Vaše priče

Priča s porođaja: Najsretniji nastavak tužne priče


Mama Sarah javila nam se prije otprilike dva mjeseca i napisala dirljivu priču iz života jer je, ponovo trudna, imala potrebu posvetiti je svojemu malenom anđelu, Marku, svojoj bebi koju nikad nije imala priliku držati u naručju. Tada nam se obećala javiti ponovo nakon Mihaelova rođenja.

Drage čitateljice i čitatelji, nadam se da niste zaboravili moga Mihaela i mene. Obećala sam svima vama koji ste pročitali moju tužnu Priču iz života da ću podijeliti i ovu puno sretniju.
Nikako nisam mogla uhvatiti vremena napisati ju jer svaki novi dan sve više uživamo u našem sinčiću kojega smo, premda s velikim strahom, ipak dočekali. Nakon što mi je napravljena serklaža u Petrovoj bolnici, puštena sam kući uz strogo mirovanje i uvjet da dolazim na kontrole svaka dva tjedna. Svaki novi dan donosio je sve manji strah jer smo bili sve bliže našem susretu, ali bez obzira na to, ipak mi nešto nije dalo mira i, naravno, bojala sam se.
Skidanje šava serklaže predviđeno mi je bilo u 38. tjednu, stigla sam na pregled i skinuli su ga. Svi smo mislili da će porođaj početi čim skinu šav jer je trudnoća bila visokorizična i pravo je čudo što smo ,,dogurali" tako daleko.

Ipak, kad su ga skinuli, rekli su mi da sam i dalje otvorena samo jedan prst i da slobodno mogu u duge šetnje ‒ da više nije rizično. Naručili su me opet slijedeći četvrtak na pregled. Došla sam i ondje me je pregledala doktorica Vesna Elveđi-Gašparović koja mi je vodila cijelu trudnoću. Očekivala sam da će me poslati u rađaonicu i reći da je stigao taj dugo očekivan dan. Ni ovaj put ništa; otvorila sam se četiri prsta, ali nije bilo trudova. Ponovo su me naručili sljedeći četvrtak. Dani do našeg susreta činili su mi se dužima od cijele trudnoće.
Stalno sam razmišljala hoće li se Mihael roditi 21.07. kao i njegov braco koji je na nebu i koji nam je, vjerujem, njega i poslao.

Dani su prolazili i konačno je stigao taj dan. Bila sam naručena na pregled 20.07., dan prije termina. Muž me ostavio pred Petrovom i otišao obavljati neke poslove u grad, baš taj put nije čekao sa mnom. Kad me doktorica pregledala i dalje sam bila otvorena samo četiri prsta i nije bilo trudova. Poslala me kući i rekla da dođem 22.07. u rađaonicu na pregled, ako se prije toga ništa ne pokrene. Oko 10 sati, kad sam završila s pregledom, nazvala sam muža i rekla mu da se i dalje ništa ne događa i pitala ga kada će doći po mene. Odgovorio je kako ne vjeruje da će tako brzo završiti i da odem na kavu dok ga čekam. Naravno, nisam imala mira i odlučila sam prošetati malo po dućanima kako bih skratila vrijeme. Nakon nekog vremena otišla sam svojem Marku kupiti svijeću jer mu je idući dan trebao biti prvi rođendan.

Cijeli dan bila sam jako tužna i stalno mi se on motao po glavi. Nisam uopće razmišljala o porođaju. Kad sam mu kupila svijeću, sjela sam na klupu pokraj Crkve i nazvala svoju sestru Silviju. Razgovarale smo o svemu što sam prošla. Dok smo nas dvije razgovarale, točno u 12 sati, oštar me bol presjekao po trbuhu. Pitala je što mi je, pa kad sam joj rekla da me boli trbuh, kao mama troje prekrasne djece odmah je prepoznala da imam trudove.

Naravno, nisam joj vjerovala, ali nakon šest minuta opet sam osjetila isti taj bol, sada toliko jak da se nisam mogla pomaknuti. Prekinula sam poziv i nazvala muža da mu javim kako me boli, i ako može doći po mene i odvesti me natrag u bolnicu. Najprije je mislio da ga zezam, ali kad sam ga ubrzo ponovno nazvala, shvatio je da je to sad to i da mora doći.

