Radio se o racionalnom, a ponekad i iracionalnom strahu da će nešto poći po zlu. Neki trudnički strahovi su logični, dok su neki “čista panika”.

Trudnoća je pravi emocionalni vrtuljak. Prvo nastupa čisto oduševljenje kad otkrijete da je test pozitivan – no ubrzo ga zamjenjuje STRAH. Je li krvarenje loš znak? Zašto vaš trbuščić raste sporije od trbuščića vaše prijateljice? Kako biste se točno trebali brinuti za novorođenče kad konačno stigne na svijet? Hoće li dijete utjecati na vašu karijeru?

O. K. Sad dišite. Niste sami. Zapravo, posjetite li forum na bilo kojoj internetskoj stranici o trudnoći, otkrit ćete da mnoge žene muče iste brige. Porod, briga o bebi, strah od gubitka posla….

Donosimo vam one najuobičajenije – uz nešto stručnih savjeta o tome kako se nositi s njima.

Krvarenje u trudnoći

Krvarenje u ranoj trudnoći posve je normalno i malo je vjerojatno da će štetiti vašoj bebi. Uzrok može biti probojno krvarenje, koje se često pojavljuje kad vam već mjesečnica kasni, ili implantacijsko krvarenje, koje se događa kad se vaša oplođena jajna stanica usađuje u maternicu.
Krvarenje može isto tako biti posljedica omekšavanja grlića maternice, zbog čega nastaje osjetljivo područje, ili posljedica bezopasnog rasta polipa. Oboje može rezultirati krvarenjem ako dođe do trljanja kao kad, na primjer, imate seksualni odnos.
Općenito govoreći, smeđa ili ružičasta boja sasvim je u redu, ali ako se pojavi jaki mlaz crvene krvi koju prati bol, odmah posjetite ginekologa. Krvarenje bi trebalo prestati do otprilike 12. tjedna, ali ako i nakon tog tjedna i dalje krvarite, odmah potražite liječnički  savjet.

Spontani pobačaj

Iako ste imali jedan pobačaj, to ne znači da će se on ponoviti. Mnoge žene nakon spontanog pobačaja mogu imati normalne trudnoće i zdrave bebe. Jedna od četiri žene doživi spontani pobačaj, a četvrtina njih je genetski uzrokovana jer se beba ne razvija kako bi trebala.

Liječnici obično istražuju moguće razloge ranog pobačaja (do 12. tjedna) nakon što ste imali tri pobačaja zaredom. Zbog kasnijih se pobačaja provode detaljne pretrage (od 12. do 24. tjedna), iako su oni mnogo rjeđi. Ako ste zabrinuti, popričajte sa svojim liječnikom koji vam može preporučiti raniji ultrazvuk.

Veličina trbuha

Vaš se trbuh širi od vrha stidne kosti do donjeg ruba zadnjeg rebra, pa ako ste visoki, vaše dijete ima više mjesta da se širi u visinu, i vaš će trbuh vjerojatno biti manje ispupčen. Drugi faktori koji utječu na veličinu trbuha uključuju broj dobivenih kilograma, jačinu trbušnih mišića i broj prijašnjih trudnoća – labaviji mišići brže se i jače rastežu.
Ako osjećate redovito kretanje bebe i vaš trbuh neprestano raste, ne morate se brinuti o tome što drugi misle.

Posao

Ah, ravnoteža posla i privatnog života. Nastojte se ne živcirati previše – jer sve je više poslodavaca spremno izaći mamama ususret. Možete otići na jednogodišnji rodiljni dopust, a vaš poslodavac mora uzeti u obzir zahtjev za fleksibilnim ili skraćenim radnim vremenom ako se želite ranije vratiti na posao, iako ga ne mora odobriti. Samo vodite računa o tome da pronađete dobre „poslovne“ argumente kako bi vaš poslodavac pristao na fleksibilan rad. Strah od gubitka posla, nažalost, nešto je što muči većinu trudnica i novih mama stoga se oboružajte potporom i naravno – pravnom pomoći i argumentima.

