Svi koji su barem jednom posjetili Pariz osim Eiffelova tornja i glasovitog muzeja Louvrea sigurno su primijetili još jednu francusku specifičnost – njihova djeca mirna su i blaga te poslušna kao vojnici.
Ona ne plaču, ne odbijaju jesti povrće i ne urlaju po noći, a njihove mame imaju vremena za sebe. Tajna ovakvog odgoja ne leži u strogom odgoju niti u "batinanju" djece, jer francuske mame ne rade ni to!
Što onda one znaju, a mi ne, otkrila nam je Pamela Druckerman, autorica nove knjige "French Children Don't Throw Food". Iskustva koja je stekla proučavajući odgoj malenih Francuza sažela je u nekoliko savjeta i podijelila ih s našim čitateljicama.
Francuske mame ne tepaju bebama
Zaštitnik francuskog odgoja, liječnik i psihoanalitičar Françoise Dolto, tvrdio je da bebe razumiju jezik odraslih. Zbog toga tamošnje mame djeci nikad ne tepaju. "Pogledaj, evo psa", kazat će državljani Napoleonove domovine, za razliku od Hrvata koji će se djeci vjerojatnije obratiti rječima: "Ge, evo majog peceka".
Roditelji mališanima pritom prenose i prilično složene informacije – djeci će objasniti da idu van te naglasiti i kad će se vratiti. Objasnit će im kad im dolazi gost te reći i o kome se radi, a umjesto da se nadaju kako će beba spavati cijelu noć, Francuzi će djetetu reći da spava kako bi se čitava obitelj mogla odmoriti.
Dolto je tvrdio kako roditelji svojoj djeci moraju uvijek govoriti istinu. Pa Francuske mame čine upravo to vjerujući da ih bebe razumiju. Tako se stvara ozračje obostranog poštivanja majke i djeteta, odnosno onoga što Francuzi nazivaju complicité.
Francuske mame ne skaču svaki put kad beba zaplače
Praktički svi francuski roditelji tvrde da njihove bebe do trećeg mjeseca života spavaju cijelu noć. No, nije to nešto što se postiže uz pomoć čarobnog štapića. Čak i kad su stare svega nekoliko dana, francuski roditelji svoje bebe ne podižu iz kolijevki svaki put kad zaplaču.
Umjesto toga, neko vrijeme ih gledaju i slušaju čekajući da beba sama zaspe.Nakon nekog vremena bebe zaspe i nastave to činiti iz noći u noć
Francuske mame ne vole užinu!
U Francuskoj je popodnevni goûter oko 16 sati, a to je službeno i jedino vrijeme za mali obrok. kao taj i svi ostali obroci zakazani su u određeno, fiksno vrijeme i vitki Francuzi toga se strogo pridržavaju.
Njihova užina obično je slatka – kolačić, voće ili malo čokolade s kruhom (francuska djeca redovito jedu čokoladu). Maleni Francuzi zato nikad nisu gladni i nikad ne odbijaju obroke.
Svaki obrok za njih je vrijedan i svaki se posebno iščekuje.
Francuske mame ne toleriraju izbirljivost
U našim knjigama o bebama piše da ako dijete odbije hranu, roditelji trebaju pričekati nekoliko dana pa opet ponuditi isto. To često rezultira time da nakon nekoliko pokušaja djeca, ali i roditelji odustaju od pojedinih namirnica – najčešće brokule, mrkve, celera…
U Francuskoj se taj savjet uzima veoma ozbiljno. Njihovo je pravilo: "Ne moraš pojesti sve, ali sve moraš kušati". Zato francuske bebe jedu istu hranu kao i njihovi roditelji, a pretjerana izbirljivost kakva je kod nas normalna, Francuzima je znak ozbiljnog poremećaja prehrane.
Tamošnja dječica jedu uravnotežene obroke pa je samo jedno o njihovih šestero djece pretilo.
Francuske mame imaju život
Vrijeme za spavanje Francuzima je svetinja! Oni "vrijeme za odrasle" ne tretiraju kao teško stečenu povlasticu nego kao osnovno ljudsko pravo. Ako ne mogu zaspati djeci je dozvoljeno igrati se u svojoj sobi, ali nikako ne smiju uznemiravati mamu i tatu. Francuski roditelji vjeruju kako je ta razdvojenost dobra ne samo za roditelje već i za djecu koja moraju razumjeti da odrasli imaju vlastita zadovoljstva.
Francuske mame imaju "mrak" liniju
U trgovini, među policama s pelenama, u Francuskoj ćete ugledati žene u čizmama s vrtoglavo visokim potpeticama i uskim trapericama. Parižanke (čak više no ostale Francuskinje) izložene su pritisku da se u trudnoći ne smiju puno udebljati te da se stečenih kilograma moraju riješiti odmah nakon porođaja.
Tajna dobrog izgleda svake francuske mame nije u radikalnim dijetama ni u vježbanju nego u jednostavnoj formuli – pariške dame radnim danima paze što jedu, a vikendima si priušte poslastice kakve požele.
Francuske mame ne popuštaju!
