Nakon 18 godina ponovo ugledati plusić na testu – kakav je to osjećaj?
Odličan osjećaj. Oduvijek sam priželjkivao još jedno dijete i, evo, u šali kažem da ponekad moram paziti što želim jer očito mi Bog ispunjava želje dvostruko. Moram priznati da sam bio iznenađen kad smo saznali da kucaju dva srca jer, kako imam realan pristup svemu, zabrinuo sam se kako ću izgurati još dvoje… pretvoriti ih u kvalitetne ljude. Blizanke su jedno sasvim novo iskustvo i uistinu je potrebno dvoje ljudi koji će brinuti o njima.
No u konačnici, dvije curice – dvostruka sreća. Veselili smo se.
Sve u svemu – nije bilo pretjerane panike?
Kod mene općenito nema panike. Bilo što da se dogodi, uvijek se nastojim sabrati i razmišljati na koji način napraviti od toga što bolje. Ovo i nije problematična situacija, vijest o djetetu dočekuješ s veseljem, ali jasno je da čovjek mora razmisliti na koji način će postaviti stvari da dobro funkcioniraju. Nisam pobornik toga da čovjek samo radi djecu i izbacuje ih na svijet te ih onda, bez da im bilo što osigura, gura kroz život. Spreman sam imati onoliko djece koliko ih mogu odgojiti u kvalitetne ljude. A za mene je kvalitetan čovjek, najjednostavnije rečeno – osoba koju bi svatko htio za susjeda. Kako emocionalno, tako i racionalno.
Jeste li posebno pazili na suprugu Alenku tijekom iščekivanja?
Kao što sam i spomenuo, ni od čega ne stvaram specijalne situacije. Trudio sam se stvari postaviti tako da se ne osjeća kao bolesnica jer sam primijetio da neke naše poznanice zalegnu u krevet čim saznaju da su trudne. Mi smo se normalno ponašali, družili, putovali, bili na moru, a mjesec i pol prije porođaja odvalili smo i pola sata uspona na Zavižan. Čovjek samo treba biti svjestan da je u trbuhu dvoje djece i ne poduzimati ekstremne pothvate, a sve što ne opterećuje – u tome treba uživati.
Što Vas u trudnoći najviše fascinira?
Tih devet mjeseci promatram vrlo racionalno, ne kao promjenu kojoj se treba čuditi. Ono što mene fascinira je svijest da dolaze dva nova bića koja će jednog dana biti odrasli ljudi i možda jednog dana unaprijediti neke stvari u ovom svijetu. Teško je to verbalizirati. Kad se trebala roditi moja prva kći Eni, sjećam se da sam bio intenzivno, gotovo fenomenološki, svjestan njenog postojanja. Bio je to period intenzivnog proživljavanja spoznaje da si od trenutka njezina rođenja više nikad neću moći priuštiti samotnjačku bezbrižnost jer dolazi netko za koga ću se brinuti do kraja života. To je jedna od najemotivnijih spoznaja.
Povjerili ste nam kako ste inzistirali na tome da budete na porođaju…
Tako je, i sad i prije osamnaest godina kada se rađala Eni, jer ja sam jedan od radoznalih očeva koji uživa u svemu što s djecom dolazi. Volim biti tu kad ''dotaknu tlo'' ovog planeta. Budući da je Alenka morala na carski rez, nisam mogao biti u sali, ali bio sam cijelo vrijeme pokraj sale. Iako je biti tamo bilo ispunjavajuće i uzbudljivo i zaista je sve prošlo najbolje što je moglo, ne mogu reći da smo cijelo vrijeme uživali jer ipak je kod Alenke prisutan taj moment fizičke boli. Moram se zahvaliti osoblju bolnice Merkur, Alenka je imala odličan tretman i njegu, od žene na šalteru pa sve do glavnog ginekologa.
Kako ste reagirali kad ste ugledali Tiu i Zoe, koja je prva ugledala svjetlo dana?
Po zvukovima sam otprilike znao što se tamo događa i čekao trenutak kad će „male mace zamijaukati“. I onda sam čuo prvu – Tiu, a Zoe se oglasila nakon minute koja se meni činila kao da traje dvadeset minuta. To je bio jedan od najganutljivijih trenutaka – kad čuješ da su tvoja djeca živa te pretpostaviš da je i sve ostalo u redu. Potekla je i suzica.
Kako pamtite prve dane po povratku kući?
Što se tiče pripreme, moram reći da je tu Alenka dosta ažurna, ja ju zovem „google“ generacijom. Puno se informirala i sve što je mogla, pripremila je unaprijed, ja sam bio samo izvršni organ – što mi se reklo da napravim, to sam i poslušao. U tim prvim danima ključni trenutak je bio kad sam trebao premotati curice jer sam se cijelo vrijeme pitao hoću li se toga prisjetiti nakon 18 godina. S Eni sam sve radio, nekad kažem da sam odrastao zajedno s njom, jer mi je posao dozvoljavao da u svemu budem prisutan. Nadao sam se da su mi te vještine i ostale i ispostavilo se da je to kao kad voziš bicikl – kad jednom naučiš, ostane ti za cijeli život. A ovaj put sve radim i više jer je – uduplano.
