Neizvjesnost oko pregleda, poroda, pratnje na porodu pratile su i mene. Da bi se cijela situacija dodatno začinila, morala sam mirovati radi predležeće posteljice. Trudnoću sam provodila u karanteni te ležeći na lijevom boku na kauču. Kauč je pretrpio posljedice mog ležanja. Hvala mu što se hrabro borio i izdržao do kraja!

Na posljednjem pregledu kod svoje doktorice ustanovili smo da se posteljica podigla i da ću moći na vaginalni pregled. Bila je to izvrsna vijest. Večer prije poroda osjećala sam neobične senzacije u donjem dijelu trbuha. Naime, prvi put nisam imala vlastite trudove i tijekom poroda primila sam epiduralnu analgeziju tako da nisam trudove niti osjetila. Nisam se previše zamarala oko tih bolova jer nisam mislila da bih mogla roditi prije termina. Mislila sam da ću opet prenijeti i biti trudna beskonačno dugo, kao slonica. Kad sam već izgledala kao slonica, mogu i nositi svoje mladunče dugo kao slonica.

Vrijeme je za spavanje

Spremila sam se na spavanje. U 4 ujutro probudile su me moje neobične senzacije. Sada sam ipak počela prihvaćati situaciju da se nešto događa. Sva sreća pa sam taj dan imala dogovorenu trudničku ambulantu u 9 ujutro. Otišla sam oprati kosu i početi upotrebljavati sve trikove koji olakšavaju otvaranje. Njih sam naučila na trudničkom tečaju i zapamtila ih kao abecedu. Prvi puta ih nisam mogla upotrijebiti, ali zato je sada kucnuo čas da se pokažem kao vrijedna učenica.

Topla voda po leđima – obavljeno. Sigurno sam se sada barem jedan centimetar više otvorila. Ok, vrijeme je za malo čučnjeva, senzualno micanje bokovima, malo klečanja na „sve četiri“ i tako u krug. Dok cijeli svijet spava u pet ujutro, ja uz tihu glazbu senzualno mičem bokovima da bi bila otvorena barem osam centimetara dok dođem na pregled. Ovo senzualno je dakako bilo u mojoj glavi. Da me je netko promatrao vjerojatno mu riječ senzualno ne bi bila u užem, a nemojmo si lagati, niti u širem izboru.

Idemo u bolnicu

Torba je spremna već mjesecima, naravno. Vrijeme je da ju stavimo u prtljažnik i krenemo prema bolnici. Starijeg sina smo odvezli u vrtić, a mi krenuli po našu drugu bebu. Na putu do bolnice sam štreberski pratila razmak među trudovima. Nije mi baš ulijevalo nadu to da nisu baš nešto pravilni razmaci. Ali s obzirom na moj jutrošnji trud, sigurna sam da sam najmanje osam centimetara otvorena. Do ručka se beba i ja mazimo. Došli smo u bolnicu i pregled sam trebala obaviti na odjelu, a ne u ambulanti jer je liječnik bio tamo.
Čekajući da me prozovu, hodala sam po stepenicama gore dolje tako da kad dođem na pregled budem još više spremna. Kao prava štreberica odrađivala sam sve naučeno. Napokon je došlo vrijeme za moj pregled. Doktor je rekao: „Dobro je ovo. Otvoreni ste tri centimetra. Možemo se danas i poroditi.“. TRI CENTIMETRA?! TRI?? U glavi mi je tutnjalo. Uzalud sam se ja izvijala kao Shakira.

Uslijedila je uobičajena procedura: rađaona, spavačica, klizma, tuš, par tisuća selfija. U dogovoru s liječnikom odlučili smo se za drip te epiduralnu. Suprug je sve veoma hrabro podnosio. Sad je već bio maher. Prvi porod je toliko dugo trajao da smo sad bili spremni za maraton i ništa nas nije moglo iznenaditi. Od epiduralne mi je malo pao tlak pa mi se vrtjelo u glavi. Osjećala sam takvu slabost da sam pomislila da ja neću nikada moći roditi bebu u takvom stanju. Srećom, svi su se lijepo pobrinuli za mene pa sam ubrzo bila u punoj snazi. Suprug i ja smo se šalili, jeli čokoladice, organizirali čuvanje starijeg sina jer, očigledno, porod ipak neće završiti do ručka.

Evo ga!

U jednom trenutku sam osjetila bolove i zamolila sam supruga da ide po sestru i liječnicu kako bi dobila još jednu dozu epiduralne. Kada su došle rekle su da sam spremna za tiskanje. Molim? Kako sad?! Uzbuđenje je bilo ogromno. Nisam mogla vjerovati da ću napokon, za nekoliko (bolnih) trenutaka vidjeti svoje malo biće. Sada je epiduralna gotovo potpuno prestala djelovati, trudovi su bili jaki a ja sam imala jaki poriv za tiskanjem.

U suradnji sa primaljom i liječnicom u nekoliko tiskanja vidjela sam puno, puno crne kose te odmah potom čula i plač. A onda sam osjećala kako mi suze kotrljaju niz lice jer sam drugi put u životu vidjela nešto toliko savršeno da te jednostavno ostavi bez riječi i jedino što imaš u tom trenu su emocije. Mnogo njih. Pogledala sam ga, svog drugog sina, moje savršeno biće i primila ga na prsa. Onako toplog, mekanog, savršenog. Samo sam uživala u njegovom dodiru. Upijala sam u svoje sjećanje te naše prve zajedničke momente. Bili su savršeni kao i on.

„Drugi put je lakše“ – rekli su mi. I zaista je bilo tako.

Tekst: mama Natali Bernatović
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr

Objava Rekli su mi da je drugi puta lakše – priča s poroda mame Natali pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Ema i njena mama

Trudnoća mi nije bila laka, već poprilično stresna, iako je bila ispunjena nevjerojatnom ljubavlju i veseljem koje do tada u životu nikada nisam osjetila. Zatrudnjela sam s blizancima. Jednog sam izgubila u 9. tjednu i tada je postojao rizik da izgubim i Emu. Rečeno mi je da moram mirovati jer Ema nije sigurna dok ne bude dovoljno velika. Imali smo još nekoliko situacija koje su nas uplašile, ali sve se smirilo do 20. tjedna kada je anomaly scan bio uredan. Onda su počele nove poteškoće. Koktel hormona trudnoće rezultirao je anksioznim poremećajem s čestim napadajima panike.

Znala bih se stisnuti na podu jer bi mi se noge odrezale, hiperventilirala bih i pokušavala smiriti disanje da ne naudim Emi. Bila sam pod liječničkim nadzorom, no tako je bilo skoro do samog kraja trudnoće. Dakle, već sam tada bila „načeta“.

Babinje kakvo ne očekuješ

Konačno je došao dan kada je Ema došla na svijet. Rodila se s pupčanom vrpcom oko vrata, no uz brzu i spretnu reakciju doktora i babice, porođaj je bio vaginalan bez posljedica. Bila je sitna, iako se rodila u 41. tjednu, Apgar 10/10, naizgled zdrava. Brzo nakon porođaja, još u boksu, primijetila sam da joj je stopalo u gležnju jako uvijeno prema unutra. Uplašila sam se, a dodatno me prepala i reakcija jedne babice. Na sva sam pitanja uporno dobivala odgovor: “O tome ćete s doktorom.” Izmorena, jer nisam spavala dva dana i dvije noći, usamljena, emotivna i uplašena, nisam znala što je s mojom bebom.

Čitajte i – OSTALE PRIČE MAMA

U glavi mi je samo bilo pitanje: Hoće li moje dijete ikada moći hodati? Iduće jutro vizita je donijela još loših vijesti. Emi su čuli jaki šum na srcu. Nitko nije imao odgovore ni za stopalo, a ni za srce. Doktori su sada pak govorili: “O tome ćete sa specijalistom.” Drugi dan nakon porođaja već sam bila luda od brige, sama sa svojim mislima i pitanjima bez odgovora.

Ema nakon poroda

Emu su odveli u Klaićevu kardiologu i ortopedu koji se specijalizirao za deformacije stopala, a ja sam čekala. Vratili su ju s gipsom na nozi uz objašnjenje da je to postupak korekcije, a o svemu drugome ćemo s doktorom. Osim toga, stigao je i kardiološki nalaz, koji mi nisu dali. Doktorica je samo rekla da nas kardiologinja želi vidjeti za tjedan dana jer je s tako mladim bebama sve podložno promjenama i da više ćemo znati na kontroli.

Prvi dani doma

Došle smo doma, prvi dani su prolazili i umor se, očekivano, gomilao. Ono što nije bilo očekivano je moje udaljavanje od Eme. Znala sam da je ona famozna ljubav na prvi pogled prema djetetu rijetka i da je to normalno, no onako kako sam se ja osjećala, nije bilo normalno. Nekoliko dana nakon porođaja nazvala sam sestru i u suzama joj rekla da ne znam što mi se događa. Nisam osjećala da je to ta beba koju sam nosila u trbuhu, nisam željela biti pokraj nje, imala sam potrebu okretati joj leđa dok spava. Silno sam ju željela voljeti barem malo koliko sam ju u trudnoći voljela, sve sam bila spremna dati da ponovno osjetim djelić te ljubavi.

Dani prolaze…

Dani su prolazili, a ja sam tonula dublje. Jedna prijateljica dobro je to opisala: “S oblaka padneš u ponor” – i to u samo tjedan dana. Jedino što me još držalo ovdje bila je ljubav prema suprugu, koji je bio toliko predivan, požrtvovan, prepun ljubavi i razumijevanja.

Pročitajte priču jednog tate: KAKO SMO SE SAMO SAVRŠENO NAŠLI

Potaknuo me da što prije odem doktorici. Otišla sam i dobila terapiju. Dijagnoza? Depresija uzrokovana teškim stresom i poslijeporođajna depresija u razvitku. Morala sam prestati dojiti zbog lijekova, što je bio još jedan udarac jer sam to silno željela. Ali Ema je trebala normalnu, zdravu i sretnu mamu više nego dojku.

Emine dijagnoze

Taj isti dan kada sam dobila terapiju, Ema je imala kontrolu srca u Klaićevoj. Došli smo na tu kontrolu misleći da će sada reći da je sve ok. Gledale su ju dvije kardiologinje, ali nisu bile sigurne u to što vide na UZV-u. Naposljetku su odmah nazvale primarijusa Šarića na Rebru. Rekle su da ako će netko biti siguran o čemu je riječ, bit će on. Odmah smo pokupili stvari i otišli k njemu. Gledao je UZV svega pet minuta i rekao: “Slušajte, dijete vam ima tešku srčanu grešku.” Počeo je crtati i objašnjavati što se u njezinu malom srčeku događa. Ema ima Tetralogiju Fallot, točnije tetralogijski tip DORV-a, još teži oblik. Četiri srčane greške u jednoj. Smrtonosna greška nepoznatog uzroka.

