Kako zabaviti djecu? Samo da djeci ne bude dosadno…To su neke od misli koje nas muče posljednjih dana. Ipak, stručnjaci poručuju kako se dosade u stvari ne treba toliko bojati te da čak može biti i korisna. Zašto? Zbog ovoga:

Dosada potiče maštu i kreativnost

Ostaviti djecu bez njihovih malih spravica i pustiti ih da se sami snalaze može uroditi neočekivanim otkrićem. A to je da su djeca u stvari maštovita bića koja će se već nekako zabaviti, možda na neki način koji do sada niste mogli niti zamisliti. 

Stručnjaci savjetuju da bi im roditelji trebali prepustiti više inicijative što se tiče osmišljavanje vlastite zabave jer samo tako će otkriti nove interese te stvari u kojima su dobra.

Isprobavanje stvari na drugačiji način

Djeca su uvijek pod pritiskom, ocjenjuje ih se, promatra, proučava u čemu su dobra, roditelji pod svaku cijenu žele da budu nadarena u nečemu. Djeca se silno troše kako ne bi doživjela neuspjeh u nekom području iz kojeg se od njih očekuje puno. Kada imaju viška vremena, mogu slobodno isprobati sve u čemu su dobra ili nisu, bez straha od neuspjeha. To je za njih nešto sasvim novo. 

Povezuje i stvara socijalne vještine

Koliko pažnje obraćate na članove svoje obitelji u svakodnevnom užurbanom životu? I braća i sestre ponekad su otuđeni zbog niza aktivnosti, druženja s vršnjacima ili okupiranosti gadgetima. 

Kada nastupi dosada, djeca u kući se više povezuju, okreću se nekim zajedničkim igrama i interesima, smišljaju kako se zabaviti što razvija bliskost i socijalne vještine.

Dosada utječe na samopouzdanje

Kada dijete postane svjesno da je samo osmislilo neku igru i zabavilo se bez ičije pomoći, to jako utječe na rast njegovog samopouzdanja. 

Utječe na mentalno zdravlje

Djeca uvijek imaju obaveza, a nerijetko mozak uposle i igricama. Prednost dosade je pustiti djecu da samo budu, a da pritom ne moraju ništa. Njihovim malim mozgovima itekako dobro dođe takva vrsta opuštanja. 

Dosada čini djecu sretnijom

Na prvi pogled to se možda ne čini tako, ali stručnjaci su ujedinjeni u mišljenju da dosada kod djece stvara osjećaj sreće. Jer, kad se svi prisjetimo uspomena iz djetinjstva, rijetko tko će kao sretnu uspomenu spomenuti dan kada je dobio novi bicikl ili lijepe cipele. Sjetit ćemo se trenutka s prijateljima (iako smo se u tom trenutku možda i dosađivali), smijeha i slobode. 

Foto: Freepik

Objava Zašto je dosada zapravo dobra za djecu? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

No, situacija je danas potpuno drugačija. Samoizolacija se spominje svakodnevno, naslovi su puni medicinskih, često zbunjujućih termina, a briga o zdravlju postala je mantra. Posebno zbunjeni u ovim zbunjujućim vremenima postala su djeca. Njima je djetinjstvo postalo obilježeno samoizolacijom koju ili iščekuju ili su je već prošli.

Pa onda, kako uopće s djecom pričati o samoizolaciji?

Samoizolacija nas statistički sve čeka u nekom trenutku. Prije ili kasnije za dobrobit tuđu i svoju morat ćete se zatvoriti 10 dana u kuću i mališanima objasniti što se događa.

OVO SU NAŠI SAVJETI:

Objasnite što se događa

Prilagodite objašnjenje uzrastu djeteta i objasnite što se događa. Vrlo vjerojatno ste već odradili razgovor o pranju ruka, kihanju i kašljanju, pa djeca donekle razumiju o čemu se radi.

Pročitajte i: Upute za preživljavanje korone

Sada objasnite da svi morate biti kod kuće neko vrijeme i ne smijete izlaziti van. Budite jasni i iskreni, nemojte ih obasipati informacijama koje ne razumiju.

