Četiri dame na naslovnici Mame&Bebe! Ovo nam je prva takva naslovnica! Osjeća li se tata pomalo ugroženo okružen ovakvim ljepoticama ili jednostavno uživa?
Sigurna sam da uživa. Koji muškarac ne bi? Apsolutno smo lude za njim i ništa nam za njega nije teško učiniti. No upravo zato što smo njegove princeze, nema toga što on ne bi napravio za nas ‒ kad god, što god. Ne postoji, i to obožavam kod njega. On je moj najveći dar od Boga.
Prošlo je podosta godina otkako ste Vi i Vaša najstarija kći, danas osmogodišnja Kiara, gostovali u našem časopisu. Čini li Vam se to stoljećima daleko ili se još živo sjećate tih dana?
Čini mi se kao da je bilo jučer, no kad se sjetim što smo sve prošle od tada do danas, čini se kao da je prošlo stoljeće. No to je život, ali ja pamtim apsolutno sve. I one dobre i loše dane, jer me dobri svakodnevno podsjećaju na to da moram biti zahvalna Bogu na svemu što imam, a loši su tu da mi ukažu na činjenicu da ja mogu sve. Što god se dogodilo, ja ću biti jača od svega ‒ i uvijek izaći kao pobjednik. Za svoju djecu i svoju obitelj.
Danas su tu još i dvogodišnja Marla i jednogodišnja Mika. Koliko ste se od tada promijenili, kao majka i kao osoba? Što biste sada rekli svojoj tadašnjoj sebi?
Rekla bih joj: „Ne brini se, Bog sve vidi i vratit će ti… Doći će tvojih pet minuta.“ I došlo je. Mislim da me kao osobu najviše promijenio trenutak kad sam upoznala Antu, odnosno odluka za zajednički život s njim. Da se razumijemo, ja sam i do tada bila sretna, Kiara i ja smo činile jednu malu, savršenu obitelj, no Ante mi je dao nešto što sam sanjala i trebala cijeli svoj život. Dao mi je bolju mene, moje bolje i ljepše sutra, sigurnost i hrabrost za život, samopouzdanje koje se polako gubilo i ono najvažnije od svega: dao mi je obitelj. Bit svega.
Što se tiče djevojčica sada, sigurno ne biste mijenjali baš ništa, ali jeste li ikada u trudnoći, na primjer, pomislili da biste htjeli imati i sina?
U principu mi je bilo svejedno, no u trećoj smo trudnoći oboje željeli sina. Nakon dvije djevojčice, činilo se idealnim da dobijemo Grgu. U 12. tjednu trudnoće nalazi baš nisu bili idealni, pa smo radili Harmony test i krv slali u Ameriku kako bismo se uvjerili da je s bebom sve u redu. Kad su stigli nalazi, jasno je pisalo da nosim zdravu djevojčicu. Možda bih u nekim drugim okolnostima bila malo razočarana, no meni je u tom trenutku bilo jedino važno da je dijete zdravo. Ali da, željeli smo dečka, no nakon nekog vremena shvatila sam da je ovo idealno, pogotovo za Marlu, koja je samo godinu i jedan mjesec starija od Mike. Danas svaki dan zahvalim Bogu što su sve tri djevojčice.
Kako je to biti majka triju djevojčica? Obično pomislimo da je s njima lakše nego s dečkima, ali i djevojčice itekako znaju izluditi roditelje, na svoj način. Je li u kući nekad i mirno ili je uvijek veselo i glasno?
Kod nas je divno! Možda negdje postoje djevojčice s kojima nije lako, no kod nas to nije slučaj. Mi imamo tri anđela koja se nikada nisu budila po noći; Marla se u cijelom svom životu nije probudila ni pet puta. Mika, s obzirom na to da je nešto ranije rođena, budila se malo više, ali samo da bi pojela i odmah bi dalje zaspala. Prema tome, nama su neprospavane noći nepoznanica i na tome smo jako zahvalni. Općenito su dobre, jako.
Je li teško pravedno i ispravno dijeliti ljubav između njih triju, tako da svaka „dobije“ jednako, da svaka dobije dovoljno pažnje i trenutaka s mamom? Različite su dobi, pa imaju različite potrebe…
Nije lako. Zaista. U svakom trenutku balansiram: ako ljubim i grlim Marlu, trećim okom u stvari gledam Kiaru da se slučajno ne dogodi da se osjeti zapostavljenom. Uvijek balansiram, uvijek se dajem 120 posto i uvijek pokušavam da me sve imaju jednako. Budući da je Kiara najstarija i u osjetljivoj dobi kada joj puno toga moram reći i objasniti, s vremena na vrijeme odemo nas dvije same u šetnju, šoping, kino. To je vrijeme samo za nas dvije, i uživamo u tome i jedna i druga. A i treba nam. Dugo smo nas dvije bile same pa ne želim da se osjeća zakinuta za bilo što. I dalje me ima i želim da zna da sam tu, uvijek.
Tko je najglasniji, a tko najtiši? Tko nikad ne miruje? Kakve su svaka za sebe?
