Mama

Ana Vilenica: Duje je mudrijaš, jako je znatiželjan i želi brzo odrasti

Koliko vam se život promijenio otkad ste dobili sina?
Puno se promijenio. Svo moje vrijeme i pažnja u posljednjih šest mjeseci usmjereni su isključivo na njega. Dnevni ritam je naravno drugačiji, a da ne govorim da su neke meni važne stvari sad pale u drugi plan. 

Je li vašoj obitelji bilo bitno što se rodilo "prvo pa muško"?
Nije. Ma moj Duje je dosta dugo skrivao svoju muškost pa smo se mi u početku radovali djevojčici. Već smo bili odredili i ime.  

Kako je tekla trudnoća: što ste voljeli, što niste voljeli u trudnoći?
Trudnoća je tekla super. Stvarno. Nisam imala neke mučnine, samo sam stalno, ali stalno spavala. Ja i inače imam nizak tlak pa je on u trudnoći valjda bio još niži. Nisam ništa specijalno jela, makar je bilo perioda kad sam bila nezasitna. Meni se, što se hrane tiče, jedino vratila želja za bebi hranom poput kakaoa, keksića ili griza. Što sam jela kao mala jela sam i u trudnoći. Ali imala sam sreću da sam bila trudna ljeti, pa sam dosta plivala i tako ostala u formi. 

Jesu li majčinstvu i porođaju prethodile posebne  pripreme: s kim ste razgovarali, čije savjete usvajali i koji je najbolji savjet koji ste dobili?
Ma kakvi. Ja sve u životu radim ad hoc i ekspresno, pa tako valjda i ovo. Ostala sam trudna, a potom je sve išlo dan po dan. Što se trudnoće tiče, nisam tražila specijalne savjete, ali sada, kao mama, stalno sam na telefonu s prijateljicama-mamama ili na internetu. Jako mi pomažu razgovori i razmjena iskustava. Najbolji savjet koji sam dobila u trudnoći bio je: “Dobro se naspavaj sada“ – i ja stvarno jesam. Ali bi bilo dobro kad bi se san i odmor mogli akumulirati pa po mjesecima dijeliti nakon porođaja…

Kad ste prestali raditi i je li vam to teško palo?
Odmah sam prestala raditi. Kao što rekoh, imala sam dosta nizak tlak pa nisam mogla zamisliti da takva radim nešto. Naime, možda će zvučati smiješno, ali kao da sam malo „poglupila“ u trudnoći pa mi pamćenje i koncentracija nisu bili jača strana.
U svakom slučaju, nije mi teško palo što sam prestala raditi. Dapače, tog trenutka meni osobno došlo je do nekog zasićenja glumom. Činilo mi se da sam sve počela odrađivati, a to nije dobro kada radiš posao koji bi prije svega trebao voljeti.  

Tko je zapravo izabrao ime vašeg sina? Koliko se dugo dvojilo nad imenima, koja su bila u užem izboru i zašto je Dujam pobijedio konkurenciju?
Prvo je Duje trebao biti Fran. Ali, što smo više ponavljali to ime, nekako nam se ono sve manje sviđalo. Onda je Edi počeo kopati po hrvatskim imenima. S obzirom da je podrijetlom s Krka znao je da je prvi krčki knez bio Dujam no, oduševio se kad je to ime pročitao na papiru. Pitao me je što mislim. Na njegovu radost, ime mi se jako svidjelo jer na neki način povezuje sjeverno i južno podrijetlo naših obitelji, pa Dujam može odmah postati Duje.
E, ali onda sam ja malo zakomplicirala jer ime Dujam završava na m, pa ga uz prezime Mužina nije bilo lako izgovarati. Tražila sam ime koje bi pasalo u sredini i tako smo došli do Antona – što mi je također super ime. Sad se zove Dujam Anton Mužina, ali svi ga zovemo Duje, Dujči, Dujčić… 

Kakav je dječarac vaš Duje?
Ma dobar, predobar. Dida ga zove mudrijaš. Jako je znatiželjan, nekad mi se čini da mu se žuri narasti. Iako još ne hoda on bi ustao! Jako voli društvo, ali ne biti centar društva, nego mirno promatrati sa strane. Miran je i ponekad – ali samo kad mu je dosadno biti u istoj pozi neko vrijeme – pomalo i ćudljiv.

Dopušta li vam da se odmorite, koliko često i dugo spava?
Hm… E to spavanje mi najteže pada. Naime, ja isključivo dojim, a kod dojene djece nemate onaj neki red kao kod djece hranjene formulom. Zato se meni moj Duje još uvijek često budi noću pa ja, evo već šest mjeseci, ne spavam dulje od tri sata u komadu. I to je rijetko.
Ali, valjda tako ide s dojenom djecom. Imam ga namjeru dojiti dok ne navrši godinu dana pa ne vjerujem da ću dotad više spavati. Ali ne mogu se požaliti jer imam dobrog sina koji zna zaspati i sam – mazeći se sa svojom krpicom i dudicom, a nekad i pjevajući samome sebi.

Što jede, jeste li počeli uvoditi krutu hranu?
Jesmo, već treći tjedan. Do sada je papao jabuku, krušku, mrkvu, a uskoro ću krenuti na bananu i na kašice od riže ili prosa. Jako je smiješan i užasno sumnjičav prema svakoj novoj hrani. Ali unatoč tome ne zatvara usta. Voli papati. 

Imate li vlastiti vrt i jeste li, kao mnoge majke, svom sinu poželjeli sami uzgajati hranu? I imate li sindrom "ribanja stana"?
Pokušavam naći organski uzgojenu hranu, što preko svoje obitelji iz Dalmacije, što u Zagrebu preko jedne udruge koja se bavi zdravom hranom. A što se ribanja tiče, pokušavam nekako ohladiti sve to… Ediju i meni se nekada čini da svaki dan samo čistimo stan i da on nikada nije dovoljno čist. To isto nije baš najbolje rješenje. 

Što vam je bilo najslađe, a što "najmrskije" u ovih pet mjeseci zajedničkog života?
Sve, ali sve mi je najslađe – od njegova gugutanja i buđenja ujutro do njegova osmijeha i znatiželjnog i začuđenog pogleda ili pak, zadovoljne facice kad se napapa. Mrsko mi je to nespavanje, ali i kad Dujčića nešto buba. Na primjer, Dujčić nema redovitu stolicu i zbog toga ponekad plače. Tada mi ga bude jako žao. 

Koje su vam omiljene zajedničke aktivnosti?
Maženje. Svaku večer ja njega razgolitim – negdje sam čitala da je to dobro i radi razvoja motorike i upoznavanja vlastitog tijela i da koža diše – tada Duje, koji je izgleda postao mali naturist, guguće i jako se mazimo. 

Pomaže li vam partner Edi Mužina oko bebe?
On radi sve, isto kao i ja. On je super tata! Zna ga uspavati, maziti, mijenjati pelene, a počeo nam je i kuhati.  

Je li tata imao problema s mijenjanjem pelena?
Ma kakvi. Tata je jako staložena, nježna i pedantna osoba. Barem kad je riječ o Duji. 

Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe br. 76

Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.