Rodne uloge, uloge muškaraca i žena, postale su fleksibilne i nisu više tako krute. Više nije samo muškarac taj koji radi i zarađuje, kao što ni žena više nije samo kućanica koja se brine o kućanstvu i odgoju djece. Otac i majka danas jednako vrijeme provode na poslu i izvan kuće, a briga o djeci sve je više prepuštena drugim odraslima, koji nisu primarna djetetova obitelj. Za očekivati je stoga da i briga i odgovornost oko razvoja i odgoja djece, kao i briga o svakodnevnim kućanskim poslovima, bude podijeljena.
Svjesni smo da današnji očevi nemaju dugu tradiciju u ulozi roditelja koji je odgovoran za odgoj i brigu o djeci i kućanskim poslovima, jer njihova tradicionalna uloga nije uključivala takvu vrstu odgovornosti. U skladu s time nemaju ni iskustva prethodnih generacija na koja bi se mogli osloniti i koja bi im mogla pomoći u ulozi oca kakva bi bila primjerenija danas.
Pri tome ne mislimo da su starije generacije bili loši očevi, već je njihova uloga u roditeljstvu bila znatno drugačija. Danas ćemo vrlo često vidjeti oca u šetnji s malim djetetom, očeve s djecom na liječničkom pregledu, kako koriste bolovanje za njegu djeteta, pa čak i roditeljski dopust. Možemo li reći da oni više vole svoje djecu od negdašnjih očeva?
Sigurno da ne, no ono što možemo tvrditi jest da su takvi očevi osvješteniji i svjesni da odgovornost za dijete podrazumijeva aktivnu usmjerenost na kontinuirano razmišljanje o njemu i njegovim potrebama, mislima, osjećajima, zdravlju i sigurnosti, a ne samo ispunjavanje zadataka i provođenja slobodnog vremena s njime.
Imajući na umu tu razliku, značajno se smanjuje sukob i nezadovoljstvo među partnerima zbog majčina osjećaja preopterećenosti i očeva osjećaja nerazumijevanja jer sudjeluje, vjerojatno i više nego prije, u mnogim aktivnostima odgoja i brige o djeci, a partnerica to ne osjeća kao pomoć.
No, kako znamo da je za promjenu tradicije i prilagođavanje novim ulogama potrebno vrijeme, još uvijek nije neobično čuti kako netko pohvali oca koji je odlučio izvesti u šetnju svoje dvoje djece, dok (priznajmo!) ne čujemo baš da netko hvali ženu jer se odlučila zaposliti.
Upravo to vrijeme prilagodbe na promjene daje očevima prilično prostora za osvješćivanje, poduzimanje akcija i inicijativa koje su nužne za preraspodjelu odgovornosti u odnosu na prošlost.
Današnji očevi nemaju „teret prošlosti “ u smislu iskustava ranijih generacija i obrazaca koje mogu slijediti i stoga imaju priliku da odnos s djetetom grade uz otvorenost i entuzijazam koji je karakterističan za svaki početak.
Svaki od roditelja stvara svoj poseban i jedinstven odnos s djetetom. Dijete uspostavlja različite odnose s majkom i ocem, i upravo ta različitost daje djetetu sigurnost i obogaćuje njegovu ličnost. Tako je i odnos između oca i djeteta jedinstven kao što je jedinstven i poseban svatko od njih.
Kakav će odnos svaki otac izgraditi sa svojim djetetom njegova je odgovornost. Na to će naravno utjecati njegova ranija iskustva, vrijednosti i stavovi kao i karakteristike djeteta, obitelji, uvjeta u kojima žive te kulture i šire društvene zajednice u kojoj se nalaze. Iako imamo mnoga saznanja o tome što predstavlja i kakav bi bio povoljan odnos između roditelja i djeteta, put stvaranja svakog pojedinog odnosa između oca i djeteta bit će jedinstven. Na tom putu moguće je očekivati i uspjehe i neuspjehe, pokušaje i pogreške, no želja i odlučnost u smjeru preuzimanja osobne i roditeljske odgovornosti prvi su korak na tom putu.
Stoga je preporuka potaknuti očeve da svjesno odluče i već od samog djetetova rođenja preuzmu dio odgovornosti za njega, za brigu o njemu, njegov rast i razvoj. To bi značilo da poštuju sebe, svoje potrebe, integritet i cjelovitost, da poštuju integritet i cjelovitost partnerice i djeteta te da preuzmu onaj dio aktivnog razmišljanja i brige, uz to što će nastaviti aktivno sudjelovati u njezi djeteta, igri s njime ili nekoj drugoj aktivnosti ili doživljaju.
