Obitelj

Kažnjavanje djece – autoritetom do poštovanja

kažnjavanje djece

Kažnjavanje djece je tema oko koje se lome koplja od pamtivijeka. Stav struke je jasan – autoritetom do poštovanja!

Uvijek aktualna tema je li u redu ili ne lupiti dijete po guzi kada mu želimo postaviti granicu. Ili ga kazniti. Kao što to vrlo često bude, javnost se polarizirala te s jedne strane imamo ljude koji sve današnje probleme svijeta vide u odsutnosti „batine“, a s druge strane one koji zovu socijalnu službu zbog „davanja po guzi“. Pri tome se ovdje preklapa nekoliko stvari koje se nikako ne bi trebale preklapati, nego ih je važno jasno razlučiti.

‘Svake godine nove filozofije oko odgoja djeteta’

Stav struke o kazni i davanju po guzi vrlo je jasan: Ne, to nije dobro. Sad će netko reći da struka svoje stavove mijenja svakih pet godina, no zato svi imamo mogućnost kritičkog mišljenja, odnosno mogućnost razmisliti o argumentima zašto je došlo do promjene.

Znanost napreduje svakim danom, a tako i kvaliteta istraživanja. Danas sva istraživanja pokazuju da udarac po guzi ima samo kratkoročan učinak, a dugoročno samo pojačava djetetov otpor, te je dijete agresivnije ne samo prema roditelju nego i prema drugoj djeci.

Prije se pušenje reklamiralo kao sredstvo za mršavljenje, jer ono doista suspreže apetit. Tada se nije znalo za štetne i dugoročne posljedice. Slično je i s fizičkim kažnjavanjem – u tom će trenutku možda i „upaliti“, ali dugoročno je jako štetno za djetetov emocionalni razvoj, za obiteljsku dinamiku te za djetetove socijalne odnose.

Emocionalni razvoj i kažnjavanje

Zašto? Zato što dijete zaista funkcionira kao osoba. Ima osjećaje ljubavi, tuge, ljutnje, straha i sreće. Zašto se onda misli da mala osoba ne osjeća  sram ili poniženje kada ga udari velika osoba? Još je to osoba koju neizmjerno voli. Zamislite se u partnerskom odnosu. Bi li vas povrijedilo da vas partner lupi po ruci, na primjer kad se posvađate? Dakle, uopće se ne radi o fizičkim posljedicama ili osjećaju boli. I kakve će emocije to instantno izazvati u vama? Otpor? Bijes? Vjerojatno biste vratili. Ok, dijete vrati roditelju koje ga je lupilo. Što se sljedeće događa? „Dijete mene ne poštuje!“ Mogući je scenarij da će roditelj dalje dijete učiti da treba poštovati starije/roditelje na isti način.

Dakle, poruka je: „Mi nismo ravnopravni, ja mogu stvari koje ti ne možeš, samo zato što sam veći i jači (ne zato što sam roditelj koji te voli i zna bolje), ako se pokušaš usprotiviti, kaznit ću te još više“. Rezultat – strah. Ne poštovanje, nego strah. I ljutnja, koja će negdje drugdje na neki drugi način morati izaći.

‘I mene su moji roditelji udarali po guzi pa sam ispao/ispala sasvim dobro’

Svaki roditelj radi onako kako najbolje zna da bi odgojio svoje dijete. Roditeljske se vještine djelomično preuzimaju „od doma“ (dakle, kako su nas naši roditelji odgojili), a djelomično iz stručnih smjernica i okoline. Ako su vas vaši roditelji voljeli, bili brižni te vam pružali sigurnost, povremeni udarci po guzi zaista ništa ne mijenjaju.

Jeste li bili sretni kada ste ih dobili? Pa ruku na srce, vjerojatno niste, vjerujem da biste kao dijete vjerojatno odabrali druge metode discipline da ste mogli birati. No to ne čini vaše roditelje lošijim roditeljima i ljudima. Znanost kaže da je dovoljno u 60 posto situacija biti „savršen“ roditelj da biste bili idealni roditelji. I to nas dovodi do one ključne stvari – ne, niste loš roditelj ako ste jednom lupili dijete po guzi!

Niste loš roditelj

Isto kao i kad netko zapali jednu cigaretu: nije pušač niti ima pušačka pluća. No meni je prva pomisao kad vidim da tako netko povremeno brljavi s cigaretom: “Treba li mu to zaista”?

I tu je važno spojiti dvije krajnosti: udaranje djeteta po guzi trebalo bi se potpuno izbjegavati kao odgojna metoda, no nitko nije loš roditelj ako u rijetkim situacijama „pukne“ i to napravi. No to ne znači da je to dobro i da niste pogriješili. U tim bi situacijama bilo dobro postupiti onako kako se postupa kada pogriješimo: ispričati se djetetu, zagrliti ga i utješiti. Dijete će na taj način naučiti da i svi mi ponekad griješimo, ali i da fizička agresija nije odgovor kada smo ljuti (jer se vi ispričavate za svoju pogrešku).

‘Ovi novi stilovi roditeljstva rezultiraju razmaženom djecom bez poštovanja’

Još je jedna važna razlika koju treba izdvojiti:

  • Što je uopće odgoj ili poštovanje?
  • Kako se gradi autoritet?
  • Strahom?