Oblikujte njihova očekivanja

“Samoizolacija znači da ne smijemo ići van iz kuće idućih 10 dana.”

“Moramo biti doma jer je to dobro za naše zdravlje i zdravlje ljudi koje srećemo kako se ne bi razboljeli.”

“Samoizolacija će trajati samo 10 dana tijekom kojih ne smijemo izaći iz kuće. Doma ćemo se igrati kao da smo u parku, u vrtiću ili školi.”

Pročitajte i: Trebaju li djeca nositi maske?

“Moramo ostati doma jer je to dobro za naše zdravlje i tako štitimo druge. Igrat ćemo se kao da smo u parku, učit ćemo kao da smo u školi ili vrtiću i zabavljat ćemo se.”

Slušajte

Postavljajte pitanja i slušajte što vam djeca govore, tako ćete stvoriti razumijevanje i shvatiti što oni zapravo znaju i što bi ih moglo zanimati. Na njihova pitanja odgovarajte iskreno i sažeto.

Hrabrite

Djeca su kao malene spužve, puno ulazi u glavicu, a malo toga izlazi van. Djecu često zna biti strah, ali ga ne znaju verbalizirati ili objasniti. Hrabrite ih svaki dan, radite na njihovom samopouzdanju, volite ih.

Držite se rutine

Idućih 10 dana će biti teško, puno teže od onoga što ste mislili, pa je važno držati se rutine. Naime, rutina je klincima posebno bitna jer znaju što mogu očekivati u određenom djelu dana. Ako imate stan u malo ste lošijoj poziciji od onih koji imaju dvorište i kuću, no ne očajavajte. I otvoreni prozori, jaknice i kapice na balkonu ili terasi, mogu biti jednako zabavni kao trčanje dvorištem. No, vi ćete se morati pobrinuti za to.

Planirajte

Planirajte što ćete raditi idućih dana. Ako radite od kuće, nažalost, vrijeme ćete morati planirati oko mališana. Stoga, dobar plan glavu čuva.

Upravljajte svojim očekivanjima

Djeca su nepredvidiva. Jedan dan im je super biti doma, drugi dan plaču pred vratima. Ne očekujte veliki tulum pun dobre zabave, jer ga nećete dobiti.

Smirujte situaciju

Više nego vjerojatno će doći do ispada bijesa i ljutnje, no nemojte se i vi ljutiti. Djeci je puno teže nego što mi to mislimo, a razlika je to što oni to  pokazuju.

Foto: Freepik

Objava Samoizolacija – kako objasniti djeci što je to? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

1. Slatke poruke

Ostavljajte si poruke posvuda u kući. Kad kažemo posvuda, mislimo na hladnjak, ormarić u kupaonici, jastuk. Ako su vaša djeca već odrasla i znaju čitati, neka te porukice budu simpatične, nikako… znate već. Takve slasne sačuvajte za ispod jastuka, na primjer.

2. Dogovorite dejt

Dan ranije ili ujutro dogovorite spoj za navečer. Kad klinci zaspu, pripremite neko brzinsko jelo koje oboje volite, izvadite one fine čaše za vino, ugasite televiziju. Možete se i dotjerati, već dugo niste, zar ne?

3. Zajednički tuš – zašto ne?

Sigurno u danu postoji vrijeme kad mališani ne skidaju pogled s ekrana ili nečeg što ih oduševljava. Ako za nešto u stanu imate ključ, to je kupaonica. Vaš spoj pod tušem ne mora dugo trajati, 5 minuta vam je dovoljno, a klinci možda neće niti primijetiti da ste oboje tamo…

4. Piknik na podu

Tko kaže da spoj mora biti uz svijeće i fine čaše? Naručite dostavom omiljeno jelo, prostrite dekicu na pod i… promatrajte zvijezde? Ili što god vas zabavlja. Svidjet će vam se toliko da ćete sutra predložiti piknik i mališanima…

5. Jeste li za ples?

Ples, ples, ples! Ples će vas preporoditi! Pustite omiljenu pjesmu i pozovite partnera na ples. Dodatni plus je što ovo možete i s klincima u istoj sobi, bit ćete im zabavni, ali neće vas prekidati. Učinak je jednak!

