Vaše priče

Usprkos svemu, sretno se kotrljamo na moja četiri kotača…

Pitajmamu Prica Iz Zivota
1.59Kpogleda

S djecom je, nije tajna, ponekad teško, ma koliko god to lijepo bilo. Zahtjevna majčinska uloga od žena iziskuje svaki atom snage, potpunu predanost i stalnu akciju. I to nije lako. A kada sve to isto morate obavljati iz kolica – što onda? Mama Maja Mihelčić iz Rijeke rekla bi vam – ništa to ne mijenja! Jer upravo to ona i vjeruje i tako živi. Kako se kao majka troipolgodišnje djevojčice Tine bori s raznim izazovima i kako uspijeva neprestano imati osmijeh na licu, ispričala nam je u priči koja je pred vama…

Foto: privatni album

 

Tinu sam rodila s trideset devet godina. Skoro pa u zadnji tren, rekli bismo, gledano po nekom biološkom satu. Doduše, rađaju žene i kasnije, ali uvijek mi je nekako misao vodilja da je tom djetetu lakše sve nešto priuštiti dok si mlađi ‒ barem fizički, a pogotovo u nekoj kasnijoj dobi, kada dijete doduše više i nije dijete, ali ti bi želio da si mlađi pa da se još malo kvalitetno družite.
Daleko od toga da sam se osjećala starom, ali da tada nisam rodila, vjerojatno više i ne bih. Da imam koju godinu manje, Tina bi vjerojatno imala i brata ili sestru, ali ovako neće. Da mi je život skrojio drugačiju priču, vjerojatno bih se ranije odlučila na majčinstvo, ali tko zna kakav bi mi tada bio životni put!?
Ja sam naime s dvadeset četiri godine doživjela tešku prometnu nesreću u kojoj sam, među ostalim teškim ozljedama, slomila kralježnicu. Dijagnoza paraplegija. Oduzetost donjih ekstremiteta. Ispočetka su ostale ozljede bile toliko teške da je bilo upitno hoću li preživjeti. Trajalo je to neko vrijeme, ozljede su se sanirale, naučila sam ponovo samostalno disati i prošla sve muke koje uz to idu.
Pitajmamu Usprkos Svemu Sretno Se Kotrljamo Na Moja Cetiri Kotaca Slika1

Suočavanje s invaliditetom

E tada je nastupio drugi dio. Suočavanje s činjenicom da više nikada nećeš samostalno hodati. Da nećeš ustati, da ne možeš napraviti ni jedan korak da nešto dohvatiš. Hoćeš obući čarapu ‒ ali kako kad ne možeš podignuti nogu? I tako još niz „sitnica“. Pa se ti suoči, pomiri s tim. Nije bilo lako. Pokušavala sam sve i svašta, i ja i moja obitelj. Razne aparate, bioenergiju, akupunkturu, vježbe, ne znam što nismo pokušali. Uvijek se nadaš da ipak negdje nešto postoji, da ovo nije trajno stanje. Bilo je tu puno truda, rada, a najviše potrošenih novaca.

I onda dođe jedan dan kada shvatiš da je to to. Nema natrag, stanje je kakvo je, i sad ili ga prihvati ili nestani.

Sve to zajedno, uključujući nekoliko mjeseci bolnice, mjesece u bolnici za rehabilitaciju, dugotrajan rad s fizioterapeutom kod kuće, brojne naknadne operacije kralježnice, trajalo je više od dvije godine. Moguće i tri.

Nakon te neke faze, krize, traženja i ne znam čega još, u međuvremenu jednostavno naučiš živjeti u stanju u kakvom jesi. I izvlačiš iz svega najbolje što možeš.