One ne "trzaju" na cmizdrenje. Mirno i odlučno kažu "ne" i ne popuštaju. To ne znači da su uvijek stroge, nego samo kad su posrijedi pristojnost, vrijeme za spavanje, ponašanje za vrijeme obroka i gledanje televizije.
Što se ostaloga tiče, one zapravo dosta dopuštaju. Jedan od razloga zašto francuski roditelji mogu ostati ustrajni je uvjerenje da su djeca koja znaju čekati sretnija u životu.
Jer u Francuskoj sve ima svoje mjesto i vrijeme!
Što na to kažu domaći stručnjaci? Upitali smo to Sanju Ivanušević, diplomiranu psihologinju i voditeljicu integrativne dječje terapije igrom, te suradnicu u Centaru za djecu, mlade i obitelj – MODUS.
Svaki roditelj dvoje i više djece vrlo dobro zna da u roditeljstvu nema gotovih recepata. Naime, sama se djeca razlikuju po svojem temperamentu, odnosno urođenim načinom reagiranja na podražaje iz okoline, pa tako i na roditeljske postupke.nDok će s jednima funkcionirati određeni roditeljski savjeti i „trikovi“, kod drugih će isti takvi biti uzalud.
No postoje osnovni principi koji pridonose emocionalno stabilnost djece i njihovoj dobrobiti, dobrim odnosima i osjećajima prihvaćenosti u obitelji, koje već dugi niz godina potvrđuju i istraživanja i praktični rad s obiteljima i djecom. Oni su vidljivi i u navedenom tekstu o odgoju u Francuskoj:
1. Stvaranje odnosa povjerenja i iskrenosti, u kojem se poštuje integritet i osobnost i roditelja i djece. To konkretno znači da se djeca prihvaćaju jednakopravna u svom ljudskom dostojanstvu, no roditelji su ti koji su odgovorni za atmosferu u obitelji i postavljanje granica.
Tako mala djeca ne mogu donjeti odluku kada će ići spavati, što će jesti… jer ne razlikuju svoje želje od potreba. Roditelje su tu da ih pri tome vode, a pritom je važno da je komunikacija jasna i osobna, dakle da odražava ono što je nama važno i što očekujemo od djece. Postavljanje granica, koje se komuniciraju na jasan i nepovređujući ali dosljedan način, nužne su za djecu, jednako kao i osjećaj da su voljena i prihvaćena.
Naravno da djeca nisu sretna kada ih odbijemo, i posve je prirodno da se tada ljute. No, izražavanjem ljutnje omogućujemo da uče kako se nositi s prirodnim osjećajima frustracije i ljutnje.
Istraživanja Diane Baumrind, koja sežu još u 1960-te, pokazala su da roditelji koji su istovremeno emocionalno topli, zainteresirani i prihvaćaju dijete, ali istovremeno mu postavljaju jasne i dosljedne granice i očekivanja, imaju djecu koja su emocinalno stabilna, dobrih socijalnih vještina, samopouzdana i dobre emocionalne samokontrole.
Kod jako malih beba jako je važno zadovoljavanje potreba, puno ljubavi i njege. No „skakanje na svaki mig“ ne omogućuje djeci da razviju vlastitu emocionalnu regulaciju. To nikako ne znači pustiti dijete da dugo plače, već motriti što se s djetetom događa.
Ako se primjerice probudi i krene se glasati, možemo ga pustiti da vidimo što će se dogoditi. Možda će se dijete umiriti bez intenzivnih reakcija, možda će ostati budno i istraživati okolinu ili svoje prstiće i za to mu svakako treba dati priliku. Svakako će vam dati do znanja kada mu je dosta i kada vas treba.
2. Osnova zadaća koju mala djeca savladavaju tijekom prve godine života je stvaranje temeljne sigurnosti u svijet oko njih i ljude koji ih okružuju. Tome pridonose:
· Stvaranje predvidljivih rutina – djeci izuzetno godi predvidljiv ritam i uobičajne rutine u danu. Tako se osjećaju sigurnije i stvaraju emocionalnu stabilnost i povjerenje.
· Razgovor s djecom – komunikacija i s vrlo malom djecom je uz dodir, koji je prvi, temeljni jezik, vrlo važna, no više od riječi, djeca su osjetljiva na emocionalni ton. Kada komuniciramo sa djecom na topao, zaigran i prihvaćajući način, kada im na razvojno primjeren način objašnjavamo što se dogodilo, što se trenutno događa i što nam slijedi te što očekujemo od njih,
o stvaramo blisku emocionalnu vezu,
o osjećaju da su važni čime utječemo na njihovo samopoimanje,
o utječemo na njihov spoznajni razvoj, razumijevanje svijeta oko njih, bogaćenje riječnika.
3. Djeca uče ono što doživljavaju, a ne ono što im se govori. Djeca kojoj se objašnjava što se događa i što se očekuje od njih, koja vide da roditelji jednako brinu o njima, ali i o svojim potrebama, i čiji roditelji postavljaju granice ali i uvažavaju tuđe, odrastaju u stabilne i samosvijesne ljude koji znaju graditi odnose.
