Kako Vas nismo imali priliku upoznati tijekom čarobnih devet mjeseci, malo ćemo se vratiti u to razdoblje. Imate li osjećaj, od kada je bebač tu, da ste bili trudni „prije sto godina“?
Trudnoća mi se čini kao daleka prošlost, ali ne mogu ne sjetiti se koliko mi je bilo zlo, kako sam bila nervozna prva tri mjeseca, stalno mi se spavalo i bilo mi je dobro samo kad sam jela. Uživala sam, ali sad tek mogu reći da nisam dovoljno.
Što se, osim mučnina, kod Vas događalo?
Svaki dan sam hodala u Maksimiru dva sata i uživala u prirodi. Čitala sam sve moguće roditeljske enciklopedije i priručnike i pokušala zamisliti kako će sve to izgledati. Dobila sam trideset kilograma, ali sam se osjećala odlično nakon što su mučnine prošle. Prolazila sam svakakve emocionalne promjene, zapravo sam stalno bila žalosna i jako, jako osjetljiva, onda pretjerano vesela… (smijeh)
Nije bilo lako sa mnom – ni meni samoj. Tata mi je bio jako bolestan pa o tome nisam mogla ni misliti. Ma svaki je dan bio roller coaster osjećaja…
Pa opišite nam taj dan kada je maleni odlučio ugledati svijet oko sebe. Ima li kakva anegdota o samom odlasku u bolnicu: je li bilo frke, panike?
Živko je trebao otputovati dva tjedna prije termina, a silno smo htjeli da bude tu kad taj dan dođe, međutim tu noć kad je otputovao, ja sam dobila trudove…
Sjećam se da sam došla k mami, zavukla joj se u krevet i tada su počeli trudovi. Nisam uopće bila sretna jer sam bila jako umorna i jedva sam čekala zaspati… i prvo što sam pomislila bilo je: Ne sad, nemam snage, nisam se naspavala. Nisam paničarila, otišla sam u bolnicu doslovce u Živkovoj pidžami i ondje provela noć jer nisam bila dovoljno otvorena. Pa smo čekali i tek sam sljedeći dan navečer rodila – u 21 sat.
Svako iskustvo porođaja doista je drugačije. Što biste Vi rekli za svoje iskustvo? Jeste li prije toga imali kakvu predodžbu o tome, porođajni plan, a kako je u konačnici prošlo?
Zapravo, nisam se bojala porođaja od kada sam ostala trudna. Prije sam kao svaka druga djevojka mislila da ja to neću moći, ali kada sam ostala trudna, znala sam da ću prirodno roditi i mislila sam si: Kako su svi drugi, tako ću i ja. Vjerujem beskrajno svom doktoru i bilo mi je bitno da je on sa mnom. Isto tako nisam htjela slušati nikakve ružne priče. Mama me držala za ruku i vlažila mi usta. Tu žeđ neću nikada zaboraviti – to mi je bilo najgore.
I, kada ste začuli prvi plač svojega sinčića, kako ste reagirali? Vjerujemo da je to trenutak koji ćete pamtiti cijeli život…
Kada sam čula Alexandrov plač, san je napokon postao java. To je tako čaroban, prekrasan trenutak u kojem se spajaju mir, ljubav, spokoj i sreća – najljepši koji sam ikad osjetila i koji mi uvijek stavi osmijeh na lice. To se ne može zaboraviti.
Tko Vam je u tom razdoblju bio najveća potpora? Je li se i novopečeni tata ravnopravno uključio u brigu oko novorođenčeta ili ste njemu dali krpu i kuhaču u ruke?
Treći dan smo došli k baki jer je tata još bio na putu, ona nam je puno pomagala, kao i moje sestre. Baš su nas mazili i pazili, i to mi je puno značilo, jer uz fizičku pomoć treba ti i podrška. Tata se vratio za tjedan dana i onda smo Alexa samo gledali, ljubili i uživali. Snašao se super u svemu. Sjećam se prve noći kada sam došla doma, ta prva buđenja su grozna jer se tijelo, a bogme i um, treba naviknuti na to. Alex se budio svaka dva sata da bi jeo, i to sam jutro mami rekla da mislim da to neću moći izdržati. Ali onda se lagano navikneš i polako bebice mogu sve više pojesti i sve duže spavati.
Ali teško je prvih mjeseci i to ti nitko ne kaže ili si to ne možeš ni zamisliti. Taj umor i premorenost su jako teški, još ako bebica ima grčeve, pa dok se navikneš na taj plač – to mi je bilo najteže… Ali stalno sam si mislila kako je njemu jer nije lako biti mala beba: treba naučiti jesti, spavati, pa ti grčevi… I da, mame trebaju spavati kada i bebe spavaju – to je spas. I pustiti da sve drugo, ako možeš, rade tate, i ne pokušavati biti super žena, jer jednostavno nekada ne možeš. Tako puno znači ako ti obitelj pokaže razumijevanje u tim trenucima, ali pucanje po šavovima je neizbježno – i to je u redu.
Što Vas je kod njega posebno oduševljavalo u tih prvih nekoliko mjeseci, kako je reagirao na mamu i tatu?
Alex je bio super beba nakon što su grčevi prošli. Smijao se, gugutao, obožavao je svoju crvenu bubamaru. Dobro je jeo, puno spavao, bilo je savršeno. Jedino nije volio spavati u kolicima tako da su nam šetnje bile kratke ali slatke.
Je li imao neke svoje želje za uspavljivanje, umirivanje, posebne rituale?
Uspavljivala sam ga na rukama od rođenja, pjevajući mu, zato što smo Živko i ja u tome uživali. Nikada ga nisam mogla ostaviti da plače i nikada to nisam napravila. Odlučila sam se za tu metodu i koliko god da su me boljela leđa, ne bih je mijenjala. Uvijek sam se trudila poštovati njegov ritam spavanja. I tako, malo po malo, smo došli do toga da spava cijelu noć. Još uvijek ima noći kada se budi, ali su rijetke i uvijek zbog nekog razloga, poput zubića. Mislim da je bebama jako bitan red, i našeg sam se rasporeda uvijek držala kao pijan plota jer vidim da je on tako sretan. Svaka bebica je individua za sebe, kao i svaki roditelj, i najbolje je naći raspored koji vam najbolje odgovara.
Danas Alexandar ima nešto više od godinu dana i pun je energije – je li uvijek tako veseli dječačić?
Alex je jako vesela, sretna i dobra beba koja voli puzati. Otkada je propuzao u osmom mjesecu, dnevno mora otpuzati svoju rutu. Puže dok mu očice ne počnu padati, ali ni tada ne cendra. Prvo je puzao kao vojnik ranjenik, a sada puže kao specijalac. Tako je brz da ga je teško uhvatiti. Ne znam što ću kada prohoda, kako ću ga uloviti. Srećom, imam još dovoljno kilograma u zalihama za potrošiti. Veselim se svakom njegovom novog pothvatu i uživam igrajući se s njim svaki dan.
A kad mi namigne s oba oka, rastopim se:)
cijeli intervju možete pročitati u magazinu Mama&Beba br. 66
