Neizvjesnost oko pregleda, poroda, pratnje na porodu pratile su i mene. Da bi se cijela situacija dodatno začinila, morala sam mirovati radi predležeće posteljice. Trudnoću sam provodila u karanteni te ležeći na lijevom boku na kauču. Kauč je pretrpio posljedice mog ležanja. Hvala mu što se hrabro borio i izdržao do kraja!

Na posljednjem pregledu kod svoje doktorice ustanovili smo da se posteljica podigla i da ću moći na vaginalni pregled. Bila je to izvrsna vijest. Večer prije poroda osjećala sam neobične senzacije u donjem dijelu trbuha. Naime, prvi put nisam imala vlastite trudove i tijekom poroda primila sam epiduralnu analgeziju tako da nisam trudove niti osjetila. Nisam se previše zamarala oko tih bolova jer nisam mislila da bih mogla roditi prije termina. Mislila sam da ću opet prenijeti i biti trudna beskonačno dugo, kao slonica. Kad sam već izgledala kao slonica, mogu i nositi svoje mladunče dugo kao slonica.

Vrijeme je za spavanje

Spremila sam se na spavanje. U 4 ujutro probudile su me moje neobične senzacije. Sada sam ipak počela prihvaćati situaciju da se nešto događa. Sva sreća pa sam taj dan imala dogovorenu trudničku ambulantu u 9 ujutro. Otišla sam oprati kosu i početi upotrebljavati sve trikove koji olakšavaju otvaranje. Njih sam naučila na trudničkom tečaju i zapamtila ih kao abecedu. Prvi puta ih nisam mogla upotrijebiti, ali zato je sada kucnuo čas da se pokažem kao vrijedna učenica.

Topla voda po leđima – obavljeno. Sigurno sam se sada barem jedan centimetar više otvorila. Ok, vrijeme je za malo čučnjeva, senzualno micanje bokovima, malo klečanja na „sve četiri“ i tako u krug. Dok cijeli svijet spava u pet ujutro, ja uz tihu glazbu senzualno mičem bokovima da bi bila otvorena barem osam centimetara dok dođem na pregled. Ovo senzualno je dakako bilo u mojoj glavi. Da me je netko promatrao vjerojatno mu riječ senzualno ne bi bila u užem, a nemojmo si lagati, niti u širem izboru.

Idemo u bolnicu

Torba je spremna već mjesecima, naravno. Vrijeme je da ju stavimo u prtljažnik i krenemo prema bolnici. Starijeg sina smo odvezli u vrtić, a mi krenuli po našu drugu bebu. Na putu do bolnice sam štreberski pratila razmak među trudovima. Nije mi baš ulijevalo nadu to da nisu baš nešto pravilni razmaci. Ali s obzirom na moj jutrošnji trud, sigurna sam da sam najmanje osam centimetara otvorena. Do ručka se beba i ja mazimo. Došli smo u bolnicu i pregled sam trebala obaviti na odjelu, a ne u ambulanti jer je liječnik bio tamo.
Čekajući da me prozovu, hodala sam po stepenicama gore dolje tako da kad dođem na pregled budem još više spremna. Kao prava štreberica odrađivala sam sve naučeno. Napokon je došlo vrijeme za moj pregled. Doktor je rekao: „Dobro je ovo. Otvoreni ste tri centimetra. Možemo se danas i poroditi.“. TRI CENTIMETRA?! TRI?? U glavi mi je tutnjalo. Uzalud sam se ja izvijala kao Shakira.

Uslijedila je uobičajena procedura: rađaona, spavačica, klizma, tuš, par tisuća selfija. U dogovoru s liječnikom odlučili smo se za drip te epiduralnu. Suprug je sve veoma hrabro podnosio. Sad je već bio maher. Prvi porod je toliko dugo trajao da smo sad bili spremni za maraton i ništa nas nije moglo iznenaditi. Od epiduralne mi je malo pao tlak pa mi se vrtjelo u glavi. Osjećala sam takvu slabost da sam pomislila da ja neću nikada moći roditi bebu u takvom stanju. Srećom, svi su se lijepo pobrinuli za mene pa sam ubrzo bila u punoj snazi. Suprug i ja smo se šalili, jeli čokoladice, organizirali čuvanje starijeg sina jer, očigledno, porod ipak neće završiti do ručka.

Evo ga!

U jednom trenutku sam osjetila bolove i zamolila sam supruga da ide po sestru i liječnicu kako bi dobila još jednu dozu epiduralne. Kada su došle rekle su da sam spremna za tiskanje. Molim? Kako sad?! Uzbuđenje je bilo ogromno. Nisam mogla vjerovati da ću napokon, za nekoliko (bolnih) trenutaka vidjeti svoje malo biće. Sada je epiduralna gotovo potpuno prestala djelovati, trudovi su bili jaki a ja sam imala jaki poriv za tiskanjem.

U suradnji sa primaljom i liječnicom u nekoliko tiskanja vidjela sam puno, puno crne kose te odmah potom čula i plač. A onda sam osjećala kako mi suze kotrljaju niz lice jer sam drugi put u životu vidjela nešto toliko savršeno da te jednostavno ostavi bez riječi i jedino što imaš u tom trenu su emocije. Mnogo njih. Pogledala sam ga, svog drugog sina, moje savršeno biće i primila ga na prsa. Onako toplog, mekanog, savršenog. Samo sam uživala u njegovom dodiru. Upijala sam u svoje sjećanje te naše prve zajedničke momente. Bili su savršeni kao i on.

„Drugi put je lakše“ – rekli su mi. I zaista je bilo tako.

Tekst: mama Natali Bernatović
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr

Objava Rekli su mi da je drugi puta lakše – priča s poroda mame Natali pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Službeno Ivana de Mol je osnivačica i upraviteljica Udruge multimedijskih umjetnika Pametnjakovići. U Pametnjakovićima je skupila sjajne ljude, umjetnike, laike i sve ostale koji rade na produkciji sadržaja za djecu koja nastavu ne mogu pratiti u tradicionalnom obliku. 

Shvatila je Ivana vrlo rano da njen Tommi lakše prati video nastavu negoli da mu ona objašnjava stvari zbog kojih oboje postaju frustirani. Svoje slobodno, a i privatno vrijeme odlučila je uložiti kako bi svoj djeci s intelektualnim i razvojnim teškoćama nastava postala razumljivija, a i jednostavnija. Ivana de Mol ispričala nam je o svom Tommiju, o Drukčijoj školi, pa i o onome što priželjkuje jednom kada ova pandemija prođe. Uživajte jer mi smo zaista puno naučili od Ivane. 

Kako ste došli na ideju da pokrenete pametnjakoviće.hr i Drukčiju školu?

Došla sam na ideju kada sam primijetila da moj sin Tommi koji ima dijagnozu autizma bolje uči i pamti kada gleda video materijale. U principu, manje ga video frustrira nego ja koja mu svom silom pokušavam objasniti neke stvari. Kada Tommi gleda video bolje pamti i manje je frustriran što znači da zajednički kasnije možemo upsješnije implementirati i genralizirati ono što je naučio u videu.

Jednostavno nam prirodnije dolazi takav način učenja, nego da mu ja objašnjavam kako oprati ruke, kako koristiti žlicu ili vilicu. Kasnije mu je i jednostavnije u praksi objasniti te stvari. Inače je gledao videe na engleskom, pa s obzirom na to da sam ja montažerka odlučila sam snimiti video materijal na hrvatskom. Tako su i nastali Mali pametnjakovići. Emisija koju sam ja radila za njega za poticanje govora. I onda je došla korona i onda su ljudi počeli dijeliti svoje autorske radove, crtiće, filmiće, emisije. Pa su i drugi ljudi počeli isto raditi, pa smo ih tražili dopuštenje da sve to objedinimo na jedan web site. Ideja je bila da se cijeli školski program prilagodi djeci koja imaju poteškoće s učenjem, odnosno kojima ne ide učenje iz knjige. I onda smo to sve prebacili na Drukčiju školu za drukčiju školu.

Tamo ćemo u vlastitoj produkciji napraviti školski program za djecu s teškoćama u učenju koji će, naravno, biti u video obliku.

Možete li nam predstaviti svoju obitelj?

Mi smo de Molovi, odnosno u prijevodi na hrvatski Krteki. Moj suprug je Nizozemac, ja sam iz Zagreba. U početku smo živjeli u Nizozemskoj, ali smo se preselili u Hrvatsku.

Imam i kćer od uskoro tri godine koja je vrlo aktivna, pametna i prefrigana. Imamo i baku i djeda, imamo i crnu mačku. Svašta nešto. Suprug radi od doma, pa nekad zna biti izazovno, ali dobro je jer živimo u predgrađu Zagreba, pa imamo i šumu u blizini, pa je lakše.

Sin Tomi ima autizam, možete li nam opisati kako ste došli do dijagnoze?

Sin Tommi ima autizam, odnosno u spektru je. U početku je bilo malo teško shvatiti što nam se to dogodilo. Ali zahvaljujući nekim dobrim ljudima, dosta rano smo dobili dijagnozu i krenuli na terapiju. Tommi je dijagnosticiran s 2,5 godine, tako da smo vrlo rano krenuli u to.

Nemamo nekih negativnih ni šokantnih iskustava. Kod nas je sve prošlo glatko, dobili smo jako veliku pomoć stručnjaka i roditelja čija su djeca također u spektru. Sada ja pokušavam pomoći drugim roditeljima čija djeca imaju dijagnozu u spektru autizma, koji tek ulaze u cijelu tu priču.

Inače, na poslu imam kolegicu čiji je sin također u spektru. Pokazala sam joj video svog sina, prije dijagnoze, i rekla mi je gdje da idemo, što da radimo, od kuda krenemo.

Jedino s čime smo imali problema je vrtić.  Prijavili smo ga u nekoliko vrtića, no nije primljen. Na svu sreću pronašli smo udrugu Ozana koja ima i vrtić za mališane s teškoćama u razvoju. Presretni smo s njima, ide u malu grupicu, obožava tamo ići!

Kako se snalazite u vrijeme pandemije kada je sve zatvoreno, a mnoge obitelji ostale su bez mogućnosti redovitih odlazaka na vježbe, logopedu…

Bolje je kada idu u vrtić, pogotovo otkako je Tommi krenuo u vrtić u udrugu Ozanu. Meni nedostaje moje slobodno vrijeme koje koristim za rad u našoj udruzi. Nadam se da će se taj naš lockdown ubuduće odnositi na sve drugo, a ne na Tommijev vrtić.

