Crkva i ja nikad nismo bile u pretjerano bliskim odnosima. Naravno, sakramenti su svi po redu skupljeni, i brzo nakon toga priča je privedena kraju.
Što bi se reklo, veza je okončana zbog nesuglasivih razmirica i različitih pogleda na život.
Ujedno i glavni razlog zašto sam savjet prijatelja da potražim ''domaću zajednicu'' preko crkve kada smo došli ovamo i kad sam tragala za poslom jednostavno ignorirala.
Slično je bilo i kada smo dva mjeseca kasnije upoznali mamu iz Litve koja je sva presretna pričala da su uspjeli dobiti mjesto u grupi za roditelje i djecu u lokalnoj crkvi. Staviti moj pojam crkve, tj. ono kako se ona predstavlja kod nas, u kontekst ''dječje igraonice'' jednostavno je nezamislivo.
I da zima nije produžila ove godine a crkva nedaleko od našeg stana organizirala otvoreni tjedan, vjerojatno bih dandanas živjela u tom uvjerenju.
Ali u potrazi za novitetima objeručke smo prihvatili poziv, prošli pokraj oltara i ušli u svijet mašte.
Igraonica iz snova svakog toddlera: golem prostor s toboganom, strunjačama, dva policijska auta, par bicikla, cijeli kut samo za carstvo lego-kocaka, igračke kućanski aparati, dio samo za bebe, dio za crtanje, za igru s plastelinom, za slaganje kolaža…
Zapravo, kuda god smo se okrenuli, bilo je nešto fantastično. Sat vremena kasnije sve što se činilo nenadmašivim palo je u drugi plan kada su ''tete'' izvadile lutke i počele uz pjesmu i ples pričati priče uključujući sve prisutne u nju na radost djece. Pa definitivno mi je bilo jasnije oduševljenje mame iz Litve kada je saznala da su ''upali'' jer iako je prostor velik, broj djece i roditelja ipak se mora ograničiti kako bi i dalje za sve bila ugodna i poticajna sredina.
I za sve to crkva koja stoji iza ove ''tvornice čuda'' traži samo donaciju (po obitelji, ne po osobi) u iznosu od jedne funte (za koju se ovdje doslovno ne može kupiti ni žvaka). A nešto prije nego što će se mališani uputiti na zasluženi popodnevni spavanac, poslužuju se sokovi, peciva, kroasani, voće (roditeljima naravno čaj ili kava).
Upravo ono što treba nakon sat i pol igranja. Skoro pa smo zaključili kako bolje od ovoga ne može, no na odlasku su nam preporučili da odemo na Twist&Shout plesnu igraonicu u susjednu crkvu.
S nestrpljenjem sam čekala četvrtak, znajući da je riječ o crkvi na kojoj je izvješena zastava duginih boja s natpisom: Bog sve voli! Što je već samo po sebi nezamislivo prema crkvenim učenjima s kojima sam do sada bila upoznata.
Glas Elvisa koji twista obećavao je i prije nego što smo ušli. Sve dalje je za moje pojmove bilo i iznad očekivanog. Posebnost je igraonice u tome što se, za razliku od ostalih gdje smo bili, glazba ''za odrasle'' dopunjuje Disneyevim i inim pjesmama. A ako nešto dobro djeluje na djecu, onda su to veseli i rasplesani roditelji.
Jedno je sigurno: nakon što dnevno nekoliko puta otpjevamo I'm a little teapot (Misterov najdraži song), plesati na Singing in the rain bilo je ravno večernjem izlasku. No vrhunac svega ipak su prve subote u mjesecu u svijetu roditelja i toddlera, poznate kao Messy Church, i u ovom slučaju ime doslovno sve govori. Idemo raditi ''sinj'' (svinjac, op.a.) naš je slobodni prijevod, ali svodi se na sve ono čega se većina roditelji u igri doma grozi ili barem s umorom razmišlja o čišćenju koje slijedi nakon takve messy igre.
Prolijevanje vode, bojenje, hm, svega, špljackanje po brašnu i vodi s bojama, rasipanje riže/tijesta/pahuljica… sve to s dahom kreativnosti kako bi uza sve to na kraju igraonice doma ponijeli i pravo malo umjetničko djelo: oživjeli kamen, tek zasađenu biljkicu, čestitku za baku…
Veselje s kojim Mister uživa u ovim trenucima dijametralno je suprotno mojim sjećanjima vezanima uz crkvu. Ostavit ću to u prošlosti i zahvaliti prilici što nam se pružila da otkrijemo učenje iz kojeg uistinu možemo puno naučiti.
