Vaše priče

Dojila sam tuđu bebu, bilo je fantastično!

Još od prvog dana moje prve trudnoće, točno prije pet godina, znala sam da je dojenje jedini izbor prehrane moje bebe. Ono za mene nije bilo samo hrana nego mnogo više: ljubav, utjeha, bliskost, komunikacija i posebna veza koja veže samo majku i bebu. Nešto naše, nešto posebno. To moje dojenje ili ideja o njemu, nažalost, završilo je prije nego što sam planirala.

Ostvareni san
Moja kći, danas petogodišnjakinja, sama je počela odbijati dojku prije nego što je navršila šest mjeseci, zbog čega sam dugo krivila sebe. Zbog neiskustva i neznanja radila sam neke pogreške za koje danas, kada izvrtim film, jasno vidim koje su i kako sam ih mogla spriječiti. Čim sam drugi put ostala trudna, odlučila sam da taj put nikako do toga neće doći. Nikada nije bilo dvojbe hoću li dojiti svoju drugu djevojčicu, danas četveromjesečnu Evu.

Moja Eva rodila se jednog toplog proljetnog dana, nakon nekoliko dana pripremnih trudova i nakon malo teže trudnoće koju sam – uglavnom zbog nekih manjih komplikacija – preležala doma u društvu svoje petogodišnje djevojčice, sada već ponosne, velike seke.

Samim time što sam bila na čuvanju trudnoće imala sam puno vremena za čitanje razne literature o trudnoći i porođaju te o dojenju i svemu što ono djeci i majkama pruža. Osim čitanja raznih priručnika, knjiga, gledanja raznih dokumentaraca i emisija, također sam išla i u Rodinu malu školu dojenja, koja neiskusne majke izvrsno priprema za dojenje i sve poteškoće koje pritom mogu iskrsnuti.
Prije negoli počnem pričati svoju priču, moram naglasiti svim majkama ono što je vrlo bitno znati, a ja sam to naučila iz vlastitog iskustva: dojenje je vještina, a ne znanje s kojim se rodite. Smatram da nije dovoljno staviti dijete na grudi i odmah sve znati i očekivati da će sve ići „kao podmazano“. Tu je puno izazova, mogućih komplikacija, ragada, mastitisa, skokova u razvoju, štrajkova dojenja, soora i ostalih ne tako bajnih stvari o kojima se treba educirati kako bi se pravovremeno reagiralo i izbjegao prestanak dojenja u slučaju pojave kojeg od njih.

S obzirom na iskustvo prvog porođaja, znala sam da uspješno dojenje započinje već u rađaonici, u prvim minutama nakon porođaja. Stoga sam vrlo dobro znala kakav točno porođaj želim. Porođaj moje Eve prošao je izvrsno, sve je išlo prema planu koji sam si zamislila još u trudnoći. Bez lijekova, bez dripa, epiziotomije, i uz suprugovu prisutnost, svoju sam bebu odmah dobila na prsa za koža-o-kožu prvi podoj. To prvo dojenje, prvi kontakt, zapravo je ono što čekamo cijelu trudnoću. Beba je tu, ništa više nije važno.

Nakon dolaska u sobu u rodilištu Sveti duh, gdje je rooming-in pa je beba 24 sata s mamom (što je meni bilo jako bitno), doveli su mi je, stavila sam ju na prsa i tako smo bile satima – nerazdvojne. Eva je od prvih sati života bila vrlo uporna beba i čvrsto je odlučila navući si dovoljno mlijeka što prije. I tako je i bilo! Nakon sati i sati provedenih „prištekane jedna uz drugu“, uspješno je započeo naš, nadam se, dug staž dojenja.

Tuđa beba
Nedugo nakon što sam stigla u sobu, doveli su i moju cimericu. Prvorotkinju koja je imala iznimno dug i težak porođaj te se loše osjećala, i vrlo je teško uspostavljala dojenje sa svojom bebom. Bolničke su joj sestre u više navrata pokušavale pomoći da uspostavi dojenje, što savjetom, što izravnim postavljanjem bebe na prsa. No čim bi one izašle iz sobe, ponovno bi krenuli problemi. Uza sve to, bila je teško pokretna zbog velike epiziotomije i svaki joj je pokret bio težak. Prvu noć beba joj je bila dosta uspavana, pa nije ni tražila dojku.

Sljedeće jutro ja sam već imala veliki nalet mlijeka i moja je beba bila sita i vesela. Gledajući nju i njezinu bebu kako se muče, bilo mi je, naravno, žao. Svatko se može naći u toj situaciji, a ja bih u njezinoj situaciji svakako voljela da mi netko ponudi pomoć. I sama sam joj pokušala pomoći, ali nikako nije išlo. Stoga sam joj ponudila da dojim njezinu bebu ako joj to nije nelagodno, ne bih li joj olakšala.