Sve što nas očekuje

Čeka ju nekoliko operacija, a za onu najtežu mora još narasti i udebljati se jer je bila jako sitna. Vidio je po njoj da se dobro drži i rekao da se vidimo za tjedan dana radi dogovora za kateterizaciju srca. To je teška, invazivna, ali nužna metoda pri kojoj kroz žile navode sondu do srca kako bi mogli vidjeti njegovo pravo stanje. Kad smo izišli iz ordinacije, isplakala sam dušu na hodniku pedijatrijske klinike. Suprug me čvrsto zagrlio, ljubio i rekao: “Bit će sve ok, riješit ćemo to, mi smo tim.”

Taj predivan čovjek bio je moj kamen u svemu ovome. I nas dvoje smo se zbližili i zavoljeli još više, premda nisam mislila da je to uopće moguće. I tako sam obrisala suze i krenuli samo doma. Ta je dijagnoza u meni uzrokovala rapidno buđenje uspavanih majčinskih instinkta. U tom je trenutku Ema postala moj svemir, a jedina svrha moga života bila je spasiti njezin.

Svakodnevne vježbe

Dan-dva nakon toga išli smo ortopedu na pregipsavanje i razgovor o njezinu stopalu. Osim srca, eto, Ema ima Equinovarus (eng. club foot) – deformaciju stopala, i to najteži stupanj. To nije zaležano stopalo, ono je takvo urođeno, također nepoznatog uzroka. Njezina je Ahilova tetiva prekratka, što uzrokuje da se stopalo tako uvrne. Ono što nas čekalo su tjedni i tjedni gipsanja da bi stopalo došlo u ispravan položaj, zatim operacija, zatim novi gipsovi, pa ortoze do između 4. i 6. godine života, uz svakodnevne vježbe.

Dok god stopalo raste, rast će ukrivo, a mi to moramo uporno sprječavati. Equinovarus se inače treba operirati što prije, dok je tetiva još mekana, no mi smo prvo morali riješiti Emino srce jer ono ne bi moglo podnijeti buđenje iz anestezije, a to bi završilo kobno.

Još i poremećaj hranjenja

Dogurali smo do 4. mjeseca njezina života bez ijedne hipoksemijske krize koje inače prate tu dijagnozu. Događaju se kada tijelo usred plača, buđenja ili bilo kakva napora ostane bez kisika, dijete u potpunosti poplavi i tada može umrijeti. Čuvali smo ju kao kap vode na dlanu, rijetko smo primali posjete, rijetko izlazili, udovoljavali svakoj njezinoj želji. Dva dana prije operacije napravili su kateterizaciju srca. Doktor je rekao da je pravo čudo da je još uvijek živa i da mora hitno na operaciju. Na dan operacije smo ju nosili do operacijske dvorane, izljubili smo joj obraze i ručice i poželjeli joj sreću, imajući samo pozitivan ishod na umu.

Ema je borac

Operacija je trajala devet sati i dobro je prošla. Kirurg i kardiolog bili su zadovoljni, no sada se njezino srce treba priviknuti na novi način rada. Ali Ema je oporavak odradila majstorski.

Nakon operacije imala je hilotoraks (izljev mliječne tekućine u pleuri) i morala piti posebno, nemasno mlijeko, koje je odbijala. Završila je sa sondom u nosu kroz koju smo ju hranili tri mjeseca i koja je stvorila novi set problema. Svakodnevno je povraćala kompletne obroke jer joj je sonda sfinkter držala otvorenim, imala je rane na obrazima od flastera koji su sprječavali da ju iščupa i razvila je poremećaj hranjenja – averziju prema boci i mlijeku. Histerično je plakala kad bismo ju pokušali hraniti, bojala se boce i hranjenja te nije htjela jesti ma koliko gladna bila.

Nove borbe

Tu je započela nova borba, no ovaj put bez pomoći doktora jer za taj problem nitko nije mario. Našli smo knjigu australske medicinske sestre Rowene Bennett, koja se specijalizirala za poremećaje hranjenja kod beba, te je razvila vlastitu metodu rješavanja averzija. Metodu smo pažljivo pratili, i uz ponešto gubitka na težini, za mjesec dana Ema je konačno počela jesti. Bilo je frustrirajuće i teško, i za nas i za nju, no uspjeli smo!

Mali „Dr. House“ slučaj

S njezinih osam mjeseci napokon je došla na red i operacija tetive na stopalu. Operirana je, dobila je novi set gipsova, i idući dan smo puštene doma. To nije bila teška operacija, ali zadržali su ju preko noći da budu sigurni da je njezino srce to dobro podnijelo. Nakon toga su uslijedile intenzivne fizikalne terapije. Prvi je cilj bio omekšati stopalo, istegnuti tetivu i dobiti pokretljivost jer je sve to bilo tvrdo kao kamen. Vježbali smo svaki dan u bolnici na fizikalnoj, privatno kod terapeutice, i doma nekoliko puta dnevno. Omekšali smo tetivu, no Ema se nije mogla osloniti na stopalo, spustiti petu i stopalo joj nije reagiralo na podražaje.

Slušaj mamu!

Terapeuti i doktori nisu bili sigurni što se događa, bila im je atipičan i prvi takav slučaj. Nisu mi mogli reći kada će i kako hodati. Ostalo nam je samo uporno raditi i nadati se najboljem. Tijekom nekoliko mjeseci svakodnevno smo radili dvije vrste terapije, a ja sam uspjela nagovoriti doktora da uzmemo novu ortozu iz inozemstva koja se još baš ne koristi kod nas. Bio je skeptičan, no ja sam bila uporna jer mi je ponestajalo opcija za dalje jer je Emino stanje stagniralo unatoč svim terapijama. I eto, mjesec dana nakon nove ortoze,

Pročitajte – PRIČU S PORODA MAME IVANE 

Ema je spustila cijelo stopalo i prebacila težinu na tu nožicu! Ispada da je imala parezu peroneusa (oštećenje perifernog živca) jer ga je prijašnja ortoza natisnula i koljeno u fleksiji koje nije mogla izravnati. Još jednom mi je postalo jasno koliko su roditeljska upornost i suradnja s doktorima ključni u rješavanju djetetovih problema.

A mama?

Moj život je stavljen na pauzu. Sve moje ideje, želje i ambicije čekaju dane kada me Ema više neće toliko intenzivno trebati. Sada uživam i cijenim svaki trenutak s njom i baš volim osobu koja sam postala. Unatoč svim tim uzastopnim udarcima, zadržala sam optimizam i borila se za Emu. Sestrična moje majke, koja je dječja psihijatrica, jednom je prilikom rekla: “Ema jest heroj, no pravi junak u cijeloj priči je Maja”, a slično mi je rekla i Emina fizikalna terapeutkinja. Te mi riječi nevjerojatno puno znače jer se mama i njezin trud često izgube u svim borbama.

Žene šute

Žene šute i svakodnevno vode ovakve bitke, a to nipošto ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ako znate jednu takvu mamu, dajte joj počast tu i tamo, a ne samo djetetu. Imajte na umu da su rezultati koje je dijete postiglo zapravo kumulativ majčina truda, rada i upornosti (a i tatina!). Ako ćeš tek postati jedna od tih mama, zapamti da otpornost i snagu gradiš s razinom izazova s kojima se susrećeš, a onda još više uživaš u životu i cijeniš to što imaš.

A Ema? Ema je strašno veliki borac. Sva takva djeca jesu. Ona je, unatoč brojnim operativnim zahvatima, učestalim pregledima, invazivnim i često bolnim pretragama, i svakodnevnim vježbanjima ostala veselo i nasmijano malo biće s toliko ljubavi prema životu. Ona je otporna, uporna i snažna, i naučila me mnogočemu. Zbog nje sam danas bolja i potpuna osoba, a naš je dom sada ispunjen ljubavlju, srećom i smijehom. Pred nama su još brojne operacije i zahvati, ali kod nas više nema mjesta sumnji i strahu.

Foto: Privatni album
Tekst: mama Maja

Objava Ema i mama Maja – s oblaka u ponor, pa opet na oblak pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Vodila sam se činjenicom ‒ druge su preživjele, preživjet ću i ja, slušat ću upute osoblja, a i koliko teško može biti disati, pa to svatko zna.

Prvi porođaj trajao je 12 sati, sve je započelo pucanjem vodenjaka, dobila sam i epiduralnu i drip, a kao posljedica nastalo je i par šavova. Totalno iscrpljujuće, ali je sve završilo dobro, pa se brzo i zaboravilo. Trebalo je nekoliko mjeseci nakon toga da mi uopće padne na pamet da želim ponoviti to iskustvo. Ovdje još treba napomenuti kako je suprug ipak ostao kod prvog porođaja ispred rađaonice jer se prestravio vrištanjem jedne žene i od pomisli da sam to možda ja.

Edukacija

Nakon 15 mjeseci ostajem ponovno trudna i odlučujem se dodatno educirati unatoč jednom porođaju iza sebe. Od desetak trudnica na jednom od tečajeva, jedina nisam bila prvorotkinja. Voditeljice tečaja možda su se i iznenadile činjenicom kako netko tko ima iskustva dolazi slušati o tome. Većinu toga što sam ondje čula upravo sam iskusila na prvom porođaju, kada nisam znala da me to očekuje. Posebno sam upamtila formulu 4 – 8, odnosno formula o udisaju od četiri sekunde i izdisaju od osam sekunda tijekom trudova.

Već je prva razlika u odnosu na prvu trudnoću bila u tome što sam bila puno spremnija, i psihički i fizički, za ono što me čeka. Nadala sam se da će sve krenuti s trudovima i da ću čekati trudove na pet minuta u svom domu i zaputiti se u bolnicu. Dva dana prije samog porođaja ispao mi je sluzni čep, tada sam bila 37+5, ali panike nije bilo, jer je u prvoj trudnoći ispao tjedan dana prije, a i bila sam na samom ulasku u termin.

Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE

Dan poslije pojavio se blag iscjedak i nisam bila sigurna radi li se o plodovoj vodi. Sljedeća kontrola bila je tek za tjedan dana, tako da sam se odlučila otići provjeriti na hitnu, za svaki slučaj. Nakon obavljena pregleda, doktor govori kako je ipak riječ samo o iscjetku, ali kako sam prvo rodila na 40+1, nemam se razloga brinuti, neće to još, i da se vidimo na redovnoj kontroli.

Vidljivo umorna

Na povratku iz bolnice komentiram suprugu kako nekako nisam mirna i da ne znam kako ću izgurati još dva tjedna, a gdje da još prenesem do 42. tjedna. Za usporedbu, u prvoj trudnoći do samog kraja i pucanja vodenjaka nisam imala nikakav simptom skorog porođaja, osim spuštenog trbuha.

