„S takvim se znamenjem rađaju samo vrlo posebni ljudi.“ Tu mi je rečenicu uputila jedna draga medicinska sestra prilikom izlaska iz rodilišta. Tada mi je to zvučalo čudno i pomalo praznovjerno, ali ubrzo sam shvatila kako u toj rečenici ima mnogo istine.

Maleni junak

Glavni junak ove priče je naš mali Tin. Rođen je 19. listopada prošle godine, samo minutu nakon svog velikog brata Lea. Pošto se radilo o blizanačkoj trudnoći, rođeni su nekoliko tjedana prije termina, ali na sreću nije bilo potrebe za inkubatorom. Već se pri porodu dogodilo čudo.  Naime, Tin je bio smješten niže u trbuhu i doktorica je tijekom pregleda opipala kako mu je oko vrata omotana pupčana vrpca. Zato su rođeni hitnim carskim rezom. Tek se pri porodu vidjelo kako je  i Leo bio jako zapetljan. Vođena time, često govorim da se Tin odrekao uloge starijeg brata kako bi spasio Lea. To je samo još jedan dokaz preliminarne interakcije i nadopunjavanja blizanaca i prije svjesne emocionalne povezanosti.

Liječnici su na Tinovu čelu još pri porodu zamijetili blagu depigmentaciju veličine badema. Rečeno kako je riječ o rodinu ugrizu, koji se neće znatno mijenjati i da će nestati do prve godine djetetova života. Neko se vrijeme znamen nije znatno mijenjao, ali kako se Tin približavao prvom mjesecu života, zamijetila sam kako postaje sve tamniji i veći.

Što je zapravo hemangiom?

Od početne lagane depigmentacije znamen je prerastao u ispupčenu izrazito crvenu površinu nalik na jagodu. Umjesto da se spontano povlači, hemangiom je sve više napredovao i terapija je bila nužna.

Prije prvog pregleda kod doktora Rešića, u stručnoj sam literaturi pročitala sve što sam mogla pronaći o hemangiomima. Moram priznati da mi se sledila krv u žilama kad sam pročitala da se hemangiom definira kao tip dobroćudnog krvožilnog tumora. Nakon što sam sve proučila, ipak sam malo odahnula jer je zapravo u većini slučajeva riječ o bezopasnoj nakupini krvnih žila ispunjenih krvlju. Također sam pronašla da se često javlja u beba s malom porođajnom masom i u blizanaca. Češće se javljaju i ako je član obitelji imao dojenački hemangiom.

Moj ga je brat imao, bio je na licu, isto ispupčen, ali malen i spontano se povukao negdje oko četvrte godine. Općenito vlada mišljenje da hemangiom koji ne raste ubrzano i nije na opasnom mjestu, ne treba liječiti jer će se do pete godine starosti vrlo vjerojatno sam povući. Naš je rastao sve više, i to na čelu, što je bilo opasno.

Na pregledu je potvrđeno da se radi o hemangiomu. Prvo smo morali obaviti EKG, ultrazvuk srca te pregled dječjeg kardiologa. Objasnio nam je kako je terapija izrazito učinkovita te da u Tinovu slučaju, uz problem estetske prirode, postoji i određeni rizik od zdravstvenih smetnji jer se hemangiom nalazi na području glave.

Terapije i svakodnevni život

Svi nalazi su bili uredni pa smo dogovorili uvođenje terapije. Lijek koji se koristi za suzbijanje hemangioma zove se Hemangiol, čiji je glavni sastojak propranolol, koji je poznat kao beta blokator. Iako se propranolol prije koristio u liječenju određenih srčanih bolesti, otkriveno je da učinkovito utječe na povlačenje hemangioma.

Ipak, uzimanje lijeka može prouzrokovati spore otkucaje srca, nizak krvni tlak, otežano disanje ili nisku razinu šećera u krvi. Iz tog se razloga uvođenje terapije provodi na odjelu toksikologije i farmakologije uz cjelodnevnu kontrolu bitnih kardioloških i respiratornih parametara.

Vađenjem krvi utvrđuje se razina šećera u krvi, a nakon uvođenja lijeka svakih se sat vremena kontrolira i vrijednost krvnog tlaka. Zahvaljujući ljubaznom osoblju, prenoćiti u bolnici nije nam bio nikakav problem. Mene je dopao ležaj do kojega se nalazio Tinov krevetić. Gledali smo televiziju, pjevali, smijali se i izmjenjivala sam iskustva s cimericama.

Neke ozbiljnije nuspojave lijeka, hvala Bogu, nismo doživjeli. Pratili smo upute o doziranju lijeka, optimalnom jedanaestsatnom razmaku između doza, obveznom obroku bar sat vremena prije uzimanja lijeka te o oprezu od mogućih komplikacija. Lijek sam Tinu uvijek davala sama kako bih eliminirala mogućnost da zabunom primi duplu dozu. Najveći problem mi je stvaralo bljuckanje prilikom kojega bi Tin ponekad izbacio skoro cijelu dozu, ali svejedno sam procijenila da je sigurnije ne ponavljati dozu.

Naša borba s hemangiomom zapravo prolazi dosta neborbeno i nadam se da će tako biti i dalje. Bez obzira na to, briga i strepnji je bilo mnogo. Više nego što se na prvi pogled čini. U nekim me trenutcima obuzimao velik strah zbog kojega sam neprestano provjeravala je li s Tinom sve u redu. Nama majkama se sve vezano uz našu djecu doima još strašnije nego što  je. No, isto tako sa srećom u očima gledamo u svoje male junake koji mogu i moraju pobijediti sve nedaće koje su, u našem slučaju, došle rano.

Onako kako si napraviš…

Što se tiče estetskog aspekta hemangioma, kad nije na opasnom mjestu, to je zapravo simpatična oznaka, djetetova osebujnost, bar ga ja tako doživljavam. Mi smo Tinu tepali da je mali zalutali Indijac jer mu je hemangiom točno nasred čela.

Čak i narodni nazivi „poljubac anđela“ ili „rodin ugriz“ dokazuju da se to smatra pozitivnom osebujnošću. U današnjem  trendu tetovaža i drugih tjelesnih ukrasa, ova prirodna oznaka puno je autentičnija. Ipak, ako se zadrži duže, kad dijete već krene u vrtić, hemangiom može postati problem zbog neprihvaćanja bilo kog oblika različitosti u našem društvu. Pa i među djecom od najranije dobi. Ali, to je već novi psihološki izazov za majku i dijete te potpuno nova tema.

Foto: Privatni album

Objava Lara Jurčević: hemangiom je znak na mom Tinu! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Potres je mnoge potjerao iz centra grada… Obitelji teška srca odlaze ili su već otišle  s tek malom nadom u povratak. Jedna od njih je i obitelj Domagoja Telišmana. I on nam je ispričao njihovu priču…

Život u centru Zagreba za mene je počeo 2012. godine. Naš sin Ivor tada je imao godinu i pol i iščekivali smo Janka. Do tada smo živjeli u malom stanu u Dugavama, dok smo stan u centru, u krugu popularne “džamije”,  u kojemu je supruga odrasla, adaptirali. Mijenjali smo sve podove, stropove, instalacije , sve “do cigle” i radili smo sve nanovo. Kad su radovi završili, stan je bio prekrasan, spoj modernoga i staroga. Ostavili smo originalnu unutrašnju stolariju u izvornom obliku, kaljevu peć dali smo presložiti te smo joj stavili staklena vratašca da u dnevnom boravku uživamo u vatri. Naša kćerkica Tonka stigla je kad smo u centru već debelo pustili korijenje, 2019. godine.

