Tata

Saša Ceci: Znanost može biti zabavna!

Posebno nam je zadovoljstvo ugostiti jednog uglednog i modernog, rekli bismo cool znanstvenika, a uz to i oca dvoje djece. Vaši su klinci već veliki, doživljavaju li Vas oni otprilike tako – kao važnog, ali i cool?

Sumnjam da roditelji baš mogu biti cool svojoj djeci. Najbolje čemu se mogu nadati je da neće biti un-cool. Možda pomaže da ih ne sramotimo pred njihovim prijateljima i suzdržimo se od (nama) duhovitih komentara. Doduše znam za jednu iznimku. Jedan naš akademik, vrhunski znanstvenik i meni vrlo draga osoba, rekao mi je da je on svojim klincima cool jer je u srednjoj bio na školskom izletu s Kristom Novoselicem. Da, onim. S njim je tamo pjevao (i radio što se već radi na srednjoškolskim izletima) što mu je zacementiralo status cool tate. Mi ostali smrtnici nismo te sreće. Doduše, nisam razgovarao s njegovim klincima o tome jer želim i dalje vjerovati da je to moguće.

Predstavite nam svoje klince!

Daniel je upravo navršio 14 godina i ide u osmi razred, a Natalia će uskoro imati deset i ide u četvrti. Po karakteru su vrlo različiti, gotovo od rođenja. Zanimljivo mi je pratiti kako svaki od njih na svoj način promatra svijet, različito tumače iste događaje i donose svoje zaključke i rješenja za probleme. Mislim da je jedina stvar oko koje se potpuno slažu to da su im skoro sve serije i filmovi iz Tatjanina i mog vremena – negledljivi.

Oboje su sad već, možemo reći, veliki. Sad Vam je, pretpostavljamo, najljepše s njima. Ali možete li se prisjetiti nekih razdoblja kad Vam je bilo uistinu teško, kad ste pomislili Samo da odrastu već jednom kad su bili bebe?

Koliko se sjećam, najteža nam je bila konstantna neispavanost. Imali smo osjećaj da se u životu nikad više nećemo naspavati. Možda je jedino teže od toga bilo nositi se s okolinom. F&F (frendovi s djecom & familija) uvijek bi imali neki pametan savjet. Ili dva. Koji bi bili u kontradikciji jedan s drugim. Moram priznati da mi danas malo fali to da ih uspavamo na krilu i onako umotane u dekicu položimo u krevetić. Sad ih samo pred jutro nekad obiđem i pokrijem ako su otkriveni. Znam, dijete se otkrije jer mu je vruće, a onda ga ja pokrivam. Ali ujutro, prije nego što Sunce izađe, bude najhladnije. Pa zato. Valjda.

Kako se slažu brat i sestra? Je li njihov odnos kako odrastaju sve bolji ili se sad u ovoj fazi, kad je tu i pubertet, ipak češće javljaju trzavice?

Slažu se kao… brat i sestra  Tko ima brata ili sestru, zna. Tko nema, teško je to opisati. Ipak, mislim da stvari polako idu nabolje.

Nije rijetkost čuti da se za odgoj kaže: „Ma nije to znanost.“ Možda nije sasvim usporedivo, ali iz kuta jednog znanstvenika – je li odgoj uistinu toliko jednostavniji od znanosti? Ili je baš obrnuto?

Sve je znanost. Doduše, nije egzaktna znanost kao fizika ili kemija. Postoje, ipak, neka pravila koja mi se čine razumnima. Prvo, za što god misliš da je u odgoju važno ustrajati, ne forsiraj to kad nemaš vremena. Ili živaca. Ili oboje. I drugo, pokušaj uvijek u razgovoru tretirati djecu kao odrasle osobe. Naravno, ne očekuj da se mogu ponašati odgovorno kao odrasli (kao da se odrasli uvijek ponašaju odgovorno). Ali kad naprave nešto što ne bi trebali, a ti si baš u modu da zaurlaš, udahneš par puta i razmisliš bi li tako urlao na frenda koji je napravio istu stvar: da je slučajno razbio tanjur, vazu ili tvoju omiljenu šalicu za kavu, ili da je ušao s blatnim cipelama u stan… Važno je reći što misliš da nije u redu i kako se osjećaš zbog toga, možda i spomenuti neke posljedice koje ćeš zbog toga otrpjeti, ali susjed dva kućna broja dalje zaista ne treba puni izvještaj o tome.

Kako se Vi i supruga dogovarate oko odgoja – dogovarate li se oko svega? Tko je strog, a tko popustljiv?

Kad je jedan strog u vezi s nečim, onom se drugom čini da je prestrog. I obrnuto. To je valjda normalno. Pokušavamo podržati jedno drugo, ali nekad ne ide, pa onda bude privremeni raspad sistema. A onda smo opet svi dobri, do sljedeće prilike.

Iskorištavaju li klinci tatu za domaće zadaće? Je li tata uvijek spreman pomoći?

Ajoj! Mama je ta koja pomogne najviše, jer tata previše komplicira (i previše posla donosi doma). Tatjana je bila super u školi (za razliku od mene), pa je tu jednu organiziranost i radnu disciplinu prenijela i na klince. Kad oni rade, onda je i meni neugodno prodavati zjake, pa se i ja primim nekog svog posla. Ona je kriva za sve. 

Pokazuju li možda već zanimanje za fiziku? Ili upravo obrnuto?

Ne baš. Oboje zaista nisu loši u matematici (inače, Tatjana je završila matematiku), ali im to nije prevelika ljubav. Daniel puno više voli povijest, zemljopis i biologiju, što je meni baš fora. Naročito zato što su mi povijest i zemljopis bili… ne baš najomiljeniji predmeti (blago rečeno). Natalia pak voli sport i glazbu – što je također nešto što nam nije previše blisko. Ali uz njih polako učimo uživati u tome. Mogu reći da nam je super učiti nove i zanimljive stvari od klinaca.

Koliko Vi utječete na njih, imate li osjećaj da je to pozitivan utjecaj? S druge strane, i oni su, spomenuli ste nam, utjecali na Vas?

Teško mi je govoriti o utjecaju roditelja na djecu. Zasigurno postoji, i mora biti vrlo velik, ali ja zaista ne znam koji je. Nadam se da nije loš. Nikad nismo razgovarali o tome – ni oni sa mnom, a ni ja sa svojim roditeljima o njihovu utjecaju na mene. Ono što mogu reći je da me je roditeljstvo prebacilo iz nekog razmišljanja i brige o mojoj budućnosti u razmišljanje i brigu za budućnost moje djece. I, zapravo, sve druge djece. Mislim da se u tome krije razlog i za dobar dio mojeg javnog djelovanja.

Kako znate da činite pravu stvar, da idete pravim putem u odgoju djece? Ima li trenutaka kad se zapitate jeste li stvarno dobar roditelj?

Stalno se to pitamo, i Tatjana i ja. Nije lako jer su djeca stvarno različita pa zahtijevaju različite pristupe, a pravi se rezultati često vide tek nakon dosta vremena. I nikad ne znamo koliki je u tome bio naš utjecaj. Svima nam je prirodno osjećati da smo za uspjehe zaslužni mi, a za probleme netko drugi. Pokušavamo klince pohvaliti što češće, jer je također normalno stanje da ljude oko sebe prerijetko hvalimo. I ne kudimo ih baš svaki put kad osjetimo da bismo trebali jer je i taj osjećaj varljiv – javlja se prečesto, a nerijetko je izazvan nekim nesporazumom. Nakon što preburno reagiramo, pokušamo to popraviti, ispričamo se uvijek za krivu reakciju, ali i naglasimo što nam je smetalo. Općenito mi se čini da je dobar način, kad naprave nešto što nam smeta, reći im da to što su oni napravili smeta nama. Ukratko, pojasniti im zašto nam smeta i pustiti ih da razmišljaju o tome. Ako ih tjeramo da to što nam se ne sviđa prestanu raditi zato što bi to njima trebalo smetati, naći ćemo se u problemima, jer da im smeta, ne bi to radili. Da bi im to počelo smetati, mi bismo ih morali početi nekako kažnjavati. A takav koncept odgoja mi se nimalo ne sviđa.

Kao znanstvenik i kao kolumnist govorili ste o obveznom cijepljenju i (ne)povezanošću cjepiva s autizmom. Jeste li apsolutni zagovaratelj obveznog cijepljenja? Bi li, prema Vašem mišljenju, uvođenje neobveznog cijepljenja dovelo do drastičnog smanjenja cijepljenih i povratka nekih iskorijenjenih bolesti?

S jedne strane odrasla osoba mora imati pravo izbora, mogućnost da ne primi neku terapiju ili lijek. To je jasno. No s druge strane, ako ta osoba boluje od opasne zarazne bolesti, mi ćemo joj to pravo uskratiti, zar ne? Da znamo da se netko šeta gradom s vrlo zaraznom smrtonosnom bolesti, ne bismo željeli da se nastavi slobodno šetati. Ako ni zbog čega drugog, onda zato da ne zarazi nas i našu djecu. E sad, je li u redu da naše dijete, ako smo ga odlučili ne cijepiti protiv nimalo bezazlenih zaraznih bolesti, ide u vrtić ili školu s djecom koja zbog zdravstvenih problema nisu mogla primiti cjepivo? Je li u redu dovoditi tu djecu u opasnost? I je li u redu dovoditi svoje dijete u opasnost ne cijepivši ga?

Što se tiče opasnosti od cijepljenja, žalosno je koliko se ta stvar prenapuhava. Uopće neću ulaziti u onu tešku glupost o cijepljenju i autizmu, jer cijepljenje ne izaziva autizam. Nuspojave cijepljenja u pravilu su bezazlene i u svakom slučaju značajno manje opasne od nuspojava necijepljenja, odnosno od razvoja bolesti i pratećih komplikacija. Matematika je neumoljiva. Od navodno bezopasnih ospica djeca umiru – jedno na par tisuća zaraženih; bez cijepljenja zaraze se gotovo sva. A koliko ste čuli da je djece umrlo zbog cijepljenja protiv ospica? Tu je onda i, kažu, bezopasna gripa. Samo što stariji ljudi umiru od komplikacija vezanih upravo za gripu. Ali to je normalno, čut ćete od nekih, jer su stariji i moraju od nečega umrijeti. Meni to nije normalno ako su se mogli cijepiti protiv gripe i imati pristojnu šansu da je izbjegnu. Osim za starije, vaši čitatelji vjerojatno dobro znaju da je gripa vrlo opasna za djecu do dvije godine jer može izazvati ozbiljne komplikacije. Pa i one najgore. Meni je strašno o tome i razmišljati. 

Veliki ste zagovaratelj popularizacije znanosti, između ostalog to pokušavate i svojom emisijom „Treći element“ na HTV-u. Koliko je važno znanost učiniti zanimljivom, cool i modernom među mladima? Je li to trenutačno uopće moguće znanstveniku u Hrvatskoj?

Važno je znanost učiniti zanimljivijom, pa i cool, zato što se cijelo naše društvo temelji na znanosti koju sve više ljudi sve teže prati i razumije. Kad nešto ne razumijemo, počnemo se toga bojati, a u strahu je jako teško donositi razumne odluke. Stoga je važno da svi, od malena, što više dolazimo u doticaj sa znanošću. Oni koji nam mogu pomoći u tome svakako su naši znanstvenici. U usporedbi s razvijenim zemljama, naša vlada u znanost ulaže nepristojno malo sredstava, ali to ne umanjuje entuzijazam, volju i trud koji mnogi moji kolege ulažu i u znanstveni rad i u popularizaciju znanosti i promociju znanstvenog načina razmišljanja. Osim znanstvenika, moram spomenuti da u tome veliki obol (stvarno ne znam gdje sam iskopao ovu riječ ) daju i znanstveni entuzijasti, ljudi koji nisu znanstvenici ali vole znanost, i tu ljubav dijele s drugima organizirajući razna znanstvena predavanja, piknike, tribine, izložbe i mnoge druge manifestacije.

Može li znanost biti zabavna klincima? Koliko je za nepopularnost odgovoran školski program u osnovnim i srednjim školama?

Ma naravno da znanost može biti zabavna – svi su to mogli vidjeti i osjetiti na brojnim manifestacijama, od Znanstvenog piknika i Noći istraživača pa do otvorenih dana naših fakulteta i instituta. Nakon Otvorenog dana na IRB-u klinci budu potpuno oduševljeni znanošću, svime što su vidjeli i svime što su svojim rukama napravili. Što se tiče škola, čitao sam istraživanje provedeno kod nas koje je pokazalo da je kemija najpopularniji predmet za učenike do sedmog razreda – dakle dok je još nisu imali kao predmet. Nakon toga pada na jedno od zadnjih mjesta. I meni je bila super puno prije, ali i u sedmom razredu jer smo imali izvrsnu nastavnicu. A onda osmi i srednja – totalna propast. Vjerojatno nisam studirao kemiju, koja je zaista moja prva i nikad prežaljena ljubav, upravo zbog toga. Mislim da program, barem što se tiče kemije i fizike, nije problem. Nastavnici, njihovo znanje o modernim znanstvenim spoznajama i njihova motivacija su dio problema. Kemijski i fizikalni kabineti kojih nema, ili to što nemaju opreme i kemikalije za pokuse su drugi dio. Naše je školstvo u toliko lošem stanju da nastavnici umjesto da u slobodno vrijeme navrate do fakulteta i instituta i porazgovaraju sa znanstvenicima, drže instrukcije da koliko-toliko poprave svoj kućni budžet. Mnogi od njih još i trče iz jedne škole u drugu jer samo u jednoj ne mogu skupiti punu satnicu. Djeca nisu zaslužila da se tako odnosimo prema njihovim nastavnicima, naročito jer mnogi od njih i dalje, puni entuzijazma, svakodnevno rade s klincima najbolje što mogu.