U ovoj sam trudnoći posljednjih mjesec dana bila vidljivo umorna, s bolovima u leđima, preponama. Možda je razlog tomu i to što se nisam imala toliko vremena odmarati posljednjih dana jer je starija kći imala povećane potrebe za pažnjom jer kao da je predosjećala što će se uskoro dogoditi. Nakon što smo došli s hitne, odlučila sam se smiriti i opustiti najviše što mogu. Izišli smo u grad u šetnju te na lutkarsku predstavu Tri praščića. Nakon povratka iz kazališta spremili smo kćer na spavanje i nastavili s maratonom gledanja filmova o Harryju Potteru zajedno s mojom sestrom. U međuvremenu smo oboje zaspali, a samo je sestra nastavila gledati. Preselili smo se u sobu, a oko jedan sat u noći probudilo me probadanje. Moram spomenuti kako smo i večer prije prvog porođaja išli u kazalište i nakon što smo legli spavati puknuo mi je vodenjak.

Spasilo me disanje

Nakon sat vremena trudovi su se spustili na šest minuta. To je bio znak da se spremimo do kraja, jer to je očito to. Složila sam nalaze koji su ostali razbacani nakon hitne, otuširala se, probudila sestru da pazi na stariju kćer i polako smo krenuli. Zahvaljujući iskustvu, najprije smo stali nešto pojesti, jer nisam znala koliko bi to sve moglo trajati. U 4.15 primili su me na hitnoj s trudovima na četiri minute i otvorenu 5 cm. Koja je to radost bila, ako usporedim da mi je prvi put do toga trebalo osam sati.

Šetala sam hodnikom dok trudovi nisu bili na dvije minute, onda sam se javila i ušla u rađaonicu. Tada mi se već javio nagon za tiskanjem i sestra mi je rekla da nećemo ništa pripremati za epiduralnu jer neće biti vremena. U jednu ruku bila sam sretna jer će očito ovaj put sve kraće trajati, a s druge strane bojala sam se kako ću bez epiduralne, prošli put me spasila. Sjećam se da sam u vrijeme najvećih trudova gledala u sat i brojila sekunde držeći se one formule 4 – 8. Odgovorno tvrdim da me spasilo to disanje za vrijeme trudova. U 6.30 zovem sestru jer iz iskustva znam da je to to, beba ide van.

Želim i treće

Zovu supruga koji je ovaj put odlučio da želi biti sa mnom. Uz golemu podršku i poticanje, u 6.50 rodila sam našu drugu princezu. Nazvali smo je Lea. Doktor je komentirao kako nikada nije vidio takav hrvački zahvat na suprugu, od njega sam dobila upalu mišića na rukama, a suprug zamalo istegnuće vrata. Stavili su mi Leu na prsa i ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled. To maleno stvorenje koje sam čekala devet mjeseci napokon je bilo tu. Budući da ovaj put nisam dobila epiduralnu, osjećala sam i dalje jake kontrakcije dok nije izašla posteljica, a prvi put to uopće nisam osjetila. Na kraju, moram priznati kako je ovaj porođaj prošao puno lakše, brže i odmah sam za vrijeme prvoga suprugova posjeta rekla da želim još jedno dijete. O tom iskustvu, ako bude sve po planu, za koju godinu.

Tekst: mama Marina Pajić Ivanović
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled – priča s poroda mame Marine pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Srijeda, na prvu reklo bi se dan kao i svaki drugi, sve do trenutka kad sam ustala i kao da mi je netko rekao da napravim test, vrijeme je. Naravno da je bilo rano, prerano ali ja sam ga svejedno napravila, i gle čuda, pojavile su se dvije crtice, doduše druga je bila toliko blijeda da sam se čak zapitala umišljam li.

I tako, sva ushićena otrčala sam u drugu prostoriju do supruga da ga pitam je l’ vidi on tu drugu crticu. Vidio je. Ta druga crtica danas je najbolja, dvogodišnja starija seka. Najpametnija djevojčica, plavih uvojaka i plavo-zelenih očiju. Savršena. Trudnoća je tekla uredno, kako bi se reklo, školski.

Prva dva mjeseca, zbog čestih mučnina, najbolja mi je prijateljica bila školjka, često smo se družile, a kad je došao kraj našem prijateljstvu, nisam uopće žalila. Oko 25. tjedna na pregledu me doktorica pitala bih li više htjela dečkića ili djevojčicu. Bilo mi je svejedno, iako sam možda negdje duboko u sebi htjela da ipak bude curica, i bila je. Nakon tog pregleda počela sam pomalo prikupljati odjeću i opremu za bebu. Sve je bilo pomno birano. Uključili su se i bake i djedovi jer svima je bila prva unuka.

AKTIVNA TRUDNICA

Ostatak trudnoće protekao je bez ikakvih problema, tako da smo se uputili i na ljetovanje, gdje sam baš uživala, a nakon toga imali smo još nekoliko jednodnevnih izleta na more s društvom. Putovanje mi nije predstavljalo nikakav problem. Nas dvije bile smo pravi tim. Iako sada malo više voli tatu, ali tako to obično bude ‒ tatina mezimica.

Do posljednjeg dana stalno smo bile u nekoj akciji, svuda smo išle, ja sam se super osjećala i bilo mi je nezamislivo zatvoriti se u kuću i ništa ne raditi. Kako nisam imala problema sa žgaravicom, jela sam apsolutno sve, ali mandarine su mi pred kraj trudnoće bile i doručak i ručak i večera. Zapravo, obožavala sam voće i povrće.

SLATKO IŠČEKIVANJE

Suprug i ja često smo znali zamišĺjati kako će izgledati. Koje će boje imati oči, kakva će joj biti kosa, ravna ili kovrčava, hoće li biti sličnija njemu ili meni, kakvog će biti karaktera. Sve nas je to zabavljalo i kratilo nam vrijeme do upoznavanja naše djevojčice. Kako bismo to sve doznali, trebalo ju je najprije donijeti na svijet.

Započelo je to jednog vikenda, baš kako smo i priželjkivali. U jednom razgovoru, suprug i ja smo se složili kako bi bilo divno kada bi me trudovi ulovili za vikend, u noći. Nema gužve u gradu, većinom ljudi spavaju, a ujutro bismo samo javili da je princeza stigla. I skoro je tako i bilo, osim jednog detalja ‒ svi smo ju iščekivali do tri poslijepodne.

Naime, jednog petka oko 22 sata mene je lagano počeo boljeti trbuh, ali, rekoh, ima još tri dana do termina, nije to ništa. Sve jače sam osjetila grčeve, ali i dalje nije to bilo za uzbunu, no svejedno sam počela zapisivati vrijeme javljanja. Pokušala sam i zaspati, no nije išlo. I onda panika, trudovi na četiri minute, do Zagreba nekih sat vremena, čitava vječnost. Kada smo stigli u rodilište, odmah su me pregledali i rekli da ostajem, da je to to.

SVE SE ODULJILO

Smjestili su supruga i mene u rađaonicu i rekli da ću uskoro roditi. Prvo su mi probušili vodenjak jer sam nije puknuo. A onda me ostavili da još malo uživam u trudovima. Suprug je cijelo vrijeme bio smiren, zabavljao me, odbrojavao vrijeme trudova, nasmijavao me, ma bio je najbolja moguća podrška.

Čak sam uspjela i zadrijemati na koju minutu, ali onda me probudio da mi kaže da mora na WC (hvala mu na tome, bilo je od iznimne važnosti). U početku sam mislila kako imam jake trudove, bili su bolni, česti, a kako se približavao trenutak porođaja, bili su sve jači i tad sam shvatila kako su ovi u početku zapravo bili poprilično slabi. Budući da se sve dosta dugo odvijalo, doktor me pitao želim li epiduralnu, na što sam potvrdno odgovorila.

Prvo su mi dali papire da ispunim i potpišem, na što sam rekla suprugu da on čita što piše i ako je sve okej da ja samo potpišem jer ne mogu sada to proučavati, imam pametnijeg posla. Uz tu divnu epiduralnu koja kod mene nije djelovala, stigao je i drip, a on je poprilično dobro djelovao. Svaki čas smo gledali na sat koliko je, a imam osjećaj da su me tako često i doktori obilazili i gledali koliko još. I svaki put isti odgovor, još malo. Eh, taj još malo nikako pa nikako.

Bila je Sveta Kata, pa smo se zezali da je vani i snijeg počeo padati, a naša Paula još ništa. U susjednim je rađaonicama svako malo neka cimerica rodila, a ja nikako doći na red. I onda su odjednom trudovi postali toliko česti i jaki da se popriličan broj doktora i sestara skupio oko mene, i znali smo, vrijeme je. Bilo je sve super, ali Paula nikako, pa nikako da iziđe.

Nakon nekoliko propuštenih trudova shvatili smo da sam ja preumorna i da sama neću moći, pa je doktorica pokušala stisnuti trbuh, ali nije uspjelo. Onda je došao doktor i nalegnuo na mene. Ajme, mislila sam da su mi sva rebra popucala, ali u taj tren suprug je rekao: “Evo je, ne moraš više”.

NAJLJEPŠI ZVUK

Začuo se plač, najljepši i jedini plač moje djevojčice zbog kojega sam bila presretna. U tom trenu više ništa nisam osjetila, ni epiziotomiju ni šivanje. Više ništa nije bilo bitno, osim te male štruce i njezinih prekrasnih očiju. Iako sam poslije doznala kako je u nekim državama i bolnicama to nalijeganje zabranjeno kao opasno, zapravo sam zadovoljna odnosom svih prisutnih prema meni jer da to nisu napravili, možda bih završila na carskom ili tko zna kako.

Sjećam se samo da sam bila jako iscrpljena i da mi je već postalo sve isto, i sa trudom i bez njega, i da sam rekla suprugu da nam je dosta ovo jedno, ali nakon što sam rodila pitala sam kad će Paula dobit bracu ili seku. Pogađate, Paula nije jedinica, nakon samo 15 mjeseci, našla sam se na istom mjestu u sličnoj situaciji, ali o tome nekom drugom prilikom.

Tekst: mama Matea Matešin
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Sveta Kata, Paula na vrata! – priča s poroda mame Mateje pojavila se prvi puta na pitajmamu.

„Kamo ćemo? Njemačka? Engleska? Irska?“

Ta pitanja postavili smo si prije tri godine kada smo još bili samo dvoje mladih ljudi željnih novih iskustava. Odlučili smo se za Englesku. Nas dvoje i četiri kofera!

Tu smo!

Prva tri tjedna živjeli smo u hostelu i obilazili agencije odjeveni u odijela da izgledamo bogatije kako bi nam agencije iznajmile stan, jer je to jako teško kada nemaš preporuke prijašnjih agencija. Bez bankovnog računa ne možeš iznajmiti stan, a bez adrese ne možeš otvoriti bankovni račun. To je samo jedan od izazova s kojima smo se suočavali u početku.

Najprije posao

Suprug je već unaprijed dogovorio posao kao liječnik u bolnici, a ja, koja sam po struci odgajateljica, zaposlila sam se naknadno u Montessori vrtiću kao „viši odgajatelj“, odnosno qualified teacher jer u Engleskoj odgajatelji imaju nižu razinu obrazovanja od hrvatskih. Ono što je ovdje jako dobro svakako je standard koji određuje broj djece na jednog odgajatelja, a to je kod djece u dobi do tri godine jedan odgajatelj na troje djece. Kod nas je jedan odgajatelj na čak šesnaest beba.

