Vaše priče

Priča s porođaja: Nina i Viktor vrijede svake sekunde bolova

Pitajmamu Nina i Viktor
317pogleda

Doktor mi je rekao: „Ako želite sačuvati trudnoću, jedino što smijete jest ići na wc“, i tako sam puna tri i pol mjeseca ležala. Svoju priču s porođaja s nama je podijelila mama Simona Topalušić Vnučec

Foto: privatni album

 

Bila sam jako mlada kada sam prvi put ostala trudna i unatoč pričama kojih sam se naslušala, nije me bilo strah ni porođaja ni same trudnoće sve do trenutka kada sam u 16. tjednu trudnoće ugledala – krv. U tom su mi trenutku glavom proletjele najcrnje misli i obuzela me panika da ću izgubiti bebu.

No, pribrala sam se i nazvala supruga da me odvede u bolnicu. Onamo sam došla oduzeta od straha. Doktori su me pregledali i rekli da mi je puknuo hematom. Na sreću, bio je na samom ušću maternice, pa je beba bila izvan opasnosti, no ja sam morala strogo mirovati. Djetetov spol još nisam znala, ali sam osjećala da je curica. Ležeći u sobi na promatranju, gledala sam televiziju, a na njoj je bila serija „Ne daj se, Nina“ i u tom sam trenutku pomislila baš to: ne daj se, Nina i odlučila to maleno biće nazvati Nina.

Pitajmamu Nina Viktor slika 1

Iz bolnice su me otpustili nakon pet dana uz napomenu da moram strogo mirovati. Doktor mi je rekao: „Ako želite sačuvati trudnoću, jedino što smijete jest ići na wc“, i tako sam puna tri i pol mjeseca ležala. Ležeći sam i pila i jela jer nisam smjela ni sjediti, a svaki put kad bih rekla da ne mogu više, sjetila bih se doktorovih riječi i nastavila ležati.

Konačno je u 8. mjesecu trudnoće opasnost za život moje bebe nestala. Doznala sam i da nosim curicu, i samo sam čekala kada ću ugledati to malo biće.

 

Gužva u bolnici

Deset dana prije termina porođaja, usred noći, probudili su me lagani trudovi. Nastavila sam spavati, no nakon nekoliko sati sve me jače boljelo, uz sve manje stanke. Iako mi vodenjak nije puknuo, shvatila sam da ću uskoro roditi. Ustala sam iz kreveta, otuširala se, skuhala kavu te otišla po svekrvu kat ispod. Kad sam joj rekla da ću roditi, mislila je da se šalim i rekla mi da uopće ne izgledam tako.

Ipak je shvatila da se ne šalim, pa smo krenule u bolnicu. Imala sam redovite i pravilne trudove. Kako sam zaprimljena taman kad je bila smjena osoblja, a i velika gužva, većinu sam vremena u rađaonici bila prepuštena sama sebi. Nitko me nije došao pogledati, što je jako frustrirajuće, pogotovo kada se radi o prvom porođaju. Ništa ne znaš, a i ono što znaš ne vrijedi ti puno jer si ne možeš pomoći. Nakon tri sata bolovi su bili nepodnošljivi, a došla je konačno i doktorica. Pitala sam ju koliko će to još trajati, a ona mi je bez pregleda odgovorila – bar još tri sata.

 

Zakašnjela epiduralna

Pokušala sam si predočiti još tri sata ovoga – nemoguće, ne mogu to izdržati. Rekla sam doktorici: „Dajte mi injekciju, i u mozak ako hoćete, samo mi dajte nešto da ne boli toliko! Želim epiduralnu!“ vikala sam. Doktorica je, i dalje bez pregleda, pristala. Anesteziologinji je zabosti iglu u kičmu bilo gotovo nemoguće, s obzirom na to da su trudovi bili toliko učestali, ali uspjela je. No, to je bio veliki propust – nisam smjela dobiti epiduralnu jer sam bila previše otvorena, a bolovi su bili oni zadnji trudovi. No ja to tada nisam znala.

Odmor je trajao punih 10 minuta, a onda je uslijedio pritisak na guzu, što je znak da se mora tiskati. Tada to nisam znala, pa sam trpjela pritisak koliko sam mogla, a nisam smjela, no nikoga nije bilo u blizini ni da me pregleda, a kamoli da mi kaže da bih morala tiskati. Kada više nisam mogla trpjeti pritisak, jednostavno sam počela tiskati i shvatila da beba ide van.