I prije sam živjela vrlo aktivno, čak sam i tijekom oporavka imala dobar društveni život, a onda je bilo vrijeme da se tako i nastavi. Prijatelji i obitelj su mi bili zaista velika podrška u svemu. Bez njih bi bilo puno, puno teže. Ja ispočetka nisam htjela ni otići na plažu, voziti auto, sve mi je bilo „bez veze“ jer ne mogu hodati. S vremenom sam upoznala dosta drugih ljudi s istom dijagnozom. Oni su mi bili velika motivacija da idem dalje. Svi odreda bili su društveno aktivni, imali obitelji, bavili se sportom, radili…

Pa, rekoh, onda mogu i ja. Od svakoga sam dobila manji ili veći vjetar u leđa. Upisala sam se na fakultet, na trećoj godini shvatila da pravo nije za mene i odustala. Bavila sam se atletikom, puno trenirala, putovala. U međuvremenu sam bila vrlo aktivna u jednoj udruzi za osobe s invaliditetom. I danas sam tu, ali malo manje aktivna. Na tom području mislim da sam jako puno dala od sebe, najviše svog vremena. Ali po prirodi sam takva, aktivist, pa kad sam vidjela s kojim se nepravdama i banalnim ograničenjima moraju nositi osobe s invaliditetom, jednostavno nisam mogla sjediti skrštenih ruku.

Satisfakcija su ti na kraju uvijek neki pozitivni rezultati.
Pitajmamu Usprkos Svemu Sretno Se Kotrljamo Na Moja Cetiri Kotaca Slika2

Dogodila se Tina

U međuvremenu su bile tu i dvije dulje veze, ali nije to bilo to. Upoznala sam sadašnjeg nevjenčanog supruga sasvim neočekivano ‒ baš kad sam bila odlučila da mogu biti i sama, jer što mi netko treba.

Uređivala sam stan, a on je imao građevinski obrt i svoje radnike. I tako je počela neka nova faza mog života. Sasvim jedna druga dimenzija. Nešto više od dvije godine smo bili nas dvoje, putovali, izlazili, družili se, radili ‒ i onda se dogodila Tina. Namjerno se dogodila.

Jednostavno sam prvi put rekla: Ok, to je to. Sada može. Sve se nekako posložilo. Trudnoća je prošla iznimno dobro iako sam, naravno, i ja imala raznoraznih strahova. Već sam ranije upoznala više mlađih cura s dijagnozom paraplegije koje su majke jednog djeteta, dvoje djece ili više djece. Znači, s te strane ne postoji neka prepreka.

U rodilište sam došla tri tjedna ranije i trebala sam ondje ležati da im budem na oku, za svaki slučaj. I dobro da jesam jer su me nakon tri dana uhvatili trudovi i odoh ja na dogovoreni carskin rez. Sve je prošlo u najboljem redu.
Rodila se Tina: 49 cm duga, 2750 teška, sitna, ali sve odlično. Ja sam se dobro oporavljala,tješila sam druge mame da je to zato što sekrećem sjedećki pa nema dodatnih bolova barem dok sjedim.

Doma nisam znala što nas je snašlo od silnog nespavanja. Imala sam koju godinu i sve znaš iz priča, ali to mi je bilo najteže od svega. Počela je bolje spavati s jedno dvije godine. Ispočetka su mi dolazile pomoći malo mama, malo svekrva dok ne bimuž došao popodne s posla. Jedna od nas kuha ili sprema, druga čuva Tinu. Uvijek je tražila pažnju, nikako nije bila od one djece koja jedu i spavaju. Poslije smo znale dosta biti i same dok tata ne bi došao u popodnevnu i večernju smjenu.

Izazovi majčinstva

Kako sam svladala sve druge stvari raditi u kolicima, tako sam se i s njom naučila sve. Imale smo neke svoje rituale i baš nam je bilo dobro. Malo sam ju vozala u njenim kolicima, malo kod sebe u krilu. Kupila sam ja i nosiljke u nadi da će htjeti da ju nosim, ali ništa od toga. Na rukama može. Kad je počela puzati, najteže mi je bilo nju dignuti s poda jednom rukom jer se drugom moram držati za kolica kako nemam dovoljno jake leđne mišiće. Zato nam je moja, nažalost pokojna, prijateljica zašila jedne tregere s kojima sam ju mogla podići.
Nešto kao da ima ručku na leđima. Iako možda zvuči pomalo nespretno, kao da bi me netko mogao optužiti za maltretiranje djeteta, uvjeravam vas da mojoj Tini to nije bio nikakav problem!
Dapače, bilo joj je jako fora. Ubrzo se naučila sama popeti meni u krilo, odnosno uspeti mi se do nogu da ju ja podignem. Vidim da to rade i druga manja djeca u Tininu vrtiću, njima to dođe instinktivno, čini mi se. Oni sami nađu rješenje, mi zakompliciramo.

