Moja dva dječaka, kopije svoga tate, u razmaku od 6 godina iz dvije različite trudnoće. Željeni i voljeni od samog početka. Obojica su htjeli van na dan redovne kontrole, tako da nije bilo panike oko odlaska u bolnicu.
Filip se rodio 18. 11. 2013.
Ujutro je puknuo vodenjak i znala sam da će to biti dan kad će se roditi naš dječak! Došli smo u bolnicu Merkur, i muž i ja u neznanju što nas čeka. Dan sam provela na Merkuru, dosta bezbrižno, uz blage trudove, šećući po hodniku. Oko 17 sati rekli su mi da pozovem muža ako želim da i on prisustvuje porođaju. Nazvala sam ga i rekla mu da sada može doći, jer to je izgleda to!
Mario mi je pomogao da lakše izdržim trudove. Neko vrijeme stajali smo pokraj kreveta, stalno sam bila oslonjena na njega, držao me za ruke i disao zajedno sa mnom. U jednom trenutku osjetila sam da beba stvarno želi van. Odmah se oko mene stvorilo osoblje, sestre, primalja i doktor. Došla je jedna mlada žena i rekla: „Zovem se Nikolina i ja ću vas poroditi“.
I s kakvom mi je lakoćom pomogla da rodim svoje dijete nikada neću zaboraviti. Vodila me kroz svaki trud i govorila kada da udahnem i kada da izdahnem, kada da tiskam i kada da stanem. Red disanja, tiskanja, trpljenja, ali u glavi misao moraš to odraditi jer više nemaš puno izbora, beba je tu i želi van! Napokon, u 20.36 rodio se jedan mali čupavi dječačić. To je valjda prvi trenutak u čovjekovu životu kad osjeti onu pravu, čistu i neiskvarenu ljubav.
Nakon šest godina na svijet je došao Jakov. Na jednoj kontroli doktorica je odvojila malo više vremena i rekla da vjeruje da je dječak, ali da nije sigurna sto posto. Svi smo mislili da je djevojčica, čak malo i priželjkivali, ali kad je doktorica rekla „mislim da je dečko“, sve su želje nestale jer mi je bilo jasno da stiže još jedan muškarac mog života.
Jakov se rodio 12. 9. 2019.
Tog jutra uputila sam se na Merkur na redovnu kontrolu. Prvo CTG, koji nije zabilježio ni jedan trud. Dok ležim za vrijeme CTG-a, mučim se sa žgaravicom i mislim pa koliko još. Već smo prešli četiri dana od termina i samo sam željela da sve završi. Ušla sam na pregled s osjećajem olakšanja jer sam što prije htjela otići kući. U trenutku pregleda doktor me pogledao i rekao: „Vi idete gore u rađaonicu, otvoreni ste 5 cm, bebu ste prenijeli četiri dana i danas ćete roditi“.
Pitala sam ga mogu li otići kući po stvari i vratiti se do navečer, na što mi je on rekao: „Samo ako mi potpišete da svojevoljno idete kući, jer u kojem ste stanju mogli biste roditi u taksiju“. To je bio trenutak kad sam se sabrala i rekla okej, dajte mi papire i idem gore u rađaonicu. U rađaonici je atmosfera bila fantastična, svi nešto dobre volje, raspoloženi i nasmijani. Za čas sam se našla u njihovoj spavaćici, spremna za porođaj. Jedino što još nisam imala nikakve simptome da bi mogao i započeti.
Red disanja, tiskanja, trpljenja, ali u glavi misao moraš to odraditi jer više nemaš puno izbora, beba je tu i želi van!
Oko 14 sati smjestili su me u boks, probušili mi vodenjak i rekli da mogu pozvati muža. U trenutku kad su mi probušili vodenjak nastupilo je olakšanje. Onda je ušao Mario, ležala sam i odmarala se na krevetu i počela osjećati lagane trudove, malo razgovora i malo disanja i vrijeme je stvarno brzo prolazilo. Primalja mi je redoviti provjeravala stanje. Još sam bila super, šalili smo se, pogotovo moj suprug, na što je ona prokomentirala da nama sigurno nikada nije dosadno. I tad sam shvatila da meni stvarno s njim nikada nije dosadno.
Nikad dosadno
Taj se čovjek uvijek trudi da mi održi zanimanje, ili me ljuti ili zabavlja. Iza 16 sati stvari su postale ozbiljne i krenuli su dosta bolni i dugi trudovi. Očekivala sam da bi sve trebalo ići lagano, jer već sam rodila, već sam prošla kroz to i nije bilo ni strašno ni teško. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je sve teže, trudovi sve bolniji, a energije sve manje. Fotografija jedne tek rođene bebe na zidu boksa govorila mi je da mi stiže jedan takav mališan. Držala sam muža za obje ruke i fokusirala se na tu fotografiju.
Slušala sam upute: sad tiskaj, sad diši, sad se odmori do sljedećeg truda. Imala sam dojam da je prošla cijela vječnost, a kazaljka na satu jedva da se pomicala. Nikako mi nije bilo jasno zašto ide tako teško, međutim kad je na kraju izašla naša velika beba od 4150 grama, shvatila sam zašto je išlo teško. Beba je krenula van, a ja nisam imala snage i borila sam se za dah. Da me ohrabri, primalja mi je rekla da joj dam ruku jer vani već viri crna kosa.
Slušala sam upute: sad se odmori do sljedećeg truda. Imala sam dojam da je prošla cijela vječnost, a kazaljka na satu jedva da se pomicala.
Moja velika beba jedva se probijala van, mene je divljački boljelo, ali nismo imali izbora, oboje smo to morali izgurati do kraja. Primalja je rekla: „Mama, još jedan trud i beba je vani“, točno tako je i bilo, jedan jaki i bolni trud i on je izašao van, a ja sam počela plakati, valjda od hormona ili od zadovoljstva što je izašao. Odnijeli su ga jer je malo zapeo i poplavio i bio mu je potreban pregled pedijatra. Mario i ja smo ostali sami u boksu. U glavi panika, srce udara sto na sat od straha i oči pune suza jer nema goreg osjećaja od neizvjesnosti.
Nakon nekog su ga vremena donijeli i rekli nam da je sve u redu, da je dobro. Tad sam prvi put primila svog Jakova i ponovo osjetila onu istu ljubav kao s Filipom. Ostali smo neko vrijeme sami nas troje, ljubili se, grlili i plakali od sreće. Naše drugo dijete! Nismo mogli vjerovati da je tu i da nam se to stvarno događa, ali bili smo presretni!
Tekst: mama Neda Palić
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