6. Pošaljite poruku

Da, dobro ste pročitali. Možda jeste u istoj prostoriji (već danima, tjednima…), ali u poruci možete biti daleko izravniji nego uživo pred mališanima. A definitivno je zabavnije i drukčije! Ionako ste puno vremena na mobitelu, zar ne?

7. Budite u toku

Dobro, možda provodite cijele dane zajedno, možda imate osjećaj da ste bliskiji nego ikad. No, kad mališani zaspu, uzmite barem 15 minuta kako biste sjeli i razgovarali. Pitajte jedno drugo kako ste se osjećali taj dan, kako podnosite sve skupa. Možda mislite da sve znate, ali ovakve situacije izvlače neke nove riječi…

8. Potpuni tretman

Vi volite napunjenu kadu? Partner voli masažu? Dogovorite se da jednu večer jedno od vas dobiva potpuni tretman, a onda se izmijenite. Neka to bude uživanje za onog tko je na redu!

9. Krumpiri na kauču

Da, doma ste i, da, ne odlazite na posao. No, znači li to da niste umorni? Nikako! Priuštite si svakako večer u kojoj ćete jednostavno zagrljeni gledati film. I to je sve.

10. Doručak u krevetu

Ako znate da će partneru/ici biti težak dan ili je bio jučer, izvedite poseban trik za bolji dan – doručak u krevet. Ne mora to biti nikakav spektakl od doručka. Da jedete čisti kruh u pijete kavu u krevetu… pa to je već samo po sebi doživljaj i dan ne može početi loš!

Foto: Freepik

Objava 10 trikova za kućnu romantiku pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Ako brojimo od dana zatvaranja svega osim trgovina prehrambenim proizvodima i ljekarni, kod kuće smo već dva tjedna. Ako smo savjesni i odgovorni, kod kuće smo otkad nas Stožer na to upućuje, dane više ne brojimo, datume  ne pratimo, znamo jedino da je 2020. godina jer ju većina želi zaustaviti i izbrisati.

Biti ili ne biti?

Složit ćemo se da je kod nekih rečenica lakše biti, a kod nekih ne biti. To, jasno, ovisi o našem karakteru, osobinama, vještinama snalaženja u novim situacijama i nošenja sa stresom te tehničkim stvarima poput činjenice s koliko drugih članova obitelji živimo, idemo li na posao ili radimo od kuće, jesmo li prije dva tjedna doživjeli potres ili nismo, je li netko nama blizak zaražen onim na slovo “K” i još sto drugih mogućih razloga.

Kako bismo na prva četiri pitanja odgovorili potvrdno, a na posljednje negativno, donosimo nekoliko provjerenih savjeta koji će nam pomoći preživjeti još tko zna koliko.

1.Važno je imati rutinu već uobičajenih faza i aktivnosti u danu jer nam ona daje osjećaj sigurnosti, a i djeca tada imaju manje prostora za kršenje kućnih pravila, koja su u ovom periodu ionako poprilično labava – s razlogom.

2.Jednako je važno u postojeću rutinu uvesti i ono za što u „normalnom“ životu nismo imali vremena, a voljeli bismo da jesmo – pola sata čitanja knjige prije spavanja, obiteljsko gledanje filma svaki treći dan nakon ručka, slikanje dok djeca popodne spavaju, kuhanje egzotičnih jela čija priprema može dulje trajati, rješavanje križaljke za vrijeme jutarnje kave na balkonu…

3.Ograničeni su nam kontakti s obitelji i prijateljima, ali ne smijemo zanemariti socijalni kontakt koji se, srećom, danas može lako ostvariti i online. Pomoći ćemo bakama i djedovima da se snađu u moru tehnologije, ali jednom kad nauče, bit će nam drago svakodnevno ih vidjeti i čuti. A s prijateljicama možemo popiti grupnu online kavu i zajedno odbrojavati do prave.