Uglavnom, prije vrtića smo imali još jednu dadilju, našu Andreu ‒ najbolju na svijetu. Ona je čuvala Tinu godinu dana.  Tako smo mogli i zajedno u šetnje, a i meni je bilo potrebno malo vremena za sebe i svoje obveze. S nešto više od dvije godine Tina je krenula u vrtić, privatni, s manje djece ‒ i jedva se priviknula. Više od mjesec dana nije jela apsolutno ništa u vrtiću i bila je užasno bijesna na nas kad bi se vratila kući.

Prvih  pola sata doslovno je plakala i vriskala, poslije bi bilo dobro. Jedan dan je ujutro uzela svoj ruksak i rekla: „Mama, ja idem“ ‒ i od tada  nema problema, obožava vrtić. Ima jedan vrlo specifičan karakter i kod nje nema popuštanja, uvjeravanja, zavaravanja. Vrlo je samostalna, jednim djelom vjerojatno jer sam ja ograničena u kretanju, a drugim dijelom jer baš sve želi sama.

Treba se nasmijati…

Mi bez problema idemo same u vrtić, teta dođe po nju u auto jer do ulaza vode stepenice. Ako idemo u dućan ili negdje u
kupovinu, nema šanse da se makne od mene tj. da bi bježala kao neka djeca koju znamo vidjeti.
Uopće nemam straha s njom da će nešto izvesti. Ako mi je nešto na najvišoj polici u frižideru, ona kaže: „Čekaj, mama, ja ću ti se popeti u krilo i dohvatiti.“
Njoj je to normalno. Ali ona uglavnom sama radi i ono što bih joj ja mogla, npr. uzeti jogurt iz frižidera, žlicu, čašu, robu iz ormara, voli sjediti naelementima u kuhinji dok ja kuham ‒ pa kuhamo zajedno.
Sama se oblačila i prije nego što je navršila dvije godine, ali smo se zato za vrtić spremale sat i pol. I nije bilo odustajanja: ili će sama ili nikako. Neki me je dan pitala kada ćemo ićinekamo avionom ‒ nije se još vozila.
Rekoh da ćemo ići ubrzo, a ona kaže: „Ok, samo moramo smisliti kako ćemo tebe prebaciti.“
Uvijek se na kraju i nasmijemo tome što mama ne hoda. Kaže: „Možda hoćeš kad ti prođe viroza.“ Iako, ona zna da je mama slomila leđa. Kad je bila manja, onda je govorila da još nisam narasla kad ne znam hodati. Nije da mi je baš drago

što ju ja ne mogu učiti skijati, sanjkati se s njom, hodati po šumi, skočiti na barku… ali tu nema izbora. S druge strane, ima toliko toga što možemo i radimo zajedno, tako da uspijemo nadoknaditi sve. Možemo se šetati, plivati, voziti bicikl i sve što zapravo rade i drugi roditelji s djecom. Nekada su se i meni čudili kako funkcioniram, a neki se vjerojatno dandanas čude. Ne susreću se ljudi često s osobama koje imaju oštećenje leđne moždine, ali nažalost sve ih je više, pogotovo mlađih, pa je tako i tih nekih čuđenja sve manje. S druge strane, kod nas je za kretanje i veću društvenu vidljivost istih tih ljudi vjerojatno najveći problem arhitektonska nepristupačnost.

Nismo još uvijek zemlja koja unatoč zakonima i propisima omogućuje pristupačnu okolinu, pa tako uvijek naiđeš na stepenicu, dvije ili dvadeset dvije. E, tada trebaš pomoć i uvijek te netko mora tegliti.

No usprkos tomu, mi se sretno kotrljamo ‒ zajedno s moja četiri kotača. Funkcioniramo odlično i jedino što bih mogla poželjeti za nas troje je da nam zauvijek bude ovako kao što je sada.