično u vrtićima i školama.

Većina kliconoša će se riješiti spontano streptokoka u roku od dva do tri tjedna.

Kliconoše prema najnovijim  terapijskim smjernicama nije potrebno liječiti, osim u teškim slučajevima oboljenja unutar obitelji ili ako se u obitelji infekcija ponavljaju više puta kroz godinu.

Naime, smatra se da kliconoše nisu pod pojačanim rizikom razvoja postreptokoknih komplikacija, niti su značajni prenosioci bolesti u svojoj okolini kao što su bolesnici u akutnoj fazi bolesti.

Foto: Shutterstock

Objava Streptokok: sve o bolestima koje uzrokuje pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Paraziti različitim putovima dolaze u čovjeka. Loši higijenski uvjeti pridonose fekalnom zagađenju hrane i vode, pa se neki paraziti prenose putem tako zagađene vode ili hrane, a druge vrste parazita kao nametnici ulaze izravno iz prirode kroz kožu. Pojedine parazite prenose zaraženi kukci ugrizom ili ubodom, kao primjerice komarci malariju, ili nositelji mogu biti i različiti kućni ljubimci.

SAZNAJTE VIŠE – Što je refluks želuca kod beba ili GERB?

Od svih parazita koji se prehranjuju na račun domaćina (čovjeka) većina ih živi u crijevima, kao što su npr. i crvi – helminti. Bolesti koje su uzrokovane infekcijom crvima nazivamo helmintoze.

Helmintoze

Helmintoze mogu biti uzrokovane oblim crvima (nematode), plosnatim crvima (platihelminti), a obzirom na to da je u dječjoj dobi najčešća infekcija oblim crvima, o nekima ćemo pisati opširnije.

Enterobijaza

Enterobijaza je crijevna infekcija uzrokovana bijelom glisticom ‒ Enterobius vemicularis, čiji je glavni simptom tzv. infestacije svrbež oko analnog područja, gdje ženka odloži i do 10 000 jajašaca.

Ženke bijele glistice duge su oko 10 mm, a mužjak 3 mm; svrbež je najviše izražen noću, kada ženka prolazi kroz analni kanal te time djetetu ometa san, a nije rijetko i noćno mokrenje – enureza. Nakon polaganja jajašaca ženka ugiba, a jajašca na sobnoj temperaturi mogu preživjeti i tri tjedna.

Zbog izraženog svrbeža dijete prstićima dodiruje perianalnu regiju, potom ruke stavlja u usta, pa tako često dolazi do ponovne infekcije (reinfekcija).
Do infekcije novog domaćina dolazi prijenosom jajašaca na posteljinu, odjeću, igračke, podove, tepihe, predmete, a jajašca bijele glistice mogu se udahnuti i zagađenim zrakom.

U donjem dijelu crijeva domaćina ženka sazrije za dva do šest tjedana, nakon čega se ciklus ponavlja.

VIŠE – Saznajte što su ferbrilne konvulzije kod djece

Higijena kao djelomična prevencija zaraze

Često se odrasle gliste kod djece mogu i vidjeti perianalno, najčešće 1-2 sata  nakon što dijete zaspi, pa se dijagnoza postavi na takav način ili se napravi pretraga ljepljivom vrpcom – tzv. analni otisak celofanom: otisak je potrebno napraviti ujutro prije pranja i po potrebi ponoviti nekoliko puta. Rjeđe se jajašca mogu naći u stolici, mokraći ili u vaginalnom brisu kod djevojčica.

Liječenje

Najčešće liječenje je lijekom mebendazolom, uzima se 1 tableta od 100 mg, a liječenje treba ponoviti za desetak dana, jer jajašca  toliko preživljavaju u analnom području.

VIŠE – Temperatua kod djece

Važno je istaknuti kako se istovremeno moraju liječiti svi ukućani, a lijek se ne daje djeci mlađoj od dvije godine, trudnicama i dojiljama.
Iako se gliste mogu pojaviti i u čistim uvjetima, ipak prevenciji pridonosi održavanje osobne higijene i higijene kućanstva: redovito pranje ruku, zamjena posteljine i  rublja, čišćenje tepiha i podova.

Drugi česti parazit koji živi u crijevima je Ascaris lumbricoides (dječja glista), koja uzrokuje askaridozu. Kada infekcija dječjom glistom nije jaka, može biti bez simptoma. Težina infekcije povezana je s brojnošću dječjih glisti i može se manifestirati  različitim i brojnim simptomima, jer migriraju ličinke gliste i odrasli crvi.

U vrijeme kada ličinke prolaze kroz pluća, izraženi  su simptomi u dišnom sustavu: kašalj, otežano disanje,  temperatura i znaci bronhalne astme, a na radiološkoj snimci pluća mogu se vidjeti infiltrati kao kod upale pluća (Loefflerov sindrom).

VIŠE – Uši u kosi

U vrijeme migracije larvi kroz pluća u nalazu krvne slike  izražen je povećan broj  eozinofila (eozinofilija), što u kasnijem tijeku nestaje.

Veća količina glista izaziva bol u trbuhu zbog smanjenja promjera crijeva ili opstrukcije izvodnih kanala žuči i gušterače, rijetko se može dogoditi i da samo jedna glista zatvori odvod ili migrira do slijepog crijeva pa je potrebna kirurška intervencija.

Ako je broj parazita velik, djeca zaostaju u rastu i razvoju jer nastaje poremećaj u iskorištavanju masti, bjelančevina, ugljikohidrata i vitamina.

Dijagnoza se ponekad postavlja slučajno ako se crv nađe u povraćenom sadržaju ili stolici, a ponekad crvi izlaze i kroz nos.

VIŠE – Što je meningitis?

Jajašca gliste u pravilu se izlučuju stolicom, pa je za pretragu potreban uzorak od  tri prikupljene stolice svaki drugi dan ili tri dana za redom. Razlog za takvo uzorkovanje stolica je taj što svaka stolica ne mora sadržavati  jajašca, već se ona izlučuju povremeno.

U vrijeme migracije larve se mogu izolirati iz ispljuvka (sputuma).

Naučite djecu da peru ruke

Ženke glista duge su  25 ‒ 30 cm, mužjaci oko 17 cm,  tijelo im je građeno od vanjskog sloja kutikule, ispod koje se  nalazi mišićni sloj koji parazitu omogućuje jako dobru pokretljivost.
Zrela ženka dnevno izluči i do 200 000 jajašaca koja stolicom dolaze u okoliš, a neopranim rukama ili zaraženom i nedovoljno opranom hranom ( gdje se ljudske fekalije koriste kao gnojivo) zarazi se novi domaćin.

Jaja su dosta otporna na hladnoću, većinu antiseptičkih sredstava, ali na temperaturi iznad 60 °C propadnu za nekoliko minuta.

