Potres je mnoge potjerao iz centra grada… Obitelji teška srca odlaze ili su već otišle  s tek malom nadom u povratak. Jedna od njih je i obitelj Domagoja Telišmana. I on nam je ispričao njihovu priču…

Život u centru Zagreba za mene je počeo 2012. godine. Naš sin Ivor tada je imao godinu i pol i iščekivali smo Janka. Do tada smo živjeli u malom stanu u Dugavama, dok smo stan u centru, u krugu popularne “džamije”,  u kojemu je supruga odrasla, adaptirali. Mijenjali smo sve podove, stropove, instalacije , sve “do cigle” i radili smo sve nanovo. Kad su radovi završili, stan je bio prekrasan, spoj modernoga i staroga. Ostavili smo originalnu unutrašnju stolariju u izvornom obliku, kaljevu peć dali smo presložiti te smo joj stavili staklena vratašca da u dnevnom boravku uživamo u vatri. Naša kćerkica Tonka stigla je kad smo u centru već debelo pustili korijenje, 2019. godine.

Naš život u centru

Budući da sam rođen u Samoboru, gdje sam odrastao u kući s golemim dvorištem, a u djetinjstvu mi je omiljena zabava bila vožnja biciklom po kvartu, život u stanu, u centru grada, djelovao mi je pomalo zastrašujuće. No, ubrzo sam se zaljubio u centar, u naš stan. Kad su nam djeca krenula u vrtić, u Palmotićevoj ulici, stekli smo mnoga divna poznanstva. Neka od njih prerasla su u duboka i iskrena prijateljstva.

Druženje s vrtićkom, a kasnije i školskom ekipom, nije bilo samo pred školom ili vrtićem. Svako poslijepodne nastavljalo se na Zrinjevcu ili Štrosu. Onamo bih uvijek mogao doći jer sam znao da ću sresti barem desetak obitelji. Nedjeljom smo svi skupa bili i na misi u Palmi.

Kako sam samostalan obrtnik, tako imam fleksibilno radno vrijeme, pa sam nekoliko puta tjedno išao na Dolac. Imao sam svoju tetu za povrće i voće koja me uvijek pitala: “A gdje su danas dječica?”, svog mesara, tete za kruh koje su me uvijek sa smiješkom pitale: “Susjed, kaj bumo danas?”, gospođu koja prodaje tjesteninu, baku iz Samobora s domaćim sirom i vrhnjem.

A tada je došao potres, 22. ožujka 2020., 6.24

U 6.24 svi smo spavali. Kad je potres udario, doslovno smo svi u jednoj sekundi stajali na dogovorenu mjestu. U sljedeće tri sekunde uspio sam kraj tog debelog nosivog zida navući krevet na kat, koji će, ako nedajbože padne strop, ostaviti kakav takav zračni džep. Po nama je padala žbuka, zvuk je bio zastrašujući. Ormare nam je pomaklo za 20 centimetara po sobi. Jedva smo se vidjeli od šute i prašine u zraku. Nitko nije plakao ni paničario. Kad je prvi udar završio, trčao sam stanom i donosio Katarini i djeci odjeću. Svakom ponaosob. Tada je udario drugi. Taj nam je razbio sve ono što prvi nije. I dalje nitko nije zaplakao. Kad se smirilo, istrčali smo na džamiju, na prvi snijeg te godine. Ivor je uzviknuo: “Vidite katedralu, srušio se toranj!”.  Pogledavši uokolo, postali smo svjesni razmjera razaranja i toga da smo svi vani, živi i zdravi. U najvećoj pandemiji u svom životu, najjači potres je bio prije tri minute , u laganim jaknama na snijegu.

Potres se dogodio! Nije nam padalo na pamet vratiti se u stan. Djeca su se počela smrzavati, sve se više ljudi počelo skupljati. Odlučili smo sjesti u auto, koji je nekim čudom ostao čitav (da je bio tri mjesta dalje dobio bi cigle na krov). Otišli smo u Veliku Mlaku, supruginim roditeljima, koje zbog pandemije nismo vidjeli mjesec dana. Kao ni moju majku u Samoboru. U autu smo stalno raspravljali o tome kamo ćemo otići i koga potencijalno bacamo u rizik ako im dođemo na vrata. Odlučili smo se za Katarinine roditelje. Došli smo na parking ispred njihove ulice, gdje su bili svi stanari, prestrašeni kao i mi.

Potres je bio i što sada ?