Naš život u centru

Budući da sam rođen u Samoboru, gdje sam odrastao u kući s golemim dvorištem, a u djetinjstvu mi je omiljena zabava bila vožnja biciklom po kvartu, život u stanu, u centru grada, djelovao mi je pomalo zastrašujuće. No, ubrzo sam se zaljubio u centar, u naš stan. Kad su nam djeca krenula u vrtić, u Palmotićevoj ulici, stekli smo mnoga divna poznanstva. Neka od njih prerasla su u duboka i iskrena prijateljstva.

Druženje s vrtićkom, a kasnije i školskom ekipom, nije bilo samo pred školom ili vrtićem. Svako poslijepodne nastavljalo se na Zrinjevcu ili Štrosu. Onamo bih uvijek mogao doći jer sam znao da ću sresti barem desetak obitelji. Nedjeljom smo svi skupa bili i na misi u Palmi.

Kako sam samostalan obrtnik, tako imam fleksibilno radno vrijeme, pa sam nekoliko puta tjedno išao na Dolac. Imao sam svoju tetu za povrće i voće koja me uvijek pitala: “A gdje su danas dječica?”, svog mesara, tete za kruh koje su me uvijek sa smiješkom pitale: “Susjed, kaj bumo danas?”, gospođu koja prodaje tjesteninu, baku iz Samobora s domaćim sirom i vrhnjem.

A tada je došao potres, 22. ožujka 2020., 6.24

U 6.24 svi smo spavali. Kad je potres udario, doslovno smo svi u jednoj sekundi stajali na dogovorenu mjestu. U sljedeće tri sekunde uspio sam kraj tog debelog nosivog zida navući krevet na kat, koji će, ako nedajbože padne strop, ostaviti kakav takav zračni džep. Po nama je padala žbuka, zvuk je bio zastrašujući. Ormare nam je pomaklo za 20 centimetara po sobi. Jedva smo se vidjeli od šute i prašine u zraku. Nitko nije plakao ni paničario. Kad je prvi udar završio, trčao sam stanom i donosio Katarini i djeci odjeću. Svakom ponaosob. Tada je udario drugi. Taj nam je razbio sve ono što prvi nije. I dalje nitko nije zaplakao. Kad se smirilo, istrčali smo na džamiju, na prvi snijeg te godine. Ivor je uzviknuo: “Vidite katedralu, srušio se toranj!”.  Pogledavši uokolo, postali smo svjesni razmjera razaranja i toga da smo svi vani, živi i zdravi. U najvećoj pandemiji u svom životu, najjači potres je bio prije tri minute , u laganim jaknama na snijegu.

Potres se dogodio! Nije nam padalo na pamet vratiti se u stan. Djeca su se počela smrzavati, sve se više ljudi počelo skupljati. Odlučili smo sjesti u auto, koji je nekim čudom ostao čitav (da je bio tri mjesta dalje dobio bi cigle na krov). Otišli smo u Veliku Mlaku, supruginim roditeljima, koje zbog pandemije nismo vidjeli mjesec dana. Kao ni moju majku u Samoboru. U autu smo stalno raspravljali o tome kamo ćemo otići i koga potencijalno bacamo u rizik ako im dođemo na vrata. Odlučili smo se za Katarinine roditelje. Došli smo na parking ispred njihove ulice, gdje su bili svi stanari, prestrašeni kao i mi.

Potres je bio i što sada ?

Sjedili smo dva sata u autu na parkingu, odgađajući moment kad ćemo doći k puncu i punici, ne znajući što da radimo. Došli smo im na vrata s maskama. Čim su nas ugledali, rekli su nam: “Skidajte to, nećete mjesecima sjediti u maskama ovdje!” Primili su nas kako te samo roditelji mogu primiti. Nismo tada ni slutili da ćemo živjeti u njihovu dnevnom boravku sljedećih sedam mjeseci. Toga smo se poslijepodneva Katarina i ja vratili do stana kako bismo uzeli osnovne stvari. Prizor je bio strašan. Na svemu je bio prst debele prašine. Sve je iz ormara ispalo po podu. U kuhinji i špajzi bilo je sve razbijeno.

Pod u špajzi bio je prekriven smjesom vina iz razbijenih boca, stakla, meda, domaćeg octa… Pukla nam je većina zidova. Popločani pod u hodniku, zidne pločice, dječji kutni ormar pomaknuo se za 20 centimetara, i to svaki dio ormara u drugom smjeru. Kuhinja se odmaknula od zida, a velike stijene od kaljena stakla pale su i razbile se u milijun dijelova. Zaljuljao se 3,5 m visok ormar preko cijelog zida spavaće sobe i nagnuo nad krevet na kojemu su spavale Katarina i Tonka. Da se nije zaglavio u strop, pao bi na njih. Da je bio niži samo 15 cm, pao bi. Naša lijepa kaljeva peć, koju nikad nismo ni upalili, odvojila se od zida i nagnula nad trosjed. Kada to vidiš, shvatiš koliko si dobro prošao.

Dečki su nas molili da im iz stana spasimo i donesemo ono njima najvrjednije ‒ Playstation.

Napunili smo dvije-tri plastične vrećice osnovne odjeće i higijenskih potrepština. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj dok smo se, s tim vrećicama i plejkom umotanom u deku, spuštali uništenim stogodišnjim stubištem punim šute, s maskama na licu.

Potres i naš život u Mlaki

Više od mjesec dana boravili smo samo u kući, nitko nije izlazio i družio se, ni susjedi, ni njihova djeca, nitko. Katarina i ja gotovo smo svakodnevno morali ići u centar dočekivati statičare, dimnjačare, čistiti stan. Bilo je doista teško to gledati svaki put. Sresti susjede i vidjeti ih jednako zabrinute kao što smo i mi.

Kad su brojke zaraženih pale, počeli smo s djecom izlaziti van. U početku smo se biciklima vozili po Velikoj Mlaki, a zatim su se naša djeca počela družiti s djecom u našoj ulici. Ulica je slijepa, ima 10 kuća, a petnaestak djece otprilike je jednake dobi kao i naša. Prva tri dana igrali su se samo skrivača, satima, od jutra do mraka. Toliko su bili željni biti vani, trčati, igrati se, družiti se. Svi su nas susjedi primili doista divno, znali smo ih sve od prije. Odjednom smo postali dio njihovih proslava rođendana, krizmi, rođendana njihove djece. Svakodnevno druženje na ugodnim proljetnim temperaturama bio je melem za dušu i tijelo. Preko dana bili smo u našem stanu i pokušavali skupiti djeliće svog života.

Naš novi život

Ja sam oduvijek romantičarski Katarini govorio o životu izvan grada, u dvorištu i prirodi. Sada, kad je vidjela kako djeca uživaju, kako ne moramo biti stalno s njima kao u gradu, da sami idu na bicikle i da s igre uđu u kuću jedino nešto pojesti, počela me nagovarati da se preselimo ovamo. Odluka je bila jako teška . Nisam mislio da će biti tako teška. Mjesec dana na papir smo stavljali plusove i minuse.