Progutana  jajašca zaustavljaju se u  početnom djelu tankog  crijeva (duodenumu),  gdje se razvijaju u ličinke (larve), koje nakon što probiju stijenku crijeva putuju do pluća. Tijekom desetak dana prolaze kroz najsitnije dijelove plućnog tkiva, preko bronhiola dolaze do bronha i dušnika i bivaju progutane, pa se opet nasele u tankom crijevu gdje počinje novi ciklus sazrijevanja  do odraslog crva, koji traje oko  2-3 mjeseca. Odrasle gliste žive od nekoliko mjeseci do dvije godine.

Svaku infekciju dječjom glistom treba liječiti, najčešće je to mebendazol  2 x dnevno 100 mg  u obliku sirupa ili tableta kroz  tri dana, a kao što je ranije napomenuto,  nije za djecu mlađu od  dvije godine, trudnice i dojilje.

Kao i za sve parazitarne bolesti, važna je prevencija s naglaskom na osobnu i higijenu okoliša u kojem dijete boravi, konzumiranje dobro prokuhane ili oprane hrane. Dobrim higijenskim uvjetima sprječavamo ponovnu infekciju već liječenog djeteta.

Tekst: dr. Zdravka Gjergja, spec. pedijatar
Poliklinika za dječje bolesti dr. Sabol
Foto: Freepik

Objava Gliste kod djece – što kad se pojave i kako ih se riješiti pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Nos je početak našeg dišnog sustava. Kroz njega dišemo, ali i mirišemo, dakle radi se o jednom vrlo važnom organu kako za naš opstanak tako i za naše doživljavanje svijeta. Važan dio anatomije tog našeg nosa je nosna sluznica odnosno prva crta obrane od respiratornih infekcija.

Sluznica nosa

Unutrašnjost nosa bogata je dobro prokrvljenom sluznicom i trepetiljkama koje koje pročišćavaju zrak koji udišemo. Dakle, nos je i mehanički i imunološki posložen tako da nas brani od antigena (uzročnika alergija) i mikroorganizama (uzročnika bolesti). Dnevno čovjek udahne više od 100 tisuća različitih vrsta mikroorganizama i vrlo se rijetko razboli.

Prvi mehanizam obrane imuniteta u dodiru s mikroorganizmima je sluznica, i to nosa, očiju i usta. Tim putem unosa virusa i bakterija dijete će najčešće i oboljeti. Stoga je vrlo važno i kako ta sluznica funkcionira.

Respiratorne infekcije, odnosno laički rečeno prehlade, javljaju se tijekom cijele godine, a najviše u jesen i zimu. Nakon dugog toplog ljeta djecu zatvaramo u grupe i učionice, gdje je zrak suh i prostorije se uglavnom nedovoljno provjetravaju. Tada nastaje plodno tlo za razvoj infekcija.

Sluznica nosa se prirodno vlaži, a u dodiru s virusima i bakterijama počinje proizvoditi prirodan sekret. Stoga je vrlo važno da sluznica bude stalno vlažna, odnosno da se prirodno vlaži.

Vlažan i hladan zrak pogoduje stvaranju prirodnog sekreta sluznice, a topao i suh zrak ju isušuje. Na suhu sluznicu vrlo lako slijeću bakterije, pa se i vrlo brzo šire. Vlažna sluznica stvara prirodnu barijeru između mikroorganizma i tijela, pa se dijete i teže razboli.

Začepljen nos

Jasno, kada sluznica pojačano radi proizvode se šmrklji. A taj sekret često dovodi i do začepljenja. Nosna kongestija dolazi zbog toga što membrane sluznice postaju otečene zbog upale krvnih žila. Nagomilani sekret u kombinaciji s otečenom sluznicom onemogućava normalan prolaz sekreta kroz nos.

Novorođenčad i začepljen nos

Bebe imaju prirodno vlažniju sluznicu od odraslih, pa često možemo čuti kako hrču dok dišu. No, problem nastaje kada se ta sluznica napuni sekretom jer bebe ne znaju disati na usta, već samo na nos.

Uzrok začepljenog nosa kod beba može biti zaostala plodna voda, ali samo u ranim danima nakon poroda, te prehlada.

Posebno je neugodno kada beba ima začepljen nos jer prvi problemi nastaju u hranjenju odnosno dojenju. Tada bebe ne mogu disati pa nastaju problemi, nezadovoljstvo i frustracije i kod bebe i kod roditelja.

Jednostavan test može vam pomoći utvrditi je li vašoj bebi začepljen nos. Ispod nosića postavite žlicu i gledajte magli li se prilikom disanja, ako je odgovor potvrdan vrijeme je za čišćenje nosića.

Kako novorođenčetu očistiti nos?

1. djetetu okrenuti glavicu na stranu
2. na okrenutu stranu ukapati nekoliko kapi fiziološke otopine kako bi se sekret razrijedio (ne štrcati ili špricati!)
3. nosnim apsiratorom izvaditi sekret iz nosnice (ako je riječ bebici od nekoliko mjeseci pokušajte prvo ručnom pumpicom, pa tek onda nastavkom za usisivač)
4. postupak ponovite s drugom nosnicom tako da bebinu glavicu okrenete na drugu stranu

Bebi obavezno čistite nosić prije hranjenja i prije spavanja.

Djeca i začepljen nos

Začepljen nos u djece je jednako česta pojava kao što su i ogrebana koljena. A posebice kada se kreće u vrtić. Naime, učestala izloženost raznim infekcijama kad – tad probije prvu crtu obrane imuniteta i napuni nosić.

Zato je klince vrlo važno i što ranije naučiti kako da sami ispušu nos!

Učenje se neće dogoditi preko noći već je to proces. Naime, radi se o sprezi usta i nosa, te njihove glavice, koja se mora savršeno koordinirati kako bi puhanje bilo uspješno. U tom procesu učenja klinci osim što će znati ispuhati nos, naučit će i  prepoznati kada im je nos pun i kada je vrijeme za pražnjenje te će te probleme moći i iskomunicirati s roditeljima.

Kada je riječ o starijim klincima, od dvije ili tri godine pa naviše, nosna sluznica je redovito izložena raznim napadima pa su češći i slučajevi začepljenog nosa. Prva obrana jest redovito ispuhivanje nosa i čišćenje sluznice nekakvom otopinom, a najbolja preventiva je fiziološka otopina.

Mokra nosna sluznica je sretna sluznica

Redovito vlaženje nosne sluznice u vrijeme kada dijete ide u vrtić može biti dobra preventiva začepljenom nosu.

Preventivno čišćenje nosa nekim oblikom hipertonične ili hipotonične otopine pomoći će sluznici u prirodnom stvaranju sekreta i prvoj obrani od mikroorganizama.