Kad se konačno uspio probiti kroz gradsku gužvu, pokupio me i vozio prema Petrovoj. Sama sebi nisam vjerovala da je stigao taj dan i govorila sam mu da možda ipak nemam trudove. Javili smo se ipak na hitni prijem. Medicinska sestra odvela me do predrađaonice, a muž je otišao do automobila po kofer sa stvarima.

Na pregled sam došla uplakana. Dežurni je doktor bio dr. Zlopaša i babica kojoj nažalost nisam zapamtila ime, ali njih dvoje se sjećam jako dobro jer su bili dežurni kad sam hitno dovezena kod njih roditi Marka. Babica me prepoznala, a nažalost i mnogi doktori se sjećaju našeg prvog slučaja.

Kad su me pregledali i rekli da sam otvorena sedam prstiju i da idem u rađaonicu, i dalje nisam mogla vjerovati da ću konačno imati svojeg Mihaela u rukama. Smjestili su me u rađaonicu oko 13 sati, a moj je muž nestrpljivo čekao vani. Bolovi su postajali sve jači i jako sam se bojala kako će sve proći. Svi su u rađaonici bili predivni prema meni. Napokon, babica koja me pregledala rekla je da kreće porođaj. Bilo me je strah kao nikad u životu.

Kada se moj Mihael rodio i zaplakao, i ja sam. Živjela sam za taj dan, dan kad će moja sreća biti na meni. Zahvaljivala sam cijelo vrijeme Bogu što mi ga je poslao živoga i zdravoga. Mihael se rodio 20.07.2017. u 16.36 sati, dug 51 cm i težak 3450 g . Pustili su k nama i moga muža, i kad se pojavio na vratima, u njegovim je očima opet bio onaj sjaj sreće. Bila sam presretna! Konačno je prošlo naše teško razdoblje, imamo svoju sreću uz sebe. Vjerujem da nam ga je poslao naš Marko.

Babica je dala mom mužu da iz bunta narukvica izvuče i naše, a on je slučajno izvukao baš isti broj koji sam imala i s Markom. Kad sam im to rekla, najprije mi nisu vjerovali pa su išli provjeriti u dokumentima. Nažalost, kod kuće nemam Markovu narukvicu, ali imam svoju s porođaja, a sad imam Mihaelovu i svoju.

Vjerujem da sve to ne može biti samo slučajnost nego znak da nam ga je poslao njegov braco. Sljedeći dan, kad je stigla vizita, ušla je glavna sestra i pitala tko je od nas mama Pucak. Javila sam se, a ona je sjela na krevet pokraj mene i Mihaela i pitala jesam li primijetila njegov sjedi pramen. Rekla sam da jesam, ali da ne znam zašto ga ima. Odgovorila je da ga imaju samo „posebna“  djeca, a ja sam odmah pomislila da nešto nije u redu i pitala ju što to znači. Umirila me riječima da takve bebe zovu Božjom dječicom. Naravno, opet sam počela plakati.

Sve te dane i dalje nisam mogla vjerovati da je on tu i da je sve konačno u redu. Uspjeli smo! Svaki novi dan sve je ljepši, moj suprug i ja konačno imamo svoju malu obitelj. Naravno, svog Marka nisam zaboravila niti ću ikada moći. On ima svoje posebno mjesto u mom srcu i tako će biti dok sam živa. Samo je sada sve puno lakše. Imam Mihaela koji mi daruje najveće osmijehe i shvaćam da nema ništa ljepše, i da se sve isplatilo. Naravno, teško bi bilo da nisam imala podršku muža, obitelji i prijatelja. Uz njih je sve bilo puno lakše. Vjerovali su u mene i kad ja nisam vjerovala sama u sebe. Hvala im na tome.

Drage mame, nadam se da smo vam primjer moj Mihael i ja. I vi ćete uspjeti, samo se trebate boriti i vjerovati u čuda. Jer čuda doista postoje. Moj je Mihael naše maleno čudo koje nam je živote ispunilo toplinom i nacrtalo nam osmijeh na licu. Da, moj je život konačno potpun i sada sve ima smisao.

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na 

e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

- prosinac 2017 -