Manje nam se svidjela engleska kultura koja prožima i obrazovni sustav, a to je jedna vrsta hladnoće i nepovezanosti. Nismo osjetili zajedništvo kao kod nas. Osim toga, jako se poštuju pravila i protokoli, što je tipično za Englesku. To je s jedne strane dobro, ali s druge dovodi do bavljenja papirologijom više nego s djetetom (ili u suprugovu slučaju – pacijentom). Kada dijete u vrtiću padne, odmah se ide po formular koji se ispuni, na iscrtanoj silueti tijela označi se gdje se dijete udarilo, i potpisuju ga dva odgajatelja koja su to vidjela. Vrtića je jako puno, potražnja velika, ali za svu djecu ima mjesta.

Nakon godine dana života na jugoistočnoj obali Engleske, supruga posao vodi u London. Tu sam se zaposlila kao nanny. Čuvala sam dijete u jednoj obitelji jer mi je to bilo plaćeno bolje od odgajateljskog posla. Da, ovdje vrtić zapravo košta gotovo koliko i plaća jednog odgajatelja, učitelja, tajnika, konobara…

Iznenađenje

Dva mjeseca nakon preseljenja u London nešto se počelo mućkati… Odlučili smo kupiti tester za trudnoću. I da, pojavile su se dvije crtice.

„Hoćemo? Idemo?“ ‒ pitanja su to koja smo si postavili istog trena nakon što smo vidjeli te dvije crtice. Srce vuče kući, zajedništvu, prijateljima, moru, druženjima. „Ajmo doma!“

Odlučili smo da se vraćamo kući. Ja sam išla tri mjeseca prije porođaja, a suprug je morao raditi još pola godine, tako da si je isplanirao godišnji odmor i roditeljski dopust oko mog porođajnog termina.

Do trudnoće

Do povratka u Hrvatsku trudnoću sam vodila u Engleskoj, i taj se proces poprilično razlikuje od hrvatskoga. Najprije javiš da misliš da si u drugom stanju i tada te naruče na prvi pregled s dvanaest tjedana trudnoće. Do tada nema pregleda. Tada, u tom dvanaestom tjednu, u bolnici ti naprave ultrazvuk i testove koji se i kod nas rade – međutim sve u jednoj ustanovi, točnije sve na jednom odjelu. Dakle, nema uputnica i šetanja trudnica kao kod nas. Sve zajedno imala sam tri ultrazvuka, i to posljednji dva do tri mjeseca prije porođaja, kada su mi rekli da je sve u redu i da se vidimo na porođaju. Jednom je mjesečno susret s babicom koja prati otkucaje bebina srca, upoznaje trudnicu s dojenjem, odgovara na sva pitanja, i s kojom se kreira plan porođaja (gdje želiš roditi i kako). Također, ako imaš urednu trudnoću, uopće nemaš susret s ginekologom. Ultrazvučne preglede odrađuju ultrazvučni tehničari.

Izbor

Za porođaj u Hrvatskoj odlučili smo se zbog većeg povjerenja u naše zdravstvene djelatnike i zbog obitelji koja nam može biti podrška u razdoblju nakon porođaja. U Engleskoj bih bila od jutra do navečer sama s bebom jer je radno vrijeme ovdje duže nego u Hrvatskoj. Suprug radi od 8.30 do 18.00 sati.

Sada, kada sam probala porođaj u Hrvatskoj, mislim da bih za sljedeći birala Englesku. Zbog toga što sam zagovornik prirodnog porođaja. Beba najlakše iziđe u položaju čučnja i u atmosferi koja nalikuje na dom, jer uvjeti u kojima žena rađa direktno utječu na izlučivanje hormona koji olakšavaju porođaj. U Engleskoj postoje tri opcije porođaja: kod kuće, gdje ti besplatno dođe babica, u ustanovi koja nije bolnica te koja nalikuje više na dnevni boravak (gdje bilo tko može prisustvovati) i u bolnici. Mislim da bih i ovdje mogla imati mnogo prirodniji porođaj. U riječkom se rodilištu može roditi čučeći ili u vodi, ali ne i ako želiš darovati matične stanice. Zbog toga sam morala roditi ležeći na leđima, što smanjuje porođajni otvor, i što je za mene zadnja opcija.

Nego, stali smo kod preseljenja u Hrvatsku. Kada je suprugu završio proces edukacije, nastavio je raditi u Engleskoj i s Evinih pet mjeseci, odnosno u studenomu prošle godine, odlučili smo ipak još malo otići, iz financijskih razloga, da uštedimo novac za prvu nekretninu.

Odabrali smo maleni gradić Ashford, u predivnom, najzelenijem dijelu Engleske – Kentu, koji je pogodniji od Londona za mirniji obiteljski život, a vrlo mu je blizu. U istom gradiću još su četiri hrvatske obitelji s kojima se često družimo.

Samo mama

Trenutačno sam full-time mama, baš zato što mi se financijski, u odnosu na cijenu vrtića, ne isplati raditi i što smatram da je za Evin razvoj bolje da je još uvijek s roditeljima (do druge godine). Mnoge mame u Engleskoj ne rade svih pet dana u tjednu ni puno radno vrijeme. Ovdje je radno vrijeme vrlo fleksibilno, što omogućuje više vremena provedenoga s djecom. Također ima jako puno aktivnosti za roditelje i djecu, besplatnih i koje se naplaćuju. To su, primjerice, senzomotoričke igre, poligoni u dvoranama, čitanje priča, pjevanje… Majke na takve aktivnosti krenu već i s djecom u dobi od tri do četiri mjeseca kako bi boravila u novom i poticajnom okruženju.

Povratak u Hrvatsku

U proljeće iduće godine namjeravamo se vratiti u Hrvatsku, gdje Eva nemjerljivo više uživa svakodnevno okružena bliskim ljudima koji ju vole. Glavni je razlog zašto smo odabrali život u Hrvatskoj naspram financijskog blagostanja Engleske ‒ kultura življenja. Odnosno, u Engleskoj ne uspijevamo živjeti vrijednosti koje cijenimo. Nedostaju nam zajedništvo, obitelj, prijatelji, toplina odnosa, neplanirana spontana druženja i kave. Za mene je posebice važno da Eva odrasta u okruženju zajedništva te da ima dovoljno vremena uživati u djetinjstvu. Naime, u Engleskoj škola počinje s četiri godine. To znači da djeca već u toj dobi sjede u klupama, što vrlo često uključuje frontalni oblik rada. Takav se način rada kosi sa suvremenim spoznajama o ranom učenju i razvoju djece.

Obitelj je najvažnija

Želimo da Eva doživi ljepotu druženja s ujacima, tetkama, bakama, djedovima, sestričnama i bratićima, da doživi kulturu zajedništva koja je tako predivna u Hrvatskoj i da osjeti da su njezini roditelji povezani s njezinim odgajateljem/učiteljem. Želimo njegovati njezinu individualnost i emocionalnu inteligenciju za razliku od stavljanja fokusa na disciplinu, strogo praćenje pravila i protokola u engleskom školstvu. Pritom ne mislimo da su poštovanje pravila i disciplina neminovno loši, ali bitno je sagledati širu sliku cjelokupnog razvoja djeteta. Nama je mnogo važniji sadržaj od forme. Drugim riječima, ako se provodi aktivnost pjevanja, u redu je ako neko dijete ustane sa stolice i krene plesati.

Sretni smo što možemo birati. Mi smo odabrali.

Tekst: Tanja Hrvatin Šimičić
Instagram: @our_little_stories
Foto: privatni album

Objava Naš život u Engleskoj pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Alma je još od svoje trudnoće naša vjerna čitateljica, povremeno, mogli bismo reći, i suradnica. Svojom nas je pozitivnošću osvojila na prvu (dobro, i s 50-ak palačinki koje nam je donijela u redakciju), a njezinu smo malenu Luku Veroniku preko fotografija pratili tijekom godina kao jedno od naše M&B djece. A onda smo prošle godine doznali da je Alma jako bolesna i da prolazi kroz vrlo teško razdoblje…

Slike na Facebooku pokazivale su nam iz dana u dan da stvari nisu baš najbolje, ali njezin nam je osmijeh govorio da će sve biti u redu.

Priča iz života

Priznat ćete da svi u glavi imamo onu misao “to se događa nekom drugom”, ali u dubini duše svake osobe postoji strah da se ipak može desiti i meni, tebi, njima… I događa se.

Godina 2018. bila je godina moje životne avanture (ne ponovilo se!), avanture s limfomom.

Sasvim običan kašalj

Sve je krenulo u jesen 2017. godine. Neprestani kašalj, nevjerojatan neobjašnjiv umor, znojenje. Moj dan počinjao je ovako: ustala sam i otuširala se, pa na pet minuta legla. Zatim bih obukla dijete za vrtić, pa legla, pa obukla sebe, pa sjela ili legla, pa se prisilila krenuti u vrtić i započeti radni dan. I tako svako jutro. Ne baš normalno, zar ne? Početkom listopada pojavila se oteklina i bolovi u vratu. Odlazim doktorici koja mi izvadi krv, te me šalje na UZV i testiranje hormona štitnjače. Nakon nekoliko dana stižu nalazi štitnjače – uredni. Pluća čista, kaže stetoskop, nalaz krvi, kaže doktorica opće prakse, normalan. Zaključak: doba prehlada i centralnog grijanja – pij sirup od borovih iglica.

E, tu smo! Ne, nalaz krvi nije bio normalan, to sada znam. CRP (pokazatelj upalne reakcije) bio je 133. Dragi moji, naučite čitati nalaze, ovo je dobronamjeran savjet, zbog sebe, zbog svojih najmilijih.
Studeni. Kašalj divlja, kile padaju…
Prosinac. Ah, taj prosinac… Proleti u sekundi. Dobrodošla 2018.! 2. siječnja odmah sam zatražila uputnicu za slikanje pluća. 3. siječnja slika je napokon tu! I – ŠOK!
U najgorem slučaju, mislila sam da ću doma doći s bronhitisom, a ne s Casperom u prsnom košu. Doktorica ‒ kraljica borovih iglica, zaključila je, istina vidljivo u šoku, da je to tumor na plućima, ali neka se ne brinem, to se lako odstrani. Zvuči jednostavno kao tipfeler obrisan gumicom. (hau jes nou) Napisala mi je hitnu uputnicu za Jordanovac.

