Zdravlje i prehrana

Neurorizično dijete – što to znači?

neurorizicno dijete

Uz sve promjene koje novorođenče donosi u svoju obitelj, termin „neurorizično dijete“, ako nije dobro objašnjen i prihvaćen od roditelja, može sa sobom nositi još više neizvjesnosti i stresa.

Iako se u medicinskoj dokumentaciji često piše u dijagnoze, važno je istaknuti da se ne radi o bolesti. Između ostaloga ni o pravoj dijagnozi. Taj je termin uveden kako bi se izdvojila ona skupina djece u koje tijek trudnoće, porođaja ili ranog razdoblja nakon rođenja nije prošao u cijelosti optimalno, što za posljedicu može imati oštećenje mozga.

Termin se uvodi zbog boljeg planiranja praćenja djetetova rasta i razvoja te što ranijeg uključivanja u dijagnostičke i terapijske postupke. Ako dijete nosi određen neurorizik, to nikako ne znači da će nužno imati neurološke posljedice i odstupanja u razvoju. Dapače, većina neurorizične djece, pogotovo one s niskim neurorizikom, imaju dobar neurorazvojni ishod.

Kada govorimo o neuroriziku?

Neurorizik može postojati već na temelju anamnestičkog podatka o neurološkim bolestima u obitelji, prethodnim spontanim abortusima ili komplikacijama u trudnoći.

  • gestacijski dijabetes
  • gestacijska hipertenzija
  • preeklampsija
  • HELLP sindrom
  • infekcije ili traume u trudnoći
  • intrauterini zastoj rasta
  • umjetna oplodnja
  • višeplodna trudnoća

Najčešće neurorizik postoji na temelju perinatalnog razdoblja koje obuhvaća razdoblje neposredno prije, tijekom i nakon porođaja.

Neki od perinatalnih čimbenika rizika su:
  • prerano rođena djeca (nedonošenost, prematurusi)
  • djeca premale porođajne mase (nedostašće, hipotrofija)
  • prijeteća hipoksija (loš nalaz kardiotokografije – CTG, mekonijska plodova voda i drugi znakovi intrauterine patnje)
  • nizak indeks vitalnosti novorođenčeta (Apgar)
  • perinatalna asfiksija
  • hipoksično-ishemično oštećenje mozga
  • krvarenje u mozak
  • neke malformacije ploda

Prvi dani nakon rođenja također mogu nositi poteškoće s prilagođavanjem djeteta ili komplikacije u ranom postnatalnom razdoblju koje mogu kao posljedicu imati neurorizik.

To su primjerice:
  • novorođenačka hipoglikemija (nizak šećer u krvi)
  • razvoj respiratorog distres sindroma (otežanog disanja i izmjene plinova)
  • srčana greška koja dovodi do slabe oksigenacije krvi (miješanje venske i arterijske krvi)
  • apneje (prestanci disanja)
  • novorođenčke konvulzije
  • perinatalne infekcije (sepsa, meningitis)

U kliničkoj se praksi neurorizik dijeli u niski i visoki jer sa sobom nosi različitu učestalost neurorazvojnih posljedica.

neurorizicno dijete

Nisko neurorizično dijete

Niskim se rizikom smatra postojanje do dva anamnestička čimbenika rizika, postojanje blagih neurorazvojnih znakova, blago abnormalne kvalitete spontanih pokreta (vrpoljenja) ili djeca s nalazom blagih, nekompliciranih krvarenja na ultrazvuku mozga.