Glavni razlozi za odlazak bili su: kretanje centrom je rizik, nemamo školu, nemamo crkvu, parking je totalna katastrofa, zgrada je stara i obnova će trajati mjesecima/godinama, imamo lijepo dvorište u Mlaki, a djeca su se potpuno zaljubila u život u Mlaki. Imali smo i razloge za ostanak: naš dotadašnji život, svi su nam prijatelji i poznanici blizu, vreva i šarm grada, pješke nam je sve dostupno, nismo htjeli da nam djeca mijenjaju školu i prijatelje. Nakon što je više toga naginjalo preseljenju, svoj smo naum izložili dečkima. Bez razmišljanja su ispalili: “Mlaka!”

Počeli smo uređivati kat u obiteljskoj kući, stan iznad Katarininih roditelja. Radovi su trajali četiri mjeseca. U listopadu smo se uselili, dečki su u rujnu krenuli ovdje u školu i nijednom nisu rekli da im nedostaju njihovi stari razredi. Koliko pandemijska situacija dopušta, s onima s kojima su se družili i prije, druže se i sada, čuju se telefonom, igraju zajedno igre preko plejke.

Ne znam kad ćemo krenuti s obnovom stana, no zasad ne razgovaramo o povratku. Zadovoljni smo sa svojom velikom odlukom.

Foto: Privatni album

Objava Potres nas je potjerao iz centra: priča jedne zagrebačke obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

I ako se nju pita, volontirat će – zauvijek. U to nemamo razloga sumnjati budući da se u osječkom azilu još uvijek prepričava kako je svoje treće dijete umalo rodila baš tamo. Volontiranjem je zarazila i cijelu svoju obitelj, na što je posebno ponosna. 

Moja ljubav prema psima (i životinjama općenito) postoji još odmalena. Oduvijek sam željela imati psa, ali roditelji mi nikada nisu ispunili tu želju. Već u osnovnoj školi skrivala sam hranu od ručka i hranila pse s ulice, skupljala mrvice sa stola za golubove… Čekala sam da se odselim, da napokon donosim sama svoje odluke. No život neće uvijek kako i kada mi hoćemo. S 24 sam se udala, rodila Filipa i – završila u malom stanu i bez uvjeta za psa. Tri godine poslije rodila sam Katju. Tih godina sam malo radila, malo studirala.

Znala sam tada da postoji tamo negdje neki azil, ali ništa više od toga. Jedne sam subote nagovorila kolegicu da pravi društvo Filipu i meni da vidimo zajedno gdje je taj azil.

POSJET KOJI MI JE PROMIJENIO ŽIVOT

Bilo je to u proljeće 2011., kada je Filip imao 3,5 godina, a Katja 7-8 mjeseci. Poželjela sam vrijeme samo s Filipom, bez male seke oko koje moram stalno skakati, pa smo Katju ostavili kod bake. Poželjela sam za Filipa neko novo iskustvo, nešto drukčije. Htjela sam da se približi psima, da izgradi ljubav prema životinjama kada ih već kod kuće nemamo. Azil je bio idealno mjesto za sve to. I tako smo se uputili u azil u samo jednu šetnju. Bio je to lijep dan, ali nisam ni sanjala koliko će promijeniti moj život.

Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Meni su to briga i ljubav za životinje.

Toliko sam bila pod dojmom tog mjesta, pasa, ljudi, da sam danima razmišljala kako pomoći. Uspjela sam dogovoriti donaciju za pse i odnijela im. Tada sam malo više doznala o azilu. Sjećam se, sklonište je tek trebalo registrirati, pa je bilo puno posla. Zidali su se boksovi, kopalo se, navozili kamenčići, farbalo se… A volontera nikad dosta. Ponudila sam pomoć i počela dolaziti bez djece. Subotom su išli kod bake, a mama volontirati u azil. Djeca su bila sretna i zadovoljna što su kod bake, a ja što imam vrijeme za sebe. Nisam baš mogla u svemu biti prisutna koliko sam željela, ali sam tražila druge načine pomoći. Organizirala sam aukcije za pomoć azilu, pokrenula kumovanja psima (mjesečne donacije određenom psu), i to bih radila kad svi zaspe. No kad sam se vratila na posao nakon rodiljnog, morala sam odustati od toga. Ali subote u azilu ne mijenjam ni za što na svijetu. 

U početku me okolina nije previše podržavala. Suprug nije razumio kako netko ima potrebu raditi i dolaziti kući premoren a da mu to nitko ne plati. Ja sam se šalila da je to besplatna teretana. Pustio me da radim što želim jer je vidio da me čini sretnom.

AZIL MI PUNI BATERIJE

Svaki roditelj, da bi bio dobar roditelj, mora imati vrijeme za sebe. Ono svoje nešto gdje napuni baterije za posao, djecu, školu. Nekoć sam mislila da sam sebična što stvari prilagođavam mojoj suboti u azilu. Ali to mi je trebalo da bi se ostatak tjedna potpuno posvetila obitelji i poslu. Nikada nisam bila ljubiteljica razgledavanja trgovina, kupovanja krpica. Moje nešto su priroda i životinje. Moje nešto je postao i ostao azil. Već skoro deset godina.

Subote u azilu postale su moja potreba, moja duševna hrana. Taj mir i spokoj kad sam s psima u šumi, Drava, drveće, pjev ptica… ne može se opisati. To se mora doživjeti. I više se ne osjećam sebično što se dječji rođendani slave petkom ili nedjeljom.

Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil

Kad sam treći put ostala trudna, super sam se osjećala, a trudnoća je bila uredna i ja sam i dalje odlazila u azilske šetnje. Kad mi je postalo preteško, dolazila sam barem češljati pse. U azilu su već smišljali scenarije što će sa mnom ako krenu trudovi. Te zadnje subote sam farbala neke daske za nadstrešnice. Bilo je veselo, kao i uvijek na radnoj akciji, a meni i emotivno jer sam ispratila svoju mezimicu na udomljenje. Došla sam kući sretna i umorna. Podružila sam se s djecom i svi smo legli. Sat-dva krenulo je i ranom zorom je gospođica Petra došla na svijet. Znamo se šaliti – skoro pa u azilu J

I baš je Petra najsenzibilnija za životinje. Buduća veterinarka, kaže.

NAJVEĆA RADOST

Svakom je roditelju bitno da dijete nauči vrijednostima koje i sam njeguje. Briga i ljubav za životinje meni je jako bitna stavka u njihovu odgoju. Meni osobno to znači biti dobar čovjek. Sa svojim klincima volim provoditi vrijeme u azilu. Ali ne mojim subotama. Najčešće tijekom praznika, kada odemo radnim danom. Tada puno pričamo, zapažamo, učimo. Moja djeca su tako navikla i uživaju u tom.

Azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole

Azilska šetnica vodi do Drave, gdje vade pijesak, pa imamo pješčana brda, naše plaže. Ondje nam je najveća radost bosonogi trčati s psima. Nadišemo se svježeg zraka, dobro umorimo, usrećimo te pse šetnjama i mi sretni odemo kući. Ima li što ljepše!? Sve troje od svoje otprilike treće godine idu sa mnom u azil. Tijekom svih ovih godina volontiranja i suprug je promijenio svoj stav. Često je taj posjet s djecom pravo obiteljsko druženje. Najteže mi je bilo s Katjom, koja se panično bojala pasa. Prvih par posjeta sam ju nosila kroz azil, iako su svi psi zatvoreni. Bila sam ustrajna u namjeri da joj dokažem kako su psi dobri i puni ljubavi. Mi smo njima primjer i podrška za sve u životu. Zato nisam odustala od borbe protiv tog straha. Sada smo sretni što možemo uživati u maženju s psima, šetnji i igri. Cure posebno uživaju u druženju s psećim bebama.