Sjedili smo dva sata u autu na parkingu, odgađajući moment kad ćemo doći k puncu i punici, ne znajući što da radimo. Došli smo im na vrata s maskama. Čim su nas ugledali, rekli su nam: “Skidajte to, nećete mjesecima sjediti u maskama ovdje!” Primili su nas kako te samo roditelji mogu primiti. Nismo tada ni slutili da ćemo živjeti u njihovu dnevnom boravku sljedećih sedam mjeseci. Toga smo se poslijepodneva Katarina i ja vratili do stana kako bismo uzeli osnovne stvari. Prizor je bio strašan. Na svemu je bio prst debele prašine. Sve je iz ormara ispalo po podu. U kuhinji i špajzi bilo je sve razbijeno.

Pod u špajzi bio je prekriven smjesom vina iz razbijenih boca, stakla, meda, domaćeg octa… Pukla nam je većina zidova. Popločani pod u hodniku, zidne pločice, dječji kutni ormar pomaknuo se za 20 centimetara, i to svaki dio ormara u drugom smjeru. Kuhinja se odmaknula od zida, a velike stijene od kaljena stakla pale su i razbile se u milijun dijelova. Zaljuljao se 3,5 m visok ormar preko cijelog zida spavaće sobe i nagnuo nad krevet na kojemu su spavale Katarina i Tonka. Da se nije zaglavio u strop, pao bi na njih. Da je bio niži samo 15 cm, pao bi. Naša lijepa kaljeva peć, koju nikad nismo ni upalili, odvojila se od zida i nagnula nad trosjed. Kada to vidiš, shvatiš koliko si dobro prošao.

Dečki su nas molili da im iz stana spasimo i donesemo ono njima najvrjednije ‒ Playstation.

Napunili smo dvije-tri plastične vrećice osnovne odjeće i higijenskih potrepština. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj dok smo se, s tim vrećicama i plejkom umotanom u deku, spuštali uništenim stogodišnjim stubištem punim šute, s maskama na licu.

Potres i naš život u Mlaki

Više od mjesec dana boravili smo samo u kući, nitko nije izlazio i družio se, ni susjedi, ni njihova djeca, nitko. Katarina i ja gotovo smo svakodnevno morali ići u centar dočekivati statičare, dimnjačare, čistiti stan. Bilo je doista teško to gledati svaki put. Sresti susjede i vidjeti ih jednako zabrinute kao što smo i mi.

Kad su brojke zaraženih pale, počeli smo s djecom izlaziti van. U početku smo se biciklima vozili po Velikoj Mlaki, a zatim su se naša djeca počela družiti s djecom u našoj ulici. Ulica je slijepa, ima 10 kuća, a petnaestak djece otprilike je jednake dobi kao i naša. Prva tri dana igrali su se samo skrivača, satima, od jutra do mraka. Toliko su bili željni biti vani, trčati, igrati se, družiti se. Svi su nas susjedi primili doista divno, znali smo ih sve od prije. Odjednom smo postali dio njihovih proslava rođendana, krizmi, rođendana njihove djece. Svakodnevno druženje na ugodnim proljetnim temperaturama bio je melem za dušu i tijelo. Preko dana bili smo u našem stanu i pokušavali skupiti djeliće svog života.

Naš novi život

Ja sam oduvijek romantičarski Katarini govorio o životu izvan grada, u dvorištu i prirodi. Sada, kad je vidjela kako djeca uživaju, kako ne moramo biti stalno s njima kao u gradu, da sami idu na bicikle i da s igre uđu u kuću jedino nešto pojesti, počela me nagovarati da se preselimo ovamo. Odluka je bila jako teška . Nisam mislio da će biti tako teška. Mjesec dana na papir smo stavljali plusove i minuse.

Glavni razlozi za odlazak bili su: kretanje centrom je rizik, nemamo školu, nemamo crkvu, parking je totalna katastrofa, zgrada je stara i obnova će trajati mjesecima/godinama, imamo lijepo dvorište u Mlaki, a djeca su se potpuno zaljubila u život u Mlaki. Imali smo i razloge za ostanak: naš dotadašnji život, svi su nam prijatelji i poznanici blizu, vreva i šarm grada, pješke nam je sve dostupno, nismo htjeli da nam djeca mijenjaju školu i prijatelje. Nakon što je više toga naginjalo preseljenju, svoj smo naum izložili dečkima. Bez razmišljanja su ispalili: “Mlaka!”