Također, ništa nije bolje za sluznicu i dišne puteve nego boravak na zraku. Izlaskom na svježi zrak sluznica reagira pojačanim lučenjem, a time se pojačava i njezino čišćenje. Osim toga, redovito pijenje vode u dovoljnim količinama pomoći će održavanju sluznice vlažnom.

Zašto je važno čistiti nos?

Začepljen nos kod klinaca i beba izaziva nelagodu. Osim toga, nestručno i pregrubo “rukovanje” nježnim dječjim nosićem može dovesti do oštećenja kože, a najprije do djetetovog odbijanja suradnje.

Stoga, polako i smireno u čišćenje nosa!

Nakupljeni sekret u nosu može izazvati razne probleme:

• upala sinusa
• upala srednjeg uha
• upala donjih dišnih putova
• poremećaje u hranjenju (ako je u pitanju beba)

Kada zvati liječnika?

Kao uvijek, liječnika ćete zvati kada bebi ili mališanu skoči temperatura, te ako ne uspijevate spustiti temperaturu. Izuzev toga, u početcima adaptacije na vrtić, bilo bi dobro da pedijatra obavijestite kada počne prvo jače curenje nosa, da vas savjetuje o potrebnim koracima.

Kada je riječ o starijoj djeci valja pripaziti na učestalost prehlada. Naime, ako je dijete sezonski prehlađeno može biti da je riječ o alergiji. Iako su respiratorne infekcije česte u proljeće, ako primijetite da klincu suze oči prilikom igranja na zraku, možda je u pitanju pelud.

Osim toga, učestalost prehlada možda nije problem vrtića, već trećeg krajinka. To je nakupina (kugla) limfnog tkiva koja se nalazi u nosnom dijelu ždrijela. Ona predstavlja mehaničku zapreku disanju, a i može biti žarište infekcije u kojem se nakupljaju bakterije koje se šire na srednje uho.

Foto: Freepik

Objava Začepljen nos kod djece je vrlo česta pojava pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Vodene kozice su blaga, ali veoma zarazna bolest najpoznatija po karakterističnome simptomu – osipu, punome crvenih prištića koji svrbe i pretvaraju se u plikove pune tekućine. Uzročnik vodenih kozica je varicella-zoster virus.

Koji su simptomi vodenih kozica?

Prije osipa – a katkada i nakon – dijete može dobiti blage simptome slične gripi, što može uključivati i povišenu temperaturu, glavobolju ili bol u mišićima te gubitak teka.

Kozice se obično pojavljuju u grupicama, na određenim dijelovima tijela. Na primjer iza ušiju ili na pazuhu, ali mogu prekriti i cijelo tijelo, što uključuje i dlanove, čak i kapke. U roku od 12 do 14 sati na vrhovima prištića počinju se stvarati mjehurići koji uzrukuju iritirajući svrbež po kojem je poznata ova bolest.

Vaše će dijete biti bolesno sedam do deset dana, a kad i zadnji mjehurić pukne i pretvori se u krasticu, više neće biti zarazno.

Što uzrokuje vodene kozice?

Vodene kozice uzrokuje virus varičela-zoster. Ako vaše dijete još nije preboljelo vodene kozice i dođe u kontakt s virusom, vjerojatnost da ih dobije iznosi 90 posto.

Taj se zarazni virus širi kihanjem i kašljem, baš kao i obična prehlada, a simptomi se pojavljuju od sedmog do 21. dana nakon zaraze.

Što možete učiniti?

Nazovite djetetova pedijatra kako bi se virus evidentirao u djetetovu zdravstvenome kartonu. Liječnik će vam najčešće savjetovati da ne dolazite u ambulantu jer su kozice vrlo zarazne. Oboljeli mogu početi širiti zarazu dva dana prije pojave osipa.

Neka vaše dijete bude kod kuće, u karanteni, sve dok se svi prištići ne pretvore u krastice – to je otprilike pet do sedam dana nakon što se pojavi prvi prištić.

Liječnik će vam savjetovati snižavanje temperature ibuprofenom ili paracetamolom te kupanje u otopini hipermangana. Na tržištu postoje i posebni losioni i tekući puderi koji umiruju svrbež i isušuju prištiće. No, kao i kod svake bolesti, prije liječenja na vlastitu ruku konzultirajte se s pedijatrom.

Da biste što više smanjili mogućnost stvaranja ožiljaka bebi odnosno malom djetetu stavite rukavice na ruke i skratite nokte. Stariju djecu upozoravajte da se ne češu kako si ne bi stvorili ožiljke.

Nazovite liječnika…

Ako ste trudni i niste preboljeli kozice ili je vaše dijete bilo izloženo virusu, a ima manje od četiri tjedna.

Širenje zaraze kozicama među pripadnicima tih dviju ranjivih skupina može uzrokovati ozbiljne komplikacije ako se ne liječi.

Također odmah posjetite liječnika ako primijetite da dijete ima bilo kakve neuobičajene simptome:

• žali se na bol u prsima
• ima upaljenu kožu oko mjehurića
• ima temperaturu koja se ne “skida”

Foto: Visualhunt

Objava Vodene kozice – kako ih prepoznati? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Bolest pogađa malu djecu, obično mlađu od četiri godine, nešto češće obolijevaju dječaci. Karakterizira je vrućica, osip, oticanje ruku i nogu, bol u zglobovima, povećanje vratnih limfnih čvorova, crvenilo konjunktive i sluznice usne šupljine (zbog ovih se simptoma naziva i mukokutani sindrom limfnih čvorova).

Uzrok Kawasakijeve bolesti do sada nije točno poznat, ali se smatra da važnu ulogu imaju određene infekcije.

Koji je uzrok?

Hipersenzitivnost ili poremećaj imunosnog odgovora, koji vjerojatno pokreće infekcija (bakterijama ili virusima), dovodi kod određene skupine bolesnika s nasljednom sklonošću za razvoj imunosnih poremećaja do stvaranja protutijela koja napadaju endotelne stanice i stanice glatkih mišića krvnih žila. Upalne promjene na zahvaćenim žilama obično prolaze same (ili zbog terapije), ali zbog oštećenja stijenke krvne žile postoji opasnost od nastanka aneurizme (proširenja) krvne žile ili tromboze.

Kawasakijeva bolest nije nasljedna, ali nasljedna sklonost za njenu pojavu ipak postoji. Također nije zarazna niti postoji mogućnost sprečavanja pojave bolesti. Moguće je, premda vrlo rijetko, da se bolest ponovo javi kod istog bolesnika.