Majčinska ponuda
Željela sam da izbjegne davanje dohrane adaptiranim mlijekom. Kratko sam razmišljala bih li joj to ponudila, s obzirom na to da se ne poznajemo i ne znam kako bi mogla reagirati na takvo što, ali želja za pomoći ipak je prevagnula. Nisam imala što izgubiti: ako pristane, super, ako ne želi, i to je sasvim u redu. No ona je na isto odmah pristala, iako pomalo u čudu što joj to nudim, a meni je bilo zadovoljstvo što sam joj mogla pomoći na taj način. Također, s obzirom na veliku količinu mlijeka koju sam tada imala, to dodatno dojenje olakšalo mi je napetost u dojkama koja je nastala naglim dolaskom mlijeka.
Dok je moja beba zadovoljno spavala, stavila sam njezinu bebu na prsa. Odmah je pronašla put i prihvatila dojku, počela vući kao da je to radila već mnogo puta prije, zadovoljno pojela i zaspala, a moja se Eva baš u tom trenu probudila, pa sam se samo prebacila na nju.
Osjećaj dojenja tuđeg djeteta sasvim je prirodan, baš kao i moja potreba da nahranim gladnu bebu ako je u mojoj prisutnosti – bila ona moja ili tuđa. Beba je beba, glad je glad. To je jednostavno jače od vas, hormoni i majčinski instinkt tu rade svoje. U usporedbi s dojenjem vlastitog djeteta, jedina je razlika možda sam način i tehnika sisanja. To dojenje ne budi u majci jednake emocije kao kada doji vlastito dijete, naravno, ali osjećaj je svejedno lijep, na neki drugi način. Nema tu nikakve nelagode, naprotiv. Onaj osjećaj da si učinio za nekoga nešto lijepo i korisno nemjerljiv je. Mislim da se nisam u životu korisnije osjećala. Uvijek kažem da je svaka kap majčina mlijeka neprocjenjiva, pa i ako nije od vlastite mame, opet je bolja opcija od adaptiranog mlijeka.

Jasno je da prvo mlijeko, kolostrum, tzv. prvo cjepivo, sadrži niz proteina, minerala, vitamina A, leukocita i brojnih antitijela – tvari koje rade u bebinim crijevima zaštitni sloj .U mnogim zemljama postoje banke humanog mlijeka; nažalost, u našoj još ne postoje.
Banke humanog mlijeka osmišljene su kako bi majke koje imaju višak svojeg mlijeka nesebično donirale za potrebe onih koji nemaju: za nedonoščad, bolesne bebe te ostale ugrožene skupine. Na taj se način malim pacijentima pruža najzdravija i najprirodnija prehrana. Kod nas je nažalost još dosta niska razina informiranosti o tome, čak je još veliki postotak žena koje ne bi dale podojiti vlastito dijete mlijekom druge dojilje ili ne bi podojile tuđe dijete.
Mlijeko u bankama humanog mlijeka prolazi niz testova, a testiranja se provode svaka tri mjeseca (testovi krvi na HIV, hepatitis, alkohol i sl.), stoga po mojem mišljenju nema mjesta strahu. U slučaju potrebe, bila bih presretna da moje dijete može primiti mlijeko druge dojilje.

Imunitet na dar!
Nažalost, ni sljedeći dan, uza sve majčine napore, dojenje nije išlo, stoga sam dojenje našeg malog cimera ponovila još jednom, a kako smo dobile otpust iz bolnice dan prije njih, još sam jednu bočicu mlijeka izdojila izdajalicom kako bi joj ostalo za sljedeći dan.

Ispričala sam to mnogima u svojoj okolini i shvatila kako je to još uvijek veliki tabu u našem okruženju. Naišla sam na razne reakcije: nekima je to bilo smiješno i simpatično, nekima čudno. Zapravo nikome nije bilo jasno kako mi je to uopće palo na pamet, zašto sam to ponudila, jer ipak u bolnicama imaju adaptiranog mlijeka za takve slučajeve i poznato je da godinama po bolnicama daju dohranu bebama čije majke iz nekog razloga ne doje.

Nažalost, ne znam kako je njihovo dojenje završilo, ali će me uvijek veseliti spoznaja da sam možda, makar malo, pomogla u prvim danima života i izgradnji imuniteta jedne male bebe.
Za mene je to lijepo iskustvo bilo nešto što ću pamtiti, čega ću se rado sjećati. Ako ikada budem ponovo u situaciji da će moje mlijeko nekome biti potrebno, rado ću to ponoviti.

Želite nam ispričati svoju priču?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr