Nana Akopova, punim imenom Narine, zaslužna je za zagorsko-rusko-armensku vezu koja se ustoličila u Oroslavju. Nana je naime rođena Armenka koja je odrasla u Rusiji, a Oroslavje je izabrala kao bazu za stvaranje obitelji sa suprugom Robertom i kćeri Kirom. Iako joj je baza u Oroslavju, Nana predaje strane jezike u Zagrebu, a iz svog zagorskog doma održava online nastavu iz jezika za klince. I njezina jednogodišnja Kira jednom će govoriti dva jezika, i smatra da je to super, a zašto ‒ doznajte čitajući Naninu priču.
Bok, Ja sam Nana, imam 28 godina, dolazim iz Rusije, ali rođena sam u Armeniji, u Yerevanu.
Živim u Hrvatskoj već šest godina, odrasla sam u Rusiji, a rodila sam se u Armeniji. Mislim da nikad nisam mogla zamisliti da ću živjeti baš u Hrvatskoj, isto kao što valjda ni moji roditelji nisu mogli misliti da će se preseliti u Rusiju. Ali eto. 🙂
Moji su roditelji Armenci, i mi jako volimo svoju zemlju, ali početkom 1990. morali smo se preseliti u Rusiju. Život je, nakon što se Sovjetski Savez raspao (a Armenija je bila dio SSSR-a), bio jako težak.
Nije bilo posla, vode, struje, plina, i moji su roditelji odlučili da bi bilo najbolje preseliti se u Rusiju. Tako je počeo naš život u Nižnjem Novgorodu (da, da, u gradu gdje je Hrvatska reprezentacija odigrala dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu).
Kako sam se preselila u Hrvatsku?
Moja priča počinje 2011. godine kada sam nakon završetka faksa počela raditi u jednoj vrlo zanimljivoj neprofitnoj organizaciji za mlade u Nižnjem Novgorodu, u Rusiji. Udruga, koja se zove SFERA, još uvijek postoji i bavi se provedbom volonterskih kampova diljem svijeta.
Ja sam počela raditi kao koordinatorica europske volonterske službe i volonterskih kampova. Volonterski kamp projekt je koji traje oko dva tjedna i skuplja ljude iz različitih zemalja kako bi pomogli lokalnoj zajednici, upoznali zemlju, kulturu, tradicije, družili se i učili jezik.
Taj mi je posao bio nešto nevjerojatno jer sam upoznala puno ljudi, stvorila sam prijateljstva, proputovala sam puno zemalja. S obzirom na to da sam se bavila time, godišnji odmor odlučila sam provesti u volonterskom kampu i želja mi je bila ići u Portugal, ali baš onda u Portugalu nije bilo projekata, pa sam odabrala Hrvatsku, točnije Zabok.
Sigurno se pitate zašto Zabok
Svidio mi se projekt jer smo pomagali u organizaciji HGF festivala (glazbeni festival u Zaboku), koji se održava u lipnju. Projekt je bio odličan! Na tom projektu upoznala sam svog budućeg muža, Roberta.
Nakon što je projekt završio, vratila sam se u Rusiju, ali ostali smo u kontaktu i godinu dana dopisivali smo se. Onda smo odlučili da će biti bolje ako se preselim k njemu. S obzirom na to da je Robert živio u Oroslavju, preselila sam se ovamo.
Zato kažem da nisam ja birala Zagorje, nego je Zagorje odabralo mene. Bitno mi je bilo naći posao čim prije jer bez toga ne bih mogla dobiti dozvolu za boravak i rad, i imala sam sreće jer sam se zaposlila u školi stranih jezika u Zagrebu.
Kad sam se preselila, zanimalo me kako će me ljudi percipirati, odnosno što će misliti o meni. Jer u Rusiji, ako si stranac i dolaziš recimo iz Armenije (jako volim Rusiju, ali ovo je činjenica), ima ljudi koji te gledaju kao da uopće ne pripadaš onamo i da je bolje da se vratiš doma.
U Hrvatskoj nikada, ali nikada, nisam imala takav problem. Na neki je način tako bilo zahvaljujući Robertu i njegovu okruženju. A možda sam i imala sreće što su mi ljudi htjeli pomoći, bili su vrlo ljubazni, suosjećajni.
Najveći je problem za mene bio, i jest, prijevoz. Dolazim iz Rusije gdje ima toliko vrsta prijevoza i vrlo se lako može doći od točke A do točke B, a u Hrvatskoj uopće nije tako. Ako nemaš auto, put iz Oroslavja u Zageb problematičan je i jako dugo traje. Putovala sam vlakom i trebalo mi je pola sata pješice do postaje u Oroslavju, pa poslije presjedanje u Zaboku za Zagreb.
I uvijek sam se pitala ‒ što ako nemaš auto, a trebaš hitno do bolnice ili do policije, ili nekamo To je za mene stvarno najveći problem.