Mislite li da su Vaše godine s jedne strane donijele zrelost i iskustvo, a s druge strane manje živaca i energije za svakodnevicu s malim bebama?
Priznajem, bio sam zabrinut oko toga jer sam svjestan da nisam više toliko mlad i strpljiv, a i svi su me prijatelji na to upozoravali. No pokazalo se upravo suprotno. Sada sam puno mirniji jer imam riješene neke stvari u životu koje kao mladić nisam imao. U skladu s tim, čim imate manje briga, više ste posvećeni djeci. Sam se sebi čudim kako me neke stvari uopće ne uzbuđuju. I kad intenzivno plaču, znamo da samo treba otkriti razlog tome jer ne plaču bezveze. Nismo ih navikavali na nošenje, same se uspavljuju, ne guramo im dudu u usta da bismo ih utišali, nisu emocionalno zapostavljene jer se cijeli dan bavimo njima. Iskustvo s Eni mi je puno pomoglo i mogu reći da s blizankama imamo savršenu komunikaciju.
Koliko im je ritam usklađen – jesu li gladne, pospane u isto vrijeme?
Jasno nam je da bebe ne mogu biti identične i funkcionirati baš isto u svemu, no pokušavali smo ih od početka usklađivati. Kad bi jedna tražila jesti, hranili smo i drugu, i nakon samo par puta su se uskladile. Ne kakaju u isto vrijeme jer imaju različit metabolizam, a spavaju više-manje u isto vrijeme. Ponekad se jedna kotrlja dok druga spava. Zoe je nedavno počela shvaćat kad Tia zaspi pa onda krikne taj tren, Tia ''poludi'', a ovoj je to super zabavno.
Fizički su potpuno različite, a što biste rekli o karakternim osobinama?
Tia i Zoe su dvojajčane, pa očekujemo i razliku u karakterima, no o tome je u ovom razdoblju još teško govoriti. Primijetili smo da je Tia otvorenija prema nepoznatim osobama, a Zoe prvo promatra, pa se smije tek kad se malo privikne. Također je i malo impulzivnija od Tie, no to i dalje nije znak da će takva biti i kad odraste. Genetika je jednim dijelom odredila svoje, no odgoj je tu puno bitniji. Mi ćemo ih odgajati u istom smjeru, vjerujem da će onda u bitnim stvarima biti usklađene i reagirati na sličan način.
Rekli ste da Zoe shvati kad Tia zaspi. Koliko su uopće svjesne jedna druge?
Nadao sam se da će se već do šestog mjeseca igrati zajedno, no to se pokazalo vrlo optimističnim. Naime, samo povremeno obrate pažnju jedna na drugu, ponekad se dodiruju. Jučer je Zoe pipala Tiu po nosu i stavljala joj ruku u usta, na što se ova začudo nije pobunila već je samo promatrala ''istraživačicu''. Nadam se da će se uskoro početi igrati. A tu leži blizanačka privilegija – imat će konstantno jedna drugu za zabavu i samim time manje i razloga za nezadovoljstvo. Eni nije imala sestru od prvog dana i stalno je netko morao biti s njom.
Kako Eni doživljava činjenicu da ima dvije sedmomjesečne polusestre?
Jedva je dočekala njihovo rođenje, bila je s nama zajedno u svemu cijelo vrijeme, mogu slobodno reći da ih je prihvatila kao majka. Mislim da će, kada dođe vrijeme, biti spremna na majčinstvo i racionalno i emocionalno. Dobar štos mi je bio kad je jedna njena prijateljica, dolazeći ovdje i igrajući se s bebama, izjavila u jednom trenu da je i ona spremna na djecu. Eni ih stvarno obožava, super se zabavljaju, a kad je sa školom na putu, obavezno joj šaljemo fotke na mobitel da bude u tijeku sa svime što se događa. I naravno da se sve cure iz razreda rastope kad ih vide.
Jeste li zadovoljni time u kakvu je curu Eni odrasla i želite li da Zoe i Tia idu u tom smjeru?
Volim reći: Da sam crtao Eni, ne bih je bolje nacrtao! Mislim da se sav uložen trud roditelja u dijete jednog dana vrati. Odličan je đak, uživa u školi, voli svoje prijatelje, čini mi se da ih već sad ima više nego ja u cijelom životu, spretna je u komunikaciji, emocionalna – ponekad i previše jer je prepravična. Znala je dolaziti nesretna iz škole zato što bi netko od prijatelja bio nepravedno ocijenjen. Osjećaj za pravdu joj je jako razvijen, što je s jedne strane dobro, no s druge… Danas je roditelju teško odlučiti kako usmjeriti dijete: biti apsolutno ispravan, što mnogi zloupotrebljavaju, ili ih pripremiti da budu manje dobri kako bi opstali. Ja sam odlučio ići ispravnom linijom, kad naleti na loše, pokušat ću joj na to ukazati i savjetovati je, no ona je ta koja mora donositi odluke.