4. Upijajmo sunce – na balkonu, uz prozor, na terasi ili u dvorištu. Ili u šetnji u kojoj oprezno vodimo računa o izbjegavanju svake staze na kojoj očekujemo druge ljude.

5.Važna je tjelovježba – bilo kakva! Spremanje i čišćenje stana, usisavanje, pranje prozora, šetnja s kućnim ljubimcem, igra s djecom koja i inače oduzme najviše energije…

6.Nastavimo s organizacijom i spremanjem stana/kuće – ovo je prilika da konačno svaka i najmanja stvarčica dobije svoje mjesto. Zdrav duh u zdravom tijelu, i organiziranom domu.

7.Kupka uz zamišljanje da ste na dobrom wellnessu!

8.Planirano ograničeno gledanje vijesti koje se tiču onoga na „K“ (najbolje samo nove informacije Stožera u 14 h) i generalno što manje izloženosti ekranima (mobitelima, tabletima) – posebno netom prije odlaska na spavanje jer emitiranje plave svjetlosti ometa proizvodnju melatonina, hormona koji kontrolira ciklus spavanja i budnosti pa teže zaspimo.

9.Lijepo je i poticajno svaki dan završiti zapisivanjem nekoliko stvari na kojima smo taj dan zahvalni. Možemo ih zapisivati u obliku dnevnika ili na papiriće koje ubacujemo u staklenku – svaki član obitelji jedan papirić.

10.Koliko god je lijepo što imamo priliku provoditi puno vremena s našim obiteljima, ovo je prilično intenzivno pa je važno svakodnevno imati malo vremena i prostora za sebe. Roditelji se mogu dogovoriti tko će kada preuzeti djecu na sat vremena kako bi drugi udahnuo i predahnuo.

Tekst: Lea Cikron, mag. psych.
Foto: Freepik

Objava Upute za preživljavanje onoga na „K“ pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Sa svih strana trešti #ostanidoma. A onda kažu: treba otići u prirodu i pridržavati se preporuka. Ma gdje da u gradu nađem prirodu u kojoj nema nikog u blizini? Posebno je neizvedivo tijekom „radnog“ tjedna.

Ne znam, neko vrijeme nismo izlazili, tjedan dana sigurno. A onda smo pomislili kako bismo možda ipak mogli svi zajedno prošetati našeg dlakavca kojeg je dotad šetao samo tata u obitelji. Kad sam sva uzbuđena pitala klince „Ekipa, što kažete, idemo malo prošetati?“ očekivala sam, moram priznati, dva glasna „DAAAA“. No, dočekalo me dvostruko „Ne“. Nekako ih, ipak, izvukosmo van.

A kad tamo…

Oh, koliko stresa može donijeti jedna obična šetnja po kvartu.

Naš tata (nazovimo ga za ove potrebe tim univerzalnim imenom) je oduvijek pomalo bakteriofobičan. Ne jako, stvarno ne, ali primjetno (a on bi rekao „realno“). E, pa kad takvom razmišljanju dodate svjetsku pandemiju virusa koji ubija… Sve jasno.

Naravno da će klinci tu i tamo posegnuti rukom ka licu – pa i meni dođe! Naravno da će ih, ako im kažete „nemoj se češati po licu!“, sve početi svrbjeti – i mene svrbi! E, a onda kad u kombinaciji s tatom bakteriofobom imate u jedno dijete koje zbog svog karaktera kao da na svojim plećima nosi teret svijeta (pa ga cijela ova priča jako opterećuje) i drugo dijete koje se nikad nije riješilo one bejbi oralne faze (dudu smo tek nedavno, s tri i pol, bacili, a tu i tamo poliže na primjer staklo u busu)… Jasno je – dobijete…

…čisti, koncentrirani stres.