Počeli smo uređivati kat u obiteljskoj kući, stan iznad Katarininih roditelja. Radovi su trajali četiri mjeseca. U listopadu smo se uselili, dečki su u rujnu krenuli ovdje u školu i nijednom nisu rekli da im nedostaju njihovi stari razredi. Koliko pandemijska situacija dopušta, s onima s kojima su se družili i prije, druže se i sada, čuju se telefonom, igraju zajedno igre preko plejke.

Ne znam kad ćemo krenuti s obnovom stana, no zasad ne razgovaramo o povratku. Zadovoljni smo sa svojom velikom odlukom.

Foto: Privatni album

Objava Potres nas je potjerao iz centra: priča jedne zagrebačke obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Strah od odvajanja od roditelja – prisutan je već u dojenačkoj dobi. Pored straha od nepoznatih ljudi, djeca mogu osjećati strah od liječnika, zubara, drugih odraslih osoba, ustanova, mraka, vještica, čudovišta…

NOĆNI STRAHOVI

Tako se mogu pojaviti i noćni strahovi: dijete ružno sanja, budi se, plače, viče, uplašeno je, srce mu brže kuca. Uzrok je najčešće stres, no može biti i nasljedna sklonost. Noćni se strahovi obično javljaju tijekom prve trećine spavanja, znači ubrzo nakon što dijete zaspi, i najčešće traju desetak minuta, no moguće je i duže. Dijete se može buditi i do nekoliko puta u tjednu. Različitog su trajanja i obično se spontano povlače.

Katkada se roditelji jako uplaše te budu zabrinuti za emocionalno stanje svoga djeteta. No važno je istaknuti da ne treba od toga raditi veći problem nego što jest. Sigurno je uputno pronaći uzrok djetetove napetosti kako biste mogli djetetu biti podrška, no očekivati da dijete u svom razvojnom procesu neće prolaziti kroz stresne situacije nije realno.

STRES

Gdjekad učestala buđenja noću i noćni strahovi mogu biti odraz napetosti, nezadovoljstva ili stresa uzrokovanog i nekim „pozitivnim“ promjenama u obitelji, poput selidbe u prikladniji stambeni prostor, rođenje drugog djeteta i slično. Rođenje brata ili sestre može biti vrlo stresno za starije dijete.

Stoga, ako vam se čini da bi noćna buđenja mogla biti povezana s takvim događajima, porazgovarajte s djetetom o tome. Pitajte ga kako se osjeća u pogledu bebina dolaska ili promjene stana te prihvatite da su moguće i pozitivne i negativne emocije (s jedne strane sreća i veselje, no s druge nezadovoljstvo jer majka više nije toliko dostupna te sada dijete dijeli majčinu pažnju s bratom ili sestrom, ili nesigurnost zbog drugačijeg rasporeda u novoj dječjoj sobi).

BUDITE PRISUTNI

U situacijama kada se dijete budi noću i ružno sanja važno je ostati smiren. Budite uz dijete, utješite ga, zagrlite ga, mazite, nježno i tiho mu govorite i dajte mu do znanja da ste uz njega i da ćete biti uz njega dok se ne smiri i ponovo ne uspava. Ako ste nervozni, uplašeni ili pod stresom, vjerojatno ćete teže umiriti dijete. Iako će možda dijete imati otvorene oči, ono često nije budno i nije ga ni potrebno buditi. Ako se dijete probudi, obično se neće sjećati sna ili će se sjećati samo dijelova. Dijete se ujutro najčešće neće ničega sjećati.

Važno je imati na umu sljedeće:

• Prihvatite dječji strah i nemojte ga umanjivati. Bilo da se radi o stvarnom ili nekom imaginarnom strahu, ono što dijete osjeća je stvarno. Strah je prirodna reakcija u situacijama kada se dijete boji. Poželjno je izbjegavati rečenice „nije to ništa strašno“ ili se ljutiti na dijete ako je uplašeno.
• Svaka razvojna dob nosi sa sobom neke uobičajene strahove. Poznavanje strahova uobičajenih za određenu razvojnu dob pomaže nam da bolje razumijemo dijete.

• Primjerice, za razvojnu dob između pete i šeste godine uobičajeni su sljedeći strahovi: strah od nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, vještica, strah da je netko pod krevetom, strah od zvukova, strah da se majka neće vratiti kući ili da će joj se nešto dogoditi, strah od samoće. U toj dobi rastu i stvarni strahovi – od ozljeda, pasa, padova. To je inače vrlo strašljivo doba!
• Pričajte s djetetom o njegovu strahu – razgovarajte s njim i pitajte ga čega se točno boji, kako mu vi možete pomoći, pričajte djetetu o svojim strahovima i kako ste ih prevladali. Recite djetetu da su strahovi normalni i da je u redu da se boji. Polako učite dijete da razlikuje san od zbilje.

