Muž se i dalje panično boji korone, a naše bračne vode ljuljuškaju se onoliko burno koliko i epidemiološka slika Hrvatske.
Odlazak u trgovinu posebno mi je napet. Ah da, pitate se, zašto ja idem u trgovinu? Zato što je gospodin suprug zaključio da ja imam najbolji imunitet u obitelji. Ili kako se slikovito izrazio “ide najsnažniji iz krda”. Jadno je to krdo, ako sam im ja najjača karika. On ima neki oblik astme. Ja bih ga opisala kao blago, a on sam sebe kao “smrtno bolesnog”.
Ja idem u trgovinu. On je pobijedio. Ne žalim se. Dok se tučem za kvasac i slične “top artikle”, gotovo imam osjećaj da sam negdje u gradu i razgledavam na primjer izloge s cipelama… ali to su neki novi izlozi u kojima ako uspiješ dograbiti toaletni papir je isto kao da si ubola najbolju rasprodaju u gradu.
Prioriteti, prioriteti…
Samo što uđem u kuću, upalim računalo ili tv, netko mi poručuje da ostanem doma. Kao da znaju da sam upravo došla izvana. Možda već imam neku aplikaciju za praćenje, možda me muž prijavio Stožeru kao “previše aktivnu”. Vidiš li da sam bila u Lidlu, Vili? Jesam li ostala predugo pokraj hladnjaka sa sladoledima?
Rekoh si, kada jednom ovo sve prođe, ako još ikad u životu čujem da #ostanemdoma, kopam oči sebi i drugima.
Mislim da je gospodin suprug jedina osoba kojoj ovakav režim odgovara. Život mu se minimalno promijenio. Viđa jednak broj ljudi kao i prije. Izlazi kao i prije. Čitaj između redaka! Jedino što radi od kuće. Entuzijazam mu je na aparatima kao i u veljači dok kovid još nije napravio proboj u naše krajeve. Jedina je novost da se moj i njegov entuzijazam sad napokon slažu.
Kada god izvedem djecu na kraću šetnju ide ljutito za nama i frkće, pa se duri još satima poslije. Kako bi mi poslao poruku da ne pomišljam uskoro na odlazak igdje. A za nama hoda valjda da nas ne bi uhapsili jer se krećemo u grupi. On u punom smislu riječi drži socijalnu distancu.
Od jutra do mraka, slušam o koroni, koliko je ljudi tog dana zaraženo, koliko ih je na respiratoru, koliko u Italiji, koliko u Španjolskoj. Zanima i mene, žao mi je svakog bolesnog, ali žao mi je i mene.
U pola 8 ujutro nekad sam u miru pila kavu, a sad imam pred sebe prostrtu crnu kroniku svijeta.
Razmišljam o travnju, svibnju i možda polovici lipnja bez izlaska. Dođe mi da ga objesim na štrik, stoji mi sa strane neiskorišten jer rublje sušimo u sušilici. Mogu mirno umrijeti, jer zadnju smo ratu napokon otplatili. Junaci našega doba!
Kad ON izlazi van
Jednoga dana, morao je i moj najdraži pomoliti svoju glavicu van, treba po nešto na posao.
Traži unezvjereno masku i rukavice. Loše mi se nešto pripremio. Od silne tiranije pogubio je pola zaštitne opreme. A nije pomoglo niti to što su djeca puhala u rukavice i igrala se da je to vime od krave, pa nam ih je umalo ponestalo. Nije sada vrijeme za učenje o domaćim životinjama…sada je pitanje života i smrti.
“Gdje su mi ključevi od auta, nema ih nigdje?” – juri po kući već u trećem krugu. Rado bih mu priskočila u pomoć, ali nekako mi je ugodno na tom kauču. Već ima otisak moje pozadine, lijepo si pašemo.
“TI s zadnja išla autom”?!
Ovo je razumljiv potez jer nas dvoje uvijek optužimo ono drugo, teško nam je priznati krivicu.
Jedva sam dočekala. Rekoh: “Dragi, možda su ti se od silne dezinfekcije jednostavno istopili? Valjam se od smijeha na svoju provalu. Dugo se nečemu nisam tako dobro nasmijala. Njegov humor je na respiratoru.
Ključevi – nađeni! Možda su samo željeli #ostatidoma? Spremni su za još puno brisanja i dezinfekcije alkoholom. Popili su alkohola više nego ja za cijeloga života.
U moru duhovitosti, netko je rekao – izađite na balkone i pljeskom podržite muževe koji su zatvoreni sa svojim ženama do svibnja. E, moj neznani autore! Pljeskala bih da me ruke ne peku od antiseptika. Pitanje je hoću li u svibnju uopće moći i dati otiske prstiju!
Tekst i foto: mama Sanja