Nemamo neograničeno kvadrata i Tommi je sada već veliki pa mu i seka nekada zna ići na živce, pa se kao pravi brat i sestra i posvađaju i počapaju. OK nam ide, nismo trajno oštećeni pandemijom. Nadam se da ćemo nastaviti ići u vrtić i da će se lockdown odnositi na sve osim na vrtić i na terapije.

Što priželjkujete jednom kada pandemija prođe? Kako vidite svijet za vašu djecu?

Jednom kada pandemija prođe nadam se da ću ostvariti neke projekte za udrugu što sam planirala prije nego je krenula. Nadam se da ćemo pokrenuti vikend druženja i radionice za djecu, inkluzijskog tipa. Priželjkujem da ćemo dobiti milijune novaca na nekom natječaju da izgradimo jedan centar, kojeg sam vidjela u Nizozemskoj. U kojeg će ići djeca s posebnim potrebama, gdje će moći provoditi svoje slobodne vrijeme, provoditi vrijeme s roditeljima i prijateljima. U kojem će sve biti besplatno. Ali i napraviti određenu školu ili vrtić za djecu s posebnim potrebama.

I dalje se nadam da ćemo nastaviti proizvoditi školski program u video materijalu, to je veliki pothvat i trajati će godinama. Ali kada jednom to napravimo to će biti trajna Drukčija škola.

Što bi voljeli da ljudi znaju o autizmu?

Pa prvo što bi vam rekla je da cjepivo nema veze s autizmom. Molim vas cijepite svoju djecu. Jako jednostavno.

Drugo, to nije bolest! To se ne liječi. Ta djeca su drukčija, treba im pomoć, spektar je ogroman i treba ih uvijek slušati.

Treće, to je spektar kojeg se nitko nije potrudio razdvojiti na neke dijagnoze, a i vrlo vjerojatno neće. 

Nadalje, svaki savjet uzimati s rezervom i slušati svoje dijete. Svako dijete ima svoje potrebe, a naša djeca u spektru imaju komunikacijske teškoće. Njima je teško reći što žele i što hoće tako da ih se mora extra i slušati i paziti da bi se zadovoljile njihove potrebe. Dijete s autizmom ili bilo koje drugo dijete se ne može razmaziti jer ako vi slušate djetetove potrebe i pokušavate ih dešifrirati, i ako dijete zaista slušate, onda neće biti ni tantruma ni problema.

Foto: Privatni album

Objava Ivana de Mol: Djeca s autizmom teško komuniciraju, ali slušajte ih! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

„S takvim se znamenjem rađaju samo vrlo posebni ljudi.“ Tu mi je rečenicu uputila jedna draga medicinska sestra prilikom izlaska iz rodilišta. Tada mi je to zvučalo čudno i pomalo praznovjerno, ali ubrzo sam shvatila kako u toj rečenici ima mnogo istine.

Maleni junak

Glavni junak ove priče je naš mali Tin. Rođen je 19. listopada prošle godine, samo minutu nakon svog velikog brata Lea. Pošto se radilo o blizanačkoj trudnoći, rođeni su nekoliko tjedana prije termina, ali na sreću nije bilo potrebe za inkubatorom. Već se pri porodu dogodilo čudo.  Naime, Tin je bio smješten niže u trbuhu i doktorica je tijekom pregleda opipala kako mu je oko vrata omotana pupčana vrpca. Zato su rođeni hitnim carskim rezom. Tek se pri porodu vidjelo kako je  i Leo bio jako zapetljan. Vođena time, često govorim da se Tin odrekao uloge starijeg brata kako bi spasio Lea. To je samo još jedan dokaz preliminarne interakcije i nadopunjavanja blizanaca i prije svjesne emocionalne povezanosti.

Liječnici su na Tinovu čelu još pri porodu zamijetili blagu depigmentaciju veličine badema. Rečeno kako je riječ o rodinu ugrizu, koji se neće znatno mijenjati i da će nestati do prve godine djetetova života. Neko se vrijeme znamen nije znatno mijenjao, ali kako se Tin približavao prvom mjesecu života, zamijetila sam kako postaje sve tamniji i veći.

Što je zapravo hemangiom?

Od početne lagane depigmentacije znamen je prerastao u ispupčenu izrazito crvenu površinu nalik na jagodu. Umjesto da se spontano povlači, hemangiom je sve više napredovao i terapija je bila nužna.

Prije prvog pregleda kod doktora Rešića, u stručnoj sam literaturi pročitala sve što sam mogla pronaći o hemangiomima. Moram priznati da mi se sledila krv u žilama kad sam pročitala da se hemangiom definira kao tip dobroćudnog krvožilnog tumora. Nakon što sam sve proučila, ipak sam malo odahnula jer je zapravo u većini slučajeva riječ o bezopasnoj nakupini krvnih žila ispunjenih krvlju. Također sam pronašla da se često javlja u beba s malom porođajnom masom i u blizanaca. Češće se javljaju i ako je član obitelji imao dojenački hemangiom.

Moj ga je brat imao, bio je na licu, isto ispupčen, ali malen i spontano se povukao negdje oko četvrte godine. Općenito vlada mišljenje da hemangiom koji ne raste ubrzano i nije na opasnom mjestu, ne treba liječiti jer će se do pete godine starosti vrlo vjerojatno sam povući. Naš je rastao sve više, i to na čelu, što je bilo opasno.

Na pregledu je potvrđeno da se radi o hemangiomu. Prvo smo morali obaviti EKG, ultrazvuk srca te pregled dječjeg kardiologa. Objasnio nam je kako je terapija izrazito učinkovita te da u Tinovu slučaju, uz problem estetske prirode, postoji i određeni rizik od zdravstvenih smetnji jer se hemangiom nalazi na području glave.

Terapije i svakodnevni život

Svi nalazi su bili uredni pa smo dogovorili uvođenje terapije. Lijek koji se koristi za suzbijanje hemangioma zove se Hemangiol, čiji je glavni sastojak propranolol, koji je poznat kao beta blokator. Iako se propranolol prije koristio u liječenju određenih srčanih bolesti, otkriveno je da učinkovito utječe na povlačenje hemangioma.

Ipak, uzimanje lijeka može prouzrokovati spore otkucaje srca, nizak krvni tlak, otežano disanje ili nisku razinu šećera u krvi. Iz tog se razloga uvođenje terapije provodi na odjelu toksikologije i farmakologije uz cjelodnevnu kontrolu bitnih kardioloških i respiratornih parametara.

Vađenjem krvi utvrđuje se razina šećera u krvi, a nakon uvođenja lijeka svakih se sat vremena kontrolira i vrijednost krvnog tlaka. Zahvaljujući ljubaznom osoblju, prenoćiti u bolnici nije nam bio nikakav problem. Mene je dopao ležaj do kojega se nalazio Tinov krevetić. Gledali smo televiziju, pjevali, smijali se i izmjenjivala sam iskustva s cimericama.

Neke ozbiljnije nuspojave lijeka, hvala Bogu, nismo doživjeli. Pratili smo upute o doziranju lijeka, optimalnom jedanaestsatnom razmaku između doza, obveznom obroku bar sat vremena prije uzimanja lijeka te o oprezu od mogućih komplikacija. Lijek sam Tinu uvijek davala sama kako bih eliminirala mogućnost da zabunom primi duplu dozu. Najveći problem mi je stvaralo bljuckanje prilikom kojega bi Tin ponekad izbacio skoro cijelu dozu, ali svejedno sam procijenila da je sigurnije ne ponavljati dozu.

Naša borba s hemangiomom zapravo prolazi dosta neborbeno i nadam se da će tako biti i dalje. Bez obzira na to, briga i strepnji je bilo mnogo. Više nego što se na prvi pogled čini. U nekim me trenutcima obuzimao velik strah zbog kojega sam neprestano provjeravala je li s Tinom sve u redu. Nama majkama se sve vezano uz našu djecu doima još strašnije nego što  je. No, isto tako sa srećom u očima gledamo u svoje male junake koji mogu i moraju pobijediti sve nedaće koje su, u našem slučaju, došle rano.

Onako kako si napraviš…

Što se tiče estetskog aspekta hemangioma, kad nije na opasnom mjestu, to je zapravo simpatična oznaka, djetetova osebujnost, bar ga ja tako doživljavam. Mi smo Tinu tepali da je mali zalutali Indijac jer mu je hemangiom točno nasred čela.

Čak i narodni nazivi „poljubac anđela“ ili „rodin ugriz“ dokazuju da se to smatra pozitivnom osebujnošću. U današnjem  trendu tetovaža i drugih tjelesnih ukrasa, ova prirodna oznaka puno je autentičnija. Ipak, ako se zadrži duže, kad dijete već krene u vrtić, hemangiom može postati problem zbog neprihvaćanja bilo kog oblika različitosti u našem društvu. Pa i među djecom od najranije dobi. Ali, to je već novi psihološki izazov za majku i dijete te potpuno nova tema.

Foto: Privatni album

Objava Lara Jurčević: hemangiom je znak na mom Tinu! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Potres je mnoge potjerao iz centra grada… Obitelji teška srca odlaze ili su već otišle  s tek malom nadom u povratak. Jedna od njih je i obitelj Domagoja Telišmana. I on nam je ispričao njihovu priču…

Život u centru Zagreba za mene je počeo 2012. godine. Naš sin Ivor tada je imao godinu i pol i iščekivali smo Janka. Do tada smo živjeli u malom stanu u Dugavama, dok smo stan u centru, u krugu popularne “džamije”,  u kojemu je supruga odrasla, adaptirali. Mijenjali smo sve podove, stropove, instalacije , sve “do cigle” i radili smo sve nanovo. Kad su radovi završili, stan je bio prekrasan, spoj modernoga i staroga. Ostavili smo originalnu unutrašnju stolariju u izvornom obliku, kaljevu peć dali smo presložiti te smo joj stavili staklena vratašca da u dnevnom boravku uživamo u vatri. Naša kćerkica Tonka stigla je kad smo u centru već debelo pustili korijenje, 2019. godine.