Kad govorimo o obrazovanju, očekujete li od djece da krenu barem donekle Vašim stopama i obrazuju se što više, ili ih puštate da odluče sami? Bi li Vam smetalo da odluče izabrati neku strukovnu školu umjesto kasnije fakulteta ili mislite da je to s Vašim utjecajem gotovo nemoguće?

Kad bi odabrali moj ili Tatjanin put, ako ništa, mogli bismo im barem dati neki savjet koji nije potpuno besmislen, pomoći im da ne ponavljaju naše greške. Ali stvari ne funkcioniraju tako. Oni imaju svoj život, a naše je da ih na njihovom putu podržimo i pomognemo koliko možemo. Ako rade nešto što vole ili nešto što im ide zaista dobro, što god da radili, to će biti u redu. Na kraju krajeva, i mi smo tako «doputovali» ovdje gdje smo sada.

Kao netko tko će stvari sagledati iz potpuno drukčijeg kuta, recite nam što mislite o mobitelima u dječjim rukama? Ako govorimo o zračenju, je li pogrešno mališanima od najranije dobi davati mobitel – za igrice, filmiće, ali i razgovore?

Kao klinac nisam imao mobitel, jer tada još nisu ni postojali, a i obični telefoni su imali kilu-dvije. Mogao si se s njima obraniti od provalnika. Možda mi se i zato sviđa ideja da djeca imaju mobitel pa se mogu javiti kad dođu u školu ili na izlet, pozvati ako njima ili njihovim prijateljima treba neka pomoć ili prijevoz. Mi se u srednjoj nikad nismo mogli normalno naći kad smo izlazili van. Kad netko od nas ne bi došao tamo gdje smo se dogovorili, a trebao je, znali smo ga nakon predugog čekanja izblamirati nazvavši s javne telefonske govornice njegove doma (na opće oduševljenje i tog frenda i njegovih roditelja).

U svakom slučaju, to da klinci danas znaju koristiti mobitel i imaju ga dostupnim može spasiti nečiji život. Znam da postoji strah od zračenja mobitela, no ne postoji niti jedno istraživanje koje jasno uzročno-posljedično povezuje korištenje mobitela s bolestima poput raka. Zapravo je potpuno nejasno kako bi to zračenje, na toj frekvenciji i s tako malenom snagom, uopće moglo izazivati ikakve loše posljedice. No, ako se ljudi brinu, to je u redu. Postoje načini da se izloženost zračenju smanji, primjerice korištenjem slušalica. Samo neka ne lijepe one naljepnice, čipove i druge gluposti na mobitele jer je jedina moguća posljedica ta da će telefon još više zračiti zato što mu te stvari ometaju signal.

Često govorite o predrasudama. Kako se trudite djeci ne prenijeti neke predrasude koje možda ipak imate? Koliko je za djecu važno ne preslikati svoje stavove na djecu? Koliko je to važno za našu budućnost?

Svi mi imamo barem neke predrasude i bez pravih dokaza prihvaćamo mnoge stvari u životu. Neke od njih čine nas boljim ljudima i daju nam snage da ustrajemo kad nam ne ide baš najbolje. One druge rade štetu i nama i ljudima oko nas. Problem je da ih mi sami u pravilu nismo u stanju razlikovati. Htjeli bismo da djeca rade ono što im mi kažemo da je dobro i da ne rade ono što mi radimo, a kažemo im da je loše. Nažalost, to ne funkcionira tako. Mi svojim primjerom, kako pozitivnim tako i negativnim, utječemo puno više na djecu nego samo svojim riječima. Bilo bi vjerojatno lakše da nije tako, ali tako je. No i ovo je dobro, jer ako to znamo, to nas potiče da i sami budemo bolji ljudi.

– studeni 2015. –