• Igrajte se s djetetom ili promatrajte kako se dijete igra. Tako ćete moći saznati čega se dijete boji, jer ponekad dijete i ne zna ili nije svjesno čega se boji pa ne može ni izraziti ono što ga plaši.
• Ponudite djetetu da izrazi svoj strah kroz igru ili neku kreativnu aktivnost (crtanje, igranje lutkama, …), zajedno pronađite načine kako može pobijediti ono čega se boji, budite zajedno strašni, plašite nekoga…

• Izbjegavajte djeci neprimjerene sadržaje koji ih mogu plašiti. Ako ste primijetili da se vaše dijete više boji i budi tijekom noći nakon gledanja neprimjerenog sadržaja na televiziji, izbjegavajte gledati takve sadržaje. Primjenjujte određenu umirujuću rutinu prije spavanja: prije odlaska na spavanje bavite se mirnim i umirujućim aktivnostima, pomazite se s djetetom, ispričajte neku priču ili pročitajte omiljenu slikovnicu. Neka dijete ide na vrijeme spavati i neka spava dovoljno.
• Budite strpljivi – u tome nam pomaže promatranje straha kao prirodne djetetove reakcije na situaciju koja ga plaši. Strpljivost pomaže djetetu da lakše prebrodi strah ili da se s njim nosi.

Ako vam se čini da ružni snovi i buđenja noću traju predugo (ako ne prestaju ili traju duže od dva-tri mjeseca), ili pak imate osjećaj da vam je potrebna potpora, preporučujemo da potražite individualnu stručnu pomoć psihologa ili liječnika.

Foto: M&B

Objava Strahovi u dječjoj dobi: naučite kako umiriti dijete pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Javljaju se pozitivni osjećaji, ushićenost, ponos. Mnoge su žene željno iščekivale trudnoću. Žena se osjeća opušteno, sigurna je u sebe, puna energije i jednostavno „blista od sreće“. Uz ugodne emocije i misli uskoro se pojavljuju i one manje ugodne, kao što su zabrinutost, strah, nesigurnost, sumnja u vlastite sposobnosti, žaljenje za izgubljenom slobodom. Mješavina radosti i zabrinutosti česta je u trudnoći.

Podvojeni osjećaji nisu razlog za brigu

Uobičajene su i česte promjene raspoloženja. U jednom trenutku žena osjeća sreću i veselje, a u drugom je na rubu plača, tužna je, nervozna, agresivna ili razdražljiva; u jednom trenutku želi dijete, a u drugom se pita je li to bila najbolja odluka. Takvi ”podvojeni” osjećaji i razmišljanja uobičajeni su u trudnoći, i gotovo svaka trudnica imat će iskustva s njima.

Međutim, za neke žene trudnoća nije nimalo ugodno iskustvo. Neugodni osjećaji i razmišljanja, strahovi i nesigurnost prisutni su većinu vremena, i ženu mogu ozbiljno ometati u njezinu svakodnevnom funkcioniranju. Neke će žene tijekom trudnoće iskusiti ozbiljnu depresiju ili anksioznost.
Simptomi koji mogu upućivati na to su prevladavajuće loše raspoloženje, tuga, potištenost, bezvoljnost, nezainteresiranost, osjećaj krivnje i manje vrijednosti, uznemirenost, tjeskoba, strah, briga te povlačenje iz socijalne okoline i kontakta s drugima.

I dok će većina žena uspješno prebroditi neugodne simptome trudnoće i uobičajene promjene raspoloženja, žene koje iskuse depresiju ili anksioznost trebat će stručnu pomoć kako bi lakše prebrodile teško razdoblje u kojem se nalaze.

Katkada je jasno vidljivo radi li se o ”normalnom” doživljaju i iskustvima u trudnoći, no ponekad je teško procijeniti što je uobičajeno i očekivano, a kada bi bilo važno potražiti stručnu pomoć. Ako vam se čini da su vaše ponašanje, misli i osjećaji umnogome različiti od onoga kako ste se inače ponašali i osjećali, da nemate mogućnost utjecaja na to kako se osjećate, ako vas trenutačno raspoloženje, strahovi, zabrinutost i tjeskoba ometaju u svakodnevnom funkcioniranju i ne osjećate uobičajenu životnu radost i veselje, vrijeme je da potražite stručnu pomoć.