Naš život u centru

Budući da sam rođen u Samoboru, gdje sam odrastao u kući s golemim dvorištem, a u djetinjstvu mi je omiljena zabava bila vožnja biciklom po kvartu, život u stanu, u centru grada, djelovao mi je pomalo zastrašujuće. No, ubrzo sam se zaljubio u centar, u naš stan. Kad su nam djeca krenula u vrtić, u Palmotićevoj ulici, stekli smo mnoga divna poznanstva. Neka od njih prerasla su u duboka i iskrena prijateljstva.

Druženje s vrtićkom, a kasnije i školskom ekipom, nije bilo samo pred školom ili vrtićem. Svako poslijepodne nastavljalo se na Zrinjevcu ili Štrosu. Onamo bih uvijek mogao doći jer sam znao da ću sresti barem desetak obitelji. Nedjeljom smo svi skupa bili i na misi u Palmi.

Kako sam samostalan obrtnik, tako imam fleksibilno radno vrijeme, pa sam nekoliko puta tjedno išao na Dolac. Imao sam svoju tetu za povrće i voće koja me uvijek pitala: “A gdje su danas dječica?”, svog mesara, tete za kruh koje su me uvijek sa smiješkom pitale: “Susjed, kaj bumo danas?”, gospođu koja prodaje tjesteninu, baku iz Samobora s domaćim sirom i vrhnjem.

A tada je došao potres, 22. ožujka 2020., 6.24

U 6.24 svi smo spavali. Kad je potres udario, doslovno smo svi u jednoj sekundi stajali na dogovorenu mjestu. U sljedeće tri sekunde uspio sam kraj tog debelog nosivog zida navući krevet na kat, koji će, ako nedajbože padne strop, ostaviti kakav takav zračni džep. Po nama je padala žbuka, zvuk je bio zastrašujući. Ormare nam je pomaklo za 20 centimetara po sobi. Jedva smo se vidjeli od šute i prašine u zraku. Nitko nije plakao ni paničario. Kad je prvi udar završio, trčao sam stanom i donosio Katarini i djeci odjeću. Svakom ponaosob. Tada je udario drugi. Taj nam je razbio sve ono što prvi nije. I dalje nitko nije zaplakao. Kad se smirilo, istrčali smo na džamiju, na prvi snijeg te godine. Ivor je uzviknuo: “Vidite katedralu, srušio se toranj!”.  Pogledavši uokolo, postali smo svjesni razmjera razaranja i toga da smo svi vani, živi i zdravi. U najvećoj pandemiji u svom životu, najjači potres je bio prije tri minute , u laganim jaknama na snijegu.

Potres se dogodio! Nije nam padalo na pamet vratiti se u stan. Djeca su se počela smrzavati, sve se više ljudi počelo skupljati. Odlučili smo sjesti u auto, koji je nekim čudom ostao čitav (da je bio tri mjesta dalje dobio bi cigle na krov). Otišli smo u Veliku Mlaku, supruginim roditeljima, koje zbog pandemije nismo vidjeli mjesec dana. Kao ni moju majku u Samoboru. U autu smo stalno raspravljali o tome kamo ćemo otići i koga potencijalno bacamo u rizik ako im dođemo na vrata. Odlučili smo se za Katarinine roditelje. Došli smo na parking ispred njihove ulice, gdje su bili svi stanari, prestrašeni kao i mi.

Potres je bio i što sada ?

Sjedili smo dva sata u autu na parkingu, odgađajući moment kad ćemo doći k puncu i punici, ne znajući što da radimo. Došli smo im na vrata s maskama. Čim su nas ugledali, rekli su nam: “Skidajte to, nećete mjesecima sjediti u maskama ovdje!” Primili su nas kako te samo roditelji mogu primiti. Nismo tada ni slutili da ćemo živjeti u njihovu dnevnom boravku sljedećih sedam mjeseci. Toga smo se poslijepodneva Katarina i ja vratili do stana kako bismo uzeli osnovne stvari. Prizor je bio strašan. Na svemu je bio prst debele prašine. Sve je iz ormara ispalo po podu. U kuhinji i špajzi bilo je sve razbijeno.

Pod u špajzi bio je prekriven smjesom vina iz razbijenih boca, stakla, meda, domaćeg octa… Pukla nam je većina zidova. Popločani pod u hodniku, zidne pločice, dječji kutni ormar pomaknuo se za 20 centimetara, i to svaki dio ormara u drugom smjeru. Kuhinja se odmaknula od zida, a velike stijene od kaljena stakla pale su i razbile se u milijun dijelova. Zaljuljao se 3,5 m visok ormar preko cijelog zida spavaće sobe i nagnuo nad krevet na kojemu su spavale Katarina i Tonka. Da se nije zaglavio u strop, pao bi na njih. Da je bio niži samo 15 cm, pao bi. Naša lijepa kaljeva peć, koju nikad nismo ni upalili, odvojila se od zida i nagnula nad trosjed. Kada to vidiš, shvatiš koliko si dobro prošao.

Dečki su nas molili da im iz stana spasimo i donesemo ono njima najvrjednije ‒ Playstation.

Napunili smo dvije-tri plastične vrećice osnovne odjeće i higijenskih potrepština. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj dok smo se, s tim vrećicama i plejkom umotanom u deku, spuštali uništenim stogodišnjim stubištem punim šute, s maskama na licu.

Potres i naš život u Mlaki

Više od mjesec dana boravili smo samo u kući, nitko nije izlazio i družio se, ni susjedi, ni njihova djeca, nitko. Katarina i ja gotovo smo svakodnevno morali ići u centar dočekivati statičare, dimnjačare, čistiti stan. Bilo je doista teško to gledati svaki put. Sresti susjede i vidjeti ih jednako zabrinute kao što smo i mi.

Kad su brojke zaraženih pale, počeli smo s djecom izlaziti van. U početku smo se biciklima vozili po Velikoj Mlaki, a zatim su se naša djeca počela družiti s djecom u našoj ulici. Ulica je slijepa, ima 10 kuća, a petnaestak djece otprilike je jednake dobi kao i naša. Prva tri dana igrali su se samo skrivača, satima, od jutra do mraka. Toliko su bili željni biti vani, trčati, igrati se, družiti se. Svi su nas susjedi primili doista divno, znali smo ih sve od prije. Odjednom smo postali dio njihovih proslava rođendana, krizmi, rođendana njihove djece. Svakodnevno druženje na ugodnim proljetnim temperaturama bio je melem za dušu i tijelo. Preko dana bili smo u našem stanu i pokušavali skupiti djeliće svog života.

Naš novi život

Ja sam oduvijek romantičarski Katarini govorio o životu izvan grada, u dvorištu i prirodi. Sada, kad je vidjela kako djeca uživaju, kako ne moramo biti stalno s njima kao u gradu, da sami idu na bicikle i da s igre uđu u kuću jedino nešto pojesti, počela me nagovarati da se preselimo ovamo. Odluka je bila jako teška . Nisam mislio da će biti tako teška. Mjesec dana na papir smo stavljali plusove i minuse.

Glavni razlozi za odlazak bili su: kretanje centrom je rizik, nemamo školu, nemamo crkvu, parking je totalna katastrofa, zgrada je stara i obnova će trajati mjesecima/godinama, imamo lijepo dvorište u Mlaki, a djeca su se potpuno zaljubila u život u Mlaki. Imali smo i razloge za ostanak: naš dotadašnji život, svi su nam prijatelji i poznanici blizu, vreva i šarm grada, pješke nam je sve dostupno, nismo htjeli da nam djeca mijenjaju školu i prijatelje. Nakon što je više toga naginjalo preseljenju, svoj smo naum izložili dečkima. Bez razmišljanja su ispalili: “Mlaka!”

Počeli smo uređivati kat u obiteljskoj kući, stan iznad Katarininih roditelja. Radovi su trajali četiri mjeseca. U listopadu smo se uselili, dečki su u rujnu krenuli ovdje u školu i nijednom nisu rekli da im nedostaju njihovi stari razredi. Koliko pandemijska situacija dopušta, s onima s kojima su se družili i prije, druže se i sada, čuju se telefonom, igraju zajedno igre preko plejke.

Ne znam kad ćemo krenuti s obnovom stana, no zasad ne razgovaramo o povratku. Zadovoljni smo sa svojom velikom odlukom.

Foto: Privatni album

Objava Potres nas je potjerao iz centra: priča jedne zagrebačke obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Ema i njena mama

Trudnoća mi nije bila laka, već poprilično stresna, iako je bila ispunjena nevjerojatnom ljubavlju i veseljem koje do tada u životu nikada nisam osjetila. Zatrudnjela sam s blizancima. Jednog sam izgubila u 9. tjednu i tada je postojao rizik da izgubim i Emu. Rečeno mi je da moram mirovati jer Ema nije sigurna dok ne bude dovoljno velika. Imali smo još nekoliko situacija koje su nas uplašile, ali sve se smirilo do 20. tjedna kada je anomaly scan bio uredan. Onda su počele nove poteškoće. Koktel hormona trudnoće rezultirao je anksioznim poremećajem s čestim napadajima panike.

Znala bih se stisnuti na podu jer bi mi se noge odrezale, hiperventilirala bih i pokušavala smiriti disanje da ne naudim Emi. Bila sam pod liječničkim nadzorom, no tako je bilo skoro do samog kraja trudnoće. Dakle, već sam tada bila „načeta“.

Babinje kakvo ne očekuješ

Konačno je došao dan kada je Ema došla na svijet. Rodila se s pupčanom vrpcom oko vrata, no uz brzu i spretnu reakciju doktora i babice, porođaj je bio vaginalan bez posljedica. Bila je sitna, iako se rodila u 41. tjednu, Apgar 10/10, naizgled zdrava. Brzo nakon porođaja, još u boksu, primijetila sam da joj je stopalo u gležnju jako uvijeno prema unutra. Uplašila sam se, a dodatno me prepala i reakcija jedne babice. Na sva sam pitanja uporno dobivala odgovor: “O tome ćete s doktorom.” Izmorena, jer nisam spavala dva dana i dvije noći, usamljena, emotivna i uplašena, nisam znala što je s mojom bebom.

Čitajte i – OSTALE PRIČE MAMA

U glavi mi je samo bilo pitanje: Hoće li moje dijete ikada moći hodati? Iduće jutro vizita je donijela još loših vijesti. Emi su čuli jaki šum na srcu. Nitko nije imao odgovore ni za stopalo, a ni za srce. Doktori su sada pak govorili: “O tome ćete sa specijalistom.” Drugi dan nakon porođaja već sam bila luda od brige, sama sa svojim mislima i pitanjima bez odgovora.