Manifestacija

Kawasakijeva bolest obično počinje visokom temperaturom koja traje pet dana. Pojavom vrućice javlja se i konjunktivitis (upala sluznice oka), ali je tipično da nema suzenja ili krmeljavosti. Po koži se javlja osip različitog izgleda, obično po trupu i u pelenskom području. Od promjena u usnoj šupljini vide se žarko crvene, ispucale usnice, jezik je crven i malinast, a cijelo ždrijelo zacrvenjeno.

Promjene se mogu javiti na šakama i stopalima u obliku otoka i crvenila s karakterističnim ljuštenjem kože od vrhova prstiju (obično dva do tri tjedna od početka bolesti). Više od polovine bolesnika ima povećanje limfnih čvorova na vratu. Katkada se pojavljuju i drugi simtomi kao što su bolovi i oticanje zglobova, bolovi u trbuhu, proljev, razdražljivost, glavobolja i dr.
Zahvaćenost srca je najozbiljnija manifestacija ove bolesti s obzirom na mogućnost nastanka dugotrajnih komplikacija. Svi dijelovi srca mogu biti zahvaćeni, ali glavni je poremećaj stvaranje aneurizmi (proširenja) srčanih arterija.

Prognoza

Težina bolesti se razlikuje od djeteta do djeteta. Nemaju svi bolesnici sve kliničke manifestacije bolesti. Najveći broj bolesnika neće razviti komplikacije na srcu: samo se u dvoje od stotinu djece razviju aneurizme. Djeca mlađa od godinu dana obolijevaju od nepotpunog oblika bolesti, što značajno otežava postavljanje dijagnoze. Ipak, kod nekih od njih mogu se razviti i aneurizme.

Dijagnoza Kawasakijeve bolesti postavlja se na temelju kliničke slike (dugotrajna vrućica, upalne promjene usne šupljine, osip, konjunktivitis, otok vratnih limfnih čvorova). Laboratorijski rezultati nisu specifični za ovu bolest: može se naći proteinurija i leukocita u urinu, blaga anemija, povišenje broja leukocita i ubrzana sedimentacija (simptomi upale). Preporučuje se učiniti ultrazvučni pregled srca i EKG.

Liječenje

Kawasakijeva bolest se u akutnoj fazi liječi bolnički, protuupalnim lijekovima i intravenskim imunoglobulinima, za koje je utvrđeno da smanjuju rizik od nastanka aneurizmi i tromboza koronarnih žila. Ova faza traje dva tjedna. Subakutna faza bolesti traje od drugog do četvrtog tjedna, tada raste broj trombocita i mogu nastati aneurizme koronarnih arterija. Treća faza, faza oporavka, traje do kraja trećeg mjeseca, kada se normaliziraju svi nalazi i povlače promjene na krvnim žilama.

Bolesnici s Kawasakijevom bolesti moraju kontrolirati krvnu sliku i sedimentaciju do normalizacije ovih vrijednosti. Potrebna je kardiološka kontrola (EKG i ultrazvuk srca) i nekoliko godina nakon preboljele bolesti jer se promjene na krvnim  žilama mogu javiti i kasnije. Koliko često treba raditi ove preglede zavisi od vrste prisutnih promjena na srcu. Najveći broj aneurizmi s vremenom potpuno nestane.

Kod velike većine bolesnika prognoza je odlična, normalno rastu i razvijaju se, mogu voditi normalan život, nemaju nikakva ograničenja u bavljenju sportom ili u bilo kojoj svakodnevnoj aktivnosti. Prognoza bolesnika s trajnim promjenama na srčanim arterijama uglavnom zavisi od razvoja sekundarnih suženja i prestanka protoka krvi zbog tromboza.

Bolest je dobila ime po japanskom pedijatru dr. Tomisaku Kawasakiju, koji je 1967. prvi opisao ove simptome.

Tekst: Dr. Svjetlana Bela Klancir, spec. pedijatar
Poliklinika za dječje bolesti dr Sabol
Foto: Pexels, Freepik

Objava Kawasakijeva bolest – rijetka akutna dječja bolest pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Iz središnjeg dijela postupnim uzdizanjem stanica stvara se neuralni greben i neuralna cijev iz koje će se na jednom kraju razviti mozak, a na drugom kralježnica. Tijekom tog procesa može doći do poremećaja i tada nastaju stanja koja nazivamo defekti neuralne cijevi ili spina bifida (rascjep kralježnice).

Mogu zahvatiti mozak, kralježnicu i kralježničku moždinu. Najčešće su anomalije u donjem (lumbosakralnom) dijelu kralježnice. Što su smještene bliže vratnom dijelu kralježnice, tegobe su izraženije, a one koje zahvate mozak uglavnom imaju fatalan ishod.

Kao posljedica poremećaja u ranom intrauterinom razvoju može nastati nekoliko oblika spine bifide. Najblaži je oblik spina bifida occulta (skrivena), kod koje je anomalija prekrivena kožom, potkožnim tkivom i drugim strukturama koji su uredno građeni. Gotovo nikada ne radi tegobe, a iznimno i blago u slučaju pridruženih anomalija mekih tkiva (lipom, fibrolipom i dr.). Uglavnom zahvaća samo jedan do dva segmenta kralježnice u smislu nepotpuno sraslog luka kralješka i često se slučajno otkrije kasnije u životu, npr. na radiološkom snimanju kralježnice iz drugog razloga. Procjenjuje se da takav najblaži oblik ima 5 ‒ 15 % populacije.

Drugi oblik spine bifide čine zatvoreni defekti neuralne cijevi, također prekriveni kožom, ali uz prisutne anomalije u drugim strukturama, primjerice u masnom tkivu, kosti i ovojnicama kralježničke moždine. Ta skupina može izgledati različito, ali tegobe su ipak rijetke. Ako su prisutne, uglavnom se prezentiraju blažim tegobama s mokrenjem ili stolicom. Potrebno je praćenje više specijalnosti jer rastom tijela u visinu mogu poslije doći do izražaja, a ranim otkrivanjem mogu se spriječiti trajne posljedice.

Kada posumnjati

Ponekad na koži iznad anomalije mogu biti prisutni znakovi koji trebaju pobuditi sumnju, primjerice kožna jamica ili sinus, kožna resica, hemangiom, lipom ili područje pojačane dlakavosti. Već novorođenački pregled u rodilištu i rani sistematski pregledi pedijatra obuhvaćaju i taj dio. Ako postoji sumnja u anomaliju, u prvih nekoliko mjeseci dojenačke dobi može se napraviti ultrazvuk kralježnice (najčešće lumbosakralnog dijela) koji u kasnijoj dobi nije metoda izbora zbog okoštavanja kralježaka i tehnički je manje pouzdan ili nemoguć.