Bili smo u nekoliko šetnji i skoro sve su završile molbama da se ide doma. Ili čak plačem. Istina, tješi me pomalo to što čujem da nismo jedini, da klinci stvarno plaču kad ih se povede van, da nismo baš najluđa obitelj na svijetu. Ali ne tješi me to što mojoj djeci obična šetnja kvartom predstavlja toliki stres. Ne tješi me to što me moja klinceza kad smo se vratili doma ozbiljna pitala „Jel sad imam koronavirus?“. Ne tješi me to što ne znam koliko će još ovo trajati. Što nitko ne zna. Ne tješi me to što ne mogu s klincima uživati u proljeću.

Apsolutno jedino što mi preostaje (osim da ih cijele umotam u onu prozirnu foliju i samo odmotam kad dođemo doma) jest nadati se da će ovo ludilo ipak uskoro proći. Uskoro po mojim ili svjetskim standardima teško je reći, ali neka ostane to za psihu terapeutsko „uskoro“. I preostaje mi nada da je irealan moj strah da će ovakve situacije našim klincima jednom biti – normalne.

Do tog „uskoro“ imam opako dobar plan! Pokazat ću srednji prst virusu (nemojte reći mojim klincima, molila bih) i dati sve od sebe da nam u cijelom ovom suludom vremenu to #ostanidoma postane #ostaniprisebi i pomalo #ostaninasmijan, da ga gledamo s druge strane kao #ostanisasvojima. Mislim, pa kad ćemo opet imati priliku toliko biti doma i toliko se družiti s klincima, toliko ih puta u danu zagrliti, toliko kućnih radionica odraditi, toliko kolača ispeći, toliko tijesta izmijesiti… Dobro, i toliko kuhati, i toliko suđa oprati, ali #ostanipozitivan. Osim na koronu.

Tekst i foto: Mama Nataša

Objava (Ne) želim ići vaaaan! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

I onda takvu divlju zvijer (šala, dobro?) spremite u 50, 60 kvadrata, 24 sata na dan. I to nikom ne pada lako. Vama nedostaje (koliko god ste mislili da neće) odlazak na posao, malo dnevne slobode, pilates. Klincima nedostaje – divljanje. O, kako im nedostaje!

Jezik za zube

U redovnim, mirnodopskim, okolnostima kod nas se često ponavlja rečenica „Nemoj lupat’ susjedima!“ i razne varijacije s istom porukom. Radnim danom obično smo doma neka četiri budna sata popodne. Sad je ta brojka najmanje trostruka, a bez redovne aktivnosti na otvorenom učestalost opominjućih rečenica je postala suluda.

Da, znam, naši susjedi nisu baš potpuno blagonakloni prema tom našem javljanju odozgo, ali izvanredno stanje zahtijeva izvanredne mjere i – veću solidarnost. Morali smo najprije našem tati objasniti da ćemo morati itekako prorijediti upozorenja da će nam „susjedi doći gore“ (u ovim okolnostima mogu gotovo sa stopostotnom sigurnošću reći da neće) i ograničiti ih na samo krizna stanja (namjerno skakanje i nabijanje petama).

Naravno da nije u redu neprestano lupati, naravno da nije ugodno cijele dane slušati lupanje nad glavom, naravno da je lijepo biti pristojan. S druge strane – naravno da je ljepše skakati po parkovima, naravno da je veća fora pod nogama osjetiti trampolin, naravno da je trava ugodnija za trčanje. Ali ovih dana sve to moramo privremeno zaboraviti.

Razumijmo ih…

Ovih dana lupamo susjedima po glavama, ovih dana penjemo se na kuhinjske elemente, ovih dana skačemo po krevetima (oprosti, tata!). Ovih dana imamo pravo na maaalo više ekrana, ovih dana u igri je maaalo više tableta (elektroničkih naprava, op.a.), ovih dana smijemo pošarati koji stol ili komadić zida.

Granice dozvoljenog na neko su vrijeme pomaknute malo dalje i malo više. Pa ni vi inače ne provedete toliko vremena slušajući vijesti, zar ne? Ni vi inače ne popijete toliko kave u danu? Svi trebamo neki ispušni ventil kroz koji će iscuriti barem dio našeg stresa. Mi smo čak uveli boksanje jastuka jednom dnevno – znate, u onom trenutku kad bude svima svega dosta. Isprobajte, nećete požaliti. I imajte razumijevanja za njih!