Ema nakon poroda

Emu su odveli u Klaićevu kardiologu i ortopedu koji se specijalizirao za deformacije stopala, a ja sam čekala. Vratili su ju s gipsom na nozi uz objašnjenje da je to postupak korekcije, a o svemu drugome ćemo s doktorom. Osim toga, stigao je i kardiološki nalaz, koji mi nisu dali. Doktorica je samo rekla da nas kardiologinja želi vidjeti za tjedan dana jer je s tako mladim bebama sve podložno promjenama i da više ćemo znati na kontroli.

Prvi dani doma

Došle smo doma, prvi dani su prolazili i umor se, očekivano, gomilao. Ono što nije bilo očekivano je moje udaljavanje od Eme. Znala sam da je ona famozna ljubav na prvi pogled prema djetetu rijetka i da je to normalno, no onako kako sam se ja osjećala, nije bilo normalno. Nekoliko dana nakon porođaja nazvala sam sestru i u suzama joj rekla da ne znam što mi se događa. Nisam osjećala da je to ta beba koju sam nosila u trbuhu, nisam željela biti pokraj nje, imala sam potrebu okretati joj leđa dok spava. Silno sam ju željela voljeti barem malo koliko sam ju u trudnoći voljela, sve sam bila spremna dati da ponovno osjetim djelić te ljubavi.

Dani prolaze…

Dani su prolazili, a ja sam tonula dublje. Jedna prijateljica dobro je to opisala: “S oblaka padneš u ponor” – i to u samo tjedan dana. Jedino što me još držalo ovdje bila je ljubav prema suprugu, koji je bio toliko predivan, požrtvovan, prepun ljubavi i razumijevanja.

Pročitajte priču jednog tate: KAKO SMO SE SAMO SAVRŠENO NAŠLI

Potaknuo me da što prije odem doktorici. Otišla sam i dobila terapiju. Dijagnoza? Depresija uzrokovana teškim stresom i poslijeporođajna depresija u razvitku. Morala sam prestati dojiti zbog lijekova, što je bio još jedan udarac jer sam to silno željela. Ali Ema je trebala normalnu, zdravu i sretnu mamu više nego dojku.

Emine dijagnoze

Taj isti dan kada sam dobila terapiju, Ema je imala kontrolu srca u Klaićevoj. Došli smo na tu kontrolu misleći da će sada reći da je sve ok. Gledale su ju dvije kardiologinje, ali nisu bile sigurne u to što vide na UZV-u. Naposljetku su odmah nazvale primarijusa Šarića na Rebru. Rekle su da ako će netko biti siguran o čemu je riječ, bit će on. Odmah smo pokupili stvari i otišli k njemu. Gledao je UZV svega pet minuta i rekao: “Slušajte, dijete vam ima tešku srčanu grešku.” Počeo je crtati i objašnjavati što se u njezinu malom srčeku događa. Ema ima Tetralogiju Fallot, točnije tetralogijski tip DORV-a, još teži oblik. Četiri srčane greške u jednoj. Smrtonosna greška nepoznatog uzroka.

Sve što nas očekuje

Čeka ju nekoliko operacija, a za onu najtežu mora još narasti i udebljati se jer je bila jako sitna. Vidio je po njoj da se dobro drži i rekao da se vidimo za tjedan dana radi dogovora za kateterizaciju srca. To je teška, invazivna, ali nužna metoda pri kojoj kroz žile navode sondu do srca kako bi mogli vidjeti njegovo pravo stanje. Kad smo izišli iz ordinacije, isplakala sam dušu na hodniku pedijatrijske klinike. Suprug me čvrsto zagrlio, ljubio i rekao: “Bit će sve ok, riješit ćemo to, mi smo tim.”

Taj predivan čovjek bio je moj kamen u svemu ovome. I nas dvoje smo se zbližili i zavoljeli još više, premda nisam mislila da je to uopće moguće. I tako sam obrisala suze i krenuli samo doma. Ta je dijagnoza u meni uzrokovala rapidno buđenje uspavanih majčinskih instinkta. U tom je trenutku Ema postala moj svemir, a jedina svrha moga života bila je spasiti njezin.

Svakodnevne vježbe

Dan-dva nakon toga išli smo ortopedu na pregipsavanje i razgovor o njezinu stopalu. Osim srca, eto, Ema ima Equinovarus (eng. club foot) – deformaciju stopala, i to najteži stupanj. To nije zaležano stopalo, ono je takvo urođeno, također nepoznatog uzroka. Njezina je Ahilova tetiva prekratka, što uzrokuje da se stopalo tako uvrne. Ono što nas čekalo su tjedni i tjedni gipsanja da bi stopalo došlo u ispravan položaj, zatim operacija, zatim novi gipsovi, pa ortoze do između 4. i 6. godine života, uz svakodnevne vježbe.

Dok god stopalo raste, rast će ukrivo, a mi to moramo uporno sprječavati. Equinovarus se inače treba operirati što prije, dok je tetiva još mekana, no mi smo prvo morali riješiti Emino srce jer ono ne bi moglo podnijeti buđenje iz anestezije, a to bi završilo kobno.

Još i poremećaj hranjenja

Dogurali smo do 4. mjeseca njezina života bez ijedne hipoksemijske krize koje inače prate tu dijagnozu. Događaju se kada tijelo usred plača, buđenja ili bilo kakva napora ostane bez kisika, dijete u potpunosti poplavi i tada može umrijeti. Čuvali smo ju kao kap vode na dlanu, rijetko smo primali posjete, rijetko izlazili, udovoljavali svakoj njezinoj želji. Dva dana prije operacije napravili su kateterizaciju srca. Doktor je rekao da je pravo čudo da je još uvijek živa i da mora hitno na operaciju. Na dan operacije smo ju nosili do operacijske dvorane, izljubili smo joj obraze i ručice i poželjeli joj sreću, imajući samo pozitivan ishod na umu.

Ema je borac

Operacija je trajala devet sati i dobro je prošla. Kirurg i kardiolog bili su zadovoljni, no sada se njezino srce treba priviknuti na novi način rada. Ali Ema je oporavak odradila majstorski.

Nakon operacije imala je hilotoraks (izljev mliječne tekućine u pleuri) i morala piti posebno, nemasno mlijeko, koje je odbijala. Završila je sa sondom u nosu kroz koju smo ju hranili tri mjeseca i koja je stvorila novi set problema. Svakodnevno je povraćala kompletne obroke jer joj je sonda sfinkter držala otvorenim, imala je rane na obrazima od flastera koji su sprječavali da ju iščupa i razvila je poremećaj hranjenja – averziju prema boci i mlijeku. Histerično je plakala kad bismo ju pokušali hraniti, bojala se boce i hranjenja te nije htjela jesti ma koliko gladna bila.

Nove borbe

Tu je započela nova borba, no ovaj put bez pomoći doktora jer za taj problem nitko nije mario. Našli smo knjigu australske medicinske sestre Rowene Bennett, koja se specijalizirala za poremećaje hranjenja kod beba, te je razvila vlastitu metodu rješavanja averzija. Metodu smo pažljivo pratili, i uz ponešto gubitka na težini, za mjesec dana Ema je konačno počela jesti. Bilo je frustrirajuće i teško, i za nas i za nju, no uspjeli smo!

Mali „Dr. House“ slučaj

S njezinih osam mjeseci napokon je došla na red i operacija tetive na stopalu. Operirana je, dobila je novi set gipsova, i idući dan smo puštene doma. To nije bila teška operacija, ali zadržali su ju preko noći da budu sigurni da je njezino srce to dobro podnijelo. Nakon toga su uslijedile intenzivne fizikalne terapije. Prvi je cilj bio omekšati stopalo, istegnuti tetivu i dobiti pokretljivost jer je sve to bilo tvrdo kao kamen. Vježbali smo svaki dan u bolnici na fizikalnoj, privatno kod terapeutice, i doma nekoliko puta dnevno. Omekšali smo tetivu, no Ema se nije mogla osloniti na stopalo, spustiti petu i stopalo joj nije reagiralo na podražaje.

Slušaj mamu!

Terapeuti i doktori nisu bili sigurni što se događa, bila im je atipičan i prvi takav slučaj. Nisu mi mogli reći kada će i kako hodati. Ostalo nam je samo uporno raditi i nadati se najboljem. Tijekom nekoliko mjeseci svakodnevno smo radili dvije vrste terapije, a ja sam uspjela nagovoriti doktora da uzmemo novu ortozu iz inozemstva koja se još baš ne koristi kod nas. Bio je skeptičan, no ja sam bila uporna jer mi je ponestajalo opcija za dalje jer je Emino stanje stagniralo unatoč svim terapijama. I eto, mjesec dana nakon nove ortoze,

Pročitajte – PRIČU S PORODA MAME IVANE 

Ema je spustila cijelo stopalo i prebacila težinu na tu nožicu! Ispada da je imala parezu peroneusa (oštećenje perifernog živca) jer ga je prijašnja ortoza natisnula i koljeno u fleksiji koje nije mogla izravnati. Još jednom mi je postalo jasno koliko su roditeljska upornost i suradnja s doktorima ključni u rješavanju djetetovih problema.

A mama?

Moj život je stavljen na pauzu. Sve moje ideje, želje i ambicije čekaju dane kada me Ema više neće toliko intenzivno trebati. Sada uživam i cijenim svaki trenutak s njom i baš volim osobu koja sam postala. Unatoč svim tim uzastopnim udarcima, zadržala sam optimizam i borila se za Emu. Sestrična moje majke, koja je dječja psihijatrica, jednom je prilikom rekla: “Ema jest heroj, no pravi junak u cijeloj priči je Maja”, a slično mi je rekla i Emina fizikalna terapeutkinja. Te mi riječi nevjerojatno puno znače jer se mama i njezin trud često izgube u svim borbama.

Žene šute

Žene šute i svakodnevno vode ovakve bitke, a to nipošto ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ako znate jednu takvu mamu, dajte joj počast tu i tamo, a ne samo djetetu. Imajte na umu da su rezultati koje je dijete postiglo zapravo kumulativ majčina truda, rada i upornosti (a i tatina!). Ako ćeš tek postati jedna od tih mama, zapamti da otpornost i snagu gradiš s razinom izazova s kojima se susrećeš, a onda još više uživaš u životu i cijeniš to što imaš.