Između ostalog, azil drži i edukativne radionice u vrtićima i školama, pa sam se i ja uključila kao predavačica za vrtiće i niže razrede osnovne škole. Uvijek sam gostovala u grupama i razredima svojih klinaca. Njihove tete i učiteljice bile su otvorene za suradnju, što je bila super prilika da se djeci približe psi, azil, životinje. Najveća plaća mi je bila vidjeti njihov ponos što mama govori tako važne stvari pred prijateljima.

PONOSNI MALI VOLONTERI

Djecu učimo što podrazumijeva briga za psa (i životinje općenito), što je suosjećanje, što je azil, što znači volontirati, što udomiti. Kroz ta druženja vidjela sam kako oni nekada znaju više od nas, koliko su iskreni i otvorena srca. Samo ih treba malo potaknuti i ohrabriti, kao i roditelje, od kojih sve kreće. No, ima i djece kod koje je izostao taj dio odgoja, pa si zahvalan što imaš priliku približiti im sve to što je tvojoj djeci prirodno i normalno. Nekako vjerujem da kada voliš i brineš se za životinje, prirodno ti dođe da se brineš i za ljude oko sebe.

Moja djeca znaju što znači volontirati, i najradosniji mi je trenutak kad ponosno oblače majice udruge i spremaju se za azil. Ali isto tako raduje me kad traže novčiće da ubace uličnom sviraču ili kad pakiraju svoje igračke za siromašnu djecu, vuku me u trgovinu da kupim hranu za macu na ulici ili paze kamo bacaju smeće. 

Azil je promijenio moj način razmišljanja i ophođenja s drugima. Puno su me naučili i znam da su to ljudi na koje uvijek mogu računati. Tu su kad se raduješ, kada ti je teško i kada zagusti. Dobila sam neizmjerno puno, dobila sam još jednu Obitelj. Ovih godina smo prošli zajedno jako puno lijepih i onih manje lijepih trenutaka. Od sretnih udomljenja, radnih akcija, fešti do tužnih ispraćaja naših pasa. Na te se tuge nikada ne navikneš. Svaki put ti slome srce još malo. Žališ što nisi za njih mogao učiniti bolje, više. Ali kad vidiš sva ona sretna udomljenja, one hepi endove, sjetiš se zašto to sve radiš i daje ti snage da ideš dalje. Prestaneš misliti na sebe i misliš na sve te pse koji samo tebe imaju.

NAJRADOSNIJI TRENUTAK

Najradosniji trenutak dogodio se prije pet godina kada smo se preselili u kuću i napokon sam udomila svoje dvije keruše. Onda je došla i maca, i naša je obitelj kompletna – nas osmero! Ispunjenje mojih snova! Napokon imam svoje pse i moja djeca odrastaju uz životinje svakodnevno. Vidim kako se mijenjaju stavovi i kako rastu. Onda osjećaš da radiš pravu stvar. I ne bude teško. Trenutačno se ne vidim da odustajem. Najteže mi je kada ljeti idem na more pa znam da su to jedan-dva vikenda kada me neće biti. Nadoknadim ja to njima, bez brige! Osim toga, nema subote da me kod njih nema. Ne smeta nama ni sunce, ni kiša, ni snijeg. Samo da nam je zdravlja. I do kad tako?! Ne znam. Do zauvijek!? To je način života, to je obitelj, to je ljubav, potreba… Bez toga ne ide.

Tekst: Valentina Cerić
Foto: privatni album

Objava Priča iz života: Moja obitelj nije potpuna bez azilske obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

„Dobar dan, ovdje Maja Pogačić, sin se zove Jakov, ima godinu i tri mjeseca. Primijetila sam neuobičajene kretnje desnog oka, titranje lijevo-desno…“
S druge strane čujem umirujući glas: „Draga mama, u toj dobi djeca kreću škiljiti, nemojte paničariti, nije hitno, i kada se smiri situacija s koronom, dođite na pregled. Dijete će vjerojatno nositi naočale.“
„U redu, ja sam se zabrinula da nije nešto neurološki!“
„Nije, mama, ne brinite se!“

Mamin osjećaj

Poklopila sam i u maminu dnevnom boravku na tren odahnula. Nije ništa. Sjećam se i kako me mama pogledala s olakšanjem. Ako je netko stručan rekao da nije ništa zabrinjavajuće, onda se doista ne trebamo brinuti.
Prolazili su dani, u meni je i dalje bio nesnosan grč, bol u trbuhu. Često sam se budila u noći s nekom težinom na duši. Kao da se golema tjeskoba širila od prsa prema vratu. Nisam nikomu pričala o tom jer nisam htjela vjerovati. Vjerovati u strah s kojim sam se budila i išla spavati. Prošlo je nekoliko dana od poziva karlovačkoj bolnici Švarča kada sam otišla našoj pedijatrici. Jakov je došao na pregled i čim ga je doktorica pogledala, savjetovala mi je da odemo u Kliniku Svjetlost jer bismo na Švarči predugo čekali.

Potres i potres

Sjećam se da je bio četvrtak. Dok smo u Klinici Svjetlost čekali na red, osjetio se snažan potres. Međutim ništa nije bilo veće od mog straha za Jakova. Unutarnji nemir i osjećaj da nešto nije u redu, neizreciv osjećaj koji nikada do tada nisam imala, nažalost nije me prevario. Čim smo ušli na pregled, doktorica me je oštrim glasom uputila da hitno moramo ići neuropedijatru, na bijeli papirić mi je napisala dva broja i rekla: „Iziđite van u hodnik, nazovite ova dva broja, dogovorite hitni pregled i recite da sam vas ja uputila!“

Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE

Jakov i muž su ostali unutra. Zatvorila su se vrata, a ja sam ostala u čekaonici. Nekoliko trenutaka sam gledala u taj papirić, rukom ispisan broj Poliklinike Sabol. Plakala sam. Sama i prestrašena. Upisivala sam broj u telefon nekoliko puta, a s druge strane se čuo glas: „Vaš poziv ne može biti uspostavljen!“ Ponavljala sam si: „Majo, diši! Diši! Duboko udahni i pokušaj ponovno!“ Napokon sam dobro upisala broj, i s druge strane mi se javio muški glas. Dogovorili smo pregled idući tjedan. Poklopila sam i počela se ljutiti na doktoricu koja me je tako nespremnu istjerala iz ordinacije, prestrašila bez razloga, jer meni su rekli da će Jakov samo nositi naočale. Došli smo na pregled vida, recite mi dioptriju. Recite mi da će nositi naočale – i idemo doma.

Nije dobro!

Prolazile su duge noći i neizvjesni dani, uputili smo se u Polikliniku Sabol, obavili sve potrebne pretrage. „Jakov je zdravo dijete, motorički je odličan, hoda, govori…  sve je u redu s njim. Napravit ćemo magnet samo da to potvrdimo“! Odahnuli smo, i muž i ja! Sjećam se rečenice koju je doktor pri izlazu iz ordinacije rekao: „Devedeset devet posto sam siguran da je sve u redu!“

Pročitajte i priču: Živimo za danas!

