Djeca su spužve i sve upijaju, a naročito kada to branimo. Pa tako uz sočnu psovku, ponekad se od malog gegavca u jaslicama zna čuti i “bemti miša”.  Dijete je to sigurno čulo od svojih starijih ukućana i vrlo vjerojatno kao izraz ljubavi, slatkoće, slatke nepodopštine ili slično. I ta nevina psovka sigurno nije veliki problem jer čim prestane biti zanimljivo prestat će se i govoriti.

Problem su oni malo stariji kojima psovka znače ono što i nama. A to je izraz uvrede, nezgode, nepodopštine, kao popunjavanje prostora u rečenici. Tada je to problem jer zna se – djecu valja učiti bogatstvu jezika i izražavanju neugodnih osjećaja na prihvatljiv način.

Nije ugodno to čuti i nije fora, nije smiješno. No, pitate se kako točno reagirati? Evo kako.

• Smirite se prije nego što reagirate. Ne želite pridavati previše pozornosti neželjenu ponašanju, zar ne?
• Pitajte zašto. Kad se smirite, pokušajte pitati nešto poput: „Kako si se osjećao/la kad si to izgovarao/la?“
• Zajedno riješite problem. “Kako si to drukčije mogao/la reći? Koje to riječi pokazuju ljutnju? Što bi rekao/la da si u školi?” Vi ste tu da im pružite alate za rad u različitim situacijama i s različitim osjećajima.
• Istaknite prihvatljivo. Ako je ružna riječ bila upućena nekom, jasno objasnite da to nije dopustivo. Nazovite to napadom i istaknite da nikada ne napadamo druge. No, istaknite da ljudi griješe i ispričavaju se.
• Potaknite razumijevanje. Pitajte dijete što misli kako se osjećala osoba kojoj je upućena riječ, kako bi se ono osjećalo. Ako pokaže empatiju, pohvalite ga.
• Budite konkretni. Djeca ne razumiju lako ironiju, sarkazam, ne čitaju podnaslove. Ali razumiju dobro/loše, da/ne, to je jednostavno tako. Recite jednostavno: odrasli ponekad psuju – to čine kod kuće, ne u trgovini, ne u gostima, ne kod liječnika.
• I, svakako, nemojte sočno psovati pred klincima!

Foto: Freepik

Objava Kad psovka izađe iz djetetovih usta – kako reagirati, a kako ne! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

U kojem slučaju će im trebati osobni podaci i kada dijete učiti te informacije? I kako ih uopće prezentirati djetetu da ih upamti, shvati, te koristi kada je potrebno. U današnje vrijeme vrlo je važno naučiti mališane što napraviti i kome se obratiti ako se ikada izgube.

Pa, idemo redom!

Neki mališani će već s dvije godine znati svoju adresu i broj mobitela mame, no pitanje je hoće li se sjetiti ičega kada se nađu u situaciji da ih netko to pita… Vjerojatnije je za očekivati da će to znati četverogodišnjak. 

Naime, u dobi od četiri godine klinci su relativno “zreli” upamtiti te podatke i znati ih koristiti u situaciji koja to zahtjeva. Naravno, bilo si sjajno kada bi i s njima u toj dobi imali razgovor ili pak poučili ih o opasnosti od stranaca, što učiniti ako se izgube i slično. 

Što treba znati?

Jedan prosječan četverogodišnjak (a naravno, i stariji i mlađi, ovisno o djetetu), trebao bi znati: 

• svoje ime i prezime
• kućnu adresu
• naselje u kojem živi
• ime i prezime od roditelja
• broj mobitela od mame i tate (iako će većina klinaca to uspjeti upamtiti tek kasnije)

Što se tiče malih klinaca, mudro je napisati osobne informacije na unutrašnjost jakne. To je vrlo mudro napisati na svaki komad odjeće u slučaju da idete na putovanje, u drugi grad, državu ili na neko nepoznato mjesto. 

Osobni podaci djece i zašto su važni

U slučaju da se klinac izgubi – recimo u šoping centru, i kupac prepozna dijete u nevolji, odvede ga do infopulta, mališan će znati reći svoju adresu i ime roditelja, kako bi ih djelatnik pozvao preko razglasa. 

Kao što ste čuli nebrojeno puta u dućanu!

Također, vrlo je korisno znati takvo nešto ako se mami i tati nešto dogodi, a da je dijete prisutno. Policiji  će biti vrlo korisno znati ime i adresu koju im mališan kaže. 

Isto tako, vrlo je važno mališane naučiti i s kime (ne) dijeliti te podatke!

Najbolji savjet koji je već godinama aktualan je naučiti dijete da samo traži pomoć i to od – mame s djecom. Dakle, učite dijete da ako se izgubi da potraži mamu s djecom. Mame će najprije reagirati s obzirom da i same imaju djecu. Isto tako, najprije će naći način da pomognu izgubljenom djetetu. 