Briga o bebi

Vaša se beba nikad nije okupala, nikad joj nisu promijenili pelenu niti je bila odjevena ili izvedena u šetnju. I što god da radite, ona će smatrati da tako treba biti. Neka vas vodi instinkt, a već ćete za nekoliko tjedana ionako u svemu tome postati prava stručnjakinja. Strah je to koji najčešće muči novopečene mame.

Zamolite patronažnu sestru za savjet, a možda se možete pridružiti kakvoj grupi potpore mama i beba kako biste ondje mogli podijeliti brige koje vas muče i dobiti korisne savjete.

Opustite se…

Trudnoća je uzbudljivo vrijeme, ali uz tolike tjelesne i emocionalne promjene sasvim je normalno da ste zabrinuti, kažu iskusni ginekolozi. Da biste se opustili i pobijedili strah, preporučujemo vam sjedeće:

1. Nemojte čitati beskrajne knjige o trudnoći niti tražiti na internetu odgovore za baš svaku trudničku brigu. Umjesto da vas smiri, mnoštvo informacija samo dolijeva ulje na vatru vaših briga. Imajte vjere u to da vaše tijelo zna što radi i da ono zna što je potrebno vašem nerođenom djetetu, a ako ste zabrinuti zbog nečega, radije popričajte sa svojim liječnikom.
2. U danima prije poroda najmanje dvaput tjedno slušajte opuštajuću glazbu. Iskoristite to vrijeme kako biste se usredotočili na sporo i ravnomjerno disanje i na svoju bebu, što će vam pomoći da se zbližite.
3. Nemojte držati stvari za sebe. Dijeljenje briga s prijateljima, obitelji i liječnikom pomoći će vam da ostanete realni. Većina se trudnoća razvija normalno, ali ako vas nešto konkretno zabrinjava, nemojte oklijevati potražiti liječničku pomoć.
4. Usredotočite se na pozitivne predodžbe i priče o trudnoći, a zanemarite negativne priče koje neki ljudi znaju širiti.
5. Nemojte zaboraviti da je trudnoća samo jedan dio vas. Nađite vremena za svoje prijatelje, opuštanje i razonodu, što će vam pomoći da se osjećate manje zabrinuto i živčano.

Foto: Freepik

Objava Strah u trudnoći: kako pobijediti sebe? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

A postoje i neka trudnička pitanja koja apsolutno obožavamo. Da ne počnemo na negativnoj strani, evo trudnička pitanja koja o-b-o-ž-a-v-a-m-o!

Izgledaš odlično, kako ti to uspijeva?

Većina trudnica voli svoj trudnički trbuščić više od ičega na svijetu, no promjene koje dolaze s njim – i ne baš! Stoga, pohvalite kolegicu trudnicu, recite joj da izgleda odlično. Ruku na srce, i izgleda odlično s obzirom na to da ima i hemoroide i otečene gležnjeve…

Trebaš li pomoć s nečime?

Trudnička pitanja bi trebala početi s “trebaš li pomoć?”. Mala doza humanosti postiže velike rezultate, bilo da je riječ o nošenju vrećica na peti kat ili odgovaranja na pitanja o hemoroidima. 

Odlične su ti ove traperice/haljina/majica, gdje si ih kupila?

Svaka trudnica zna da će u trudnoći nositi otprilike jednu petinu stvari koje posjeduje, a nakon trudnoće ta brojka će doći do možda jedne trećine. Stoga, pohvalite odjevnu kombinaciju buduće mame i uljepšajte joj dan!

Jeste li već odabrali ime?

Svaka mama jedva čeka da je se pita za ime bebe! I zadržite se na tome. Nemojte kritizirati izbor, nemojte zadirati u njene razloga. 

Kako se osjećaš?

Ovo pitanje iako je na kraju, trebalo bi biti na početku svakog razgovora s trudnicom. Jednostavno maleno pitanje koje pokazuje brigu, a ne zadire u privatnost i otvara mnoga vrata. 