Možda bi 99% ljudi u tom trenutku odahnulo. Ja nisam, i tada je počeo naš život s potpunom drukčijom dimenzijom. Često kažem da dijelim svoja sjećanja na ona prije i nakon dijagnoze. Ali najteže razdoblje počelo nam je u tom trenutku. Sjećam se da sam stigla doma, tata me je dočekao. Rekla sam: “Nije dobro!“ Osjećala sam da nije dobro. Tih 1% bilo mi je sasvim dovoljno da potvrdi moj unutarnji nemir, majčinski instinkt. Da bi cijela situacija bila još teža, nismo mogli dobiti termin za magnet, bez obzira na nalaz s dijagnozom akutni nistagmus i što na njoj piše „žurni magnet“.

Akutni nistagmus

Svi su nas odbili. SVI. To su bila duga i teška dva tjedna našega života. Cijela obitelj, svi naši prijatelji i kolege s posla podigli su se na noge. Moja predraga pedijatrica Sunčica Lugarić je s bolovanja dva dana bila sa mnom na telefonu. Ponovno smo zvali bolnicu, pedijatrica nas je htjela hospitalizirati tako da nas bolnica šalje dalje u Zagreb. Sjećam se da je bila srijeda i kofer je ujutro bio spreman. Idemo i riješit će se. Međutim, nije. Nisu nas primili, uz odgovor: “Ne možemo vam ovdje pomoći.“
Ja se danas pitam tko nam je trebao pomoći? Tko pomaže svim onim obiteljima koje nemaju novaca za privatne preglede, pitam se kako se osjećaju majke koje nemaju koga nazvati? Što je sa životima djece za koje je bilo prekasno? Tko njima treba pomoći?

Mi smo hvala Bogu nakon duga dva tjedna primili poziv jedne predivne žene, žene koja nam je vratila vjeru i nadu. Žena koja nam je „sredila“ termin magneta. „Sredila“, da, tako to funkcionira u našoj državi kada ti svi zatvore vrata.
Bila je srijeda, imali smo dogovoren magnet u 10.00 sati.
„Skinite sve metalno sa sebe i djeteta!“
Ruke mi se tresu, srce ubrzano kuca.
„Idite za mnom!“
Sve nekako prebrzo. Nisam spremna. Ne mogu disati. Nosim Jakova u rukama, a on kao da osjeća. Zna. Prepoznao je moj strah. Plače kao nikada do sada, plače toliko duboko i s toliko tuge.
„Polegnite ga na stol!“
Pokušavam ga odvojiti, ali me toliko stišće, toliko se bori da ga ne ostavim! Žilavim se rukicama drži oko moga vrata, glavicu čvrsto stisnuo na moje rame i zove me: „Mamaaaa, mama!“

Mama je tu!

Uspijem ga staviti na stol, držim mu rukicu i šapćem na uho: „Tu je mama, nikada te neću ostaviti!“ Njegovo tijelo, milo lice polako se umiruje, rukica popušta moju ruku, ostaje samo plač… onaj tihi jecaj iz dubine duše. Tijelo mogu uspavati, ali dušu ne, a Jakov ima veliku dušu. U tom me trenutku medicinski tehničar upita jesam li dobro. Kimam, ljubim glavicu svoga Jakova i prestrašeno gledam u njegove okice. Otvorene ali spavaju. Taj se prizor ne zaboravlja, ostaje duboko urezan i često se vraća.
Nakon sat vremena čekanja, sat vremena uvjeravanja da je najgore iza nas, otvorila su se velika, metalna i hladna vrata. Dječji crteži pokušavaju dati dozu nježnosti i šarenila, ali i dalje su to teška i hladna vrata. Vrata koja su nam promijenila život. Jednog ću vam dana ispričati kako je izgledao prvi dan ostatka našeg života, trenutak kada su se otvorila ta vrata…

Sada još uvijek ne pronalazim prave riječi.
Naš život prije toga dana bio je savršen. Imali smo sve i bili smo na tome zahvalni. Živjeli smo punim plućima. Sve je bilo baš onako kako treba biti. Imamo divnu priču kako smo se zaljubili, dan nakon naše svadbe i na moj rođendan saznali smo da nam dolazi Jakov. Uselili smo se u naš dom iz snova nekoliko tjedana prije dolaska našega Jakova. Jakov je bio dobra bebica, nikada bolestan, usudim se reći napredan za svoju dob. Imala sam predivnu trudnoću i još ljepše porođajno iskustvo uz supruga. Moj partner in crime. Nas dvoje smo, sve zajedno, nizali uspjeh za uspjehom što se tiče karijere, putovali, letjeli avionom. Mazili se. Ljubili. Baš sve kao iz bajke.

Pročitajte i: Usprkos svemu, sretno se kotrljamo na dva kotača

Sve se promijenilo

Danas se sve promijenilo, ali ljubav je ostala. Ljubav prema životu. Danas sam uvjerena da nam sve dobro dolazi u zagrljaj i svaki dan je sve bolji. Naš je put nakon svega i dalje put radosti i mira. Teško je, naravno da je teško, ali kada se nađeš u situaciji u kojoj nemaš izbora, tek onda osvijestiš koliku snagu nosiš u grudima.
Kada samo saznali za tumor, nisam bila dobro. Nisam bila pozitivna. Nisam bila niti svjesna. Nisam bila ova osoba koja sam danas. Samo sam plakala. Neprestano sam plakala. Bojala sam se zaspati jer sam imala strah hoće li se Jakov probuditi. Bdjela sam nad njim. Slušala ga je l’ diše. Ljubila mu tople rukice. Plakala.
Prvi dan naše kemoterapije na hodniku sam upoznala mamu čiji sin ima istu dijagnozu kao Jakov. Taj osjećaj „nismo jedini“ vam ne mogu opisati, no ubrzo nakon toga, kroz razgovor s mamom, saznala sam da je njezin sin nakon tri mjeseca kemoterapije izgubio vid.

Potpuno. Sjedila sam u bolnici s Jakovom u naručju, a suze su nekontrolirano tekle. Dani su prolazili i sigurnije sam se osjećala kada smo bili u bolnici nego doma. Muž je puno radio, vikendima svirao. Doma sam se bojala sama spavati. Odlazak u bolnicu bio je težak, težak zbog Jakova i njegova straha od odvajanja. Ali za mene je bio na neki način olakšavajući jer sam znala da smo u najboljim rukama.

Hvala ti

Kako je vrijeme prolazilo, bila sam sve gore, a nisam toga bila svjesna. Mislila sam, i svi oko mene su mislili, da se odlično držim. Svi osim mog muža. Jednog dana mi je rekao: „Maja, ne možeš tako!“ On je u cijeloj priči puno hrabriji, staloženiji. On je pamtio razgovore s doktorima dok sam ja plakala. On je racionalno razmišljao. On me je stisnuo za ruku kada mi je trebalo. Zagrlio. Taj smo period bili bliže jedan drugomu nego ikada prije. A ja sam potražila stručnu pomoć jer sam već bila depresivna i anksiozna. Danas me je sram pisati o tome, ali u toj sam fazi bila zanemarila i osobnu higijenu. Potpuna nebriga za sve, spavanje uz tablete, napadaji panike, osjećaj nemoći i velikog straha… sve je postupno nestalo uz potporu Maje Miljanović. Hvala ti, Majo! Zauvijek ti hvala!