Oprostite, tate, zbog kreveta. Oprostite, mame, zbog zidova. Oprostite, susjedi na katovima ispod, zbog galopiranja nad glavama. Kamo sreće da nas ne čujete jer trčimo po nekom parku…

 Tekst i foto: Mama Nataša

Objava Dragi susjedi na katovima ispod – oprostite! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Kad su me napokon pustili kratko na dvorište, sjećam se da sam silno patila jer curku s kata iznad nas roditelji još uvijek nisu pustili. I sjećam se da sam bila ljuta na svoje roditelje što me ne puste van.

Ne sjećam se koliko je to trajalo, ali radilo se o danima. Pred nama su, po svemu sudeći u najboljem slučaju, tjedni. Tjedni. Trudim se nekako zamisliti kako bi to moglo izgledati. A onda se u mislima pucnem po prstima i kažem „Ne to raditi!“.

Tko to može shvatiti?

Te 1986. godine nisam pojma imala što se u biti događa. Ovih 30-ak godina više me nije učinilo ništa pametnijom po tom pitanju, pa mi se i danas čini da ne mogu pojmiti sve ovo što se sad događa. Znate zašto? Zato što ovakve situacije nisu nešto što ljudski mozak može lako shvatiti. Ili uopće. Jer ovo nisu normalne, ljudske situacije.

Kad si zatvoren u svom domu, ne možeš u park, ne možeš se poigrati s prijateljem, ne možeš izaći van na prvi snijeg… Na koga ćeš se prvo naljutiti? Na onog tko ti je najbliže. Moram to neprestano imati na umu: klinci zabranu gledaju kroz nas. I zato se ljute na nas. Kad nas ne slušaju, kad bjesne, kad vrište i prkose, kad plaču bez razloga – ne žele vama uništiti dan. Samo im je teško, jako teško.

Van pameti

Naravno da povremeno poludim. Svi ćemo povremeno ludjeti. Ali u takvim situacijama dječjeg bijesa prema nama samo je jedan pravi lijek – zagrljaj. Isto vrijedi i za bratsko-sestrinske svađe. Ja sam ih, iskreno, već počela u velikom postotku ignorirati. Neke „moderiram“, neke preusmjerim, a neke ignoriram. Moraju i oni naučiti puno toga ovih dana…

Mi smo i inače glasna obitelj. Jaaako glasna. Ovih smo dana suludo glasni. Borbe oko dozvole za penjanje na gornji krevet ili ulazak u šator postale su s vremena na vrijeme potpuno sulude. Ali igra u koju se zajedno uvuku i potraje dugo, ulijeva mi nevjerojatan mir i daje snagu za ona druga, teško prebrodiva razdoblja.

Zagrljaj je jedini lijek

Kratko i jasno? U vremenu koje je pred nama svi ćemo pucati po šavovima. Svi ćemo se voljeti. Svi ćemo se mrziti. Svi ćemo se grliti. Svi ćemo poželjeti pobjeći daleko od svega. Svi ćemo poželjeti zauvijek ostati na okupu. Svi ćemo biti najbolji roditelji na svijetu. Svi ćemo biti najgori roditelji na svijetu. Svi ćemo se optuživati. Svi ćemo uvažavati sve i svašta. Svi ćemo dopuštati više nego ikad. Svi ćemo zabranjivati jako puno. Svi ćemo se smijati i svi ćemo plakati.

I znate što? Sve je to ljudski. To moramo imati neprestano na umu. Roditelji se sad osjećaju kao da su na posebno teškom testu u svem ovom ludilu. Ali znate što? I klinci se osjećaju jednako. A njima je još manje toga jasno. Opraštajte im najviše dosad, imajte za njih više razumijevanja nego ikad i volite ih više od onog što ste mislili da je najviše.

Tekst i foto: Mama Nataša

Objava Ljutit će se na vas, mrzit će vas, vikati i plakati… i to je OK pojavila se prvi puta na pitajmamu.