Trudnička pitanja koja apsolutno NE volimo su: 

Jesi li spremna za porod?

Trudnička pitanja na koje niti jedna žena nije spremna dati odgovor počinju i završavaju s porodom. Naravno da nije spremna! Naravno da se boji! Umjesto toga, pitajte je kako se osjeća.

Koliko si trudna, trbuh ti je ogroman?

Da, ona to zna! I nije ju briga što ti misliš o veličini njenog trbuha. Body shaming u trudnoći nije kul!

Jeste li htjeli curicu/dečka?

Bebin spol ne možemo birati, pa je apsolutno nepotrebno pitati što je netko htio ili želio. 

Foto: Freepik

Objava Trudnička pitanja koja volimo i ona druga… pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Većina roditelja će se sa velikim strahom od odvajanja susresti pri polasku djeteta u vrtić, dok će onu klasičnu separacijsku anksioznost osjetiti u dobi između šest i osam mjeseci.

U toj dobi djeca nemaju razvijen pojam o vremenu, te si ne mogu pojmiti da će se roditelj koji je otišao i vratiti pa svoje nezadovoljstvo izražavaju plakanjem. Strah od odvajanja u dobi od šest mjeseci će se najčešće manifestirati tako što će vas vaš puzač slijediti po stanu, plakati čim ga ispustite iz ruku, pa ćete često imati dojam da bez bebe ne možete ni na WC.

Naime, dijete do šestog mjeseca, pa čak i do godine dana, s majkom živi u zdravoj simbiozi u kojoj su oni zapravo jedno, te dijete ne razlikuje sebe od majke i obratno.
Nakon toga, dijete počinje sazrijevati i gledati sebe u JA formi, te majku u TI formi. Upravo tada počinje i njihov strah od napuštanja i ostavljanja, a zapravo se radi o normalnoj razvojnoj fazi.

VRTIĆ I STRAH OD ODVAJANJA

Strah od odvajanja koji se javlja prilikom odlaska u vrtić je nešto drukčiji. Naime, djeca u dobi od godine dana, pa sve do tri, neutješno će plakati prilikom dolaska u vrtić. No, kada roditelj ode će se igrati kao da se ništa nije dogodilo.

Također, mogu se javiti i regresije u ponašanju. Pa će vaš hodač najednom početi puzati, ili će odbijati jesti, mokriti u gaće ili po noći. Također, možete očekivati i ispade bijesa, odnosno temper tantrume, ignoriranje i slično ponašanje kojim dijete izražava nezadovoljstvo.

Dužina trajanja straha od odvajanja ovisit će o načinu na koji će roditelj odgovoriti na taj strah.

Obično se kaže da djeca namiriše strah, a to je i djelomice točno. Ako će vaša beba osjetiti da vas je strah ostaviti ga u vrtiću i da imate nepovjerenje prema odvajanju, reagirati će shodno tome. Odnosno uhvatit će ga separacijska anksioznost.

U prosjeku strah od odvajanja traje dva tjedna. Ako se radi o polasku u vrtić, morate uračunati bolesti koje će prekidati adaptaciju. Slobodno računajte na mjesec do dva plakanja.

Foto: Freepik

Objava Strah od odvajanja- kad i bebe i mame plaču pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Trudnički strahovi su normalni, ali potrebno je usmjeriti misli prema pozitivnim aspektima trudnoće kako bi se izbjegla tjeskoba.

Hoće li beba biti u redu, kako će se razvijati, mogu li ja biti dobra mama, jesam li dovoljno privlačna, kako ću preživjeti porod… to su najčešće trudnički strahovi, no u mnogim je slučajevima popis briga još i duži.
Psiholozi savjetuju: usmjerite svoje misli pozitivno!