Kada zamislite idealnog šefa u tvrtki, je li to šef koji vam stalno prijeti otkazom ako ne stignete sve napraviti u zadanom roku? Je li uspješan vođa onaj kojeg se svi boje, dugoročno? Nisu li svi takvi vođe vrlo brzo završili neslavno? Najuspješniji vođe zapravo su oni koji su uspjeli dobiti poštovanje i ljubav mase, uz pravednosti i jasnu strukturu. Čak se i u bajkama svi dobri kraljevi opisuju kao mudri, dobri, ali koji izazivaju poštovanje i poslušnost. One kojih se likovi boje obično „riješi“ neki kraljević na bijelom konju. Zašto onda mislimo da je roditeljstvo išta drugačije? Strahopoštovanje i strah uvijek su brža i jednostavnija rješenja, to je jasno, no dugoročno su kontraproduktivna.

kažnjavanje djece

Stil odgoja

U konačnici, stil odgoja (hoće li to biti kroz strah ili poštovanje) služi nam samo da djetetu usvojimo norme, vrijednosti i pravila. Bonton, bezobrazluk, kriminal, itd. nemaju veze sa stilom roditeljstva nego upravo s normama, vrijednostima i pravilima. Ako konačna poruka koja dopire do djeteta nije dobra, onda metoda može biti najbolja ili najgora, sasvim svejedno. Pri tome, vratimo se malo na strahopoštovanje (dakle, prividno poštujemo onog šefa koji nam prijeti otkazom). Zanima li nas zaista sadržaj poruke koji dolazi kroz negativan kanal?

Koja je alternativa?

Pravilno postavljanje granica, pri čemu se uzimaju u obzir djetetove emocije, o čemu smo već pisali. Naravno, lako je reći to ovako dok ste racionalni i smireni, ali u trenucima kad nas dijete izluđuje, kad smo u emociji, to je puno teže. Pokušajmo zamisliti da udaranje po guzi nije opcija. Jednostavno ne postoji. Kao gluten za celijakičara ili šećer za dijabetičara. Nema.

Emocija traje 60 sekundi

Dakle, dijete divlja, vama vlada emocija ljutnje… Što napraviti? Uzmite predah (timeout). Emocija traje 60 sekundi, sve nakon toga je „recikliranje“ emocije (dakle sami vrtimo razlog koji nas je napravio ljutima i pokrećemo ispočetka emociju). Prošećite se po stanu, bilo što. Naime, dijete može iskusiti predah – u smislu da mu uskratimo našu pažnju –  onoliko minuta koliko ima godina. Dakle, do godinu dana nema timeouta, a za sve preko godine dana sasvim je dovoljno vremena da ponovo preuzmete kontrolu nad situacijama. Sjetite se, vi ste oboje, ali vi kao roditelj znate bolje i to je ona glavna razlika između vas i djeteta. Osim toga, vi kao odrasla osoba imate vještine samoregulacije, dijete to tek mora naučiti, a najbolje će naučiti ako vas modelira, odnosno dijete uvijek modelira roditelja, pa ako vi ne možete regulirati svoje emocije, neće ni dijete to moći naučiti.

Ok, uspjeli ste se smiriti, a dijete i dalje divlja.
  • Pokušajte mu skrenuti pažnju, odnosno prekinuti njegovu emociju. Najbolji vam je pokušaj kroz igru. Neka to bude njegova plišana igračka ili vaša ruka koja može magično oživjeti i glumiti neku životinju. „Ajme, tko to viče, netko me probudio iz sna! O, pa to je maleni dječak/djevojčica!“ Ostanite uporni u ulozi, čak i ako vas dijete isprva odbije. Za djecu mlađu od dvije godine vjerojatno neće upaliti jer nemaju još razvijenu simboličku igru, pa ćete morati pokušati na neke druge načine skrenuti im  pažnju, što je u toj dobi i lakše.
  • Dajte djetetu kontrolu. „Vidim da si ljut, ali ne volim kada tako vičeš. Kad smo ljuti, ne vičemo niti se tako razgovaramo (zato je važno da vi ne vičete). Kad budeš htio lijepo razgovarati, ja sam tu i čekam te“ (odmaknite se 2-3 metra dalje i sjednite).
  • Dajte djetetu drugi izbor nakon postavljanje granice, koji može samo izabrati. Sjetite se: vi nudite izbor te na taj način u konačnici kontrolirate situaciju, a dijete ima prividni osjećaj kontrole.
  • Pokušajte ga samo nježno zagrliti, ako je to moguće, pa zatim pokušajte pričati s njim. Naravno, ima djece koja neće htjeti zagrljaj ili će biti toliko ljuta da će vas odbiti. Ovaj je prijedlog primjenjiv samo na pojedine situacije i ne na svu djecu. No svejedno imajte na umu: nema ničeg lošeg pokazati djetetu da ga volimo i kad smo ljuti na njega, dapače. Na kraju krajeva, to je i istina, nešto u što dijete nikad ne bi trebalo posumnjati. Ako ga udaramo po guzi, misli li dijete i tada da ga volimo?

Tekst: Maja Bonačić, mag.psych.
praktičarka terapije igrom i NLP-a

Foto: Freepik