Kiara je dijete posebne energije, i to su primijetili svi naši prijatelji, energije u smislu dobroćudnosti, mirnoće, pristojnosti i odnosa s ljudima. Ona je dijete za poželjeti, apsolutni zen, no sad je krenula u školu, pa sa školom kreću i fore i rani pubertet. To nam je još uvijek smiješno, no ne znam koliko će nam dugo biti smiješno. Marla je pak sestra blizanka Denisa vragolana, mali bandit, ispala je vragu iz torbe. Ona nema mira pet minuta, ali opet je vrlo dobra i sve se s njom može dogovoriti. Najvažnije joj je da je sita, a može pojest kao Ante i ja zajedno: jede kulen, slane srdele, dagnje… baš sve što vidi ‒ i sve voli. Nevjerojatna je. Mika je pak najbolje dijete koje sam u životu vidjela ili o djetetu čula, moj mali krhki, nježni anđeo… Igra se sama sa sobom, nikada, ali nikada, ne plače, spava k'o top i dobra je kao kruh. Jako je nježna i osjetljiva, i na nju sam posebno osjetljiva. Ima godinu dana, a mi je još nikada nismo ostavili kod bake ili djeda. Jednostavno nju ne damo. (smijeh) Sve u svemu, sad će me mrziti sve mame i tate, ali to je tako. Blagoslovljena sam s tako divnom djecom.
Svaka trudnoća i porođaj različiti su od bilo kojeg drugog. No različito je i ono što se događa kad stignete kući s bebicom. Prvi je put, vjerojatno, bilo najteže. Jeste li se s Mikom osjećali već potpuno opušteno i u svemu sigurno? Kako su izgledali ti prvi dani sva tri puta?
S obzirom na to da sam, kada sam rodila Kiaru, bila samohrana majka, to mi je razdoblje, logično, bilo najteže u životu. Osim činjenice da sam postala mama, dogodila se i „čistka“ mojih prijatelja ‒ i ostalo ih je vrlo malo. Sve mi je bilo novo, sjećam se da sam pripremala kupaonicu za kupanje s četiri toplomjera: jedan za vodu, drugi za zrak, treći pak za ne znam što… i bila sam (kao i svaka mama) opterećena svime i prezabrinuta oko svega. No ipak sam se trudila pristupiti cool i bez neke nervoze. Kad sam došla kući, moji su se roditelji pobrinuli da se ne osjećam „sama“. Bio je Badnjak, vani su padale najveće pahulje snijega, a ja sam plakala kao kišna godina. Ušla sam u stan u kaputu, držeći svoju malenu djevojčicu, suze su se slijevale niz obraze i ja nisam znala što bih prvo napravila. Ne znam što bih da nije bilo mojih roditelja, koji su zaista dali sve od sebe da ne osjećam tu neku prazninu koja je neminovno bila tu. Okitili su kuću, skuhali ručak, svirale su božićne pjesme… i u stvari je bilo predivno. Nikada im to neću zaboraviti. Kao ni svu podršku kroz Kiarino djetinjstvo i neopisivu količinu ljubavi koju su joj dali.
Nadalje, svaka iduća trudnoća bila je fizički teža, no psihički neusporedivo lakša. Za to je zaslužan Ante. Usudila bih se reći da su bile lagane, kao i porođaji koji su mi u stvari najlakše stvari koje sam ikad napravila. Naravno, već je i dojenje i kupanje i sve drugo s drugim djetetom bilo jako lagano i opušteno, a s trećim – to je pak smiješno. Znali smo se zezati da će se Mika sama okupati. (smijeh) To je već rutina i prebacujem ju po kadi k'o lutku. Da me tko vidi, rekao bi: „Vidi ovu, pa kaj to radi s djetetom?!“ Ali to je tako. Praksa.
Druga i treća trudnoća došle su u vrlo kratkom vremenu. Jeste li tako planirali ili Vas je zateklo? Kako se Vaše tijelo nosilo s dvjema trudnoćama u tako kratkom vremenu? Je li to ostavilo na Vama neki trag za koji biste radije da ga nema?
Je. Upravo ovih dana idem u bolnicu Sv. Katarina na magnetsku rezonanciju kralježnice. Ti su bolovi postali neizdrživi, stalno nosim djecu i prevelik je to teret za moja leđa. Ne vježbam redovito jer zbog svih obveza, što obiteljskih, što poslovnih, nisam u mogućnosti. Zadnje dvije trudnoće bile su mi jako teške. Patila sam od užasnih bolova u zdjelici i leđima, a u nogama sam imala takve grčeve da sam jedva hodala. Ni goleme količine magnezija nisu mi pomogle. U tom me razdoblju spasila voda bogata magnezijem. Pročitala sam da je idealna u trudnoći i počela sam piti po litru na dan i grčevi su prestali. Pred kraj je bilo teško kao i svakoj trudnici, ali barem nije bilo grčeva zbog kojih inače nisam ni spavala.
Kada je Marla imala tri mjeseca, rekla sam Anti: “Ili sad, ili nikad, ja ne mogu više imati velike pauze između trudnoća. Ajmo dok sam još u tom modu.” I nevjerojatno, ali ostala sam trudna odmah. Sve druge promjene na tijelu u stvari ne postoje, što je super. Danas sam jako zadovoljna svojom linijom i tih nekih 60 kilograma. Volim svoje obline i nimalo mi ne smetaju.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe. (prosinac 2015.)