Svakako, od pomoći mogu biti i razgovori s bliskim osobama, partnerom, drugim majkama. Ako imate takve mogućnosti, podijelite s drugima svoje osjećaje, brige i strahovanja.

Podrška obitelji najbolja je utjeha

Međutim, mnoge žene koje iskuse jače promjene raspoloženja, depresiju ili anksioznost tijekom trudnoće osjećaju se same i teško nailaze na razumijevanje okoline, osjećaju da nemaju ili uistinu nemaju nikoga s kime bi mogle podijeliti svoje iskustvo, stoga je važno da podršku i pomoć potraže negdje drugdje. Obratite se svom liječniku ili nekoj od institucija ili udruga koji se brinu za mentalno zdravlje. Važno je potražiti stručnu pomoć i u situaciji kada imate podršku bližnjih, međutim zbog težine situacije takva podrška nije dostatna te je potrebna i odgovarajuća pomoć stručnjaka (liječnika, psihologa, psihijatra).

Katkada će biti dovoljan razgovor s bliskom osobom ili stručnjakom, no ponekad će biti potrebna dugotrajnija pomoć, možda i primjena lijekova, kako bi žena imala zadovoljavajuću kvalitetu života odnosno kako bi se osjećala bolje i mogla se nositi sa situacijom i osjećajima koji je muče.

Često se pitamo koji su razlozi u podlozi lošeg raspoloženja i neugodnih promjena koje je moguće doživjeti u trudnoći. Katkada je žena svjesna da se nalazi u teškoj životnoj situaciji i ima osjeća da zna što je uzrok njezina lošeg raspoloženja, primjerice ako žena nema podršku partnera ili stabilnu vezu, ako je trudnoća neplanirana, ako se žena željela posvetiti poslu i karijeri, ako nije u financijski povoljnoj situaciji… Povremeno se međutim žena osjeća loše, neraspoloženo ili u strahu a bez jasno vidljivog razloga, štoviše, i u obitelji i na poslovnom planu sve se čini u redu, u dobroj je financijskoj situaciji, željela je trudnoću, ima podršku partnera i bila je dobra zdravlja prije trudnoće.

Kako pobijediti tugu?

Pored bioloških promjena koje prate trudnoću i koje mogu biti u podlozi promijenjenog raspoloženja i doživljaja koje žena ima, najčešće se ipak radi o međusobnom djelovanje različitih čimbenika: od bioloških uzroka (uključujući određenu nasljednu predispoziciju i hormonalne promjene) preko psiholoških čimbenika (načina kako smo naučili reagirati na stres i rješavati probleme te kako smo naučili prepoznavati, prihvaćati i reagirati na emocije koje doživljavamo), obiteljskih okolnosti i uvjeta života do društvenih i kulturoloških čimbenika (na primjer način kako društvo promatra ženu općenito te očekivanja koja stavlja pred nju i njezino majčinstvo).

Svaku trudnoću žena može doživjeti i proživjeti različito. A neugodno raspoloženje može se pojaviti u bilo kojem trenutku kod bilo koje žene, i to bez obzira na redoslijed trudnoće. Ipak, neki od čimbenika mogu predstavljati veći rizik da žena neugodno doživi i proživi trudnoću odnosno iskusi depresiju ili anksioznost. Veći rizik da će se žena u trudnoći osjećati neugodno donose sljedeći čimbenici: mlađa životna dob, neplanirana trudnoća, nedovoljna podrška partnera, obitelji ili okoline, neskladni partnerski odnosi. Veći rizik imaju žene koje imaju iskustva s promjenama raspoloženja prije menstruacije te žene koje su ranije bolovale ili koje boluju od depresije, anksioznosti ili od nekog drugog psihičkog poremećaja.

Frustracije i izazovi sastavni su dio života. Stručnjaci mogu pomoći u rješavanju određenih simptoma i unapređenju psihičkoga zdravlja (lijekovi, savjetovanje, psihoterapija neke su od mogućnosti), no i dalje svaki pojedinac ima važnu ulogu u očuvanju i unapređenju vlastitog zdravlja. Svatko od nas ima odgovornosti za vlastiti život, među kojima je i pronalazak načina kako unaprijediti vlastito duševno i tjelesno zdravlje.