Zanima li ju fotografija?
Bavi se fotografijom ali, ono što je važno, iz osobne motivacije, bez da sam joj ikada rekao da primi fotoaparat u ruke. Odrasla je u tom okruženju pa je to valjda bio logičan slijed. Kreativna je, odlično se snalazi u Photoshopu, već je i odradila neke poslove. Vjerujem da će kad krene na fakultet, moći razvijati svoje specifične interese jer srednja škola joj oduzima puno vremena. U slobodno vrijeme će se moći baviti fotografijom, ali i stjecati neka nova znanja i vještine pomoću kojih će možda i fotografski talent moći bolje iskoristiti. U moje vrijeme nije bilo previše izbora, ja sam jednostavno bio uporan i slijedio svoj instinkt, što je bio velik rizik. Danas živim lijepo od fotografije, imam ono osnovno što mi treba i – što je najljepše od svega – vrijeme za svoju djecu.
Svoje znanje i iskustvo u fotografiji odlučili ste prenijeti i na mlađe naraštaje kroz svima poznatu Fotosofiju. Jeste li se nadali da će nešto što je bilo zamišljeno kao jednokratna radionica prerasti u najpopularniji seminar za fotografe?
Iznenadio sam se zbog tolikog interesa seminarista, medija, sponzora… Naime, sve je počelo s mojim esejom Fotosofia, koji sam izdao 1996. godine. U njemu nisam propitivao tehničke momente u fotografiji, već ono o čemu sam razmišljao tijekom studija – što je to uopće umjetnost? Htio sam svoje osjećaje na neki način racionalizirati, odgovoriti si na pitanje u kojem smjeru idem i što mi je cilj, a za to ne postoji literatura. U tome je ključnu ulogu odigrala tijekom mog studiranja u Beču moja mentorica Eva Choung Fux, koja me navela da odgovore na svoja potpitanja izvučem iz sebe. Nakon što je esej nestao s polica u roku dva tjedna, počeo sam na e-mail dobivati gomilu pitanja na koja jednostavno nisam imao vremena odgovarati i zato sam 2006. odlučio organizirati seminar. Ljudi su gorjeli za sljedećom Fotosofijom i, evo, sada je pred nama već osma po redu. Seminaristi nakon nje postanu jači, dobiju informaciju, nadogradnju, samopouzdanje, vjetar u leđa, a ja sam ispunjen jer sam nekome pomogao. Vjerujem da onima koji to zaslužuju treba bez zadrške reći: To što radiš je dobro, i poticati ih dalje.
No čini li Vam se kako smo zbog interneta pretrpani fotografijama? Je li teško promatraču danas procijeniti što je kvalitetno?
Rekao bih da smo upravo bombardirani svim vrstama medija i najmudriji je danas onaj koji zna selekcionirati informacije. Tako je i s fotografijom, čovjek mora odabrati fotokanal koji ga ispunjava. Primjerice, mi smo na stranici www.fotosofia.info uvjetovali da se svakome mora najprije odobriti članstvo te da član u svoju galeriju može postaviti samo dvadeset fotografija. Rezultat toga je da član postavlja samo svoje najbolje fotografije, a onaj tko gleda, dobiva ponuđeno samo najbolje od autora. Time bih rekao da oboje dobivaju jer publika nije odvraćena od gledanja fotografija nekog člana zbog beskraja fotografija razne kvalitete.
Fotkate li često Tiu i Zoe?
Ne koliko bih htio jer kad krenem neobavezno fotografirati, nesvjesno to odmah pretvorim u photosession, što postane naporno za sve strane. Stoga radije povremeno napravim s bebama pravi session da podijelim svoje uživanje u njima sa širim krugom ljudi, ali se tada trudim da ta fotografija ima neki emocionalan ili komičan trenutak. Alenka ih puno više snima svojim mobitelom.
U čemu još uživate sa svojim najdražim ženama?
Puno smo u prirodi, blizu nam je mirogojska šuma, idemo na Sljeme, u Maksimir… Mislim da su se ljudi prilično otuđili od prirode i orijentirali na asfalt. Osobno uživam i osjećam se kod kuće u prirodi. Čak smo i tijekom zime puno izlazili u šetnje kad nikog nije bilo vani. Tu se slažem sa svojim prijateljima Skandinavcima kad kažu da ne postoji loše vrijeme nego loša odjeća. Moram se pohvaliti da se bebe u ovih sedam mjeseci nikad nisu razboljele.
Na početku ste nam otkrili kako Vas fasciniraju ta mala živa bića. Čemu su Vas još naučile?
Teško je to secirati jer je puno promjena iz dana u dan, no naučio sam apsolutno uživati u svojoj djeci, bez obzira na to što vam se nekad popnu navrh glave i, ono najvažnije, naučio sam nekog bezuvjetno voljeti.