Nana i Kira u Zagorju
U 2014. vjenčali smo se, a u 2016. dobili smo Kiru, koja je sada ima godinu i devet mjeseci. Od početka smo htjeli da Kira u svakom smislu osjeća da je i Hrvatica i Ruskija i Armenka. Zato ima dva prezimena, moje ‒Akopova i Robertovo ‒ Lež, ima dva državljanstva, hrvatsko i rusko. Ja s njom pričam ruski, a Robert hrvatski.
Iznimno je bitno za mene da zna ruski i poznaje rusku kulturu, da zna gdje sam odrasla, gdje sam rođena, da poznaje našu tradiciju i moju veliku rodbinu. Tri puta bili smo u Rusiji, a nadam se da za koju godinu idemo i u Armeniju.
Možda se nekome to čini previše, da se dijete može zbuniti, ali ja sam sigurna da tako dobiva bogatstvo i veliku prednost jer zna cijeniti druge kulture i svjesno je da smo svi različiti, a to je super!
Kad sam zatrudnjela s Kirom, bilo mi je jako čudno da rodiljni dopust traje samo godinu dana, jer u Rusiji traje tri godine. Čudno mi je kako dijete s godinu dana, ako nema bake koje žive blizu i nitko ga ne može čuvati, a mama se mora vratiti na posao, mora ići u jaslice.
Ipak je to prerano, barem se meni tako čini. Zato sam, kad smo dobili Kiru, počela razmišljati o tome što mogu raditi da bih mogla provoditi dosta vremena s Kirom, da mogu raditi bez obzira na to gdje sam, u Rusiji ili u Hrvatskoj.
Youtube: Nana Akopova
Budući da sam po struci profesorica engleskog i španjolskog, odlučila sam probati krenuti s nastavom preko Skypea, pogotovo jer je to jako popularno u Rusiji i diljem svijeta. Prije sam poučavala samo odrasle, ali kad sam krenula poučavati online, shvatila sa da puno djece želi učiti engleski preko Skypea, što mi je bilo vrlo čudno.
Nisam radila s djecom i, iskreno, bilo me strah. Ali kad vidim kako se smiju kad se igramo, da mi žele ispričati kako je njima prošao dan, što ima novoga, kako žele učiti, dobijem ideje i inspiraciju i radim s osmijehom. Htjela bih nastaviti u tom smjeru, u smjeru online nastave i rada s djecom.
Youtube blog pokrenula sam kad sam bila trudna s Kirom. Nekako sam željela podijeliti svoje iskustvo i pokazati Hrvatsku kako je ja vidim. Naravno, imam više ideja za snimanje i namjeravam snimati nova videa i na engleskom jeziku. Nadam se da ću ostvariti ono što sam zamislila.
Nekako svega što sam započela: video blog, online nastavu, sve je krenulo zato što imam Kiru. Ona me definitivno motivira jer želimo stvoriti bolji život za nju i za sebe!
Bez obzira na to što živim ovdje već šest godina, mislim da ću uvijek gledati Hrvatsku kao stranac, mislim da nema ništa loše u tome, jer vidim i mane i prednosti u odnosu na druge zemlje.
Živjeti ovdje može biti super. Hrvatska je dio Europe, možemo putovati kamo želimo. U Rusiji, u Armenjiji pogotovo, treba puuuuno unaprijed razmišljati o putovanju jer najprije trebaš dobiti vizu, što zna potrajati.
Blizina mora još je jedna velika prednost, a priroda na kontinentu također je nešto posebno. U Hrvatskoj sam otkrila planinarenje, a izleti s Kirom u mjesta kao što su Veliki Tabor ili Samobor poseban su doživljaj jer ponovo vidiš stvari i otkrivaš njihovu ljepotu. Odnos prema djeci, općenito ‒ ljudi, hrana, sigurnost ‒ sve je to ono što život ovdje čini ljepšim.
Nana, Kira i Robert u Hrvatskoj?
Također, ovdje vidim veliki potencijal. Posjetila sam puno zanimljivih mjesta u unutrašnjosti i uvijek se pitam zašto seoski turizam nije razvijen, Zašto samo more? A kad čujem da nema posla i ljudi odlaze, mislim ‒ zašto ljudi ne preuzmu stvari u svoje ruke i pokrenu svoj posao, ostvare svoje ideje?
Osjećam li se u Hrvatskoj kao doma? Uvijek govorim da imam tri doma: Armeniju, Rusiju i Hrvatsku. Sa svakom zemljom imam posebnu vezu. Kada dođem u Armeniju, mislim si to je to, doma sam jer se sjetim svog djetinjstva i rodbine. Kada dođem u Rusiju, također osjetim da sam doma jer sam ondje odrasla, imam puno lijepih uspomena, prijatelja, ondje žive moji roditelji i sestra.
Kada se vratim se u Hrvatsku, ponovo dobijem taj osjećaj „doma“ jer sam tu osnovala svoju obitelj i znam da sam na pravom mjestu.
Želim da moj muž više upozna moju kulturu, i vidim da i on to želi. Želim da se više družimo i s mojom obitelji. Želim i da Kira, kad bude veća, zna našu priču i da bude ponosna na nas i na sve što radimo. Imamo puno planova, i nadam se da ćemo ih ostvariti!
Tekst: Nana Narine Akopova
Foto: privatni album