I preporučuju vam sljedeće aktivnosti:

1. informirajte se o trudnoći
2. otkrijte što vas najviše plaši i o tome razgovarajte s prijateljicom ili partnerom
3. pohađajte predavanja o trudnoći
4. uključite se u zajedničke edukacije s drugim trudnicama i majkama s djecom
5. upišite se na ples (npr. trbušni) kako biste bolje upoznali svoje tijelo
6. družite se s prijateljima koji imaju djecu
7. uključite se u neku organizaciju koja se bavi zaštitom djece
8. razgovarajte s roditeljima o svojem djetinjstvu
9. pratite portale o roditeljstvu

Foto: Pixabay

Objava Trudnički strahovi i kako ih pobijediti pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Potres je mnoge potjerao iz centra grada… Obitelji teška srca odlaze ili su već otišle  s tek malom nadom u povratak. Jedna od njih je i obitelj Domagoja Telišmana. I on nam je ispričao njihovu priču…

Život u centru Zagreba za mene je počeo 2012. godine. Naš sin Ivor tada je imao godinu i pol i iščekivali smo Janka. Do tada smo živjeli u malom stanu u Dugavama, dok smo stan u centru, u krugu popularne “džamije”,  u kojemu je supruga odrasla, adaptirali. Mijenjali smo sve podove, stropove, instalacije , sve “do cigle” i radili smo sve nanovo. Kad su radovi završili, stan je bio prekrasan, spoj modernoga i staroga. Ostavili smo originalnu unutrašnju stolariju u izvornom obliku, kaljevu peć dali smo presložiti te smo joj stavili staklena vratašca da u dnevnom boravku uživamo u vatri. Naša kćerkica Tonka stigla je kad smo u centru već debelo pustili korijenje, 2019. godine.

Naš život u centru

Budući da sam rođen u Samoboru, gdje sam odrastao u kući s golemim dvorištem, a u djetinjstvu mi je omiljena zabava bila vožnja biciklom po kvartu, život u stanu, u centru grada, djelovao mi je pomalo zastrašujuće. No, ubrzo sam se zaljubio u centar, u naš stan. Kad su nam djeca krenula u vrtić, u Palmotićevoj ulici, stekli smo mnoga divna poznanstva. Neka od njih prerasla su u duboka i iskrena prijateljstva.

Druženje s vrtićkom, a kasnije i školskom ekipom, nije bilo samo pred školom ili vrtićem. Svako poslijepodne nastavljalo se na Zrinjevcu ili Štrosu. Onamo bih uvijek mogao doći jer sam znao da ću sresti barem desetak obitelji. Nedjeljom smo svi skupa bili i na misi u Palmi.

Kako sam samostalan obrtnik, tako imam fleksibilno radno vrijeme, pa sam nekoliko puta tjedno išao na Dolac. Imao sam svoju tetu za povrće i voće koja me uvijek pitala: “A gdje su danas dječica?”, svog mesara, tete za kruh koje su me uvijek sa smiješkom pitale: “Susjed, kaj bumo danas?”, gospođu koja prodaje tjesteninu, baku iz Samobora s domaćim sirom i vrhnjem.

A tada je došao potres, 22. ožujka 2020., 6.24

U 6.24 svi smo spavali. Kad je potres udario, doslovno smo svi u jednoj sekundi stajali na dogovorenu mjestu. U sljedeće tri sekunde uspio sam kraj tog debelog nosivog zida navući krevet na kat, koji će, ako nedajbože padne strop, ostaviti kakav takav zračni džep. Po nama je padala žbuka, zvuk je bio zastrašujući. Ormare nam je pomaklo za 20 centimetara po sobi. Jedva smo se vidjeli od šute i prašine u zraku. Nitko nije plakao ni paničario. Kad je prvi udar završio, trčao sam stanom i donosio Katarini i djeci odjeću. Svakom ponaosob. Tada je udario drugi. Taj nam je razbio sve ono što prvi nije. I dalje nitko nije zaplakao. Kad se smirilo, istrčali smo na džamiju, na prvi snijeg te godine. Ivor je uzviknuo: “Vidite katedralu, srušio se toranj!”.  Pogledavši uokolo, postali smo svjesni razmjera razaranja i toga da smo svi vani, živi i zdravi. U najvećoj pandemiji u svom životu, najjači potres je bio prije tri minute , u laganim jaknama na snijegu.