U taj čas naišla je doktorica koja se sva zbunila, a budući da je znala da sam prije 20 minuta primila epiduralnu, rekla mi je da ne tiskam jer još nije vrijeme, a nije me ni jedanput pregledala!!! Pogledala sam ju ljutito i rekla da beba ide van. Kada me otkrila i konačno pogledala, imala je što vidjeti – bebina je glavica izlazila. U tom su se trenutku svi sletjeli oko mene i za pet minuta Nina je ugledala svjetlo dana.

Danas, nakon iskustva prvog porođaja, te nakon drugoga, znam ‒ kada se beba spušta u porođajni kanal i slijedi pritisak, to je znak da se mora tiskati i da beba izlazi. Na sreću, moja se Nina nije dala i, premda s dva manja hematoma (koja su nastala zbog mojeg sprječavanja tiskanja), na svijet je došla teška 3290 grama i dugačka 48 cm. Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati svoju sreću kada sam ju ugledala.

 

Sedam godina kasnije

Sedam godina nakon što se rodila Nina ostajem ponovo trudna. Odmah sam znala da će biti dečko (ne izmišljam, premda izgleda tako). Preventivno dobivam hormonalnu terapiju da se ne bi ponovila situacija kao s Ninom. Ovaj put trudnoća je protekla školski, beba je napredovala, a trbuh je postajao sve veći i veći, kao da nosim blizance.

Kako je maleni do 8. mjeseca trudnoće težio preko tri kilograma, tako mi je pritiskao živac koji bi mi se ukliještio na svaki njegov pokret, pa ne bih mogla hodati ni stajati ni ležati. Doslovno bih jaukala od boli i svi bi poskakali u panici oko mene, a ja sama nisam mogla predvidjeti kada će mi se išijalgijski živac ponovo ukliještiti. J

edva sam dočekala da prođe tih mjesec dana i molila se da porođaj bude prije termina jer su ti bolovi bili neizdrživi i već jako iritantni. Na dan termina porođaja, odnosno tu noć, uhvatili su me trudovi, i nakon dva sata laganih trudova primijetila sam na gaćicama sukrvicu i vodu te odmah pretpostavila da je zabava počela. Probudila sam supruga i rekla mu da me vozi u bolnicu. Otuširala sam se, uzela stvari, a za to vrijeme trudovi su postajali sve jači.

Pitajmamu Nina i Viktor slika 2

 

Ovaj put bez lijekova

Kada smo stigli u bolnicu, pregledali su me i prikopčali na CTG te pripremili za rađaonicu jer sam bila otvorena pet prstiju. Ležala sam i rekla samoj sebi da me ne znam kako boli, ne želim ništa protiv bolova. Vrijeme je prolazilo i samu sam sebe bodrila: još malo, možeš ti to! I tako je vrijeme prolazilo. Tu noć u bolnici nije bila gužva i svako malo netko je došao u sobu i pregledao me. Ja sam i dalje bila uporna u tome da nikakve lijekove ne želim uzimati, i moram reći da sam sama sebi, a i osoblju bolnice, ispala vrlo hrabra.

Tri sata prošlo je od kada su me zaprimili u rađaonicu i mališa se počeo spuštati u porođajni kanal. Zazvala sam sestru da me pogleda, a ona je pozvala doktora i babicu. Svi smo se troje borili da malecki ugleda svjetlo dana. Sam izgon trajao je punih 10 minuta i nisam mogla vjerovati kako sam to mogla izdržati bez ikakvih medikamenata. Babica je rekla: „Opa, mama, rodili ste jednog pravo velikog dečka“ i stavila mi ga na prsa. Obuzela me takva neopisiva ljubav prema tom malenom biću da bih bila spremna preživjeti ponovo sve samo da ga mogu držati na rukama.

Viktor je težio 3850 grama i bio je dugačak 51 centimetar. Stvarno velika beba, u usporedbi s Ninom mali golijat jer tu je težinu i dužinu Nina imala s mjesec i pol dana.

Tako sam bila nestrpljiva da ga moja curica upozna, da vidim njezinu reakciju i pogled kad ga vidi i uzme u ruke jer sam znala da to neću nikada zaboraviti. I stvarno, vjerujte, svi bolovi koje sam pretrpjela vrijede tih osjećaja kada promatraš kako se rađa ljubav između sestre i brata. Neprocjenjivo.

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!