Primjerice, ako ste izgubili mališana u trgovini bilo bi dobro da se prvo obrati nekoj mami s djecom ili – teti na blagajni. Teta je osoba koja radi u trgovini i vrlo vjerojatno se već susrela sa sličnim situacijama. 

Također, uputno je klincima reći da vas nikada, ali nikada ne traže. Vrlo vjerojatno su uplašeni i uzbuđeni, pa će se vrlo lako dezorijentirati. Recite im da se obrate najbližoj mami ili potraže: dućan, poštu, ljekarnu, ambulantu, bilo što. Vrlo je bitno da znaju kako razgovarati sa strancima. 

Vježbajte što ako sa svojim djetetom:

• Što ćeš napraviti ako ti se obrati nepoznati čovjek?
• Što ćeš napraviti ako se razdvojimo?
• Koji su tvoji osobni podaci?
• Što ćeš napraviti ako se izgubiš u šoping centru?
• Što ćeš napraviti ako te nepoznati čovjek pozove na sok?
• Što ćeš napraviti ako ti nepoznati čovjek nudi bombone?

Foto: Freepik

Objava Osobni podaci djece – kada ih trebaju naučiti i znati? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Nije lako tada ne pokazati tu ljutnju, ne povisiti glas, ne poslati sve dovraga…

No, kako se možete pokušati boriti s tim osjećajima i kako ih obuzdati?

1. Prihvaćanje

Prihvatite da ne možete kontrolirati druge; možete kontrolirati samo svoju reakciju na njih. Budite pozitivni. Postavite granice ako su potrebne. Prepoznajte na što možete utjecati, a na što ne.

Na primjer, ne mogu kontrolirati svoje dijete kad cijelu noć plače jer mu rastu zubi. Mogu kontrolirati kako se ja ponašam kad urla.

2. Pozitivno razmišljanje

Odaberite gledati samo dobro. Ako ste pretjerano fokusirani na jedno ‒ djetetovu ljutnju ‒ postat ćete još više frustrirani i vas će obuzet ljutnja.

Na primjer, ako vaše dijete uporno govori „Ne, mama“ ili udara brata ili sestru, umjesto da mu kažete „Nema ne!“ ili „Prestani udarati!“, razmislite što želite da vaše dijete radi i to mu recite.

Katkada zaboravimo da su naša djeca samo – djeca i da još uvijek uče. Tako često govorimo im što da NE rade, a oni ne znaju što treba raditi.

3. Predahnite

Maknite se iz središta zbivanja, pogotovo kada su u pitanju negativne emocije poput ljutnje. Recite djetetu da vam treba odmor, da se brinete zato što biste mu mogli reći nešto zločesto, pa ćete se zato malo maknuti u stranu ili u drugu prostoriju.

Vrlo brzo će dijete shvatiti da je u pitanju njegova ljutnja, a preplašit će se da ste i vi ljuti.

Neka vam dijete budu na vidiku, ali sjednite, odmorite, duboko dišite.

4. Brinite o sebi 

Spavajte puno i zdravo se hranite!

Ovo je pod stresom jako teško provesti, pogotovo kada je u pitanju ljutnja ali itekako utječe na našu sposobnost da se nosimo sa stvarima.

5. Vježbajte

Uz tjelovježbu, ne možete to opovrgnuti, svi se osjećamo bolje! Pa bila to čak samo duga šetnja s mališanima, pomoći će!

Negativne emocije poput ljutnje i naše i njihove najlakše je izbaciti iz sistema fizičkom aktivnosti, stoga će dugačka šetnja biti pun pogodak.

6. Opuštajte se

Pronađite način opuštanja!

Nekom je to molitva, nekom meditacija, nekom izrađivanje rukotvorina, nekom knjiga ili glazba… Uvrstite u svoj raspored nešto što vas opušta i primijetit ćete promjenu.

7. Zatražite pomoć

Kad dođe onaj dan kad stvarno ne možete izdržati, ne libite se zamoliti supruga da dođe pola sata ranije kući, ako može. Ili zamolite mamu / svekrvu / sestru / prijateljicu da dođe kratko pričuvati mališane dok se vi ispušete.

Ljutnja je prirodna i na nju svi reagiramo drugačije, tražite pomoć, nemojte se sramiti – može samo pomoći.

8. Izađite van

Kad vam dan ide potpuno naopako, javite se nekoj prijateljici, sestri, bliskoj osobi i dogovorite druženje u parku, može i s djecom. Sve je lakše podnijeti kad je uz vas osoba koja vas razumije i podupire.

Ljutnja će se raspršiti kada svoje osjećaje podijelimo s nekim bliskim.

Foto: Freepik

Objava Savjeti za roditelje: kako se nositi s ljutnjom pojavila se prvi puta na pitajmamu.