Vaše priče

Moj najljepši rođendanski dar

priča s poroda

Mama Emina koju na Instagramu možete pratiti pod imenom Happiness is Homemade otkrila nam je kako je izgledao dolazak na svijet njezine lavice Arie

Oduvijek sam znala da želim biti mama i 2017. želja mi se ostvarila. Zahvalna sam Bogu i djedu koji je gore s njim, što su nas čuvali devet mjeseci. Zahvalna sam što napokon danas znam kako je to biti mama najdivnijeg bića na svijetu i što je naša curica vesela, nasmijana, zvrkasta i sa znatiželjom u očima istražuje svijet. Zahvalna sam što je upravo nas odabrala za svoje roditelje.

Sjećam se dana kad je test za trudnoću pokazao plus kao da je bilo jučer. To je bila bujica emocija. Gledaš test i ne vjeruješ. Kad je i doktorica potvrdila da nam stiže beba, sreći nije bilo kraja.

porod

Trudnoća je bila uredna, uz poneku brigu i puno popratnih simptoma. Moram reći da me živciralo kad bi me netko pitao zašto ne uživam u trudnoći, a uživala sam koliko sam god mogla. Iskoristili smo svaki trenutak, bili na moru, uživali u pripremama, projektirali kućicu. No, kad si u mučninama po cijele dane, to je baš iscrpljujuće. Mučnine su trajale ne tri već pet mjeseci, i duže, i ne sjećam se više. Jako sam tad puno spavala jer je to bio jedini način da ne mislim na to koliko mi je loše. Nakon mučnina pojavile su se grozne glavobolje, žgaravica, hemoroidi, otečenost.

Briga je uvijek prisutna

Na kontrolama me zabrinulo kad sam čula da se bebin želudac čini blago dilatiran. Kroz mjesec dana imala sam kontrolu i tad je sve bilo u redu. Pokazalo se da je bebica samo popila previše plodove vode. No zbog toga sam se mjesec dana brinula. Znaš da vjerojatno nije ništa, no teško je ne brinuti se.

Kako je trudnoća odmicala, tako su mi i ruke bile sve gore. Godinama imam problema s trigger fingerima. Zadnja operacija je bila nešto prije trudnoće i mislila sam da sam sad mirna te se mogu posvetiti bebici. Pomisao da ne bih nešto mogla s bebicom bila je grozna, no bila sam uvjerena da će se to smiriti kad rodim. Problem je ostao, no za to malo biće mi baš ništa nije teško napraviti. Prevelika je to ljubav da bi me nešto takvo u njoj spriječilo.

porod

Bez obzira na sve, živjela sam za to da čujem bebino srčeko na ultrazvuku, da osjetim svaki njezin udarac. Sjećam se noći kad nisam mogla spavati jer mi položaj na boku nikako nije odgovarao. Oko ponoći je obično krenuo bebin šou. To je bilo nešto posebno, i na spavanje nisam ni pomišljala. Inače do porođaja nismo znali bebin spol. Naša se cura, frajerica, skrivala cijelu trudnoću. Nagađali su da je curica, no nitko nije bio siguran.

Jedva čekamo

Kako se termin bližio, nestrpljenje je raslo i samo sam čekala trenutak kad će porod krenuti, pitala sam se kako ću znati kad je vrijeme za polazak u bolnicu. Na kontrolama nije bilo naznaka poroda. Iako sam oduvijek mislila da će me biti strah kad dođe do toga, ne stigneš ni pomisliti na strah. Da boli, boli. Ali doista se sve zaboravi onog istog trenutka kad ti stave bebicu na prsa. Mnoge su mi mame rekle da je trebalo proći neko vrijeme da zaborave, no ja sam znala da se želim vratiti odmah u trenutku kad sam primila svoju curicu.

Naša je Aria kasnila tri dana. Predviđeni termin bio je 8.10. Sjećam se tog dana, te srijede, kao da je bilo jučer. U noći prema jutru osjećala sam povremeno neko probadanje, no ništa strašno. Bilo je toga i prethodnih dana. Tijekom noći puknuo mi je vodenjak. Voda je samo istjecala iz mene. Tad sam znala da ću se morati polako spremiti i krenuti u bolnicu. Imala sam i trudove, u razmacima od tri do pet minuta, no bez obzira na razmak, to još nisu bili oni pravi trudovi, premda ja to tada nisam znala. Spremila sam se i s mužem krenula u bolnicu. Čekali smo neko vrijeme u čekaonici, ja u trudovima i bolovima, sva mokra. Kad su me napokon zaprimili, pregledali su me i napravili mi CTG. Bila sam otvorena ni dva centimetra, pa sam primila gel za otvaranje i smjestili su me u predrađaonicu. Ondje sam bila sama nekoliko sati i bolovi su bili sve jači. Stalno sam mislila da je to sad to, da bi netko došao i rekao da oni pravi trudovi tek stižu.

porod

Vrijeme je za porod

U tim sam se trenutcima pitala može li doista to još jače. Negdje oko podneva opet sam pregledana i bila sam otvorena šest centimetara, pa su rekli da idemo u rađaonicu. Kad su me smjestili, došao je i muž da bude uz mene. U međuvremenu sam završila na dripu. Muž se doista trudio skrenuti mi pažnju od svega i pomagao mi je koliko je god mogao, bio je tu za mene u svakom trenutku. I njemu su to bili trenutci za pamćenje, prerezao je i pupčanu vrpcu, a kasnije je samo rekao da mu je od svega najteže bilo gledati mene u bolovima. Kako su trudovi bivali sve jači i češći, više nisam imala snage pričati niti se odmoriti između trudova. Kad smo došli u fazu tiskanja, nisam više ništa osjećala. Napravljena mi je i epiziotomija, i svako sam malo morala mijenjati položaje kako bi se beba lakše spustila. Mislila sam da smo pri kraju, no i ta je faza dosta dugo trajala. Samoga se kraja i ne sjećam najbolje. Znam da su svi bili oko mene, sjećam se strke i boli kad se bebica rađala i slijedeće što znam jest trenutak kad sam ju ugledala, plavu i prelijepu, i čekala njezin prvi plač. Kad je zaplakala, kao da je sve stalo. Sreća me preplavila i sve sam zaboravila. Naša curica bila je savršenstvo od 49 cm i 3630 g. Rodila se 11. 10. 2017. točno u 17.10 h. Na isti je taj dan rođena i baka koja više nije s nama, dan kasnije je rođena Arijina baka, a tjedan dana kasnije je i moj rođendan. Tako da mi je ona bila najljepši rođendanski dar. Baš kad misliš da više ne možeš, stigne ljubav tvog života. Imala je puno kose i bila je prelijepa. Zaljubili smo se u nju istog časa. Nakon toga smo dva sata bili svi zajedno, uslijedilo je i šivanje zbog epiziotomije. Imala sam dosta šavova, nastali su hematomi i rana mi je bila sve gore. No, i to je iza nas.

Zaista je uzbudljivo vidjeti plusić na testu za trudnoću, čuti prve otkucaje srca, osjetiti udarce u trbuhu, no ništa se od toga ne može mjeriti s onim osjećajem kada ti predaju tvoju bebicu. Ništa nas ne može pripremiti za porođaj i te bolove, no taj trenutak se zauvijek pamti. Bolovi se u sekundi zaboravljaju i sve što ti je važno samo je bebica koju držiš u svom naručju. To je bio trenutak kad smo postali obitelj. Gledali smo te male prstiće, nju onako mirnu i nemoćnu, i nismo vjerovali da nam je napokon stigla.

Foto: privatni album