A Ema? Ema je strašno veliki borac. Sva takva djeca jesu. Ona je, unatoč brojnim operativnim zahvatima, učestalim pregledima, invazivnim i često bolnim pretragama, i svakodnevnim vježbanjima ostala veselo i nasmijano malo biće s toliko ljubavi prema životu. Ona je otporna, uporna i snažna, i naučila me mnogočemu. Zbog nje sam danas bolja i potpuna osoba, a naš je dom sada ispunjen ljubavlju, srećom i smijehom. Pred nama su još brojne operacije i zahvati, ali kod nas više nema mjesta sumnji i strahu.

Foto: Privatni album
Tekst: mama Maja

Objava Ema i mama Maja – s oblaka u ponor, pa opet na oblak pojavila se prvi puta na pitajmamu.

I ako se nju pita, volontirat će – zauvijek. U to nemamo razloga sumnjati budući da se u osječkom azilu još uvijek prepričava kako je svoje treće dijete umalo rodila baš tamo. Volontiranjem je zarazila i cijelu svoju obitelj, na što je posebno ponosna. 

Moja ljubav prema psima (i životinjama općenito) postoji još odmalena. Oduvijek sam željela imati psa, ali roditelji mi nikada nisu ispunili tu želju. Već u osnovnoj školi skrivala sam hranu od ručka i hranila pse s ulice, skupljala mrvice sa stola za golubove… Čekala sam da se odselim, da napokon donosim sama svoje odluke. No život neće uvijek kako i kada mi hoćemo. S 24 sam se udala, rodila Filipa i – završila u malom stanu i bez uvjeta za psa. Tri godine poslije rodila sam Katju. Tih godina sam malo radila, malo studirala.

Znala sam tada da postoji tamo negdje neki azil, ali ništa više od toga. Jedne sam subote nagovorila kolegicu da pravi društvo Filipu i meni da vidimo zajedno gdje je taj azil.

POSJET KOJI MI JE PROMIJENIO ŽIVOT

Bilo je to u proljeće 2011., kada je Filip imao 3,5 godina, a Katja 7-8 mjeseci. Poželjela sam vrijeme samo s Filipom, bez male seke oko koje moram stalno skakati, pa smo Katju ostavili kod bake. Poželjela sam za Filipa neko novo iskustvo, nešto drukčije. Htjela sam da se približi psima, da izgradi ljubav prema životinjama kada ih već kod kuće nemamo. Azil je bio idealno mjesto za sve to. I tako smo se uputili u azil u samo jednu šetnju. Bio je to lijep dan, ali nisam ni sanjala koliko će promijeniti moj život.

Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Meni su to briga i ljubav za životinje.

Toliko sam bila pod dojmom tog mjesta, pasa, ljudi, da sam danima razmišljala kako pomoći. Uspjela sam dogovoriti donaciju za pse i odnijela im. Tada sam malo više doznala o azilu. Sjećam se, sklonište je tek trebalo registrirati, pa je bilo puno posla. Zidali su se boksovi, kopalo se, navozili kamenčići, farbalo se… A volontera nikad dosta. Ponudila sam pomoć i počela dolaziti bez djece. Subotom su išli kod bake, a mama volontirati u azil. Djeca su bila sretna i zadovoljna što su kod bake, a ja što imam vrijeme za sebe. Nisam baš mogla u svemu biti prisutna koliko sam željela, ali sam tražila druge načine pomoći. Organizirala sam aukcije za pomoć azilu, pokrenula kumovanja psima (mjesečne donacije određenom psu), i to bih radila kad svi zaspe. No kad sam se vratila na posao nakon rodiljnog, morala sam odustati od toga. Ali subote u azilu ne mijenjam ni za što na svijetu. 

U početku me okolina nije previše podržavala. Suprug nije razumio kako netko ima potrebu raditi i dolaziti kući premoren a da mu to nitko ne plati. Ja sam se šalila da je to besplatna teretana. Pustio me da radim što želim jer je vidio da me čini sretnom.

AZIL MI PUNI BATERIJE

Svaki roditelj, da bi bio dobar roditelj, mora imati vrijeme za sebe. Ono svoje nešto gdje napuni baterije za posao, djecu, školu. Nekoć sam mislila da sam sebična što stvari prilagođavam mojoj suboti u azilu. Ali to mi je trebalo da bi se ostatak tjedna potpuno posvetila obitelji i poslu. Nikada nisam bila ljubiteljica razgledavanja trgovina, kupovanja krpica. Moje nešto su priroda i životinje. Moje nešto je postao i ostao azil. Već skoro deset godina.

Subote u azilu postale su moja potreba, moja duševna hrana. Taj mir i spokoj kad sam s psima u šumi, Drava, drveće, pjev ptica… ne može se opisati. To se mora doživjeti. I više se ne osjećam sebično što se dječji rođendani slave petkom ili nedjeljom.

Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil

Kad sam treći put ostala trudna, super sam se osjećala, a trudnoća je bila uredna i ja sam i dalje odlazila u azilske šetnje. Kad mi je postalo preteško, dolazila sam barem češljati pse. U azilu su već smišljali scenarije što će sa mnom ako krenu trudovi. Te zadnje subote sam farbala neke daske za nadstrešnice. Bilo je veselo, kao i uvijek na radnoj akciji, a meni i emotivno jer sam ispratila svoju mezimicu na udomljenje. Došla sam kući sretna i umorna. Podružila sam se s djecom i svi smo legli. Sat-dva krenulo je i ranom zorom je gospođica Petra došla na svijet. Znamo se šaliti – skoro pa u azilu J

I baš je Petra najsenzibilnija za životinje. Buduća veterinarka, kaže.

NAJVEĆA RADOST

Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Briga i ljubav za životinje meni je jako bitna stavka u njihovu odgoju. Meni osobno to znači biti dobar čovjek. Sa svojim klincima volim provoditi vrijeme u azilu. Ali ne mojim subotama. Najčešće tijekom praznika, kada odemo radnim danom. Tada puno pričamo, zapažamo, učimo. Moja djeca su tako navikla i uživaju u tom.

Azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole

Azilska šetnica vodi do Drave, gdje vade pijesak, pa imamo pješčana brda, naše plaže. Ondje nam je najveća radost bosonogi trčati s psima. Nadišemo se svježeg zraka, dobro umorimo, usrećimo te pse šetnjama i mi sretni odemo kući. Ima li što ljepše!? Sve troje od svoje otprilike treće godine idu sa mnom u azil. Tijekom svih ovih godina volontiranja i suprug je promijenio svoj stav. Često je taj posjet s djecom pravo obiteljsko druženje. Najteže mi je bilo s Katjom, koja se panično bojala pasa. Prvih par posjeta sam ju nosila kroz azil, iako su svi psi zatvoreni. Bila sam ustrajna u namjeri da joj dokažem kako su psi dobri i puni ljubavi. Mi smo njima primjer i podrška za sve u životu. Zato nisam odustala od borbe protiv tog straha. Sada smo sretni što možemo uživati u maženju s psima, šetnji i igri. Cure posebno uživaju u druženju s psećim bebama.

Između ostalog, azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole. Uvijek sam gostovala u grupama i razredima svojih klinaca. Njihove tete i učiteljice bile su otvorene za suradnju, što je bila super prilika da se djeci približe psi, azil, životinje. Najveća plaća mi je bila vidjeti njihov ponos što mama govori tako važne stvari pred prijateljima.

PONOSNI MALI VOLONTERI

Djecu učimo što podrazumijeva briga za psa (i životinje općenito), što je suosjećanje, što je azil, što znači volontirati, što udomiti. Kroz ta druženja vidjela sam kako oni nekada znaju više od nas, koliko su iskreni i otvorena srca. Samo ih treba malo potaknuti i ohrabriti, kao i roditelje, od kojih sve kreće. No, ima i djece kod koje je izostao taj dio odgoja, pa si zahvalan što imaš priliku približiti im sve to što je tvojoj djeci prirodno i normalno. Nekako vjerujem da kada voliš i brineš se za životinje, prirodno ti dođe da se brineš i za ljude oko sebe.

Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil. Ali isto tako raduje me kad traže novčiće da ubace uličnom sviraču ili kad pakiraju svoje igračke za siromašnu djecu, vuku me u trgovinu da kupim hranu za macu na ulici ili paze kamo bacaju smeće. 

Azil je promijenio moj način razmišljanja i ophođenja s drugima. Puno su me naučili i znam da su to ljudi na koje uvijek mogu računati. Tu su kad se raduješ, kada ti je teško i kada zagusti. Dobila sam neizmjerno puno, dobila sam još jednu Obitelj. Ovih godina smo prošli zajedno jako puno lijepih i onih manje lijepih trenutaka. Od sretnih udomljenja, radnih akcija, fešti do tužnih ispraćaja naših pasa. Na te se tuge nikada ne navikneš. Svaki put ti slome srce još malo. Žališ što nisi za njih mogao učiniti bolje, više. Ali kad vidiš sva ona sretna udomljenja, one hepi endove, sjetiš se zašto to sve radiš i daje ti snage da ideš dalje. Prestaneš misliti na sebe i misliš na sve te pse koji samo tebe imaju.

NAJRADOSNIJI TRENUTAK

Najradosniji trenutak dogodio se prije pet godina kada smo se preselili u kuću i napokon sam udomila svoje dvije keruše. Onda je došla i maca, i naša je obitelj kompletna – nas osmero! Ispunjenje mojih snova! Napokon imam svoje pse i moja djeca odrastaju uz životinje svakodnevno. Vidim kako se mijenjaju stavovi i kako rastu. Onda osjećaš da radiš pravu stvar. I ne bude teško. Trenutačno se ne vidim da odustajem. Najteže mi je kada ljeti idem na more pa znam da su to jedan-dva vikenda kada me neće biti. Nadoknadim ja to njima, bez brige! Osim toga, nema subote da me kod njih nema. Ne smeta nama ni sunce, ni kiša, ni snijeg. Samo da nam je zdravlja. I do kad tako?! Ne znam. Do zauvijek!? To je način života, to je obitelj, to je ljubav, potreba… Bez toga ne ide.