Male promjene

Cjelokupna briga o sebi i zdrave navike vrlo su važne i u trudnoći. Preporuke koje ženi mogu pomoći da se u trudnoći osjeća bolje, vrijede i za bilo koje drugo razdoblje njezina života.

Pravilna prehrana osigurava nam dovoljan unos svih hranjivih tvari potrebnih za održavanje vlastitog ne samo tjelesnog već i emocionalnog zdravlja. No, pored toga što konzumiramo hranu kako bismo dobili dovoljnu količinu hranjivih sastojaka, ona je često i način na koji se nosimo s neugodnim emocijama. Ako pratimo kada i kako jedemo, to nam pomaže uvidjeti kada jedemo iz „emocionalnih“ razloga te nam omogućava pronaći drugačije načine suočavanja s neugodnim emocijama i raspoloženjima.

Dovoljno sna i odmora osigurava nam energiju za svakodnevno funkcioniranje, ali i omogućava da se nosimo sa svakodnevnim stresovima i problemima. Dobro je stvoriti određeni ritual spavanja koji uključuje određeno opuštanje prije spavanja i odlazak na spavanje otprilike u isto vrijeme. Važno je osigurati nesmetan san te spavati dovoljno, ni premalo ni previše.

Redovita tjelesna aktivnost omogućava nam obnoviti snagu i energiju za aktivnosti kojima se bavimo, ali i za život općenito. Tjelesna aktivnost može biti šetnja, hodanje, plivanje ili lagana tjelovježba. Pored energije koju nam daje, redovita tjelovježba osigurava i kvalitetan san.

Vlastite potrebe

Prepoznavanje i zadovoljavanje vlastitih potreba (tjelesnih, emocionalnih, društvenih, duhovnih…) važni su za očuvanje vlastitog zdravlja. Pratite sebe i osvijestite koliko slijedite sebe i udovoljavate sebi, a koliko radite ono što drugi očekuju od vas ili što mislite da se od vas očekuje. Učinite sve da vam život bude jednostavniji, nemojte se preopterećivati. Razmislite možete li nekoga zamoliti za pomoć u obavljanju kućanskih poslova ako ste umorni. Ako vam se neka aktivnost čini preteškom ili prezahtjevnom, odgodite ju. Ako se radi o obvezi, zamolite da netko drugi to obavi umjesto vas. Naravno, nemojte odustati od svih aktivnosti i zadataka, nego ih samo prilagodite trenutnoj situaciji i vlastitim mogućnostima.

Budite aktivni i uključite se u aktivnosti koje vas vesele ili su vas nekada veselile i u kojima se osjećate uspješno. Možda se nećete odmah osjećati bolje, no s vremenom bi se to trebalo promijeniti.

Iskažite i proživite emocije koje doživljavate. Sve emocije su normalne, iako su neke ugodne, a neke nisu.

SOS savjeti

Normalno je da osjećamo sreću, veselje, radost, ali i da se osjećamo tužni, da se bojimo, da smo ljutiti. Razgovarajte o sebi i svojim emocijama s osobom od povjerenje, partnerom, prijateljima, liječnikom. Nekim ljudima u osvješćivanju i izražavanju emocija pomaže pisanje dnevnika.

Kontrolirajte stres. Postoje situacije i događaji nad kojima nemamo kontrolu i mogućnost utjecaja, no na mnoge stvari možemo utjecati. Bavite se samo onim stresovima na koje možete utjecati, a u situacijama bez mogućnosti kontrole nađite načine kako zadržati mirnoću. Stres se može smanjiti ako se organizirate i smanjite svoja očekivanja. Učite što ranije prepoznati znakove stresa te odmah nešto poduzmite – usporite ritam i uzmite predah.

Nastojite razmišljati pozitivno i budite svjesni da niti jedna situacija nije konačna – sve prolazi. Pratite i male pomake u svom napretku. I dalje će postojati trenuci kada ćete se osjećati lošije, no i to će proći – ohrabrite se!

Važno je napomenuti da niti jedna od metoda ili načina liječenja kao ni prihvaćanje novih navika ne može odmah dovesti do poboljšanja. Ne očekujte nagle pomake. Potrebno je određeno vrijeme da biste se osjećali bolje. Zato je važno biti uporan i strpljiv. A potražiti pomoć kada nam je potrebna svakako je odlika hrabrih i odgovornih ljudi!

Tekst: Psihološki centar Razvoj

Foto: Freepik

Objava Što kada trudnoća nije ugodno iskustvo? pojavila se prvi puta na pitajmamu.