Sjećam se da je bio mrak i da sam se vraćao kući kasno nakon iscrpljujućeg radnog dana i odrađenih prekovremenih sati. Moj kolega i prijatelj sjedio je za volanom, malo škiljeći od umora, dok je gađao sredinu prilično mračne ceste.
– Kad ti žena treba rodit? – upitao me pomalo zamišljeno
– Za mjesec dana…
– Uh stari, znaš ti koja je to promjena?
– Znam – odgovorio sam ne baš uvjerljivo.
– Ma nemaš ti pojma. Sve će ti se promijenit, vidjet ćeš. S klincima je sve drukčije. – malo je zastao da prikoči jer je ispred nas iza zavoja izronio neki auto – Znaš i meni su govorili da će biti drugačije i ja sam mislio da znam da će biti tako, ali zapravo nisam imao pojma…To je stvarno totalno drugačije…
– Kako to misliš? – upitao sam dok mi je kroz glavu prošla misao da stvarno nemam pojma.
– Pa jednostavno stari…nema više baš me briga varijante. Ti se promijeniš, postanu ti važne druge stvari, žena se promijeni… Sve se promijeni jebote…
– E sad me već plašiš…- zaustio sam.
– Ma ne plašim te, nego ono zbilja je drukčije, a najgore je što ti to ne mogu opisat, dočarat…ne može ti to nitko objasnit…
– Čekaj, pa zar je stvarno tako loše?
– Ma nije, nisam to mislio. Zapravo je bolje… uglavnom, mislim. Ma gle, drugačije je i to je sve…vidjet ćeš.
Ostatak smo puta slušali zvuk motora, šutjeli i piljili kroz vjetrobransko staklo u mrak, svaki sa svojim mislima. Sjedio sam k'o da me ošinula munja, duboko svjestan da ću stvarno postati tata. Prošlo je od tog razgovora i više od mjesec dana kada sam sav nervozan sjedio u dnevnom boravku našeg jednosobnog stana.
Moja je bolja polovica nekoliko dana ranije već bila smještena u rodilište, jer je debelo premašila termin. Bila je večer, gledao sam neki glupi film i ništa nisam kopčao, iako radnja nije baš bila komplicirana, a kako bi i bila kad je glavni lik bio nitko drugi nego Steven Segal. Ne gledam njegove filmove, pa nisam ni tog puta jer sam zapravo piljio kroz televizor. Da stan nije imao pregradne zidove, pogled bi mi vjerojatno završio u dnevnom boravku kod susjeda.
A onda je zazvonio telefon, trgnuo sam se k'o da me metak pogodio. Posegnuo sam za slušalicom, srušio čašu, zalio daljinski, ali sve to nije bilo bitno…
– Halo?
– Bok, ja sam – bila je to moja bolja polovica.
– Eeej – pokušao sam zvučati iznenađeno iako sam znao da je ona, jer je već prošla ponoć
– Imam trudove, znaš? Tu sam pored rađaone, čekam – rekla je pomalo iscrpljeno.
– Ok, ja sam spreman, evo obujem cipele, uzmem….
– Ma nee, budalo – prekinula me prasnuvši u smijeh – trudovi su tek počeli, tko zna kad će biti porod. Samo ti čekaj doma, nazvat ću te ja….
– Ali koliko to još može trajati? Sat, dva?
– Sestra kaže nekoliko sati, a možda i više. Ne znam…
– Ok, onda ti mene zvrcni i ja krećem – odgovorio sam tupo poput Stevena Segala.
– Budem ljubavi, pusa, čujemo se.
– Bok volim te…
Sjedio sam još sat dva, razmišljajući je li bilo pametno to što sam odlučio prisustvovati porodu. Segal je lomio sve negativce po redu, razlupao je pola restorana, šank i sve stolove… Odjednom sam shvatio da je Steven Segal zapravo moj otac, jak i ponosan. Pitao sam se da li ću i ja biti takav otac svome sinu. Onoj mrvici koju sam vidio na slikama ultrazvuka (ili sam barem mislio da sam ga vidio) i čije smo otkucaje srca osluškivali prilikom svakog pregleda. Čekaj, čekaj, MOJ OTAC STEVEN SEGAL???!!! Otvorio sam oči, telefon je bjesomučno zvonio, a vani je bio DAN!
– Halo?
– Ej di si ti? Ti si još doma? Pa trebao si..ahh … već biti tu … – bila je to moja zabrinuta i trudovima iscrpljena žena.
– Isuseee, zaspao sam, oprosti, idem evo krećem, odmah…
Nisam ni poslušao njen odgovor, poklopio sam slušalicu, izletio iz stana, sjeo u auto i punim gasom krenuo prema rodilištu. Sva sreća da je bilo rano jutro i da je bio vikend jer sam putem do bolnice nanizao barem sedam crvenih svjetala. Nije me bilo briga, noga je bila na gasu i pred očima mi je bilo samo rodilište.
Ne sjećam se ulaznih vrata, stepeništa ili lifta sjećam se samo da sam se stvorio u sobici u kojoj me čekala zelena opravica. Ubrzo sam bio odjeven k'o frajeri iz Hitne službe i sa babicom se otputio u smjeru rađaone. A tamo je bila ona, moja žena. Umorna, ali ipak s blagim osmjehom na licu.
Laknulo joj je kad je ugledala vrećicu u kojoj su bili pumpica za vodu, krema „Melem“ i fotoaparat. Baš sve što su mi rekli da ponesem na trudničkom tečaju. Sjeo sam kraj nje i držao je za ruku dok je stenjala od bolova, a onda je ušla ekipa i porod je počeo. Teško sam podnosio svaki njen stisak ruke, svaki njen uzdisaj, ali sam hrabro držao pumpicu i vlažio joj lice.
A onda je došao ON. Moj čupavi sin. To je, naime, bilo prvo što sam vidio. Njegovu čupavu glavicu, a zatim ramena, leđa, guzu, nogice.. Postao sam tata i od tog trenutka zbilja više ništa nije bilo isto.
I što reći na kraju? Pišite, pitajte, a ja se obvezujem da ću vam odgovoriti. Svakog tjedna pročitajte odgovore na svoja pitanja i po jednu kratku priču iz tatinog života.
I još nešto, najoriginalnija i najhrabrija pitanja ću nagraditi.
Pitajte tatu na email tatapovjerljivo@pitajmamu.hr i vjerujte mi da nećete ostati kratkih rukava…
