Većina je žena još dok su bile djevojčice zamišljala svoju obitelj, planirala koliko će djece imati… a onda ih najčešće trudnoća 'iznenadi'. No nakon prvobitnog iznenađenja, sve kažu kako je baš nekako s trudnoćom sve 'sjelo' na svoje mjesto. Je li i kod Vas bilo slično? Je li Vas trudnoća 'iznenadila' ili je došla 'točno po planu'?
Ha-ha, pa… bez obzira na to što nisam imala zdravstveni odnosno seksualni odgoj u školi, ipak sam znala kako nastaju djeca, pa teško da me baš mogla iznenaditi.
Kako biste opisali svoju trudnoću, i sebe kao trudnicu?
Slušajući razne priče i iskustva, mogu reći da je moja trudnoća super, fina i pristojna. Nemam se na što požaliti. Nisam imala ni mučnine niti one druge, nesimpatične simptome o kojima se nerado govori. Sve funkcionira kao i prije, vrzmam se uokolo kao i prije, jedem kao i prije… Jedino trbuh raste, ali i s njim veselo koračam kroz život.
Bi li se i Vaš suprug Saša složio s vašim opisom Zlate kao trudnice?
Naravno, Saša se uvijek slaže.
Sada ste u trećem tromjesečju. Koje Vam je tromjesečje bilo najteže, a koje najljepše?
Kao što sam već rekla, ni na što se ne mogu požaliti, tako da mogu samo istaknuti ono najljepše, a to je bilo kad sam prvi put vidjela bebu na ultrazvuku i s oduševljenjem shvatila da to malo biće, od svega nekoliko centimetara, već ima sve, samo minijaturno, da je pravi mali čovjek. I, naravno, kasnije, kad sam počela svakodnevno osjećati bebača u sebi, kao lagane leptiriće. To je stvarno divan osjećaj.
Jeste li imali trudničkih želja, možda neke neuobičajene?
Ne, baš ništa. Već su mi nekoliko puta rekli da moram nešto izmisliti, iskoristiti ovo vrijeme kad mi svi žele ugađati jer „tko zna kad će me opet tako htjeti maziti“. Pričale su mi da žene obično imaju nešto što im se strašno jede ili pije, i nešto što su možda ranije voljele a u trudnoći ne mogu ni pomirisati… Ali nisam se prepoznala u tome. Jedem normalno, malo sam povećala unos voća i povrća i, generalno, čini mi se da mi ono što sam i prije voljela sad još više paše, a ono što mi se nikad nije sviđalo, ne sviđa mi se ni sad.
Niste odrastali kao jedinica, imate sestru i brata. Kako zamišljate svoju obitelj? Koliko biste djece željeli imati?
Nisam netko tko planira život u detalje, no s obzirom na to iskustvo u peteročlanoj obitelji (plus životinje, bilo ih je raznih), voljela bih da nas bude više. Doduše, prije sam govorila i da ću prvo dijete roditi do svoje dvadeset druge godine – pa nisam. Tako da… vidjet ćemo.
Kao radijska i televizijska voditeljica i novinarka ne možete izbjeći pitanja i zanimanje kolega za privatni život, pa i trudnoću. Smeta li Vam to?
Pitanja o trudnoći čak i ne, iako je i tu bilo svega i svačega, ali ona o tome kako izgleda naš život doma, tko što radi, kakav je Saša, kakva sam ja, čime smo osvojili jedno drugo, što volim kod njega, a što on kod mene, pokušaji ulaska u naš intimni prostor… to da. Da ne spominjem neprofesionalnost i nepoštenu igru, to me nekoliko puta jako razljutilo.
Na žalost, baš zbog posla kojim se bavite, svi su vidjeli kada ste na početku trudnoće pali u nesvijest. I svi su imali neki komentar. Je li Vas to razljutilo?
Ma nije, više me začudila svjetska „slava“ i tih nekoliko milijuna klikova na YouTubeu. Bila sam malo razočarana, ali ljuta… ma ne, ne naljutim se ja baš tako lako. Bilo pa prošlo. Ali me zato ljuti činjenica da se emisija Školski sat u manje-više istom obliku i uredničkom i voditeljskom sastavu emitira svaki dan uživo već devet godina, a u medijima se spominjala točno dvaput. Najprije lani kad su Ivanu dali neku majicu s čudnovatim natpisom i eto, sad, kad sam ja pala u nesvijest.
Niste htjeli sasvim prestati raditi. Znači li to da Vas to nije pretjerano uplašilo. Kako je reagirao Vaš liječnik? Je l' Vam nudio bolovanje, što bi mnoge trudnice odmah prihvatile.
Nije me uplašilo jer taj „pad“ i nije imao veze s trudnoćom, krivac je bio ustajali zrak i previsoka temperatura u studiju zbog koje su se i kamermani (koji čak i nisu pod reflektorima kao mi) znojili. Takve kratkotrajne nesvjestice već su mi se događale, i nakon detaljnih pretraga koje su uslijedile, i ovaj put (s tim da se sad moralo paziti i na bebu) pokazalo se da je sve ok, ali sam zbog udarca glavom ostala nekoliko dana doma i odmarala. Doktorica me pitala želim li skroz ostati doma i kako se osjećam, tj. mogu li i želim li i dalje raditi, ali kako me cjelodnevno ležanje, iskreno, plaši, dogovorile smo se da ću raditi, ali manje, što znači manje stresni dio posla, a to je radio.
Je li istina da nosite dečka?
Od prvog sam trena imala osjećaj da nam stiže mali dečko, i je, dečkić je. Mama zna.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Trudna&Lijepa br. 26
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