Prihvaćanje…

U suzama sam nazvala roditelje. Iako sam totalni optimist, ovo me dobro tresnulo. Javila se mama, pak vječni pesimist, koja je tada mirno rekla: „Daj Alma, danas ti se to liječi samo tako, ne brini se.“ Mama… mama je uvijek mama, i zna kada treba ostati jak i pribran. Hvala joj! <3

5.1. 2018. Dan D. Moj Superman, dr. Koprivanac, nakon cjelodnevnih osnovnih pretraga, rekao mi je dijagnozu i smjestio me na JT1 odjel Klinike za plućne bolesti Jordanovac gdje su me zadržali nekoliko dana zbog bronhoskopije i CT-a. To je bio teži dio svega, ostanak u bolnici, jer moja djevojčica još nije ni jedan dan u svom malom životu provela bez mene. Mislim da je bila zbunjena, ali ona si je u svojoj glavici to već nekako posložila. Znam da je tetama i djeci u vrtiću objasnila da je tu prvu noć spavala kraj tate, jer je mama spavala kod doktora :-). Djeca su tako jednostavna bića… ponekad No, bez biopsije nisam dobila detaljniju dijagnozu, te su me uputili na torakalnu kirurgiju.

Nazdravlje!

U drugoj polovici siječnja moja se avantura nastavlja u KBC-u Dubrava na odjelu torakalne kirurgije. 16. 2. biopsijom dobivam dijagnozu. Non-Hodgkin lymphoma u predjelu medijastinuma, agresivan, četvrti stadij. No… nazdravlje! Dobivši taj nalaz, srećom ili takvim protokolom, ne znam, upala sam odmah u proceduru – liječenje počinje odmah! Dr. Pejić s torakalne zove hematologiju. Sjedim u čekaonici i čekam dr. Mitrovića, čitam nalaz, pribrana, hladna, zbunjena… Ustati i otići doma, plakati, odustati, predati se? Kako ću s djetetom, kako objasniti četverogodišnjoj curici što je s mamom, kako će suprug sam, bake, djedovi… Sto pitanja, jadna ja! Neeee! Nisi jadna, nisi sama, ‘ajmo u borbu, ‘ajmo u avanturu! Idem riješiti taj zadatak koji sam dobila! Day by day!

2. hematologija, 7. kat KBC-a Dubrava postaje moj novi dom. Biopsija koštane srži, ugradnja picc-katetera, 7 teških kemoterapija koje su kapale kap po kap, 4 dana, 24 sata, svaku treću srijedu pa do ponedjeljka, od zime do ljeta.

Nema odustajanja

Nakon prve kemoterapije svi smo bili prestrašeni, nuspojave su bile bolne, minute su trajale ko sati, kile su i dalje išle dolje, apetita nigdje, ali nisam dopustila da Non-Hodgkin preuzme moj život. On se naselio kod mene, ne ja kod njega, znači ‒ ja sam gazda! Nisam dopustila da padnem, naprotiv, i dalje sam smatrala ovu bolest nekim svojim životnim zadatkom. Nije uvijek bilo lako, i često sam mislila na svoju najužu obitelj i na svog supruga i dijete, na roditelje koji su svakodnevno bili sa mnom…

No, najvažnije, kroz tu borbu s limfomom vodilo me to što sam imala još jako puno planova za sebe i želja u svom životu. Da, obitelj je važna, djeca su važna, ali najvažniji si moramo biti ‒ mi sami. Nakon treće kemoterapije počela sam u bolnicu donositi laptop i odrađivati svoj posao koji me jako veseli. Kreativnost koju mi omogućava grafički dizajn i vjenčanja totalno puni baterije. Baterije su mi punili i prijatelji. Podrška koju sam dobivala od njih bila je zapanjujuća, pozivi i poruke prijatelja i poznanika s kojima nisam često bila u kontaktu postali su svakodnevica, a dodatni vjetar u leđa davali su mi doktori, medicinske sestre i supacjentice… naročito jedna, posebna.

U najtežim trenutcima stvore se oko tebe anđeli koji ostaju za cijeli život. No, ne, nisu svi prijatelji ostali uz mene, pa čak ni dio obitelji, ljudi odu, prestanu se javljati, „ne žele smetati“ ili se „ne znaju nositi s tvojom bolešću“. Jako žalim ljude koji se ne znaju nositi s MOJOM bolešću, zato takve treba pustiti neka odu, napraviti mjesta za one koji će vam biti podrška. I vi budite podrška jer jedan „Kako si?“ tjedno jako puno znači, vjerujte mi! Ako vam je imalo stalo do nekoga tko je bolestan, tko ima neki problem, porukom ili pozivom sigurno nećete smetati.

Pozitiva prije svega

U razdoblju liječenja bilo je i težih dana, jer propuštala sam bitne trenutke u odrastanju svoje curice: četvrti rođendan, vodene kozice, njezino svakodnevno učenje, napredak. I kada sam između kemoterapija bila doma, nisam bila od neke koristi, ali moje je dijete zrelo koračalo uz mene, nju je to sve zabavljalo, jer moj optimizam nije dopuštao da sve prolazimo u tužnom raspoloženju. Zapravo, za tugu nismo imali ni vremena ni razloga, liječenje je išlo u pozitivnom smjeru. Kada je kosa počela opadati, čekala sam da dođe iz vrtića da me zajedno ošišamo jer nas je moja ćelavost zabavljala. Zabavljalo nas je i vezanje marama i biranje novog „stajlinga“ (-25 kg na vagi posebno je zabavljalo mene), a ona je ozbiljno shvatila svoj zadatak, pomagala mi je, postala je prava mala medicinska sestra.

Kolovoz 2018. ‒ transplantacija krvotvornih matičnih stanica i jednomjesečna izolacija u sterilnim jedinicama hematologije. Kako sam izdržala? Lako… Kad znaš da ti je zdravlje na dohvat ruke, da iza tebe stoji cijeli tim koji se zajedno s tobom veseli tvojim leukocitima i trombocitima, kada znaš da te doma čeka obitelj, kada shvatiš da moraš cijeniti sebe, svoje vrijeme i vrijeme provedeno s djetetom i najbližima… Kada shvatiš da moraš usporiti i da je život pred tobom, da ti je pružena druga šansa… onda je sve lako. Nakon transplantacije uslijedio je odmor. More, a zatim 15 zračenja koja su sa sobom također donosila nuspojave, ali puno blaže.

Zdrava?

Jesam li sada zdrava? Ne znam. Moram ići na PET-CT-u i kontrolu krvi, ali u glavi sam i dalje pozitivna i spremna na rezultat nalaza kakav god bio. Jesam li mogla bolje provesti 2018.? Vjerojatno jesam, ali volim je takvu kakva je bila, a bila je turbulentna, bila je borbena, bila je izazovna. Donijela mi je nove prijatelje, novo znanje i novo iskustvo. Hvala joj.

Ako se na bilo koji način nađete u mojoj priči i poželite mi se javiti, tu sam: alma0708@gmail.com.

Foto: privatni album

Objava Moja avantura s Non-Hodgkinovim limfomom pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Uvijek mi bude neugodno kad čujem da mi se netko divi. Da netko govori kako je izuzetno što sve stignem sama, pa me je zato i poziv na ovu priču iz života zatekao nespremnom. Sebe smatram još uvijek mladom mamom divnog ali jako živog dječaka Luke, s jedinom razlikom što sam ja jedna od onih mama koja je od početka trudnoće znala da će to biti one-man band show. Da ću biti sama za sve. No to nije uvijek tako strašno kao što ljudi najprije pomisle. Niti je najgore što se može dogoditi! Ima puno više tužnih priča, nesretnih brakova, veza, ljudi, povrijeđenih obitelji i preplašene djece nego što je to kod mene koja od početka znam na čemu sam.

Priča iz života: Eva i Luka

Moja je priča puno jednostavnija, a volim reći i ljepša. Imam dvostruko više posla, dvostruko više briga, ali dobijem i dvostruko više ljubavi. Vjerujem da je mamama koje ostanu nakon nekog vremena same ili se nađu u situaciji da su po cijele dane same s djetetom zapravo puno teže nego što je bilo meni. Takav način života, da je uz mene još netko tko se brine o djetetu i na koga se mogu osloniti, ne poznajem. Stoga, ne mogu ni znati bi li mi bilo lakše nego što mi je sad.

Luka je okrenuo moj svijet

Kada gledam malo unazad, mogu reći da su mi najteže zapravo bile one najobičnije stvari, tipa odnijeti vrećice iz auta dok ti je u rukama mala beba. Ili vrijeme nakon što smo došli kući iz rodilišta, vrijeme kad je svaku mamu strah makar sekundu odmaknuti pogled od svoje bebe, pa te uhvati paranoja kad se odeš tuširati, i neke takve banalne stvari. Za sve one važnije stvari znaš na čemu si, koji su tvoji gabariti i unutar toga funkcioniraš – trgovina, doktor, frizer ako je baka slobodna, ako ne ‒ piši propalo. Imala sam sreće da mi je mama stvarno pomogla, poprilično. Ali tu je i nešto što sam jednom prilikom napisala – ako želiš znati tko su ti pravi prijatelji, imaj dijete. Puno ljudi prestane te zvati na kavu kad shvati da ne možeš na kavu kadgod ni gdjegod i da možda ta kava neće bit baš mirna, ali takvi ljudi i ne trebaju ti u životu. Danas je sve to malo lakše jer je Luka postao već stvarno super društvo i nije problem s njim otići bilo gdje, pogotovo ako poneseš malo keksa i soka, i sve je dobro.

If you want to make God laugh, tell him about your plans

Rodila sam prije tri godine i od tada mi se svijet doslovno okrenuo. Ta nova uloga mame na koju misliš da si spremna, a realno nikad nisi, odjednom je prestigla sve ostale uloge koje sam dotad imala. Kad danas pogledam svog sina, imam osjećaj da mi ide, da nekako uspijevam odgajati sretno dijete iako ponekad ne znam koji je dan, ni jesam li ujutro oprala zube. Vjerujem da je sa svim mamama tako, ne samo nama koje smo same. Ne mogu reći da je to obiteljski život kojega sam zamišljala za sebe jer ne vjerujem da itko tako planira svoj život, ali nekako sam se u životu pomirila s onom poznatom izrekom Woodyja Allena: If you want to make God laugh, tell him about your plans. Danas sam jako sretna i zadovoljna što sam odlučila slušati sebe, a ne sve „brižne“ ljude oko sebe koji su mi govorili da ću si uništiti život. Jer tek sam nakon porođaja shvatila što život zapravo jest.

Društvo mamama ne olakšava…

Kao sve trudnice i friške mame, i ja sam puno razmišljala o majčinstvu i brzo počela shvaćati da je to teška uloga. I to ne samo sama po sebi nego dodatno zbog našeg društva koje je jako sklono osuđivanju mama, komentiranju, davanju (nepotrebnih) savjeta. Činjenica da sam živjela u Mariboru, u Sloveniji, i da je, kažu, ondje društvo otvorenije nego u Hrvatskoj, ne mijenja puno. Ljudi koji si uzimaju za pravo komentirati tuđe živote ima svuda. Iživcirana od stalnih borbi protiv društva koje osuđuje mame kad priznaju da im je ponekad teško, da su sretne u ulozi mame, ali i jako umorne ‒ odlučila sam pokrenuti svoj blog o majčinstv. Blog gdje bi žene mogle čitati kako izgleda majčinstvo u današnje doba kad se od nas očekuje da smo mame, žene, radnice, prijateljice, sestre, kćeri i još hrpu drugih uloga. Te naravno najbolje u svakoj! Volim reći da blog ne pišem da bih promijenila ljudima mišljenje, nego da bi mame poput mene znale da nisu same.

