Nikad nisam bila neki ludo neustrašiv tip, ali za neke tadašnje pojmove u djetinjstvu sam bila luckasta djevojčica sklona vragolijama. No otkad sam postala majka pretvorila sam se u paranoičnu čudakinju kojoj, kad je u pitanju njezina mezimica, 24 sata dnevno kroz glavu prolaze strahovi. Kad joj nestanu papuče svi pomisle da su se zavukle pod krevet, ja pomislim da su ukradene; kad neki blesavi čovjek prolazi našom ulicom, danima motrim da vidim smijem li kćer pustiti da otrči prije mene do auta, ili je stavim spavati u svoj krevet da je slučajno budala ne napadne preko noći (iako živimo u potkrovlju); kad maše olovkom igrajući se viteza, zamišljam što joj sve ta olovka može probiti… Zaustavila sam se prije nekoliko dana shvativši da sam od straha pojela kožicu na prstima i da sam razmišljajući o eventualnim opasnostima prestala misliti na sebe. O čemu govorim? Pogledajte sami…
Ona stara ja uradila je…
Prije nekog vremena promatrala sam svoje djetešce. Ona se uopće ne boji skakati s kreveta na parket jer u njenoj maloj, ludoj glavi parket je more i ona skače sa stijene. Nedostaje joj ljeto, kaže. Slažem se s njom, klimam glavom i pomišljam „Bože, što ako poželi skočiti na glavu u svoje drveno more“ i mičem je s kreveta. Dijete gleda u mene, vidim joj upitnik u očima. „Zato mama?“, upita me slatkim glasićem, a ja joj odgovaram: „Jer se možeš ozlijediti“ i posramim se. Tom rečenicom ubila sam njezinu maštu… Nije kanila skakati na glavu, u svojoj glavici stvorila je more i brčkala se u njemu. Bila je pažljiva, no svejedno sam je zaustavila. Možda bi bilo bolje da sam je pustila da se malo i zvekne pa da nauči? Bila sam pokraj nje, priskočila bih u pomoć… Ali nisam znala drugačije –uništila sam joj igru, da bih ja bila smirena. Mislim, znam da ih ne treba pustiti da skaču s ormara, ali trebamo li ih zaustavljati u svemu što smatramo opasnim? Mogu li djeca procijeniti što je opasno, što nije? Ne znam, ali taj dan za nju sam bila mama koja ubija igru. I bila sam, imala je pravo.
Situacija br. 2: Dobra joj je fora penjati se gore-dolje po stepenicama. Meni se ta fora uopće ne sviđa. Zašto? Na kraju stepenica je kutak s prozorima kroz koje se vidi da živimo na trećem katu. Moje dijete ima već toliko godina da zna reći da se boji visine i zbilja, kad je negdje na povišenom, ona se počne grčiti i okretati glavu na drugu stranu. Ali ne! Ja i dalje vjerujem da će biti toliko znatiželjna, da će doći do tih prozora, uložiti sav svoj trud da ih otvori i nagnuti se pa ispasti van. Što radim? Uvedem je u stan da se ne igra na stepenicama i zakočim dijete u normalnom razvoju. Jer djeca svakodnevno idu gore-dolje stepenicama… Glupo je, ali je gušt! Valjda.
Dan kad sam odlučila uvesti promjene!
Dok sam joj dozvolila da kuha ručak od papirića koje je sama izrezuckala, trebali su mjeseci moljakanja. Škare u rukama moje jedinice? Nema govora! Iako je željela baby škarice zaobljenih vrhova, iako je oprezna i sama govori kako se može upiknuti ako ne bude pazila, ja joj to nisam dozvoljavala. Bez ijednog objašnjenja govorila sam joj da nađe drugu zanimaciju, sve dok joj prije tri dana nisam dala papir, škarice i posudicu da kuha ručak. S neopisivom radošću zabavljala se puna dva sata. Nije se ozlijedila. Dozvolila sam joj da se igra i opravdala je moje povjerenje. Shvatila sam da sam prije bila, s pravom ću reći, jako glupa i nedokazna! Nakon tog dana moja kći više ne čezne za bedastim škarama, jer je taj jedan dan izrezala toliko papira koliko bi izrezala u puna dva mjeseca. Njoj se dogodio važan trenutak u životu, meni još važniji. Shvatila sam da je ne mogu od svega sačuvati. Od nekih stvari čuvat će se sama.
Situacija br. 2
Ovoga ljeta baka i djed odveli su je na more. Nisu je odveli jer sam im to dozvolila, odveli su je jer sam morala raditi i više je nije imao tko pripaziti, podići iz vrtića… Pustila sam je jer nisam imala izbora, i svi su toga bili svjesni. Njima je to bilo jako smiješno jer su znali da sam paranoik. Meni je odvajanje bilo traumatično. Imala sam svoju viziju njezine patnje, osjećala njezinu čežnju za roditeljima i plakala sam k´o kišna godina. Prvih mjesec dana, dok se moja djevojčica kupala i igrala ja sam veći dio vremena grizla nokte i zivkala. Žderala sam se svakodnevno i jednoga dana, uz pomoć prizemljenog supruga (Bog ga blagoslovil´), zastala sam i zapitala se „Jesi li ti potpuno poludjela?“. Shvatila sam da jesam, luda sam k´o šiba, a to sam potvrdila prvim odlaskom na more kad me moja djevojčica skoro pa nije ni pogledala. Naučila je plivati bez pufica, po cijele dane skakala je u trampolinu, ljuljala se, kuhala, gledala crtiće i disala… Daleko od mene disala je punim plućima. Nakon toga shvatila sam da je djetetu dobro i da će ljeto brzo proći te sam maksimalno sa suprugom iskoristila ljeto u gradu. Kad se vratila s mora bila je tužna i željela je natrag pa smo je poslali drugom djedu i baki na još sedam dana. Mala dosada imala je provod života! Tri i pol mjeseca bila je okružena vedrinom, srećom, igrom, ljubavlju. Nije plakala za roditeljima, nismo plakali za njom. Istina, pred sam kraj ljeta osjećala sam prazninu i jedva sam čekala da se vrati i da se vratimo našim obvezama i rutini. Ali sam uživala znajući da ona uživa. No kao što sam ranije rekla, bila sam natjerana da se opustim. Da sam sama odlučivala, dijete bi bilo sputano i svezano uz majku. Ovako sam je pustila da uživa, a ja sam odrasla i sazrela kao roditelj.
S prvim danima jeseni malecka se vratila doma, a ja sam je odlučila pustiti. Odlučila sam se opustiti. Kćer smo preselili u njezinu sobu i njezin krevet, vratili smo je u vrtić i počeli s osamostaljivanjem majke. U strahu da ću od nje napraviti nesamostalnog jadnika i da ću postati poput jednog, kod kojeg mi je ta strahom pogonjena želja za kontrolom oduvijek smetala, počela sam razgovarati sama sa sobom. Paranoje i strahovi i dalje me muče, no zahvaljujući mojoj ljubimici – koja pokazuje koliko je spretna i pametna – lakše mi je živjeti. A napokon i neopterećeno dišem. Hvala joj.