Potres se dogodio! Nije nam padalo na pamet vratiti se u stan. Djeca su se počela smrzavati, sve se više ljudi počelo skupljati. Odlučili smo sjesti u auto, koji je nekim čudom ostao čitav (da je bio tri mjesta dalje dobio bi cigle na krov). Otišli smo u Veliku Mlaku, supruginim roditeljima, koje zbog pandemije nismo vidjeli mjesec dana. Kao ni moju majku u Samoboru. U autu smo stalno raspravljali o tome kamo ćemo otići i koga potencijalno bacamo u rizik ako im dođemo na vrata. Odlučili smo se za Katarinine roditelje. Došli smo na parking ispred njihove ulice, gdje su bili svi stanari, prestrašeni kao i mi.

Potres je bio i što sada ?

Sjedili smo dva sata u autu na parkingu, odgađajući moment kad ćemo doći k puncu i punici, ne znajući što da radimo. Došli smo im na vrata s maskama. Čim su nas ugledali, rekli su nam: “Skidajte to, nećete mjesecima sjediti u maskama ovdje!” Primili su nas kako te samo roditelji mogu primiti. Nismo tada ni slutili da ćemo živjeti u njihovu dnevnom boravku sljedećih sedam mjeseci. Toga smo se poslijepodneva Katarina i ja vratili do stana kako bismo uzeli osnovne stvari. Prizor je bio strašan. Na svemu je bio prst debele prašine. Sve je iz ormara ispalo po podu. U kuhinji i špajzi bilo je sve razbijeno.

Pod u špajzi bio je prekriven smjesom vina iz razbijenih boca, stakla, meda, domaćeg octa… Pukla nam je većina zidova. Popločani pod u hodniku, zidne pločice, dječji kutni ormar pomaknuo se za 20 centimetara, i to svaki dio ormara u drugom smjeru. Kuhinja se odmaknula od zida, a velike stijene od kaljena stakla pale su i razbile se u milijun dijelova. Zaljuljao se 3,5 m visok ormar preko cijelog zida spavaće sobe i nagnuo nad krevet na kojemu su spavale Katarina i Tonka. Da se nije zaglavio u strop, pao bi na njih. Da je bio niži samo 15 cm, pao bi. Naša lijepa kaljeva peć, koju nikad nismo ni upalili, odvojila se od zida i nagnula nad trosjed. Kada to vidiš, shvatiš koliko si dobro prošao.

Dečki su nas molili da im iz stana spasimo i donesemo ono njima najvrjednije ‒ Playstation.

Napunili smo dvije-tri plastične vrećice osnovne odjeće i higijenskih potrepština. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj dok smo se, s tim vrećicama i plejkom umotanom u deku, spuštali uništenim stogodišnjim stubištem punim šute, s maskama na licu.

Potres i naš život u Mlaki

Više od mjesec dana boravili smo samo u kući, nitko nije izlazio i družio se, ni susjedi, ni njihova djeca, nitko. Katarina i ja gotovo smo svakodnevno morali ići u centar dočekivati statičare, dimnjačare, čistiti stan. Bilo je doista teško to gledati svaki put. Sresti susjede i vidjeti ih jednako zabrinute kao što smo i mi.

Kad su brojke zaraženih pale, počeli smo s djecom izlaziti van. U početku smo se biciklima vozili po Velikoj Mlaki, a zatim su se naša djeca počela družiti s djecom u našoj ulici. Ulica je slijepa, ima 10 kuća, a petnaestak djece otprilike je jednake dobi kao i naša. Prva tri dana igrali su se samo skrivača, satima, od jutra do mraka. Toliko su bili željni biti vani, trčati, igrati se, družiti se. Svi su nas susjedi primili doista divno, znali smo ih sve od prije. Odjednom smo postali dio njihovih proslava rođendana, krizmi, rođendana njihove djece. Svakodnevno druženje na ugodnim proljetnim temperaturama bio je melem za dušu i tijelo. Preko dana bili smo u našem stanu i pokušavali skupiti djeliće svog života.