Sljedeći oblik spine bifide nazivamo meningokela, kod koje ovojnice kralježničke moždine i spinalna tekućina (likvor) prolaze kroz defekt kosti i mogu, ali ne moraju, biti prekrivene kožom. U ovoj skupini živčane strukture još mogu biti očuvane i tada je očuvana funkcija mokraćnog mjehura i donjih ekstremiteta. Također tegobe mogu biti varijabilne, pogotovo ako su udružene s drugim anomalijama. U pacijenata s drugim pridruženim anomalijama ili oštećenjem živčanih struktura tegobe mogu biti slične onima u najtežoj skupini pacijenata.

Posljednji oblik spine bifide naziva se meningomijelokela, kod koje i ovojnice kralježničke moždine i živčane strukture prolaze kroz defekt kosti, otvoren prema van, i po porođaju se hitno zatvaraju. Taj je oblik spine bifide najteži, udružen je s različitim stupnjevima oštećenja moždine i korijena živaca, pa tako i funkcije mokrenja, stolice i djelomične ili potpune paralize donjih ekstremiteta. Po neurokirurškom zatvaranju meningomijelokele često dolazi do razvoja hidrocefalusa (nakupljanja moždanog likvora u mozgu i razvoja povećanog pritiska) te je potrebna i dodatna neurokirurška operacija postavljanjem ventrikuloperitonealne drenaže, odnosno „pumpice“.

Obrada i liječenje

Uz spinu bifidu mogu se javiti i druge tegobe s kralježnicom i kralježničkom moždinom, kao npr. siringomijelija (proširen središnji kanal moždine), tethered cord (sapeta moždina, srasla s kralježnicom na mjestu anomalije), Chiari anomalija tip II (prodor tonzila malog mozga kroz otvor lubanje prema vratnoj kralježnici), skolioza, razvoj hipertenzivnog hidrocefalusa (porasta tlaka u glavi) prije ugradnje „pumpice“ ili nakon ugradnje u slučaju kvara.

Važno je istaknuti potrebu uzimanja folne kiseline prije, a ne samo tijekom, trudnoće, jer se u slučaju nedostatka folne kiseline anomalija dogodi već u prvim tjednima

Ovisno o obliku spine bifide određuje se dijagnostička obrada i liječenje uz pomoć više specijalista. U najtežim oblicima uključuje neurokirurga, neuroradiologa, neuropedijatra, nefrologa, gastroenterologa, fizijatra, ortopeda i fizioterapeuta. Također je potrebno dugotrajno praćenje istih specijalnosti, prije svega zbog rasta trupa u visinu jer može doći do dodatnog oštećenja moždine i korjenova zbog istezanja i pogoršanja već narušene funkcije živaca. Današnja uloga medicinske skrbi nije samo spriječiti dodatna oštećenja koja mogu nastati rastom nego i poboljšati funkciju, očuvati hod kad je moguće, prevenirati razvoj deformiteta stopala i kralježnice te postići što bolju funkciju mokraćnog mjehura i svakako spriječiti oštećenje bubrega. U svijetu postoje specijalizirani centri koji izvode fetalnu kirurgiju i zatvaranje otvorenih anomalija još tijekom trudnoće.

Dijagnoza spine bifide može biti postavljena još intrauterino ultrazvučno ili određivanjem razine alfafetoproteina (prije svega kod otvorenih anomalija – meningomijelokela) ili bude otkrivena odmah po porođaju. Blaži oblici, zatvorene ili okultne anomalije uglavnom se otkrivaju po porođaju ili kasnije.

Uzrok još nije poznat

Što uzrokuje spinu bifidu, do danas nije u potpunosti poznato. Smatra se da kombinacija gena, okoline i prehrane dovodi do anomalije. Od prehrane je najvažnija folna kiselina (te dovoljan unos drugih vitamina). Uvođenjem folne kiseline u planiranje trudnoće postignut je velik pad učestalosti anomalija neuralne cijevi. Važno je istaknuti potrebu uzimanja folne kiseline u mjesecima prije planiranja trudnoće, a ne samo tijekom trudnoće, jer se u slučaju nedostatka folne kiseline anomalija dogodi već u prvim tjednima, često dok obitelj još nema ni potvrdu trudnoće. Ako već u obitelji postoji dijete sa spinom bifidom, čak i najblažim oblikom, razgovarajte sa svojim ginekologom prije planiranja sljedeće trudnoće jer su potrebne veće doze folne kiseline, a one su različite u raznim multivitaminskim pripravcima.

Tekst: dr. sc. Goran Krakar, dr. med., neuropedijatar
Poliklinika za dječje bolesti Dr. Sabol
Foto: Unsplash

Objava Spina bifida – što je, koji je uzrok, obrada i liječenje pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Pa čak još i u rodilištu, samo što se toga neće sjećati. No, onim većim mališanima, od dvije godine pa nadalje, vađenje krvi ponekad predstavlja pravu dramu.  Vađenje krvi je gotovo neizbježno pa je važno upoznati proceduru, pripremiti klince razgovorom i igrom i naravno – biti hrabar!

Vensko vađenje krvi

Vađenje krvi iz vene nešto je malo neugodnije i bolnije od vađenja iz prsta. Dijete sjedi roditelju u krilu sa rukom položenom na oslonac. Važno je da dijete ispljune sve iz usta, da se uslijed pikanja ne bi prestrašilo i progutalo, te počelo gušiti. Tehničar će postaviti podvez na nadlakticu, do 10 cm od lakta, te stisnuti. Prije pikanja dezinficirat će kožu alkoholom. 

Nakon uboda osoba koja je vadila krv će staviti pamučni jastučić ili gazu na mjesto uboda i lagano pritisnuti palcem. Pritisnutu vatu na veni treba držati nekoliko minuta i ruku ispruženom – ne savijenom u laktu. 

Kapilarno vađenje krvi

Pikanje prstića nije tako dramatično kao ono vensko. Nema podveze na nadlaktici, a jagodicu će stisnuti prstima, dezinficirati i ubosti iglom, te nakon toga stiskati prst kako bi se istisnula krv.

Nakon toga će staviti vatu ili gazu na prst, a dijete će morati držati vatu na prstu dok ne prestane teći krv. 

Priprema je pola posla

No, prije samog odlaska na vađenje krvi, razgovarajte s mališanima o tome i pripremite ih: 

• Nikada nemojte tajiti kamo idete i što će se događati.
• Uvijek budite iskreni i jasni, ali bez suvišnih detalja. 
• Postupak pokažite na omiljenoj igrački i igrajte se doktora. 
• Ako djetetu obećate nagradu nemojte ga iznevjeriti jer će se osjećati izdano. 
• Ako dijete odbija ući u laboratorij ponudite mu dvije mogućnosti – malo vremena za hrabrost ili hrabri ulazak!
• Ako se rasplače utješite ga i nikako nemojte isticati da ga drugi gledaju, da treba biti hrabar i pokazivati da su druga djeca hrabrija. 

