Vaše priče

Priča s porođaja: Naše božićno čudo


Mama Marija Mišović isplakala je cijelo jezerce suza radosnica uoči dolaska malene Ene. Njezina priča baš je pozitivno obojena i lijep je primjer mame koja je zadovoljna cijelim tretmanom u bolnici

Oduvijek me bilo strah porođaja. Nisam vjerovala onome „sve zaboraviš kada vidiš bebu“; panično sam se bojala. Bojala sam se i da neću uspjeti zatrudnjeti kada to budem htjela; bojala sam se hoću li imati onaj slavni „majčinski instinkt“ kada vidim bebu; bojala sam se poslijeporođajne depresije... Ali jedno sam znala: imat ću bebu – i to curicu!

I kako to obično u životu biva, ništa nije išlo po planu.

Brojenje plodnih dana, trakice za ovulaciju, razočaranja iz mjeseca u mjesec... I nakon skoro godinu dana, uz liječničku pomoć, na Božić 2015. – plus na testu. Sreća je bila beskrajna.

Nakon tri mjeseca potvrda onoga što sam ionako znala – nosim curicu!

Zbog niza okolnosti tada sam već znala da ću morati na carski (moram priznati, osjetila sam olakšanje).

Trudnoća je bila savršena: „blaženo stanje“ u punom smislu tih riječi. Nikad se nisam bolje osjećala. Mjeseci su letjeli i došlo je vrijeme da napokon upoznam svoje malo čudo.

Par dana prije termina, 26. kolovoza 2016.,ušla sam u rodilište u Zaboku. Malo rodilište s velikim ljudima.

Iako sam otišla daleko od kuće, nisam požalila ni sekunde. Četiri dana sam bila na odjelu za čuvanje trudnoće. Upoznala sam divnu curu koja mi je uvelike olakšale te i sve sljedeće dane u „tuđini“ (Mateja, hvala ti!).

Carski rez bio je dogovoren za 30. kolovoza. Nisam mogla vjerovati da ću napokon vidjeti svoju curicu. Od te je večeri i sljedećih tjedan dana navala emocija i adrenalina bila tolika da taj osjećaj nikada neću zaboraviti.

Ne trebam ni pisati kako nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam bila prva na programu. Standardni postupci prije carskog krenuli već u 5 ujutro. Ništa strašno. Kad znaš cilj. Sestre, doktori, svi su bili divni.

Doveli su me u salu. Anestezija je bila spinalna, dakle nisam ništa osjećala od trbuha na dolje. Bilo me jedino strah da me ne uhvati panika na stolu (da, paničarka sam ako još niste primijetili :D), međutim infuzijom daju neke super lijekove ;D. Anestezija je počela djelovati. Vrijeme je postalo relativno pa o tome ne mogu pisati. U jednom trenutku sestra je rekla: „Evo, porađa se!“ Suze su krenule i nisam ih nikako mogla zaustaviti. Ovu rečenicu i taj cijeli trenutak neću zaboraviti dok sam živa. 

Nakon par minuta stigao je moj smotuljak sreće. Moja Ena, teška 3170 g, duga 48 cm. Kroz suze sam vidjela kosmatu glavicu, poljubila je, i odnijeli su mi je. Čula sam je kako plače i potok suza ponovno je krenuo. Ostatak vremena, dok su me šivali, samo sam osluškivala, suze su išle same od sebe, emocije koje se riječima ne mogu opisati.

Sašili su me i stavili u prostoriji do rađaonice. Samo sam gledala u sat na zidu i čekala da mi je donesu. Nakon dva-tri sata prebacili su me u sobu i napokon doveli moje malo čudo. Svi moji strahovi o neimanju majčinskog instinkta nestali su još u rađaonici. Bila je savršena, meni najljepša na svijetu – moja beba, moja cura, moj cijeli svijet.

Nakon carskog

Prvi dan nakon carskog trebala sam ležati. Nisam osjećala nikakvu bol. Drugi dan je došla fizioterapeutkinja i objasnila mi kao se trebam podignuti, na što paziti, kako kasnije vježbati. Iskreno, nisam je puno slušala, samo sam se htjela podignuti kako bih bila „sposobna“ da beba bude sa mnom. I tako je krenulo podizanje koje, moram priznati, nije bilo lijepo, ali – sve se to zaboravi!

Sljedećih šest dana uživala sam sa svojom curom. Liječnici i sestre bili su divni. Sestre su mi pokazale kako dojiti, obilazile su nas često, i po noći. Bez problema su uzimale bebe u „dječju sobu“ ako bismo htjele izaći do trgovine, otuširati se i sl. Bile su divne i prema rodiljama i bebama.

Kao mlada i neiskusna mama imala sam tisuću „glupih“ pitanja na koje su mi strpljivo odgovarale moje cimerice (Anela i Blanka, hvala!). A mojoj ljubavi stalno sam tepala „Ružo moja mala“ tako da su cure prva tri dana mislile da se moja Ena zove Ruža. :D

Mogu zaključiti da je za mene porođaj bio jedno predivno iskustvo s još ljepšim rezultatom i da bih ga ponovila još tisuću puta. A rodilište u Zaboku bih svakako preporučila svakoj rodilji, pa makar morala „potegnuti“ daleko od kuće.

Ljubav raste iz dana u dana, skupa s našom Enom, našim najljepšim poklonom, našim malim čudom!

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na 
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

 

- srpanj 2017. -