Ubrzo je svaki odlazak u bolnicu za mene postao nova duhovna priča. Najvrjednija životna iskustva i spoznaje dobila sam od žena koje sam ondje upoznala. Kao da me je Bog poslao na pravo mjesto u pravo vrijeme. Svaki novi strah dobio bi odgovor nakon svake nove hospitalizacije. Zato sam uvjerena da nam sve dobro u životu tek dolazi i zato imam potrebu pričati o tome, dijeliti s drugima kako bi iz iskrenih riječi uvidjeli da ako je meni uspjelo živjeti ispunjeno sa svojom obitelji, onda sigurno mogu i svi ostali. Budući da sam u životu dobila toliko neprocjenjivih darova, potpore i ljubavi, u vjeri da nekomu pomognem, samo ih prosljeđujem dalje. To je moj zadatak.

…kao nikada prije

Danas živimo kao nikada prije. Živimo danas, živimo u trenutku. Jutros smo se Jakov i ja vozili na biciklu, upijali sunčeve zrake. Pjevali. Ispred nas je još jedan divan i ispunjen dan. Jakov je hrabar, radostan dečkić koji ukrade simpatije svih ljudi koji ga upoznaju. Kada razmišljam o danas, doista pronalazim 10 000 razloga za sreću i osmijeh. I neka tako bude. Jer ako počnem razmišljati o sutra, o tijeku liječenja, o rizicima, o velikoj mogućnosti povratka tumora u pubertetu… ako razmišljam kako će i kada krenuti u vrtić, školu… zarobe me briga i strah. Nitko ne zna što nam sutra donosi – izlizana fraza, ali istinita. Živimo danas, za danas. Uživamo u sitnicama. Cijenimo sve ono što nekada nismo, primjećujemo jutra, smijeh i nježnost. Polako, dan po dan, prisutni u svakoj sekundi života i zahvalni Bogu što imamo još jednu priliku. Još jedan dan.

Foto: Privatni album
Tekst: Maja Pogačić

Objava Priča iz života: Jakov i mama Maja – Živimo kao nikad prije, živimo danas pojavila se prvi puta na pitajmamu.

„Kamo ćemo? Njemačka? Engleska? Irska?“

Ta pitanja postavili smo si prije tri godine kada smo još bili samo dvoje mladih ljudi željnih novih iskustava. Odlučili smo se za Englesku. Nas dvoje i četiri kofera!

Tu smo!

Prva tri tjedna živjeli smo u hostelu i obilazili agencije odjeveni u odijela da izgledamo bogatije kako bi nam agencije iznajmile stan, jer je to jako teško kada nemaš preporuke prijašnjih agencija. Bez bankovnog računa ne možeš iznajmiti stan, a bez adrese ne možeš otvoriti bankovni račun. To je samo jedan od izazova s kojima smo se suočavali u početku.

Najprije posao

Suprug je već unaprijed dogovorio posao kao liječnik u bolnici, a ja, koja sam po struci odgajateljica, zaposlila sam se naknadno u Montessori vrtiću kao „viši odgajatelj“, odnosno qualified teacher jer u Engleskoj odgajatelji imaju nižu razinu obrazovanja od hrvatskih. Ono što je ovdje jako dobro svakako je standard koji određuje broj djece na jednog odgajatelja, a to je kod djece u dobi do tri godine jedan odgajatelj na troje djece. Kod nas je jedan odgajatelj na čak šesnaest beba.

Manje nam se svidjela engleska kultura koja prožima i obrazovni sustav, a to je jedna vrsta hladnoće i nepovezanosti. Nismo osjetili zajedništvo kao kod nas. Osim toga, jako se poštuju pravila i protokoli, što je tipično za Englesku. To je s jedne strane dobro, ali s druge dovodi do bavljenja papirologijom više nego s djetetom (ili u suprugovu slučaju – pacijentom). Kada dijete u vrtiću padne, odmah se ide po formular koji se ispuni, na iscrtanoj silueti tijela označi se gdje se dijete udarilo, i potpisuju ga dva odgajatelja koja su to vidjela. Vrtića je jako puno, potražnja velika, ali za svu djecu ima mjesta.

Nakon godine dana života na jugoistočnoj obali Engleske, supruga posao vodi u London. Tu sam se zaposlila kao nanny. Čuvala sam dijete u jednoj obitelji jer mi je to bilo plaćeno bolje od odgajateljskog posla. Da, ovdje vrtić zapravo košta gotovo koliko i plaća jednog odgajatelja, učitelja, tajnika, konobara…

Iznenađenje

Dva mjeseca nakon preseljenja u London nešto se počelo mućkati… Odlučili smo kupiti tester za trudnoću. I da, pojavile su se dvije crtice.

„Hoćemo? Idemo?“ ‒ pitanja su to koja smo si postavili istog trena nakon što smo vidjeli te dvije crtice. Srce vuče kući, zajedništvu, prijateljima, moru, druženjima. „Ajmo doma!“

Odlučili smo da se vraćamo kući. Ja sam išla tri mjeseca prije porođaja, a suprug je morao raditi još pola godine, tako da si je isplanirao godišnji odmor i roditeljski dopust oko mog porođajnog termina.

Do trudnoće

Do povratka u Hrvatsku trudnoću sam vodila u Engleskoj, i taj se proces poprilično razlikuje od hrvatskoga. Najprije javiš da misliš da si u drugom stanju i tada te naruče na prvi pregled s dvanaest tjedana trudnoće. Do tada nema pregleda. Tada, u tom dvanaestom tjednu, u bolnici ti naprave ultrazvuk i testove koji se i kod nas rade – međutim sve u jednoj ustanovi, točnije sve na jednom odjelu. Dakle, nema uputnica i šetanja trudnica kao kod nas. Sve zajedno imala sam tri ultrazvuka, i to posljednji dva do tri mjeseca prije porođaja, kada su mi rekli da je sve u redu i da se vidimo na porođaju. Jednom je mjesečno susret s babicom koja prati otkucaje bebina srca, upoznaje trudnicu s dojenjem, odgovara na sva pitanja, i s kojom se kreira plan porođaja (gdje želiš roditi i kako). Također, ako imaš urednu trudnoću, uopće nemaš susret s ginekologom. Ultrazvučne preglede odrađuju ultrazvučni tehničari.

Izbor

Za porođaj u Hrvatskoj odlučili smo se zbog većeg povjerenja u naše zdravstvene djelatnike i zbog obitelji koja nam može biti podrška u razdoblju nakon porođaja. U Engleskoj bih bila od jutra do navečer sama s bebom jer je radno vrijeme ovdje duže nego u Hrvatskoj. Suprug radi od 8.30 do 18.00 sati.

Sada, kada sam probala porođaj u Hrvatskoj, mislim da bih za sljedeći birala Englesku. Zbog toga što sam zagovornik prirodnog porođaja. Beba najlakše iziđe u položaju čučnja i u atmosferi koja nalikuje na dom, jer uvjeti u kojima žena rađa direktno utječu na izlučivanje hormona koji olakšavaju porođaj. U Engleskoj postoje tri opcije porođaja: kod kuće, gdje ti besplatno dođe babica, u ustanovi koja nije bolnica te koja nalikuje više na dnevni boravak (gdje bilo tko može prisustvovati) i u bolnici. Mislim da bih i ovdje mogla imati mnogo prirodniji porođaj. U riječkom se rodilištu može roditi čučeći ili u vodi, ali ne i ako želiš darovati matične stanice. Zbog toga sam morala roditi ležeći na leđima, što smanjuje porođajni otvor, i što je za mene zadnja opcija.