Foto: Freepik

Objava Vađenje krvi mališanima – kako izgleda i što se radi? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Upala uha kod djece vrlo je česta infekcija, a najčešće se upali srednje uho ili otitis media.

Kada se to područje inficira, počinje se nakupljati tekućina koja pritišće bubnjić zbog čega se on ispupči prema van te se upali. To najčešće uzrokuje vrućicu i jake bolove.

Nakupljanje tekućine može biti toliko da bubnjić pukne, što smanjuje bol, a iz uha iscuri iscjedak. Probušeni će bubnjić vjerojatno s vremenom bez problema zarasti, no dijete svakako treba odvesti liječniku.

Kako biste djetetu olakšali bol od upale uha, najbolje mu je dati preporučenu dozu dječjeg paracetamola ili ibuprofena te kapi u nos (dijete mora ležati na leđima, glave zabačene unatrag).

Ako bol ne prestane nakon dan ili dva, odvedite dijete liječniku koji će mu pregledati uši otoskopom.

Antibiotici nisu uvijek nužni u liječenju infekcija uha kod djece

Većina infekcija odnosno upala uha vjerojatno će proći sama od sebe, bez dugoročnih komplikacija. Iako su antibiotici ponekad nužni te mogu pomoći da se simptomi vrlo brzo ublaže, liječnici ih sve rjeđe propisuju jer povećavaju pojavu bakterija otpornih na antibiotike. Ako vašem djetetu liječnik ipak propiše antibiotik, izuzetno je važno da mu date cijelu dozu bez obzira na to što će mu biti bolje prije nego što popije sav lijek. Imajte na umu da antibiotici najprije ubijaju slabe bakterije pa ako prekinete tretman, otpornije mogu ostati u tijelu.

Dobra je vijest da će vaše dijete vjerojatno s vremenom sve manje obolijevati od infekcije uha.

Upala srednjeg uha najčešća je kod djece mlađe od pet godina.
Problemi sa sluhom prouzročeni upalama obično traju koliko i sama infekcija, no važno je da roditelji i liječnici obrate pozornost na svaku eventualnu poteškoću sa sluhom koja se pojavi.

Savjeti za ublažavanje bolova

• Dajte djetetu odgovarajuću dozu dječjeg paracetamola ili ibuprofena.
• Pazite da djetetu ne bude prevruće, stoga mu odjenite prozračniju odjeću
• Stavite topli termofor u ručnik pa prislonite na djetetovo uho i obraz
• Izbjegavajte pranje kose i dugo kupanje kako ne biste vodom unijeli dodatne bakterije

Kako ćete znati da dijete ima infekciju uha

1. BOL U UHU – zbog čega dijete možda povlači ili trlja uho
2. DUGOTRAJAN PLAČ – kod malih beba glavni je pokazatelj da nešto nije u redu
3. BOL PRI SISANJU ILI GUTANJU – možda će početi sisati, a zatim pustiti dojku u plaču
4. POTEŠKOĆE SA SPAVANJEM – zbog sve jačeg pritiska na uho kada dijete leži
5. ISCJEDAK IZ UHA – može biti pokazatelj da je puknuo bubnjić
6. PROLJEV I/ILI POVRAĆANJE
7. VRUĆICA IZNAD 37,5°C
8. OSLABLJENI SLUH

Foto: Freepik

Objava Upala uha kod djece: sve što trebate znati pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Najvažniji simptom bronhitisa je suhi, nadražajni kašalj koji se javlja učestalo, a uzročnik je virus. Iako postoji i kronični bronhitis, kod djece se najčešće javlja akutni bronhitis.

Iako je bronhitis upala bronha, nekoliko dana prije najčešće se jave problemi s gornjim dišnim putovima. Tako se kod djece najčešće mogu primijetiti pun nos, upala ždrijela, pa i konjunktivitis. Tek se nakon tri do četiri dana događa ono što se često opisuje kao „spuštanje prema plućima“.

Kako pomoći djetetu?

Najčešće se bronhitis javlja u zimsko doba i rano proljeće, kad je respiratornih virusa najviše. Tada se, posebno u kolektivu, virus lako širi, a ne pomaže niti činjenica da se širi kapljičnim putem i nečistim rukama. Bolest kod djece obično traje oko dva tjedna, ponekad i tri, uz sve slabiji kašalj.

Za akutni bronhitis najčešće se ne propisuju lijekovi, a važno je jedino djetetu olakšati simptome, najvažnije kašalj. Što možete napraviti?

1. Hidracija – važno se pobrinuti da dijete pije što više tekućine, i to nezaslađene (voda, čaj)

2. Čišćenje nosa – higijena nosa je vrlo važna, a najbolje je ispirati nos fiziološkom otopinom

3. Kvaliteta zraka – važno je često provjetravati prostorije u kojima se nalazi dijete, te osigurati prikladnu temperaturu i vlažnost zraka

4. Inhalacije – inhalacije fiziološkom otopinom ovlažit će dišne putove, te razrijediti sluz, koju će tako biti lakše izbaciti

Iako se do prije nekoliko desetljeća često provodila inhalacija vrućom parom, moderna je znanost pokazala da je to loš izbor. Istraživanja su pokazala da je takav način inhalacije opasan i stresan za djecu. Pored svega, takva inhalacija ne dopire do donjih dišnih putova, koji su kod bronhitisa ključni.

Važnost inhalacija

Ono što će vam liječnici preporučiti su kompresorski inhalatori, koji su danas daleko pristupačniji nego prije samo desetljeća, pa ih može imati svako kućanstvo. I u gotovo svakom kućanstvu dobro će doći, s obzirom na povećan broj respiratornih infekcija posljednjih godina. Osim toga, često su prilagođeni djeci, kako bi djeca osjećala manji otpor prema inhalatoru.

Jedan od takvih inhalatora je Omron Nami Cat – simpatična mačkica koja će postati novi obiteljski ljubimac. Kad je inhalacija važna, mudro je imati ovakav inhalator pri ruci, pa djeci uz priču ponuditi druženje s macom. No, iako je prilagođen prvenstveno djeci, ovo je inhalator koji može koristiti cijela obitelj. Iako je izvana nježan kao maca, iznutra je vrlo snažan.

Koliko je važno imati inhalator kod kuće govori i činjenica da će se kod djece predškolske dobi, posebno kod djece koja pohađaju vrtić, može pojaviti i deset respiratornih virusnih infekcija godišnje.

Omron inhalatore potražite u bolje opskrbljenim ljekarnama ili kliknite na web shop

Foto: Freepik, promo

Objava Bronhitis – česta bolest mališana pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Ema i njena mama

Trudnoća mi nije bila laka, već poprilično stresna, iako je bila ispunjena nevjerojatnom ljubavlju i veseljem koje do tada u životu nikada nisam osjetila. Zatrudnjela sam s blizancima. Jednog sam izgubila u 9. tjednu i tada je postojao rizik da izgubim i Emu. Rečeno mi je da moram mirovati jer Ema nije sigurna dok ne bude dovoljno velika. Imali smo još nekoliko situacija koje su nas uplašile, ali sve se smirilo do 20. tjedna kada je anomaly scan bio uredan. Onda su počele nove poteškoće. Koktel hormona trudnoće rezultirao je anksioznim poremećajem s čestim napadajima panike.

Znala bih se stisnuti na podu jer bi mi se noge odrezale, hiperventilirala bih i pokušavala smiriti disanje da ne naudim Emi. Bila sam pod liječničkim nadzorom, no tako je bilo skoro do samog kraja trudnoće. Dakle, već sam tada bila „načeta“.

Babinje kakvo ne očekuješ

Konačno je došao dan kada je Ema došla na svijet. Rodila se s pupčanom vrpcom oko vrata, no uz brzu i spretnu reakciju doktora i babice, porođaj je bio vaginalan bez posljedica. Bila je sitna, iako se rodila u 41. tjednu, Apgar 10/10, naizgled zdrava. Brzo nakon porođaja, još u boksu, primijetila sam da joj je stopalo u gležnju jako uvijeno prema unutra. Uplašila sam se, a dodatno me prepala i reakcija jedne babice. Na sva sam pitanja uporno dobivala odgovor: “O tome ćete s doktorom.” Izmorena, jer nisam spavala dva dana i dvije noći, usamljena, emotivna i uplašena, nisam znala što je s mojom bebom.

Čitajte i – OSTALE PRIČE MAMA

U glavi mi je samo bilo pitanje: Hoće li moje dijete ikada moći hodati? Iduće jutro vizita je donijela još loših vijesti. Emi su čuli jaki šum na srcu. Nitko nije imao odgovore ni za stopalo, a ni za srce. Doktori su sada pak govorili: “O tome ćete sa specijalistom.” Drugi dan nakon porođaja već sam bila luda od brige, sama sa svojim mislima i pitanjima bez odgovora.

Ema nakon poroda

Emu su odveli u Klaićevu kardiologu i ortopedu koji se specijalizirao za deformacije stopala, a ja sam čekala. Vratili su ju s gipsom na nozi uz objašnjenje da je to postupak korekcije, a o svemu drugome ćemo s doktorom. Osim toga, stigao je i kardiološki nalaz, koji mi nisu dali. Doktorica je samo rekla da nas kardiologinja želi vidjeti za tjedan dana jer je s tako mladim bebama sve podložno promjenama i da više ćemo znati na kontroli.

Prvi dani doma

Došle smo doma, prvi dani su prolazili i umor se, očekivano, gomilao. Ono što nije bilo očekivano je moje udaljavanje od Eme. Znala sam da je ona famozna ljubav na prvi pogled prema djetetu rijetka i da je to normalno, no onako kako sam se ja osjećala, nije bilo normalno. Nekoliko dana nakon porođaja nazvala sam sestru i u suzama joj rekla da ne znam što mi se događa. Nisam osjećala da je to ta beba koju sam nosila u trbuhu, nisam željela biti pokraj nje, imala sam potrebu okretati joj leđa dok spava. Silno sam ju željela voljeti barem malo koliko sam ju u trudnoći voljela, sve sam bila spremna dati da ponovno osjetim djelić te ljubavi.

Dani prolaze…

Dani su prolazili, a ja sam tonula dublje. Jedna prijateljica dobro je to opisala: “S oblaka padneš u ponor” – i to u samo tjedan dana. Jedino što me još držalo ovdje bila je ljubav prema suprugu, koji je bio toliko predivan, požrtvovan, prepun ljubavi i razumijevanja.

Pročitajte priču jednog tate: KAKO SMO SE SAMO SAVRŠENO NAŠLI

Potaknuo me da što prije odem doktorici. Otišla sam i dobila terapiju. Dijagnoza? Depresija uzrokovana teškim stresom i poslijeporođajna depresija u razvitku. Morala sam prestati dojiti zbog lijekova, što je bio još jedan udarac jer sam to silno željela. Ali Ema je trebala normalnu, zdravu i sretnu mamu više nego dojku.

Emine dijagnoze

Taj isti dan kada sam dobila terapiju, Ema je imala kontrolu srca u Klaićevoj. Došli smo na tu kontrolu misleći da će sada reći da je sve ok. Gledale su ju dvije kardiologinje, ali nisu bile sigurne u to što vide na UZV-u. Naposljetku su odmah nazvale primarijusa Šarića na Rebru. Rekle su da ako će netko biti siguran o čemu je riječ, bit će on. Odmah smo pokupili stvari i otišli k njemu. Gledao je UZV svega pet minuta i rekao: “Slušajte, dijete vam ima tešku srčanu grešku.” Počeo je crtati i objašnjavati što se u njezinu malom srčeku događa. Ema ima Tetralogiju Fallot, točnije tetralogijski tip DORV-a, još teži oblik. Četiri srčane greške u jednoj. Smrtonosna greška nepoznatog uzroka.

Sve što nas očekuje

Čeka ju nekoliko operacija, a za onu najtežu mora još narasti i udebljati se jer je bila jako sitna. Vidio je po njoj da se dobro drži i rekao da se vidimo za tjedan dana radi dogovora za kateterizaciju srca. To je teška, invazivna, ali nužna metoda pri kojoj kroz žile navode sondu do srca kako bi mogli vidjeti njegovo pravo stanje. Kad smo izišli iz ordinacije, isplakala sam dušu na hodniku pedijatrijske klinike. Suprug me čvrsto zagrlio, ljubio i rekao: “Bit će sve ok, riješit ćemo to, mi smo tim.”

Taj predivan čovjek bio je moj kamen u svemu ovome. I nas dvoje smo se zbližili i zavoljeli još više, premda nisam mislila da je to uopće moguće. I tako sam obrisala suze i krenuli samo doma. Ta je dijagnoza u meni uzrokovala rapidno buđenje uspavanih majčinskih instinkta. U tom je trenutku Ema postala moj svemir, a jedina svrha moga života bila je spasiti njezin.

Svakodnevne vježbe

Dan-dva nakon toga išli smo ortopedu na pregipsavanje i razgovor o njezinu stopalu. Osim srca, eto, Ema ima Equinovarus (eng. club foot) – deformaciju stopala, i to najteži stupanj. To nije zaležano stopalo, ono je takvo urođeno, također nepoznatog uzroka. Njezina je Ahilova tetiva prekratka, što uzrokuje da se stopalo tako uvrne. Ono što nas čekalo su tjedni i tjedni gipsanja da bi stopalo došlo u ispravan položaj, zatim operacija, zatim novi gipsovi, pa ortoze do između 4. i 6. godine života, uz svakodnevne vježbe.

Dok god stopalo raste, rast će ukrivo, a mi to moramo uporno sprječavati. Equinovarus se inače treba operirati što prije, dok je tetiva još mekana, no mi smo prvo morali riješiti Emino srce jer ono ne bi moglo podnijeti buđenje iz anestezije, a to bi završilo kobno.

Još i poremećaj hranjenja

Dogurali smo do 4. mjeseca njezina života bez ijedne hipoksemijske krize koje inače prate tu dijagnozu. Događaju se kada tijelo usred plača, buđenja ili bilo kakva napora ostane bez kisika, dijete u potpunosti poplavi i tada može umrijeti. Čuvali smo ju kao kap vode na dlanu, rijetko smo primali posjete, rijetko izlazili, udovoljavali svakoj njezinoj želji. Dva dana prije operacije napravili su kateterizaciju srca. Doktor je rekao da je pravo čudo da je još uvijek živa i da mora hitno na operaciju. Na dan operacije smo ju nosili do operacijske dvorane, izljubili smo joj obraze i ručice i poželjeli joj sreću, imajući samo pozitivan ishod na umu.

Ema je borac

Operacija je trajala devet sati i dobro je prošla. Kirurg i kardiolog bili su zadovoljni, no sada se njezino srce treba priviknuti na novi način rada. Ali Ema je oporavak odradila majstorski.

Nakon operacije imala je hilotoraks (izljev mliječne tekućine u pleuri) i morala piti posebno, nemasno mlijeko, koje je odbijala. Završila je sa sondom u nosu kroz koju smo ju hranili tri mjeseca i koja je stvorila novi set problema. Svakodnevno je povraćala kompletne obroke jer joj je sonda sfinkter držala otvorenim, imala je rane na obrazima od flastera koji su sprječavali da ju iščupa i razvila je poremećaj hranjenja – averziju prema boci i mlijeku. Histerično je plakala kad bismo ju pokušali hraniti, bojala se boce i hranjenja te nije htjela jesti ma koliko gladna bila.

Nove borbe

Tu je započela nova borba, no ovaj put bez pomoći doktora jer za taj problem nitko nije mario. Našli smo knjigu australske medicinske sestre Rowene Bennett, koja se specijalizirala za poremećaje hranjenja kod beba, te je razvila vlastitu metodu rješavanja averzija. Metodu smo pažljivo pratili, i uz ponešto gubitka na težini, za mjesec dana Ema je konačno počela jesti. Bilo je frustrirajuće i teško, i za nas i za nju, no uspjeli smo!

Mali „Dr. House“ slučaj

S njezinih osam mjeseci napokon je došla na red i operacija tetive na stopalu. Operirana je, dobila je novi set gipsova, i idući dan smo puštene doma. To nije bila teška operacija, ali zadržali su ju preko noći da budu sigurni da je njezino srce to dobro podnijelo. Nakon toga su uslijedile intenzivne fizikalne terapije. Prvi je cilj bio omekšati stopalo, istegnuti tetivu i dobiti pokretljivost jer je sve to bilo tvrdo kao kamen. Vježbali smo svaki dan u bolnici na fizikalnoj, privatno kod terapeutice, i doma nekoliko puta dnevno. Omekšali smo tetivu, no Ema se nije mogla osloniti na stopalo, spustiti petu i stopalo joj nije reagiralo na podražaje.

Slušaj mamu!

Terapeuti i doktori nisu bili sigurni što se događa, bila im je atipičan i prvi takav slučaj. Nisu mi mogli reći kada će i kako hodati. Ostalo nam je samo uporno raditi i nadati se najboljem. Tijekom nekoliko mjeseci svakodnevno smo radili dvije vrste terapije, a ja sam uspjela nagovoriti doktora da uzmemo novu ortozu iz inozemstva koja se još baš ne koristi kod nas. Bio je skeptičan, no ja sam bila uporna jer mi je ponestajalo opcija za dalje jer je Emino stanje stagniralo unatoč svim terapijama. I eto, mjesec dana nakon nove ortoze,

Pročitajte – PRIČU S PORODA MAME IVANE 

Ema je spustila cijelo stopalo i prebacila težinu na tu nožicu! Ispada da je imala parezu peroneusa (oštećenje perifernog živca) jer ga je prijašnja ortoza natisnula i koljeno u fleksiji koje nije mogla izravnati. Još jednom mi je postalo jasno koliko su roditeljska upornost i suradnja s doktorima ključni u rješavanju djetetovih problema.

A mama?

Moj život je stavljen na pauzu. Sve moje ideje, želje i ambicije čekaju dane kada me Ema više neće toliko intenzivno trebati. Sada uživam i cijenim svaki trenutak s njom i baš volim osobu koja sam postala. Unatoč svim tim uzastopnim udarcima, zadržala sam optimizam i borila se za Emu. Sestrična moje majke, koja je dječja psihijatrica, jednom je prilikom rekla: “Ema jest heroj, no pravi junak u cijeloj priči je Maja”, a slično mi je rekla i Emina fizikalna terapeutkinja. Te mi riječi nevjerojatno puno znače jer se mama i njezin trud često izgube u svim borbama.

Žene šute

Žene šute i svakodnevno vode ovakve bitke, a to nipošto ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ako znate jednu takvu mamu, dajte joj počast tu i tamo, a ne samo djetetu. Imajte na umu da su rezultati koje je dijete postiglo zapravo kumulativ majčina truda, rada i upornosti (a i tatina!). Ako ćeš tek postati jedna od tih mama, zapamti da otpornost i snagu gradiš s razinom izazova s kojima se susrećeš, a onda još više uživaš u životu i cijeniš to što imaš.

A Ema? Ema je strašno veliki borac. Sva takva djeca jesu. Ona je, unatoč brojnim operativnim zahvatima, učestalim pregledima, invazivnim i često bolnim pretragama, i svakodnevnim vježbanjima ostala veselo i nasmijano malo biće s toliko ljubavi prema životu. Ona je otporna, uporna i snažna, i naučila me mnogočemu. Zbog nje sam danas bolja i potpuna osoba, a naš je dom sada ispunjen ljubavlju, srećom i smijehom. Pred nama su još brojne operacije i zahvati, ali kod nas više nema mjesta sumnji i strahu.

Foto: Privatni album
Tekst: mama Maja

Objava Ema i mama Maja – s oblaka u ponor, pa opet na oblak pojavila se prvi puta na pitajmamu.