Naš novi život

Ja sam oduvijek romantičarski Katarini govorio o životu izvan grada, u dvorištu i prirodi. Sada, kad je vidjela kako djeca uživaju, kako ne moramo biti stalno s njima kao u gradu, da sami idu na bicikle i da s igre uđu u kuću jedino nešto pojesti, počela me nagovarati da se preselimo ovamo. Odluka je bila jako teška . Nisam mislio da će biti tako teška. Mjesec dana na papir smo stavljali plusove i minuse.

Glavni razlozi za odlazak bili su: kretanje centrom je rizik, nemamo školu, nemamo crkvu, parking je totalna katastrofa, zgrada je stara i obnova će trajati mjesecima/godinama, imamo lijepo dvorište u Mlaki, a djeca su se potpuno zaljubila u život u Mlaki. Imali smo i razloge za ostanak: naš dotadašnji život, svi su nam prijatelji i poznanici blizu, vreva i šarm grada, pješke nam je sve dostupno, nismo htjeli da nam djeca mijenjaju školu i prijatelje. Nakon što je više toga naginjalo preseljenju, svoj smo naum izložili dečkima. Bez razmišljanja su ispalili: “Mlaka!”

Počeli smo uređivati kat u obiteljskoj kući, stan iznad Katarininih roditelja. Radovi su trajali četiri mjeseca. U listopadu smo se uselili, dečki su u rujnu krenuli ovdje u školu i nijednom nisu rekli da im nedostaju njihovi stari razredi. Koliko pandemijska situacija dopušta, s onima s kojima su se družili i prije, druže se i sada, čuju se telefonom, igraju zajedno igre preko plejke.

Ne znam kad ćemo krenuti s obnovom stana, no zasad ne razgovaramo o povratku. Zadovoljni smo sa svojom velikom odlukom.

Foto: Privatni album

Objava Potres nas je potjerao iz centra: priča jedne zagrebačke obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Strah od odvajanja od roditelja – prisutan je već u dojenačkoj dobi. Pored straha od nepoznatih ljudi, djeca mogu osjećati strah od liječnika, zubara, drugih odraslih osoba, ustanova, mraka, vještica, čudovišta…

NOĆNI STRAHOVI

Tako se mogu pojaviti i noćni strahovi: dijete ružno sanja, budi se, plače, viče, uplašeno je, srce mu brže kuca. Uzrok je najčešće stres, no može biti i nasljedna sklonost. Noćni se strahovi obično javljaju tijekom prve trećine spavanja, znači ubrzo nakon što dijete zaspi, i najčešće traju desetak minuta, no moguće je i duže. Dijete se može buditi i do nekoliko puta u tjednu. Različitog su trajanja i obično se spontano povlače.

Katkada se roditelji jako uplaše te budu zabrinuti za emocionalno stanje svoga djeteta. No važno je istaknuti da ne treba od toga raditi veći problem nego što jest. Sigurno je uputno pronaći uzrok djetetove napetosti kako biste mogli djetetu biti podrška, no očekivati da dijete u svom razvojnom procesu neće prolaziti kroz stresne situacije nije realno.

STRES

Gdjekad učestala buđenja noću i noćni strahovi mogu biti odraz napetosti, nezadovoljstva ili stresa uzrokovanog i nekim „pozitivnim“ promjenama u obitelji, poput selidbe u prikladniji stambeni prostor, rođenje drugog djeteta i slično. Rođenje brata ili sestre može biti vrlo stresno za starije dijete.

Stoga, ako vam se čini da bi noćna buđenja mogla biti povezana s takvim događajima, porazgovarajte s djetetom o tome. Pitajte ga kako se osjeća u pogledu bebina dolaska ili promjene stana te prihvatite da su moguće i pozitivne i negativne emocije (s jedne strane sreća i veselje, no s druge nezadovoljstvo jer majka više nije toliko dostupna te sada dijete dijeli majčinu pažnju s bratom ili sestrom, ili nesigurnost zbog drugačijeg rasporeda u novoj dječjoj sobi).