Blog i priča iz života

Blog mi je donio puno promjena u život, ali moram priznati, doista samo pozitivnih. Otvorio mi je mogućnost upoznati divne ljude koje inače vjerojatno ne bih upoznala, a i iskusiti svašta. Baš mi se digne kosa na glavi kad čujem ljude koji negativno pričaju o blogerima, instagramerima, influencerima. Općenito o drugim raznim novim poslovima koji danas postoje, a oni ih ne razumiju. Činjenica je da, kad je 2004. godine Zuckerberg pokrenuo Facebook koji je pokrenuo val društvenih mreža, nitko nije zamišljao da će postojati toliko različitih položaja u tvrtkama i agencijama koje će biti izravno povezane s Facebookom ili Instagramom. Ne znam kako ljudima nije drago kada netko odluči svoju kreativnost usmjeriti u nešto dobro, u posao. Da živi od toga što voli raditi, umjesto da sjedi doma prekriženih ruku i kuka kako nema posla. Što se toga tiče, naše je društvo još jako licemjerno. Jako loše prihvaća promjene i nove stvari koje nam dolaze, a doista nije sve što dođe loše.

Poslovne ponude

Ja sam, među ostalim, upravo zbog svog bloga dobila primamljivu ponudu za posao. A to mi je omogućilo da se preselim u Zagreb. Zagreb koji mi je oduvijek bio neka želja. Rođena sam 1991. i u Hrvatskoj sam živjela jako kratko prije odlaska u Maribor, mamin rodni grad. Svejedno je to očito bilo dovoljno da me uvijek nešto vuče korijenima. Krajem svibnja odlučila sam da je to ‒ to, da je to prilika koju sam čekala. Spakirala sam svoj život u kombi i preselila se u Zagreb.

Zagreb je bio dobra odluka!

Danas, pola godine poslije, mogu reći da je to bila odlična odluka! Luka, za kojega me bilo najviše strah kako će to sve podnijeti, snašao se odlično. Obožava svoje nove prijatelje  u vrtiću, njegov hrvatski sve je bolji i bolji. To što živimo u kvartu punom igrališta i zelenila definitivno je dodatan plus. Najviše mi je muke donio promet i gužve na cesti na koje nisam bila naviknuta. Maribor je neusporedivo manji od Zagreba. Ima manje stanovnika od Trešnjevke, i kad u Mariboru kažeš „druga strana grada“, to znači – 10 minut. Ali zato uživam u svim događanjima koje tako velik grad nudi. Očekivala sam da će mi društvo jako nedostajati sve dok nisam shvatila da novi grad znači i nove ljude. Danas zahvaljujući internetu i društvenim mrežama stvarno nije teško naći ljude sličnih interesa bilo gdje. Pa tako ni kad se preseliš u novu okolinu!

Pisanje kao strast

Živimo u svijetu gdje nam je sve dostupno, informacije, edukacija, ljudi, sve nam je dohvat ruke, na zaslonima. Naravno, postoje i mračne strane toga. Od ovisnosti do »hejtera«! No, to su stvari s kojima se susrećemo i u stvarnom životu i moramo se naučiti distancirati od njih. Meni su internet i društvene mreže promijenili život! I to svakako nabolje. Dok sam živjela u Sloveniji, koristila sam društvene mreže gotovo isključivo za blog i poslovno jer mi je i to oduzimalo puno vremena. Smiješno je čuti kad netko pita: „Zar samo to radiš?“ Da, „samo“ to! I to više od osam sati na dan, koliko je kod nas normalno. Otkad sam u Zagrebu, otvorila sam i svoj dodatni, recimo privatni, Instagram-profil gdje objave nisu toliko česte, ni promišljene, više su »moje« nego majčinske. Baš preko društvenih mreža upoznala sam neke žene bez kojih danas ne mogu zamisliti svoj život u Zagrebu. Od onih za povremenu kavu do onih koje mi čuvaju sina, a ja njihovu djecu kad je potrebno. Zahvaljujući Instagramu!

Instagram i slične radosti

Slovenski profili i blog još su mi uvijek aktivni, još uvijek pišem i objavljujem. U posljednje vrijeme sama sebe nagovaram da napišem nešto i za jedan divni portal na kojemu pišu mame. Oduševljena sam koliko kreativnih i zanimljivih priča možeš ondje pročitati, pa mi je zato teško nešto napisati za njih jer zapravo imam tremu. Ideju da bih samo prevodila svoje objave na hrvatski nekako nikad nisam prihvatila. Uvijek želim pokazati i ponuditi nešto novo za čitanje, a za to treba vremena. Vremena koje mame, uz male ruke koje žele našu pažnju i hrpu poslova koji traže naše vrijeme, sve teže pronalaze. Vjerujem da se danas mame preispituju više nego ikad prije. Jesu li dobre mame, i to je nešto što uglavnom nije dobro. Ako se pitaš jesi li dobra mama, ja kažem – već jesi!

Želite li da i vaša priča s porođaja ili životna priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Foto: Privatni album

Objava Dvostruko više briga i dvostruko više ljubavi pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Priča s našim Jakovom počinje kao na vuricu. Bio je utorak, prekrasan svibanjski dan, a moj sada već veliki beban odlučio je najgori dan u tjednu, ponedjeljak, ostaviti iza sebe i počastiti nas svojim dolaskom u utorak. U šest ujutro probudio me kašalj, malo sam se napela i odjednom osjetila da nešto curi. Naravno, ne znajući što je, digla sam se, otuširala i obukla. No drugi put nisam zakašljala, a nešto je curilo niz nogu.

To bi moglo biti to, mislim u sebi, jer noć prije imala sam bolove u trbuhu slične menstrualnima i bila sam u niskom startu za konačan početak naše priče s Jakovom. Zovem supruga da se vrati s posla i da krenemo u bolnicu. I tako u pola osam stojimo pred rađaonicom, pozvonimo, a sestra nas upita zbog čega smo došli. Mislim si, pa nisam bome došla na doručak, al’ dobro, nije trenutak za humor – ipak ću uskoro roditi.

Suprug ostaje vani, a mene primaju u obradu. Objašnjavam svima i rukama i nogama što se događa i da nešto curi iz mene, jer – kad ti je prvi put, nemaš pojma što se događa. I tada kreće naš radni i porođajni dan!

Zaključuju kako je došlo do visokog prsnuća vodenjaka i zato plodova voda otječe malo po malo. Zatim slijedi klistiranje koje, ruku na srce, nije ni bilo potrebno jer se priroda doista pobrine da se tijelo samo očisti. Naime, koliko god to smiješno zvučalo, prethodnu sam noć više provela na WC-u nego u krevetu. Nakon klistiranja i obilaska toaleta premještena sam u predrađaonicu. Tada počinju lagani trudovi koji su totalno nepravilni.

I slijedi čekanje. Svako malo netko dođe, pregleda me i komentira kako mi prvorotkinje nećemo tako brzo. Baš vam hvala – upravo to svaka preplašena prvorotkinja koja leži u nenormalnim bolovima treba čuti – da neće tako brzo.

Anesteziologa neću nikada zaboraviti

Ipak se našla sestra koja me često posjećivala te se uvjerila u intenzitet mojih bolova, pa je inzistirala da mi se da nešto protiv bolova. Dok me filaju sredstvima protiv bolova, trudovi se ubrzavaju i postaju sve bolniji. Nešto malo prije podneva premještena sam u rađaonicu. S vrata vičem kako želim epiduralnu jer je moj prag boli ravan podu. I onda kreće totalno luda stvar!

Izvijam se od bolova, trudovi su sve bliže, a naređuju mi da ležim na boku, jer se tako beba lakše spušta u porođajni kanal. Nakon malo više od četiri sata doktorica me dolazi pregledati, a nakon nje anesteziolog. Tog čovjeka nikad neću zaboraviti! Zbog viška mojih kilograma, konstantno me upozoravao da jednostavno ne zna kako će mi dati epiduralnu. No, najgore od svega nije bilo to što me on upozoravao, pa normalno da me mora uputiti u cijelu proceduru, nego to što me toliko omalovažavao zbog toga, kao da sam ja baš njemu na taj ponedjeljak došla pokvariti dan svojim trudovima i svojim porodom. U jednom trenutku progrmila sam da dovede nekoga tko zna to napraviti.

Sati prolaze…

Na svu sreću, kao što se prije našla srdačna medicinska sestra, sada se uz anesteziologa našao i srdačan medicinski tehničar. Pokušava smiriti situaciju, a ja grizem jezik i mislim si u sebi kako mi je anesteziolog potreban, pa ću ipak prešutjeti. Od podne kada sam primila prvu epiduralnu do pet popodne primila sam ih još četiri.

Oko četiri sata dolazi sestra koja otresito govori kako će ipak pustiti muža u rađaonicu i da unutra može biti dok ja to želim. Dolaze sestre, doktorice… Sad ova boca za ovo, ona boca za ono, mazanje s gelom valjda da se potakne otvaranje. Nitko ništa ne objašnjava. U pet sati promijenilo se ne znam koliko doktora i sestara. Procjena težine bebe bila je 3500 grama. U šest sati dolazi cijeli tim i krećemo s porođajem.

Čeka se trud i onda kreće navijanje kao na nogometnoj utakmici. Ajmo, stisni, tiskaj, jače! I tu kreće deranje doktorice. Prema njoj je cijeli porođaj mačji kašalj. Nakon neuspjelog pokušaja, jer beba se nije spustila u porođajni kanal, ipak odlučuje da ćemo još čekati. Od šest do deset bilo je više pokušaja porođaja. I svaki put ponavljala se ista priča!

Srećom, muž je bio sa mnom, jer mislim da to ne bih izdržala sama. Kako su mi davali hrpu lijekova i pet epiduralnih, a bila sam i premorena, između trudova bih jednostavno zaspala. Negdje oko devet su zaprimili ženu u boks do mene koja se toliko derala. Slušajući nju, počela sam i ja vrištati svaki put kada bi krenuo trud. I tu skidam kapu svome mužu koji je ostao toliko pribran i skretao mi misli. Tih posljednjih sat vremena bilo je najduže u mom životu. Oko deset dolazi ponovno cijeli tim, pregledava me doktorica i kaže kako se sad mora izvesti porođaj jer tko zna kako bismo završili beba i ja.