Nego, stali smo kod preseljenja u Hrvatsku. Kada je suprugu završio proces edukacije, nastavio je raditi u Engleskoj i s Evinih pet mjeseci, odnosno u studenomu prošle godine, odlučili smo ipak još malo otići, iz financijskih razloga, da uštedimo novac za prvu nekretninu.

Odabrali smo maleni gradić Ashford, u predivnom, najzelenijem dijelu Engleske – Kentu, koji je pogodniji od Londona za mirniji obiteljski život, a vrlo mu je blizu. U istom gradiću još su četiri hrvatske obitelji s kojima se često družimo.

Samo mama

Trenutačno sam full-time mama, baš zato što mi se financijski, u odnosu na cijenu vrtića, ne isplati raditi i što smatram da je za Evin razvoj bolje da je još uvijek s roditeljima (do druge godine). Mnoge mame u Engleskoj ne rade svih pet dana u tjednu ni puno radno vrijeme. Ovdje je radno vrijeme vrlo fleksibilno, što omogućuje više vremena provedenoga s djecom. Također ima jako puno aktivnosti za roditelje i djecu, besplatnih i koje se naplaćuju. To su, primjerice, senzomotoričke igre, poligoni u dvoranama, čitanje priča, pjevanje… Majke na takve aktivnosti krenu već i s djecom u dobi od tri do četiri mjeseca kako bi boravila u novom i poticajnom okruženju.

Povratak u Hrvatsku

U proljeće iduće godine namjeravamo se vratiti u Hrvatsku, gdje Eva nemjerljivo više uživa svakodnevno okružena bliskim ljudima koji ju vole. Glavni je razlog zašto smo odabrali život u Hrvatskoj naspram financijskog blagostanja Engleske ‒ kultura življenja. Odnosno, u Engleskoj ne uspijevamo živjeti vrijednosti koje cijenimo. Nedostaju nam zajedništvo, obitelj, prijatelji, toplina odnosa, neplanirana spontana druženja i kave. Za mene je posebice važno da Eva odrasta u okruženju zajedništva te da ima dovoljno vremena uživati u djetinjstvu. Naime, u Engleskoj škola počinje s četiri godine. To znači da djeca već u toj dobi sjede u klupama, što vrlo često uključuje frontalni oblik rada. Takav se način rada kosi sa suvremenim spoznajama o ranom učenju i razvoju djece.

Obitelj je najvažnija

Želimo da Eva doživi ljepotu druženja s ujacima, tetkama, bakama, djedovima, sestričnama i bratićima, da doživi kulturu zajedništva koja je tako predivna u Hrvatskoj i da osjeti da su njezini roditelji povezani s njezinim odgajateljem/učiteljem. Želimo njegovati njezinu individualnost i emocionalnu inteligenciju za razliku od stavljanja fokusa na disciplinu, strogo praćenje pravila i protokola u engleskom školstvu. Pritom ne mislimo da su poštovanje pravila i disciplina neminovno loši, ali bitno je sagledati širu sliku cjelokupnog razvoja djeteta. Nama je mnogo važniji sadržaj od forme. Drugim riječima, ako se provodi aktivnost pjevanja, u redu je ako neko dijete ustane sa stolice i krene plesati.

Sretni smo što možemo birati. Mi smo odabrali.

Tekst: Tanja Hrvatin Šimičić
Instagram: @our_little_stories
Foto: privatni album

Objava Naš život u Engleskoj pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Alma je još od svoje trudnoće naša vjerna čitateljica, povremeno, mogli bismo reći, i suradnica. Svojom nas je pozitivnošću osvojila na prvu (dobro, i s 50-ak palačinki koje nam je donijela u redakciju), a njezinu smo malenu Luku Veroniku preko fotografija pratili tijekom godina kao jedno od naše M&B djece. A onda smo prošle godine doznali da je Alma jako bolesna i da prolazi kroz vrlo teško razdoblje…

Slike na Facebooku pokazivale su nam iz dana u dan da stvari nisu baš najbolje, ali njezin nam je osmijeh govorio da će sve biti u redu.

Priča iz života

Priznat ćete da svi u glavi imamo onu misao “to se događa nekom drugom”, ali u dubini duše svake osobe postoji strah da se ipak može desiti i meni, tebi, njima… I događa se.

Godina 2018. bila je godina moje životne avanture (ne ponovilo se!), avanture s limfomom.

Sasvim običan kašalj

Sve je krenulo u jesen 2017. godine. Neprestani kašalj, nevjerojatan neobjašnjiv umor, znojenje. Moj dan počinjao je ovako: ustala sam i otuširala se, pa na pet minuta legla. Zatim bih obukla dijete za vrtić, pa legla, pa obukla sebe, pa sjela ili legla, pa se prisilila krenuti u vrtić i započeti radni dan. I tako svako jutro. Ne baš normalno, zar ne? Početkom listopada pojavila se oteklina i bolovi u vratu. Odlazim doktorici koja mi izvadi krv, te me šalje na UZV i testiranje hormona štitnjače. Nakon nekoliko dana stižu nalazi štitnjače – uredni. Pluća čista, kaže stetoskop, nalaz krvi, kaže doktorica opće prakse, normalan. Zaključak: doba prehlada i centralnog grijanja – pij sirup od borovih iglica.

E, tu smo! Ne, nalaz krvi nije bio normalan, to sada znam. CRP (pokazatelj upalne reakcije) bio je 133. Dragi moji, naučite čitati nalaze, ovo je dobronamjeran savjet, zbog sebe, zbog svojih najmilijih.
Studeni. Kašalj divlja, kile padaju…
Prosinac. Ah, taj prosinac… Proleti u sekundi. Dobrodošla 2018.! 2. siječnja odmah sam zatražila uputnicu za slikanje pluća. 3. siječnja slika je napokon tu! I – ŠOK!
U najgorem slučaju, mislila sam da ću doma doći s bronhitisom, a ne s Casperom u prsnom košu. Doktorica ‒ kraljica borovih iglica, zaključila je, istina vidljivo u šoku, da je to tumor na plućima, ali neka se ne brinem, to se lako odstrani. Zvuči jednostavno kao tipfeler obrisan gumicom. (hau jes nou) Napisala mi je hitnu uputnicu za Jordanovac.

Prihvaćanje…

U suzama sam nazvala roditelje. Iako sam totalni optimist, ovo me dobro tresnulo. Javila se mama, pak vječni pesimist, koja je tada mirno rekla: „Daj Alma, danas ti se to liječi samo tako, ne brini se.“ Mama… mama je uvijek mama, i zna kada treba ostati jak i pribran. Hvala joj! <3

5.1. 2018. Dan D. Moj Superman, dr. Koprivanac, nakon cjelodnevnih osnovnih pretraga, rekao mi je dijagnozu i smjestio me na JT1 odjel Klinike za plućne bolesti Jordanovac gdje su me zadržali nekoliko dana zbog bronhoskopije i CT-a. To je bio teži dio svega, ostanak u bolnici, jer moja djevojčica još nije ni jedan dan u svom malom životu provela bez mene. Mislim da je bila zbunjena, ali ona si je u svojoj glavici to već nekako posložila. Znam da je tetama i djeci u vrtiću objasnila da je tu prvu noć spavala kraj tate, jer je mama spavala kod doktora :-). Djeca su tako jednostavna bića… ponekad No, bez biopsije nisam dobila detaljniju dijagnozu, te su me uputili na torakalnu kirurgiju.

Nazdravlje!