BUDITE PRISUTNI

U situacijama kada se dijete budi noću i ružno sanja važno je ostati smiren. Budite uz dijete, utješite ga, zagrlite ga, mazite, nježno i tiho mu govorite i dajte mu do znanja da ste uz njega i da ćete biti uz njega dok se ne smiri i ponovo ne uspava. Ako ste nervozni, uplašeni ili pod stresom, vjerojatno ćete teže umiriti dijete. Iako će možda dijete imati otvorene oči, ono često nije budno i nije ga ni potrebno buditi. Ako se dijete probudi, obično se neće sjećati sna ili će se sjećati samo dijelova. Dijete se ujutro najčešće neće ničega sjećati.

Važno je imati na umu sljedeće:

• Prihvatite dječji strah i nemojte ga umanjivati. Bilo da se radi o stvarnom ili nekom imaginarnom strahu, ono što dijete osjeća je stvarno. Strah je prirodna reakcija u situacijama kada se dijete boji. Poželjno je izbjegavati rečenice „nije to ništa strašno“ ili se ljutiti na dijete ako je uplašeno.
• Svaka razvojna dob nosi sa sobom neke uobičajene strahove. Poznavanje strahova uobičajenih za određenu razvojnu dob pomaže nam da bolje razumijemo dijete.

• Primjerice, za razvojnu dob između pete i šeste godine uobičajeni su sljedeći strahovi: strah od nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, vještica, strah da je netko pod krevetom, strah od zvukova, strah da se majka neće vratiti kući ili da će joj se nešto dogoditi, strah od samoće. U toj dobi rastu i stvarni strahovi – od ozljeda, pasa, padova. To je inače vrlo strašljivo doba!
• Pričajte s djetetom o njegovu strahu – razgovarajte s njim i pitajte ga čega se točno boji, kako mu vi možete pomoći, pričajte djetetu o svojim strahovima i kako ste ih prevladali. Recite djetetu da su strahovi normalni i da je u redu da se boji. Polako učite dijete da razlikuje san od zbilje.

• Igrajte se s djetetom ili promatrajte kako se dijete igra. Tako ćete moći saznati čega se dijete boji, jer ponekad dijete i ne zna ili nije svjesno čega se boji pa ne može ni izraziti ono što ga plaši.
• Ponudite djetetu da izrazi svoj strah kroz igru ili neku kreativnu aktivnost (crtanje, igranje lutkama, …), zajedno pronađite načine kako može pobijediti ono čega se boji, budite zajedno strašni, plašite nekoga…

• Izbjegavajte djeci neprimjerene sadržaje koji ih mogu plašiti. Ako ste primijetili da se vaše dijete više boji i budi tijekom noći nakon gledanja neprimjerenog sadržaja na televiziji, izbjegavajte gledati takve sadržaje. Primjenjujte određenu umirujuću rutinu prije spavanja: prije odlaska na spavanje bavite se mirnim i umirujućim aktivnostima, pomazite se s djetetom, ispričajte neku priču ili pročitajte omiljenu slikovnicu. Neka dijete ide na vrijeme spavati i neka spava dovoljno.
• Budite strpljivi – u tome nam pomaže promatranje straha kao prirodne djetetove reakcije na situaciju koja ga plaši. Strpljivost pomaže djetetu da lakše prebrodi strah ili da se s njim nosi.

Ako vam se čini da ružni snovi i buđenja noću traju predugo (ako ne prestaju ili traju duže od dva-tri mjeseca), ili pak imate osjećaj da vam je potrebna potpora, preporučujemo da potražite individualnu stručnu pomoć psihologa ili liječnika.

Foto: M&B

Objava Strahovi u dječjoj dobi: naučite kako umiriti dijete pojavila se prvi puta na pitajmamu.