Trauma za kraj…

Njezine ružne komentare nikada neću zaboraviti. Tko sam ja da išta govorim, moje je da stišćem i šutim. Suprug stoji iznad glave, jedna sestra upire nogama o sudoper, a druge dvije nogama od zid, stavljaju mi laktove na trbuh. Svom snagom stišću bebu prema dolje i navijaju. Svi trudovi zajedno nisu ništa u usporedbi s tim koliki su to bolovi kad ti se tri osobe nasade iz sve snage na trbuh!!! Mislim da su to bolovi koje ću pamtiti cijeli život. Čak bih mogla reći ‒ jedna velika trauma. Stišćući tako i skačući po mom trbuhu, u deset i petnaest navečer napokon se začulo prvo „kme.“ To olakšanje i iščekivanje da ga vidiš, te sekunde traju vječnost. Dok su ga mjerili i vagali, zapravo su shvatili da je sve toliko trajalo jer je malac bio težak 4460 grama. Kapitalac! Dali su mi ga na prsa. Muž i ja gledali smo ga i proučavali. Jednostavno ne vjeruješ i ne možeš doći k sebi od sreće. Držeći ga na sebi, svu sam koncentraciju usmjerila na njega i nisam ni primijetila da sam ponovno stiskala da bih posteljicu izbacila i da me šivaju.

Sve je to prošlo kroz maglu. Proučavala sam svoje dijete i dva sata prošla su u trenu. Sada mogu reći da mi nije nimalo žao zbog sve te patnje, boli, bezobrazluka…. jer kad pogledam unazad, mogu reći da je za Jakova sva muka vrijedila!

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Za Jakova je sva muka vrijedila pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Kratko nakon prve godišnjice naše veze, doznali smo da sam trudna. Sreća je bila jednostavno neopisiva premda je Alen već neko vrijeme bio euforičan jer je jednostavno znao. Istovremeno me uhvatila i panika jer sam bila na petoj godini studija matematike. Alen me uvjeravao da će sve biti u redu i da se ništa neće promijeniti. Odlučila sam nastaviti normalno sa studijem. I tako kreće naša Priča s poroda!

Fakultet, svadba i stan!

Zimski semestar riješila sam bez puno problema. Još sam mogla u ljetnom upisati mirovanje, ali sam rekla da „idem glavom kroz zid“ i dogovorila sam s profesorima (veliko hvala svima) polaganje u rujnu jer mi je predviđeni termin porođaja bio 1. lipnja. Na kraju sam dva ispita dala krajem lipnja i početkom srpnja, a ostalo u rujnu.

Zapravo sam sama sebi, a i mnogima koji su sumnjali u to, dokazala da mogu, to jest da mi to možemo.

Alen je bio uz mene i kada sam bila na rubu da pustim sve, motivirao me. Motiviralo me i to malo klupko u meni, guralo me i govorilo mi “Možeš ti to, mama!” Da nam ne bi bilo sve prelagano i prejednostavno, odlučili smo još kupiti stan i napraviti malenu svadbu.

Kao što sam rekla, termin je bio 1. lipnja. Alen je priželjkivao curicu. Sve je prolazilo divno, nisam imala mučnina, bolova u leđima i sličnih tegoba. Bila sam aktivna, puno smo hodali, vježbala sam ‒ nisam tip koji sjedi, a i, na sreću, nisam morala.

Doznali smo početkom godine da je dečko i konačno smo se ozbiljnije primili razmišljanja o imenu jer prije tog su razgovori o imenu više bili komedija nego ozbiljna stvar (koliko smo puta rekli Brunhilda ili Gertruda, na kraju bi se curica tako i zvala). Odlučili smo da se zove Ian.

Lažni trudovi, sve do…

Tijekom posljednjeg mjeseca imala sam lažne trudove, ali sam čitala da se lako prepoznaju jer, čim promijeniš položaj tijela, stanu.  Tako je i bilo, najčešće bi me uhvatili ujutro oko 6, 7 sati kada me Ian budio jer ga je valjda mjehur stiskao. Sve do 29. svibnja.

Otišla sam na WC, vratila se u krevet s, mislila sam, lažnim trudovima. Legnem, okrećem se, ustanem, hodam, ali ne prestaju. Kažem Alenu da mislim da je krenulo, ali ga natjeram da ode na trening jer nije još strašno. Ja sam, pak, otišla na dogovorene instrukcije iz matematike. Upozorila sam mamu dečka kojemu dajem instrukcije da imam trudove i da me, ako bude frka, odbace do Merkura.

Odradila sam instrukcije i došla doma, trudovi postaju nešto jači, ali mogu preživjeti. Alen bi rado bio ostao sa mnom, ali sam mu rekla da ide na posao.

Kako je otišao, na laptopu sam gledala seriju i usput informirala bližnje da je krenulo. Čula sam se s prijateljicom iz Londona i skakutala po pilates lopti. Oko 14 sati trudovi su postajali sve jači i bolniji, pa sam nazvala Alena da dođe doma. Otuširala sam se i odjednom ‒ pukao je vodenjak. Čujem Alena na ulici da priča na telefon, izvirim kroz prozor, a on me glasno pita: “Je l’ ti pukao vodenjak??” Ja se nasmijem jer sada svi znaju i kažem da je.

Nirvana uz epiduralnu

Dolazimo na Merkur i sve izgleda sjajno, otvorena sam tri centimetra. Nažalost matične stanice iz pupkovine ne možemo donirati jer se Ian pokakao u plodovu vodu, a to je kontraindikacija. Sve ide iznimno glatko. U jednom trenutku krenu mi se nekontrolirano tresti noge od bolova i odlučujem uzeti epiduralnu.

Alen je tu za sve što Ian i ja trebamo. Epiduralna je krenula djelovati i mogu se malo odmoriti, skakućem po pilates lopti i super mi je jer ništa ne osjećam. Kako je epiduralna popuštala, doktori odobravaju novu dozu i opet kreće nirvana.

Sada sam već otvorena sedam centimetara, ali nažalost nisam osjećala poriv za tiskanjem. Ianov ctg kreće divljati, pa doktori uzimaju njegov pH da vide da slučajno ne ide u kiselo jer to je znak da moramo na carski zato što beba ostaje bez kisika. Alena šalju izvan boksa. Glavni doktor odlučuje da me prisilno porode.

Stižu trudovi, ja stišćem, doktor mi pomaže i stišće trbuh, ali trudovi su sve udaljeniji. Odluka je da idemo na carski rez.

Mnoge žene imaju problem s carskim rezom jer im je oduzet osjećaj vaginalnog izlaska bebe. Ako mene pitate, to mi je, i kad sam pročitala i sada, smiješno. Porođaj je porođaj, hoće li moje dijete izaći vaginalno ili na izlaz u nuždi, nevažno je, samo čekam da ga upoznamo.

Potpisujem papire i žurno me vode u operacijsku salu. Dvije stvari prolaze mi kroz glavu: uskoro ćemo upoznati Iana i žao mi je što nisam vidjela Alena prije operacije. Uspavljuju me i sjećam se samo još lica anesteziologinje koja me budi u operacijskoj sali i govori da je sve prošlo odlično. Vode me u intenzivnu njegu, sama sam, pogledam na sat i vidim da je skoro 1.00, zovem Alena koji juri k meni. Dolazi on, a dolazi i naše malo čudo.

Priča s poroda: došao je Ivan

Medicinska sestra nas slika s Ianom i naš svijet dobiva novu dimenziju. Alen odlazi, malenog vode u sobu za bebe, a ja se idem odmoriti.

Kreću bolovi, pa mi medicinska sestra daje infuziju protiv bolova. Odspavam do jutra. Ujutro prvi put primam Iana, a on odmah traži hranu. Dolazi vizita i doznajem da je Ian rođen s 3650 g, 53 cm u 23.59 29. svibnja. Uskoro me prebacuju na odjel babinjača. Doktor koji me operirao kaže mi da ustanem čim budem mogla jer, što prije ustanem, brže ću se i bolje oporaviti.

Praksa je šest dana nakon carskog u bolnici, ali Ian i ja smo super i šalju nas kući nakon četiri. Dan nakon povratka šećemo se oko zgrade jer sam još malo slaba, ali guram. Oporavak ide odlično i svaki se dan osjećam sve bolje i bolje. Izgleda da se moje i Alenovo „glavom kroz zid“ isplatilo, a i naš je Ian odlučio doći do nas kroz zid, trbušni, ali zid.

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Obitelj glavom kroz zid pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Alstermo je 2013. postao njihov novi dom. Dvije godine kasnije dobila je posao kao profesorica, a prije dva mjeseca rodila je i svoju drugu kćerkicu – u bolnici su ona i suprug dobili bezalkoholni šampanjac da proslave. Pročitajte kakav je život na sjeveru te kako je Priča iz života mame Sandre počela i zavšila u Švedskoj.

Odluka

Svog supruga upoznala sam na Silvestrovo 2003. godine. Taman se bio vratio iz Švedske gdje je nakon godinu i pol boravka i rada dobio konačan negativan odgovor od njihove migracijske službe i bio se prisiljen vratiti nazad u Hrvatsku (tada Hrvatska nije bila u EU-u i nije bilo lako dobiti posao). Plan mu je bio ići dalje, pokušati živjeti u Irskoj, ali upoznao je mene te se odlučio skrasiti u Zagrebu. Tijekom sljedećih 10 godina, tu i tamo bi spomenuo eventualni odlazak s “brdovitog Balkana”, ali ja sam bila ta koja je inzistirala na ostanku. Imali smo stan i auto bez kredita, oboje smo radili i bila sam sigurna da će situacija samo biti bolja.

Prijelomni trenutak dogodio se 1. 7. 2013. Tri dana prije rodila nam se kći, još uvijek sam bila u bolnici kada sam shvatila kako ne želim odgajati svoje dijete u zemlji gdje se ne cijene vrijednosti koje ja njegujem. Nazvala sam supruga i rekla mu da sam spremna na odlazak…

Dolazak

Muž je isti dan kontaktirao vlasnika tvornice u kojoj je radio prije 10 godina i napisao mu da bi se rado vratio i ponovo počeo raditi. Ovaj put papirologija nije bila problem jer je Hrvatska ušla u EU. On mu je odgovorio kako ga se sjeća kao dobrog prijatelja i radnika i da je uvijek dobrodošao. U osmom mjesecu suprug je otišao na razgovor, a 2. 9. Počeo je raditi na istom radnom mjestu s kojega je otišao. Ja sam ostala kako bih prodala auto i iznajmila stan, a i dala njemu vremena kako bi iznajmio i namjestio stan za nas.

Dana 19. 10, nepuna četiri mjeseca od  donošenja odluke, stupila sam na švedsko tlo skupa s kćerkom i psom.

Početak

Vožnja od aerodroma do sela trajala je tri sata. Sjećam se da sam najprije primijetila kako svaka kuća/stan na svakom prozoru ima upaljenu svjetiljku. Bilo mi je čudno i lijepo istovremeno. Što smo se više približavali selu, manje je bilo kuća a više šume. U svoje mjesto došli smo oko 23 sata, ulice su bile prazne, ali pomislila sam kako je to normalno za to doba dana. Tek poslije sam shvatila da su ulice više-manje non-stop prazne, što me kao rođenu Zagrepčanku malo šokiralo.