Tekst: Valentina Cerić
Foto: privatni album

Objava Priča iz života: Moja obitelj nije potpuna bez azilske obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

„Dobar dan, ovdje Maja Pogačić, sin se zove Jakov, ima godinu i tri mjeseca. Primijetila sam neuobičajene kretnje desnog oka, titranje lijevo-desno…“
S druge strane čujem umirujući glas: „Draga mama, u toj dobi djeca kreću škiljiti, nemojte paničariti, nije hitno, i kada se smiri situacija s koronom, dođite na pregled. Dijete će vjerojatno nositi naočale.“
„U redu, ja sam se zabrinula da nije nešto neurološki!“
„Nije, mama, ne brinite se!“

Mamin osjećaj

Poklopila sam i u maminu dnevnom boravku na tren odahnula. Nije ništa. Sjećam se i kako me mama pogledala s olakšanjem. Ako je netko stručan rekao da nije ništa zabrinjavajuće, onda se doista ne trebamo brinuti.
Prolazili su dani, u meni je i dalje bio nesnosan grč, bol u trbuhu. Često sam se budila u noći s nekom težinom na duši. Kao da se golema tjeskoba širila od prsa prema vratu. Nisam nikomu pričala o tom jer nisam htjela vjerovati. Vjerovati u strah s kojim sam se budila i išla spavati. Prošlo je nekoliko dana od poziva karlovačkoj bolnici Švarča kada sam otišla našoj pedijatrici. Jakov je došao na pregled i čim ga je doktorica pogledala, savjetovala mi je da odemo u Kliniku Svjetlost jer bismo na Švarči predugo čekali.

Potres i potres

Sjećam se da je bio četvrtak. Dok smo u Klinici Svjetlost čekali na red, osjetio se snažan potres. Međutim ništa nije bilo veće od mog straha za Jakova. Unutarnji nemir i osjećaj da nešto nije u redu, neizreciv osjećaj koji nikada do tada nisam imala, nažalost nije me prevario. Čim smo ušli na pregled, doktorica me je oštrim glasom uputila da hitno moramo ići neuropedijatru, na bijeli papirić mi je napisala dva broja i rekla: „Iziđite van u hodnik, nazovite ova dva broja, dogovorite hitni pregled i recite da sam vas ja uputila!“

Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE

Jakov i muž su ostali unutra. Zatvorila su se vrata, a ja sam ostala u čekaonici. Nekoliko trenutaka sam gledala u taj papirić, rukom ispisan broj Poliklinike Sabol. Plakala sam. Sama i prestrašena. Upisivala sam broj u telefon nekoliko puta, a s druge strane se čuo glas: „Vaš poziv ne može biti uspostavljen!“ Ponavljala sam si: „Majo, diši! Diši! Duboko udahni i pokušaj ponovno!“ Napokon sam dobro upisala broj, i s druge strane mi se javio muški glas. Dogovorili smo pregled idući tjedan. Poklopila sam i počela se ljutiti na doktoricu koja me je tako nespremnu istjerala iz ordinacije, prestrašila bez razloga, jer meni su rekli da će Jakov samo nositi naočale. Došli smo na pregled vida, recite mi dioptriju. Recite mi da će nositi naočale – i idemo doma.

Nije dobro!

Prolazile su duge noći i neizvjesni dani, uputili smo se u Polikliniku Sabol, obavili sve potrebne pretrage. „Jakov je zdravo dijete, motorički je odličan, hoda, govori…  sve je u redu s njim. Napravit ćemo magnet samo da to potvrdimo“! Odahnuli smo, i muž i ja! Sjećam se rečenice koju je doktor pri izlazu iz ordinacije rekao: „Devedeset devet posto sam siguran da je sve u redu!“

Pročitajte i priču: Živimo za danas!

Možda bi 99% ljudi u tom trenutku odahnulo. Ja nisam, i tada je počeo naš život s potpunom drukčijom dimenzijom. Često kažem da dijelim svoja sjećanja na ona prije i nakon dijagnoze. Ali najteže razdoblje počelo nam je u tom trenutku. Sjećam se da sam stigla doma, tata me je dočekao. Rekla sam: “Nije dobro!“ Osjećala sam da nije dobro. Tih 1% bilo mi je sasvim dovoljno da potvrdi moj unutarnji nemir, majčinski instinkt. Da bi cijela situacija bila još teža, nismo mogli dobiti termin za magnet, bez obzira na nalaz s dijagnozom akutni nistagmus i što na njoj piše „žurni magnet“.

Akutni nistagmus

Svi su nas odbili. SVI. To su bila duga i teška dva tjedna našega života. Cijela obitelj, svi naši prijatelji i kolege s posla podigli su se na noge. Moja predraga pedijatrica Sunčica Lugarić je s bolovanja dva dana bila sa mnom na telefonu. Ponovno smo zvali bolnicu, pedijatrica nas je htjela hospitalizirati tako da nas bolnica šalje dalje u Zagreb. Sjećam se da je bila srijeda i kofer je ujutro bio spreman. Idemo i riješit će se. Međutim, nije. Nisu nas primili, uz odgovor: “Ne možemo vam ovdje pomoći.“
Ja se danas pitam tko nam je trebao pomoći? Tko pomaže svim onim obiteljima koje nemaju novaca za privatne preglede, pitam se kako se osjećaju majke koje nemaju koga nazvati? Što je sa životima djece za koje je bilo prekasno? Tko njima treba pomoći?

Mi smo hvala Bogu nakon duga dva tjedna primili poziv jedne predivne žene, žene koja nam je vratila vjeru i nadu. Žena koja nam je „sredila“ termin magneta. „Sredila“, da, tako to funkcionira u našoj državi kada ti svi zatvore vrata.
Bila je srijeda, imali smo dogovoren magnet u 10.00 sati.
„Skinite sve metalno sa sebe i djeteta!“
Ruke mi se tresu, srce ubrzano kuca.
„Idite za mnom!“
Sve nekako prebrzo. Nisam spremna. Ne mogu disati. Nosim Jakova u rukama, a on kao da osjeća. Zna. Prepoznao je moj strah. Plače kao nikada do sada, plače toliko duboko i s toliko tuge.
„Polegnite ga na stol!“
Pokušavam ga odvojiti, ali me toliko stišće, toliko se bori da ga ne ostavim! Žilavim se rukicama drži oko moga vrata, glavicu čvrsto stisnuo na moje rame i zove me: „Mamaaaa, mama!“

Mama je tu!

Uspijem ga staviti na stol, držim mu rukicu i šapćem na uho: „Tu je mama, nikada te neću ostaviti!“ Njegovo tijelo, milo lice polako se umiruje, rukica popušta moju ruku, ostaje samo plač… onaj tihi jecaj iz dubine duše. Tijelo mogu uspavati, ali dušu ne, a Jakov ima veliku dušu. U tom me trenutku medicinski tehničar upita jesam li dobro. Kimam, ljubim glavicu svoga Jakova i prestrašeno gledam u njegove okice. Otvorene ali spavaju. Taj se prizor ne zaboravlja, ostaje duboko urezan i često se vraća.
Nakon sat vremena čekanja, sat vremena uvjeravanja da je najgore iza nas, otvorila su se velika, metalna i hladna vrata. Dječji crteži pokušavaju dati dozu nježnosti i šarenila, ali i dalje su to teška i hladna vrata. Vrata koja su nam promijenila život. Jednog ću vam dana ispričati kako je izgledao prvi dan ostatka našeg života, trenutak kada su se otvorila ta vrata…

Sada još uvijek ne pronalazim prave riječi.
Naš život prije toga dana bio je savršen. Imali smo sve i bili smo na tome zahvalni. Živjeli smo punim plućima. Sve je bilo baš onako kako treba biti. Imamo divnu priču kako smo se zaljubili, dan nakon naše svadbe i na moj rođendan saznali smo da nam dolazi Jakov. Uselili smo se u naš dom iz snova nekoliko tjedana prije dolaska našega Jakova. Jakov je bio dobra bebica, nikada bolestan, usudim se reći napredan za svoju dob. Imala sam predivnu trudnoću i još ljepše porođajno iskustvo uz supruga. Moj partner in crime. Nas dvoje smo, sve zajedno, nizali uspjeh za uspjehom što se tiče karijere, putovali, letjeli avionom. Mazili se. Ljubili. Baš sve kao iz bajke.

Pročitajte i: Usprkos svemu, sretno se kotrljamo na dva kotača

Sve se promijenilo

Danas se sve promijenilo, ali ljubav je ostala. Ljubav prema životu. Danas sam uvjerena da nam sve dobro dolazi u zagrljaj i svaki dan je sve bolji. Naš je put nakon svega i dalje put radosti i mira. Teško je, naravno da je teško, ali kada se nađeš u situaciji u kojoj nemaš izbora, tek onda osvijestiš koliku snagu nosiš u grudima.
Kada samo saznali za tumor, nisam bila dobro. Nisam bila pozitivna. Nisam bila niti svjesna. Nisam bila ova osoba koja sam danas. Samo sam plakala. Neprestano sam plakala. Bojala sam se zaspati jer sam imala strah hoće li se Jakov probuditi. Bdjela sam nad njim. Slušala ga je l’ diše. Ljubila mu tople rukice. Plakala.
Prvi dan naše kemoterapije na hodniku sam upoznala mamu čiji sin ima istu dijagnozu kao Jakov. Taj osjećaj „nismo jedini“ vam ne mogu opisati, no ubrzo nakon toga, kroz razgovor s mamom, saznala sam da je njezin sin nakon tri mjeseca kemoterapije izgubio vid.

Potpuno. Sjedila sam u bolnici s Jakovom u naručju, a suze su nekontrolirano tekle. Dani su prolazili i sigurnije sam se osjećala kada smo bili u bolnici nego doma. Muž je puno radio, vikendima svirao. Doma sam se bojala sama spavati. Odlazak u bolnicu bio je težak, težak zbog Jakova i njegova straha od odvajanja. Ali za mene je bio na neki način olakšavajući jer sam znala da smo u najboljim rukama.

Hvala ti

Kako je vrijeme prolazilo, bila sam sve gore, a nisam toga bila svjesna. Mislila sam, i svi oko mene su mislili, da se odlično držim. Svi osim mog muža. Jednog dana mi je rekao: „Maja, ne možeš tako!“ On je u cijeloj priči puno hrabriji, staloženiji. On je pamtio razgovore s doktorima dok sam ja plakala. On je racionalno razmišljao. On me je stisnuo za ruku kada mi je trebalo. Zagrlio. Taj smo period bili bliže jedan drugomu nego ikada prije. A ja sam potražila stručnu pomoć jer sam već bila depresivna i anksiozna. Danas me je sram pisati o tome, ali u toj sam fazi bila zanemarila i osobnu higijenu. Potpuna nebriga za sve, spavanje uz tablete, napadaji panike, osjećaj nemoći i velikog straha… sve je postupno nestalo uz potporu Maje Miljanović. Hvala ti, Majo! Zauvijek ti hvala!