Visoko neurorizično dijete

Visokim neurorizikom smatramo postojanje više od dvaju anamnestičkih čimbenika rizika:

  • znakove jasnih i duže prisutnih neurorazvojnih odstupanja već od rane dojenačke dobi
  • nalaz jasno abnormalne kvalitete spontanih pokreta
  • veći stupanj krvarenja u mozak
  • znakovi nedostatka kisika na ultrazvuku mozga (npr. cistična periventrikularna ili subkortikalna leukomalacija)
  • djeca s perinatalnim moždanim inzultom
Neurorizično dijete i procjena stanja

Ovisno o stupnju neurorizika, u praćenje neurorazvoja nadležni pedijatar uglavnom uključuje i neuropedijatra te dječjeg fizijatra. Prema potrebi radi se i dodatna dijagnostička obrada. To je prije svega ultrazvuk mozga koji je uputno napraviti što prije jer je tada pouzdanost nalaza veća.

Ostale pretrage uključuju:

  • sve prošireniju metodu procjene kvalitete spontanih pokreta (vrpoljenja) – pokazala se prognostički najpouzdanijom
  • elektroencefalografija (EEG – snimanje električne moždane aktivnosti)
  • vidne i slušne evocirane potencijale
  • magnetsku rezonanciju mozga i druge

Ako postoji sumnja ili već prisutno neurorazvojno odstupanje, presudno je važna rana intervencija zbog plastičnosti mozga. Naime, u mladom su mozgu procesi stvaranja sinapsa i povezivanja moždanih putova u vrlo intenzivnom razvoju i postoji velika mogućnost prilagodbe i preuzimanja funkcija. Na taj način se izbjegavaju ili ublažavaju posljedica oštećenja mozga. Ključnu ulogu u ranoj intervenciji imaju terapeuti koji nerijetko provode najviše vremena u edukaciji roditelja, vođenju i praktičnom radu s djecom.

Neurorizično dijete i praćenje dinamike razvoja

Kako je neurorazvoj, pogotovo u prvoj godini života, vrlo intenzivan i dijete napreduje iz tjedna u tjedan, nužno je praćenje dinamike. U procjeni neurorazvoja pomažu nam standardizirani mjerni instrumenti i tehnike procjene prema dobi djeteta. Ako je dijete rođeno prijevremeno, potrebna je prilagodba dobi – tzv. korigirana dob djeteta.

Kod velikog neurorizika, više nepovoljnih čimbenika, podataka o većem stupnju krvarenja u mozak ili značajnijem nedostatku kisika. Nerijetko su prisutna rana neurorazvojna odstupanja, vidljiva već u vrpoljenju djeteta u prva 2-3 mjeseca života. Tada je veći rizik od težih neurorazvojnih odstupanja, različitih stupnjeva i oblika cerebralne paralize, epilepsije, oštećenja vida i sluha, mentalne retardacije i odstupanja u komunikaciji.

Kod niskog neurorizika, rani neurorazvoj ne mora pokazati odstupanja, jer blaže disfunkcije mogu doći do izražaja tek u većoj dobi djeteta, primjerice:

  • nespretnost
  • blaga neuromotorna odstupanja
  • usporen jezično-govorni razvoj
  • poremećaj pozornosti
  • hiperaktivnost
  • specifične smetnje učenja
Neurorizično dijete i rana intervencija

Pojam rana intervencija ne odnosi se samo na dojenačku dob nego i na vrijeme nakon navršene prve godine života ako se u nekom segmentu neurorazvoja primijeti da dijete zaostaje. Zbog toga je često potrebno duže neurorazvojno praćenje više specijalnosti jer u ranoj dobi nije moguće za sve segmente neurorazvoja pouzdano prognozirati ishod.

Ako roditelj ili pedijatar sumnja u neurorazvojno odstupanje, najveća je pogreška predugo odgađati procjenu stručne osobe i intervenciju, ako je potrebna. Pritom nije moguće izdvojiti jednu specijalnost, nego je najbolji pristup uvijek multidisciplinaran i nadopunjujući. Prilagođava se djetetovim potrebama ovisno o stupnju neurorizika, dobi i neurorazvojnim tegobama koje pokazuje.

Autor: dr. sc. Goran Krakar, dr. med., neuropedijatar
Poliklinika za dječje bolesti dr. Sabol

Foto: Pexels