Isti tjedan obavili smo svu papirologiju, većinom preko interneta i već smo nakon 13 dana kći i ja dobile person nummer (njihovu varijantu OIB-a). Nekoliko dana nakon toga dodijeljen nam je liječnik opće prakse i već nakon dva tjedna kći je imala prvu kontrolu kod doktora. Osim te prve kontrole kod liječnika, sve ostale kontrole bile su isključivo kod medicinske sestre. Ako je dijete zdravo, preglede i cijepljenja obavlja sestra. To je bila prva od mnogih stvari na koje sam se trebala priviknuti.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se naviknem na nedostatak ljudi i prometa. Najgore mi je bilo što u selu ima samo jedan dućan, pa ako zaboraviš nešto kupiti i sjetiš se u osam navečer, tvoj problem, jer ništa ne radi. Naučiti se planirati i kupovati unaprijed definitivno je bio izazov. Društva mi u početku nije nedostajalo jer se potrefilo da je  u selu bilo nekoliko rukometaša iz Srbije i s jednim od njih došla je i obitelj ‒ žena i sin, pa sam imala s kim “piti kave”.

Učenje jezika i život

Iako mi je kći imala samo četiri mjeseca, počela sam razmišljati o učenju jezika. Cilj mi je bio naučiti što brže i bolje kako bih mogla naći posao. Počela sam ići na tečaj švedskoga ‒ SFI u veljači 2014. Muž je radio noćnu i čuvao kćer tih nekoliko sati, a kad on nije mogao, uskakala je susjeda, supruga rukometaša. Tečaj sam završila za četiri mjeseca i odmah upisala švedski na osnovnoškolskoj razini.

U međuvremenu je kći napunila godinu dana i dobila mjesto u vrtiću. Zahtjev za vrtić popunjava se na internetu, sva djeca imaju pravo na vrtić i čeka se najviše četiri mjeseca. U vrtiću je u prosjeku jedan odgajatelj/asistent na četvoro djece, a plaća se u određenom postotku od plaće, ali ne prelazi visinu dječjeg doplatka na koje ima pravo svako dijete u Švedskoj. U vrtić se smije ići samo onoliko koliko su roditelji odsutni. Znači, ako sam ja u školi a muž doma, dijete mora biti doma s ocem. Dostavlja se shema odgajateljima i te sheme se treba pridržavati. Djeca idu svaki dan van, neovisno o vremenu. Za Šveđane nema lošeg vremena, samo loše odjeće/obuće. Sjećam se kako mi je kći prve korake napravila baš u vrtiću (prohodala je s 15 mjeseci). Tete su je snimile i pokazale mi na tabletu kad sam došla po nju, nisu željele da to propustim.

Suprug je radio, kći se veselila vrtiću, a ja sam se 100% fokusirala na školu. Od početka je bio dogovor između mene i supruga da neću raditi “bilo što”, nego ću učiti jezik i pokušati naći neki posao koji odgovara mom obrazovanju. Nakon još godinu dana učenja, 2015. godine, upisala sam švedski na srednjoškolskoj razini i počela polako slati molbe za posao.

Prvi posao

Mjesecima sam slala molbe za razne poslove, odradila sam nekoliko intervjua, čak i dobila jednu ponudu za posao koju sam nažalost morala odbiti jer mi radno vrijeme nikako nije odgovaralo. Polako mi se počeo uvlačiti crv sumnje, počela sam razmišljati jesam li trebala možda ostati u Zagrebu, počela sam sumnjati u sebe i u svoje sposobnosti. Suprug me uvjeravao da treba vremena, ali ja sam mu sve manje i manje vjerovala. Novaca nam nije nedostajalo, živjeli smo bolje kao podstanari s jednom plaćom nego u Hrvatskoj u svom stanu s dvije plaće, ali ja nisam tip osobe koja može biti doma. Moram raditi i osjećati se korisno.

U siječnju 2016., taman sam ostavljala kćer u vrtiću kada me njezina teta pitala bih li htjela raditi kao zamjena u vrtiću u susjednom selu. Treba im netko hitno, po mogućnosti ako može početi već sljedeći dan. Iako u životu nisam radila u vrtiću, rekla sam da bez razmišljanja i  počela već sljedeći dan raditi. Šeficu sam samo čula preko telefona, a upoznale smo se tjedan dana poslije.

Priča iz života  švedskom vrtiću

Radila sam kao zamjena u vrtiću šest mjeseci i bilo je to doista divno iskustvo, ali sam nastavila slati molbe jer to nije bio stalan posao.

U međuvremenu sam dobila poziv s njihova zavoda za zapošljavanje za razgovor oko moje budućnosti. Referentica me pitala čime se želim baviti a kao jedno od potencijalnih poslova navela sam ‒ nastavnik. Podigla je telefonsku slušalicu i nazvala rektora obližnje škole da pita ima li potrebe za nastavnicima, dogovorila mi intervju i sve je ostalo povijest…

Još uvijek mi nije jasno kako, ali nakon tog razgovora (i još nekoliko njih) dobila sam posao nastavnika matematike od 7.-9. razreda. Počela sam raditi u kolovozu 2016. i ondje sam zaposlena dan-danas. Najgore je bilo stati pred učenike i prvi put početi govoriti, nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Ali prihvatili su me bez problema, kao i kolege, i doista mogu reći da obožavam svoj posao.

Današnjica i moja Priča iz života

U veljači ove godine doznala sam da sam drugi put trudna. Početnu sreću zamijenio je strah oko zaposlenja jer nemam ugovor za stalno (nisam legitimirani nastavnik) i bojala sam se da ću ostati bez posla kada mi ugovor istekne (balkanski PTSP). Kada sam priopćila rektoru sretne vijesti, skočio je od sreće, zagrlio me i čestitao mi.  Produžio mi je ugovor i na sljedeće polugodište znajući da ću raditi možda mjesec dana, ako i toliko. Kada se pokazalo da su mi strahovi bili neopravdani, mogla sam konačno početi uživati u trudnoći.

Trudnoća: drugi put

A trudnoću u Švedskoj vodi isključivo babica, ako je sve u redu. Ultrazvuk se radi samo dvaput u cijeloj trudnoći, a vaginalnih pregleda nema ‒ opet, ako je sve u redu. Komplikacije se ne dijele šakom i kapom, ali meni nije ni palo na pamet tražiti ih jer sam se osjećala super, a i, kao što sam napisala, obožavam svoj posao. Rodiljni se može uzeti 30 dana prije termina i tih 30 dana oduzima se od 480 koje ukupno dobiju mama i tata za dijete. S obzirom na to da sam se doista osjećala super cijelu trudnoću, odlučila sam uzeti rodiljni devet dana prije termina (3. 10.), računajući kako ću imati vremena za odmor i kako ću sigurno prenijeti kao i s prvom kćerkom.

U utorak, 2. 10., završila sam s poslom, pokupila prvorođenu iz vrtića, provela popodne u aktivnostima tipičnima za taj dan da bi mi u ponoć pukao vodenjak. Porođaj i cjelokupno iskustvo u bolnici bilo je doslovce savršeno. Od vlastite sobe za porođaj, pa poslije svog apartmana, do činjenice da se svi predstavljaju s osmjehom na licu i objašnjavaju unaprijed svaki postupak koji će ti raditi. Cijeli porođaj vodi isključivo babica, a doktor dolazi samo u slučaju komplikacija. Osjećala sam se kao čovjek i osjećala sam da imam kontrolu i pravo odlučivanja o eventualnim postupcima. Dana 3. 10., na planirani zadnji radni dan, u 10.43, postali smo ponosni roditelji druge curice. Suprug je cijelo vrijeme mogao biti sa mnom u apartmanu, a posebno smo se ugodno iznenadili kad smo nakon ručka dobili “porođajni pladanj” koji se sastojao od bezalkoholnog pjenušca, kave i tipičnog švedskog sendviča ‒ smårgos.

Budućnost

Trenutačno sam na rodiljnom i uživam sa svojom buhtlicom. Plan mi je početi raditi u kolovozu sljedeće godine, a muž će preuzeti ostatak roditeljskog dopusta. U dogledno vrijeme planiram upisati pedagogiju i na taj način dobiti legitimaciju za nastavnika. Studiranje je u Švedskoj besplatno. Vjerojatno ću upisati studij preko interneta, pa ću 50% raditi a 50% studirati.

Starija kći trenutačno ide u vrtić 15 sati tjedno, i to je besplatno. Ostatak vremena provodimo doma igrajući se ili šećući svi skupa. Skoro svaki dan joj dođe neka prijateljica na igranje ili ona ide nekoj od njih. Iako hrvatski govori bez većih problema, švedski joj je materinji, i to je sasvim u redu. Sljedeće godine puni šest godina i kreće u predškolski razred.

Moj krug prijatelja proširio se, i to većinom na Šveđane. Prijateljica s početka priče odselila se u Luxemburg, tako da sada ispijam kave sa Šveđankama. Usput rečeno, obožavaju tursku kavu.

Suprug i dalje radi u istoj tvrtki, zadovoljan je. Neki je dan izašao interni oglas za šefa proizvodnje, pa se planira javiti na njega. Šefovi su zadovoljni njime i postoji mogućnost da dobije unapređenje.

Život na selu se na kraju pokazao punim pogotkom. Uživamo u činjenici da nema buke i prometa. Šećemo po šumi, beremo borovnice i gljive kad je sezona. Svaki vikend odemo do “civilizacije” gdje obavimo tjednu kupnju, ručamo u restoranu, odemo na bazen ili u igraonicu ili se samo prošećemo po gradu. U budućnosti se eventualno planiramo preseliti u gradić do našeg sela, koji ima nekih 10 000 stanovnika i sve što nam treba.

Hrvatska

U Hrvatsku odlazimo samo za godišnji, a u posljednje vrijeme razmišljamo hoćemo li i tada. Da nemamo obitelj u Hrvatskoj, sumnjam da bismo uopće odlazili. Trenutačno smo u procesu traženja švedskog državljanstva. Iako imamo sva prava kao i Šveđani, osim prava glasa na parlamentarnim izborima, ovo je zemlja u kojoj smo odlučili živjeti, pa samim tim želimo biti i punopravni državljani. Za budućnost nisam zabrinuta, dapače, razmišljanje o njoj čini me sretnom. I suprug i ja imamo super poslove i odlične odnose s poslodavcima, gdje smo prije svega cijenjeni kao radnici. Kćeri nam imaju sve mogućnosti otvorene. Na nama je da ih usmjerimo, a na njima da odaberu što žele.

Dan-danas mi je krivo što nisam ovakvu sreću i uvjete pronašla u svojoj zemlji, ali mi je drago da smo ih pronašli ovdje. Za mene i moju obitelj Švedska je ispunjenje našeg sna.

Objava Moj život na sjeveru pojavila se prvi puta na pitajmamu.