Ubrzo je svaki odlazak u bolnicu za mene postao nova duhovna priča. Najvrjednija životna iskustva i spoznaje dobila sam od žena koje sam ondje upoznala. Kao da me je Bog poslao na pravo mjesto u pravo vrijeme. Svaki novi strah dobio bi odgovor nakon svake nove hospitalizacije. Zato sam uvjerena da nam sve dobro u životu tek dolazi i zato imam potrebu pričati o tome, dijeliti s drugima kako bi iz iskrenih riječi uvidjeli da ako je meni uspjelo živjeti ispunjeno sa svojom obitelji, onda sigurno mogu i svi ostali. Budući da sam u životu dobila toliko neprocjenjivih darova, potpore i ljubavi, u vjeri da nekomu pomognem, samo ih prosljeđujem dalje. To je moj zadatak.

…kao nikada prije

Danas živimo kao nikada prije. Živimo danas, živimo u trenutku. Jutros smo se Jakov i ja vozili na biciklu, upijali sunčeve zrake. Pjevali. Ispred nas je još jedan divan i ispunjen dan. Jakov je hrabar, radostan dečkić koji ukrade simpatije svih ljudi koji ga upoznaju. Kada razmišljam o danas, doista pronalazim 10 000 razloga za sreću i osmijeh. I neka tako bude. Jer ako počnem razmišljati o sutra, o tijeku liječenja, o rizicima, o velikoj mogućnosti povratka tumora u pubertetu… ako razmišljam kako će i kada krenuti u vrtić, školu… zarobe me briga i strah. Nitko ne zna što nam sutra donosi – izlizana fraza, ali istinita. Živimo danas, za danas. Uživamo u sitnicama. Cijenimo sve ono što nekada nismo, primjećujemo jutra, smijeh i nježnost. Polako, dan po dan, prisutni u svakoj sekundi života i zahvalni Bogu što imamo još jednu priliku. Još jedan dan.

Foto: Privatni album
Tekst: Maja Pogačić

Objava Priča iz života: Jakov i mama Maja – Živimo kao nikad prije, živimo danas pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Vodila sam se činjenicom ‒ druge su preživjele, preživjet ću i ja, slušat ću upute osoblja, a i koliko teško može biti disati, pa to svatko zna.

Prvi porođaj trajao je 12 sati, sve je započelo pucanjem vodenjaka, dobila sam i epiduralnu i drip, a kao posljedica nastalo je i par šavova. Totalno iscrpljujuće, ali je sve završilo dobro, pa se brzo i zaboravilo. Trebalo je nekoliko mjeseci nakon toga da mi uopće padne na pamet da želim ponoviti to iskustvo. Ovdje još treba napomenuti kako je suprug ipak ostao kod prvog porođaja ispred rađaonice jer se prestravio vrištanjem jedne žene i od pomisli da sam to možda ja.

Edukacija

Nakon 15 mjeseci ostajem ponovno trudna i odlučujem se dodatno educirati unatoč jednom porođaju iza sebe. Od desetak trudnica na jednom od tečajeva, jedina nisam bila prvorotkinja. Voditeljice tečaja možda su se i iznenadile činjenicom kako netko tko ima iskustva dolazi slušati o tome. Većinu toga što sam ondje čula upravo sam iskusila na prvom porođaju, kada nisam znala da me to očekuje. Posebno sam upamtila formulu 4 – 8, odnosno formula o udisaju od četiri sekunde i izdisaju od osam sekunda tijekom trudova.

Već je prva razlika u odnosu na prvu trudnoću bila u tome što sam bila puno spremnija, i psihički i fizički, za ono što me čeka. Nadala sam se da će sve krenuti s trudovima i da ću čekati trudove na pet minuta u svom domu i zaputiti se u bolnicu. Dva dana prije samog porođaja ispao mi je sluzni čep, tada sam bila 37+5, ali panike nije bilo, jer je u prvoj trudnoći ispao tjedan dana prije, a i bila sam na samom ulasku u termin.

Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE

Dan poslije pojavio se blag iscjedak i nisam bila sigurna radi li se o plodovoj vodi. Sljedeća kontrola bila je tek za tjedan dana, tako da sam se odlučila otići provjeriti na hitnu, za svaki slučaj. Nakon obavljena pregleda, doktor govori kako je ipak riječ samo o iscjetku, ali kako sam prvo rodila na 40+1, nemam se razloga brinuti, neće to još, i da se vidimo na redovnoj kontroli.

Vidljivo umorna

Na povratku iz bolnice komentiram suprugu kako nekako nisam mirna i da ne znam kako ću izgurati još dva tjedna, a gdje da još prenesem do 42. tjedna. Za usporedbu, u prvoj trudnoći do samog kraja i pucanja vodenjaka nisam imala nikakav simptom skorog porođaja, osim spuštenog trbuha.

U ovoj sam trudnoći posljednjih mjesec dana bila vidljivo umorna, s bolovima u leđima, preponama. Možda je razlog tomu i to što se nisam imala toliko vremena odmarati posljednjih dana jer je starija kći imala povećane potrebe za pažnjom jer kao da je predosjećala što će se uskoro dogoditi. Nakon što smo došli s hitne, odlučila sam se smiriti i opustiti najviše što mogu. Izišli smo u grad u šetnju te na lutkarsku predstavu Tri praščića. Nakon povratka iz kazališta spremili smo kćer na spavanje i nastavili s maratonom gledanja filmova o Harryju Potteru zajedno s mojom sestrom. U međuvremenu smo oboje zaspali, a samo je sestra nastavila gledati. Preselili smo se u sobu, a oko jedan sat u noći probudilo me probadanje. Moram spomenuti kako smo i večer prije prvog porođaja išli u kazalište i nakon što smo legli spavati puknuo mi je vodenjak.

Spasilo me disanje

Nakon sat vremena trudovi su se spustili na šest minuta. To je bio znak da se spremimo do kraja, jer to je očito to. Složila sam nalaze koji su ostali razbacani nakon hitne, otuširala se, probudila sestru da pazi na stariju kćer i polako smo krenuli. Zahvaljujući iskustvu, najprije smo stali nešto pojesti, jer nisam znala koliko bi to sve moglo trajati. U 4.15 primili su me na hitnoj s trudovima na četiri minute i otvorenu 5 cm. Koja je to radost bila, ako usporedim da mi je prvi put do toga trebalo osam sati.

Šetala sam hodnikom dok trudovi nisu bili na dvije minute, onda sam se javila i ušla u rađaonicu. Tada mi se već javio nagon za tiskanjem i sestra mi je rekla da nećemo ništa pripremati za epiduralnu jer neće biti vremena. U jednu ruku bila sam sretna jer će očito ovaj put sve kraće trajati, a s druge strane bojala sam se kako ću bez epiduralne, prošli put me spasila. Sjećam se da sam u vrijeme najvećih trudova gledala u sat i brojila sekunde držeći se one formule 4 – 8. Odgovorno tvrdim da me spasilo to disanje za vrijeme trudova. U 6.30 zovem sestru jer iz iskustva znam da je to to, beba ide van.

Želim i treće

Zovu supruga koji je ovaj put odlučio da želi biti sa mnom. Uz golemu podršku i poticanje, u 6.50 rodila sam našu drugu princezu. Nazvali smo je Lea. Doktor je komentirao kako nikada nije vidio takav hrvački zahvat na suprugu, od njega sam dobila upalu mišića na rukama, a suprug zamalo istegnuće vrata. Stavili su mi Leu na prsa i ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled. To maleno stvorenje koje sam čekala devet mjeseci napokon je bilo tu. Budući da ovaj put nisam dobila epiduralnu, osjećala sam i dalje jake kontrakcije dok nije izašla posteljica, a prvi put to uopće nisam osjetila. Na kraju, moram priznati kako je ovaj porođaj prošao puno lakše, brže i odmah sam za vrijeme prvoga suprugova posjeta rekla da želim još jedno dijete. O tom iskustvu, ako bude sve po planu, za koju godinu.

Tekst: mama Marina Pajić Ivanović
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled – priča s poroda mame Marine pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Srijeda, na prvu reklo bi se dan kao i svaki drugi, sve do trenutka kad sam ustala i kao da mi je netko rekao da napravim test, vrijeme je. Naravno da je bilo rano, prerano ali ja sam ga svejedno napravila, i gle čuda, pojavile su se dvije crtice, doduše druga je bila toliko blijeda da sam se čak zapitala umišljam li.

I tako, sva ushićena otrčala sam u drugu prostoriju do supruga da ga pitam je l’ vidi on tu drugu crticu. Vidio je. Ta druga crtica danas je najbolja, dvogodišnja starija seka. Najpametnija djevojčica, plavih uvojaka i plavo-zelenih očiju. Savršena. Trudnoća je tekla uredno, kako bi se reklo, školski.

Prva dva mjeseca, zbog čestih mučnina, najbolja mi je prijateljica bila školjka, često smo se družile, a kad je došao kraj našem prijateljstvu, nisam uopće žalila. Oko 25. tjedna na pregledu me doktorica pitala bih li više htjela dečkića ili djevojčicu. Bilo mi je svejedno, iako sam možda negdje duboko u sebi htjela da ipak bude curica, i bila je. Nakon tog pregleda počela sam pomalo prikupljati odjeću i opremu za bebu. Sve je bilo pomno birano. Uključili su se i bake i djedovi jer svima je bila prva unuka.

AKTIVNA TRUDNICA

Ostatak trudnoće protekao je bez ikakvih problema, tako da smo se uputili i na ljetovanje, gdje sam baš uživala, a nakon toga imali smo još nekoliko jednodnevnih izleta na more s društvom. Putovanje mi nije predstavljalo nikakav problem. Nas dvije bile smo pravi tim. Iako sada malo više voli tatu, ali tako to obično bude ‒ tatina mezimica.

