Postojanje oca u djetetovu životu važno je, primjerice, koliko i otkriće vatre za čovječanstvo. Iako mnogi misle suprotno, nijedno dijete ne bi trebalo niti smjelo živjeti bez očinske figure u svom životu.
U redu, u današnje vrijeme postoje i zajednice u kojima tate ne postoje, no svejedno, jedna strana partnerskoga para u ulozi je obiteljskog oslonca.
Naime, tradicionalno, očevi su – ili bi trebali biti – zaštitnici svake obitelji. Svojoj djeci, osim zaštite, trebaju pružati podršku i stvarati osjećaj odgovornosti. Djeca, bilo da su kćeri ili sinovi, u svojeg se oca ugledaju i ponavljaju obrasce njegova ponašanja. Upravo zbog toga svaki bi otac na planetu, prije nego što donese životne odluke ili reagira burno ili ishitreno, trebao pomisliti kakav će učinak ostaviti na svoje potomke.
Odnos između tate i kćeri, ali i sina i njegova uzora, poznati su od pamtivijeka. Tatina će mezimica u očevu krilu potražiti utjehu, nasljednik će mu doći po savjet.
Tate su zato ne samo jako bitni za razvoj djetetove emocionalne inteligencije nego su i odgovorni i za eventualno problematično ponašanje svojeg mališana.
Naime, odnos između oca i djeteta izravno je povezan s djetetovom društvenom stabilnosti, njegovim postignućima u školi, pa na koncu i s kvalitetom braka koji će sklopiti kao odrasla osoba. Očevo će ponašanje oni dalje prenositi na svoju djecu i tome ciklusu neće biti kraja.
Očev utjecaj na dijete ostvarit će se neovisno o tome je li njegov otac biološki ili nije. Naime, često će novi suprug djetetove majke, u narodu znan kao očuh, ostvariti bolji odnos s mališanima nego njihov biološki otac.
Dakle, u ovom je odnosu najvažnije da se ostvari poštovanje i razumijevanje, da se odnos zasniva na iskrenom razgovoru, na stalnom educiranju i ljubavi. Dijete koje prima bezrezervnu očevu ljubav izrast će u stabilnu i staloženu osobu punu razumijevanja, pažnje i empatije.
