Tata povjerljivo

Šestica, ali ne na lotu…

Već dugo ne izazivam sreću igranjem lota, ali unatoč tome zadesila me „šestica“. Doduše ova me „šestica“ zadesila još davnih dana kad sam imao oko šest godina kada se obično pojavljuje prvi trajni zub – šestica.
Muke po zubima

Naime, radi se o tome da su poneki od mojih zubića osjetili potrebu da pošalju bolni signal kako je vrijeme da i njima posvetim malo pažnje. Stoga sam bio prisiljen organizirati par ugodnih posjeta stomatologu.
Nije baš da se bojim zubara, ali nije baš niti da sa velikim entuzijazmom sjedam na stolac, razjapljujem svoju čeljust i zijevam u lampu.

Za razliku od moje neodlučnosti imam priliku svjedočiti vrlo odlučnim odlascima svog (zapravo našeg – ipak je i mamin smiley) sina  koji bez imalo pružanja otpora sjeda na zubarski stolac i sjajno podnosi napade zubarskim alatima od strane tete u bijeloj kuti.
Super je kad dijete u najranijoj dobi ne osjeća grč i na sam spomen zubara, ne boji se brusilice, crpke i one čudne naprave koja ispuhuje hladan zrak pa zaboli…a super je i činjenica da će redovitim pregledima u budućnosti roditeljima osigurati pozamašne uštede za stomatološke, ortodontske i ine usluge.

Ali to nije sve – osim što je hrabar nije mu mrsko ohrabrivati svog neodlučnog/ustrašenog tatu kao i pružati puno korisnih savjeta kako se na toj, za mene vrućoj, stolici ponašati.
Prilikom prezentacije svojih iskustava kod zubara sve zvuči vrlo ležerno i zabavno. Čak su mi u jednom momentu bile ponuđene i usluge „držanja za ruku“ tijekom zubarskog zahvata na „šestici“ – tu pogodnost ipak nisam iskoristio, ali bilo je dobro i to znati.

Eto, šesticu nisam dobio, ali „šesticu“ sam uz malo psihološke pripreme (hvala sine) popravio i sad ponovno mogu navaliti na čokolade i kolače – stvarno bi bila šteta da se i njima malo ne posvetim dok ne skupim hrabrosti za nastavak druženja sa zubarkom…mislim druženja u smislu daljnjeg servisiranja zubića – naravno!   

A mogao bi možda uplatiti i loto pa da me zadesi šestica koja ne boli…