Do posljednjeg dana stalno smo bile u nekoj akciji, svuda smo išle, ja sam se super osjećala i bilo mi je nezamislivo zatvoriti se u kuću i ništa ne raditi. Kako nisam imala problema sa žgaravicom, jela sam apsolutno sve, ali mandarine su mi pred kraj trudnoće bile i doručak i ručak i večera. Zapravo, obožavala sam voće i povrće.

SLATKO IŠČEKIVANJE

Suprug i ja često smo znali zamišĺjati kako će izgledati. Koje će boje imati oči, kakva će joj biti kosa, ravna ili kovrčava, hoće li biti sličnija njemu ili meni, kakvog će biti karaktera. Sve nas je to zabavljalo i kratilo nam vrijeme do upoznavanja naše djevojčice. Kako bismo to sve doznali, trebalo ju je najprije donijeti na svijet.

Započelo je to jednog vikenda, baš kako smo i priželjkivali. U jednom razgovoru, suprug i ja smo se složili kako bi bilo divno kada bi me trudovi ulovili za vikend, u noći. Nema gužve u gradu, većinom ljudi spavaju, a ujutro bismo samo javili da je princeza stigla. I skoro je tako i bilo, osim jednog detalja ‒ svi smo ju iščekivali do tri poslijepodne.

Naime, jednog petka oko 22 sata mene je lagano počeo boljeti trbuh, ali, rekoh, ima još tri dana do termina, nije to ništa. Sve jače sam osjetila grčeve, ali i dalje nije to bilo za uzbunu, no svejedno sam počela zapisivati vrijeme javljanja. Pokušala sam i zaspati, no nije išlo. I onda panika, trudovi na četiri minute, do Zagreba nekih sat vremena, čitava vječnost. Kada smo stigli u rodilište, odmah su me pregledali i rekli da ostajem, da je to to.

SVE SE ODULJILO

Smjestili su supruga i mene u rađaonicu i rekli da ću uskoro roditi. Prvo su mi probušili vodenjak jer sam nije puknuo. A onda me ostavili da još malo uživam u trudovima. Suprug je cijelo vrijeme bio smiren, zabavljao me, odbrojavao vrijeme trudova, nasmijavao me, ma bio je najbolja moguća podrška.

Čak sam uspjela i zadrijemati na koju minutu, ali onda me probudio da mi kaže da mora na WC (hvala mu na tome, bilo je od iznimne važnosti). U početku sam mislila kako imam jake trudove, bili su bolni, česti, a kako se približavao trenutak porođaja, bili su sve jači i tad sam shvatila kako su ovi u početku zapravo bili poprilično slabi. Budući da se sve dosta dugo odvijalo, doktor me pitao želim li epiduralnu, na što sam potvrdno odgovorila.

Prvo su mi dali papire da ispunim i potpišem, na što sam rekla suprugu da on čita što piše i ako je sve okej da ja samo potpišem jer ne mogu sada to proučavati, imam pametnijeg posla. Uz tu divnu epiduralnu koja kod mene nije djelovala, stigao je i drip, a on je poprilično dobro djelovao. Svaki čas smo gledali na sat koliko je, a imam osjećaj da su me tako često i doktori obilazili i gledali koliko još. I svaki put isti odgovor, još malo. Eh, taj još malo nikako pa nikako.

Bila je Sveta Kata, pa smo se zezali da je vani i snijeg počeo padati, a naša Paula još ništa. U susjednim je rađaonicama svako malo neka cimerica rodila, a ja nikako doći na red. I onda su odjednom trudovi postali toliko česti i jaki da se popriličan broj doktora i sestara skupio oko mene, i znali smo, vrijeme je. Bilo je sve super, ali Paula nikako, pa nikako da iziđe.

Nakon nekoliko propuštenih trudova shvatili smo da sam ja preumorna i da sama neću moći, pa je doktorica pokušala stisnuti trbuh, ali nije uspjelo. Onda je došao doktor i nalegnuo na mene. Ajme, mislila sam da su mi sva rebra popucala, ali u taj tren suprug je rekao: “Evo je, ne moraš više”.

NAJLJEPŠI ZVUK

Začuo se plač, najljepši i jedini plač moje djevojčice zbog kojega sam bila presretna. U tom trenu više ništa nisam osjetila, ni epiziotomiju ni šivanje. Više ništa nije bilo bitno, osim te male štruce i njezinih prekrasnih očiju. Iako sam poslije doznala kako je u nekim državama i bolnicama to nalijeganje zabranjeno kao opasno, zapravo sam zadovoljna odnosom svih prisutnih prema meni jer da to nisu napravili, možda bih završila na carskom ili tko zna kako.

Sjećam se samo da sam bila jako iscrpljena i da mi je već postalo sve isto, i sa trudom i bez njega, i da sam rekla suprugu da nam je dosta ovo jedno, ali nakon što sam rodila pitala sam kad će Paula dobit bracu ili seku. Pogađate, Paula nije jedinica, nakon samo 15 mjeseci, našla sam se na istom mjestu u sličnoj situaciji, ali o tome nekom drugom prilikom.

Tekst: mama Matea Matešin
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Sveta Kata, Paula na vrata! – priča s poroda mame Mateje pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Cijeli sam život znala da sam posebna, ali da će i moje dijete biti od samoga početka baš toliko posebno, tome se nisam nadala.

Posebna u ovom slučaju i nije baš izraz koji to uistinu  i označuje, ali kad se pogleda rezultat i ishodište, svakako sam posebna, i ja i moja BabyN. Biti trudna i ući u svjetsku statistiku sindroma, i to u manje od 1 % svih trudnoća, uistinu je posebno. Zar ne?

Znate što znači imati savršenu trudnoću? Ja znam. Punih šest mjeseci i 24 dana doista je i bila. Živjela sam i radila punim plućima kao da i nisam trudna. Na težini nisam baš dobivala, hodala sam po pet kilometara na dan, putovala. Znači, sve što radi osoba koja nije trudna, i ja sam radila. Naravno, u granicama normale i koliko mi je tijelo dopuštalo, jer mozak je i dalje radio 24 sata na dan.

30.12.2018. počinje moja borba za život, pa onda i borba BabyN. Dolazim na hitnu navečer taj dan jer sam unatrag nekoliko dana natekla i smetalo mi je što nisam mogla obuti tenisice. I tako sam došla doktoru da pitam kada ću moći tenisice obuti, jer mi je to bio najveći problem, kao i proslaviti Novu godinu, kad ono moje “posebno” dolazi na vidjelo.

Što je HELLP?

Dobila sam zakašnjeli božićni dar od Boga, a to je bila teška preeklampsija koja je poslije prešla u HELLP sindrom. HELLP sindrom danas se skoro nigdje ne spominje jer je toliko rijedak da se i ne pojavljuje, a najčešće je poguban za dijete jer se fokus stavlja na majku, da bi se nju zaštitilo i spasilo. Riječ je o varijanti preeklampsije koja može biti vrlo akutna. Međutim, poznato je da se HELLP sindrom javlja čak i bez prethodne preeklampsije. Budući da sam 15. 12. bila na redovnoj kontroli kod svog ginekologa, i sve je bilo savršeno s trudnoćom, znam da preeklampsija tada nije bila vidljiva.

Od ovih simptoma imala sam naglo i veliko povećanje težine. Posljednje vaganje kod doktora za šest i pol mjeseci pokazalo je 77 kg, a rodila sam sa 110 kg. U 10-tak dana dobila sam nešto manje od 40 kg, ili 40 litara vode.

Osim te sitnice s kilažom, i dalje sam bila poletna i sretna trudnica, malo ljutita jer su me stavili u izoliranu sobu zbog povišenog tlaka te nisam imala s kim pričati, ali sretna što sam imala privilegirane muževe posjete, bez kojega sretnog ishoda ne bi ni bilo.

Svih tih 10-tak dana liječnici i sestre pazili su me i mazili da što više izdržim i tako BabyN dam vremena da joj se razviju pluća. Iako su mi išle na živce konstantne pretrage, davanje lijekova, znam da je sve moralo biti tako da što više izdržim kako bi moja BabyN dobila priliku za život. Po prirodi sam inače control freak, no ovaj put odlučila sam se prepustiti njima i Njemu. Mozak je učinio svoje da ne osjećam bolove i prolazio je dan pod dan. Znala sam da je frka i da je upitno hoću li se probuditi sljedeći dan zajedno s njom jer su mi organi već počeli plivati u vodi koju sam zadržavala, ali mozak i moja inatljivost nisu dopuštali tijelu da se preda. U mojoj glavi nije bilo opcije da se samo mene spasi. Ili nas dvije zajedno, ili nikako.

Tri, četiri…

Bližio se THE DAY. Već sam osjećala vodu u plućima jer sam otežano disala. Dana 6. 1. 2019. u 3.45 zovem muža da je to to. Mozak se počeo predavati, a tijelo je počelo popuštati. On je došao i sve je moglo početi. Do zadnjeg je trena On, moj oslonac i moje sve, bio uz mene i naše nerođeno dijete. Zabavljao me da ne mislim ni na što, na bolove kada mi nisu mogli staviti braunilu zbog debljine, na borbu doktora hoće li me uspavati (možda se ne bih probudila) ili idem pod lokalnu anesteziju… On, moje u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.

U 9.30 u 32. tjednu trudnoće odlučeno je da idem na inducirani porođaj carskim rezom jer sam se počela utapati u vlastitoj vodi, a BabyN dobila je priliku da se bori za život. U 9.59, na blagdan Sveta tri kralja, u spomen na Isusovo darivanje, i ja sam bila darovana najsavršenijom i najposebnijom djevojčicom Ninom koja je imala 1590 g i 42 cm. Taj trenutak, tih pet sekunda kad sam je primila nakon rođenja, riječima se ne može opisati. Svi znate na što mislim. I da ne bih to sve opet ponovila pod istim uvjetima. Sada znate zašto je to bio zakašnjeli dar od Boga. Htio je da svoju djevojčicu ranije upoznamo i za križ koji smo nosili znao je da možemo podnijeti, sve dokle vjerujemo i dok smo zajedno. Hellp sindrom, kad bismo preveli tu riječ, znači POMOZI MI. Pomogli su mi i ja sam, eto, mama već 10 mjeseci, mama savršene djevojčice za koju se nikad ne bi reklo da je bilo upitno hoće li danas biti tu ili neće.

Druga trudnoćo, spremni smo za tebe.

Tekst: mama Ivana Bakarčić
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Pomozi mi! – priča s poroda mame Ivane pojavila se prvi puta na pitajmamu.