U drugoj polovici siječnja moja se avantura nastavlja u KBC-u Dubrava na odjelu torakalne kirurgije. 16. 2. biopsijom dobivam dijagnozu. Non-Hodgkin lymphoma u predjelu medijastinuma, agresivan, četvrti stadij. No… nazdravlje! Dobivši taj nalaz, srećom ili takvim protokolom, ne znam, upala sam odmah u proceduru – liječenje počinje odmah! Dr. Pejić s torakalne zove hematologiju. Sjedim u čekaonici i čekam dr. Mitrovića, čitam nalaz, pribrana, hladna, zbunjena… Ustati i otići doma, plakati, odustati, predati se? Kako ću s djetetom, kako objasniti četverogodišnjoj curici što je s mamom, kako će suprug sam, bake, djedovi… Sto pitanja, jadna ja! Neeee! Nisi jadna, nisi sama, ‘ajmo u borbu, ‘ajmo u avanturu! Idem riješiti taj zadatak koji sam dobila! Day by day!

2. hematologija, 7. kat KBC-a Dubrava postaje moj novi dom. Biopsija koštane srži, ugradnja picc-katetera, 7 teških kemoterapija koje su kapale kap po kap, 4 dana, 24 sata, svaku treću srijedu pa do ponedjeljka, od zime do ljeta.

Nema odustajanja

Nakon prve kemoterapije svi smo bili prestrašeni, nuspojave su bile bolne, minute su trajale ko sati, kile su i dalje išle dolje, apetita nigdje, ali nisam dopustila da Non-Hodgkin preuzme moj život. On se naselio kod mene, ne ja kod njega, znači ‒ ja sam gazda! Nisam dopustila da padnem, naprotiv, i dalje sam smatrala ovu bolest nekim svojim životnim zadatkom. Nije uvijek bilo lako, i često sam mislila na svoju najužu obitelj i na svog supruga i dijete, na roditelje koji su svakodnevno bili sa mnom…

No, najvažnije, kroz tu borbu s limfomom vodilo me to što sam imala još jako puno planova za sebe i želja u svom životu. Da, obitelj je važna, djeca su važna, ali najvažniji si moramo biti ‒ mi sami. Nakon treće kemoterapije počela sam u bolnicu donositi laptop i odrađivati svoj posao koji me jako veseli. Kreativnost koju mi omogućava grafički dizajn i vjenčanja totalno puni baterije. Baterije su mi punili i prijatelji. Podrška koju sam dobivala od njih bila je zapanjujuća, pozivi i poruke prijatelja i poznanika s kojima nisam često bila u kontaktu postali su svakodnevica, a dodatni vjetar u leđa davali su mi doktori, medicinske sestre i supacjentice… naročito jedna, posebna.

U najtežim trenutcima stvore se oko tebe anđeli koji ostaju za cijeli život. No, ne, nisu svi prijatelji ostali uz mene, pa čak ni dio obitelji, ljudi odu, prestanu se javljati, „ne žele smetati“ ili se „ne znaju nositi s tvojom bolešću“. Jako žalim ljude koji se ne znaju nositi s MOJOM bolešću, zato takve treba pustiti neka odu, napraviti mjesta za one koji će vam biti podrška. I vi budite podrška jer jedan „Kako si?“ tjedno jako puno znači, vjerujte mi! Ako vam je imalo stalo do nekoga tko je bolestan, tko ima neki problem, porukom ili pozivom sigurno nećete smetati.

Pozitiva prije svega

U razdoblju liječenja bilo je i težih dana, jer propuštala sam bitne trenutke u odrastanju svoje curice: četvrti rođendan, vodene kozice, njezino svakodnevno učenje, napredak. I kada sam između kemoterapija bila doma, nisam bila od neke koristi, ali moje je dijete zrelo koračalo uz mene, nju je to sve zabavljalo, jer moj optimizam nije dopuštao da sve prolazimo u tužnom raspoloženju. Zapravo, za tugu nismo imali ni vremena ni razloga, liječenje je išlo u pozitivnom smjeru. Kada je kosa počela opadati, čekala sam da dođe iz vrtića da me zajedno ošišamo jer nas je moja ćelavost zabavljala. Zabavljalo nas je i vezanje marama i biranje novog „stajlinga“ (-25 kg na vagi posebno je zabavljalo mene), a ona je ozbiljno shvatila svoj zadatak, pomagala mi je, postala je prava mala medicinska sestra.

Kolovoz 2018. ‒ transplantacija krvotvornih matičnih stanica i jednomjesečna izolacija u sterilnim jedinicama hematologije. Kako sam izdržala? Lako… Kad znaš da ti je zdravlje na dohvat ruke, da iza tebe stoji cijeli tim koji se zajedno s tobom veseli tvojim leukocitima i trombocitima, kada znaš da te doma čeka obitelj, kada shvatiš da moraš cijeniti sebe, svoje vrijeme i vrijeme provedeno s djetetom i najbližima… Kada shvatiš da moraš usporiti i da je život pred tobom, da ti je pružena druga šansa… onda je sve lako. Nakon transplantacije uslijedio je odmor. More, a zatim 15 zračenja koja su sa sobom također donosila nuspojave, ali puno blaže.

Zdrava?

Jesam li sada zdrava? Ne znam. Moram ići na PET-CT-u i kontrolu krvi, ali u glavi sam i dalje pozitivna i spremna na rezultat nalaza kakav god bio. Jesam li mogla bolje provesti 2018.? Vjerojatno jesam, ali volim je takvu kakva je bila, a bila je turbulentna, bila je borbena, bila je izazovna. Donijela mi je nove prijatelje, novo znanje i novo iskustvo. Hvala joj.

Ako se na bilo koji način nađete u mojoj priči i poželite mi se javiti, tu sam: alma0708@gmail.com.

Foto: privatni album

Objava Moja avantura s Non-Hodgkinovim limfomom pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Uvijek mi bude neugodno kad čujem da mi se netko divi. Da netko govori kako je izuzetno što sve stignem sama, pa me je zato i poziv na ovu priču iz života zatekao nespremnom. Sebe smatram još uvijek mladom mamom divnog ali jako živog dječaka Luke, s jedinom razlikom što sam ja jedna od onih mama koja je od početka trudnoće znala da će to biti one-man band show. Da ću biti sama za sve. No to nije uvijek tako strašno kao što ljudi najprije pomisle. Niti je najgore što se može dogoditi! Ima puno više tužnih priča, nesretnih brakova, veza, ljudi, povrijeđenih obitelji i preplašene djece nego što je to kod mene koja od početka znam na čemu sam.

Priča iz života: Eva i Luka

Moja je priča puno jednostavnija, a volim reći i ljepša. Imam dvostruko više posla, dvostruko više briga, ali dobijem i dvostruko više ljubavi. Vjerujem da je mamama koje ostanu nakon nekog vremena same ili se nađu u situaciji da su po cijele dane same s djetetom zapravo puno teže nego što je bilo meni. Takav način života, da je uz mene još netko tko se brine o djetetu i na koga se mogu osloniti, ne poznajem. Stoga, ne mogu ni znati bi li mi bilo lakše nego što mi je sad.

Luka je okrenuo moj svijet

Kada gledam malo unazad, mogu reći da su mi najteže zapravo bile one najobičnije stvari, tipa odnijeti vrećice iz auta dok ti je u rukama mala beba. Ili vrijeme nakon što smo došli kući iz rodilišta, vrijeme kad je svaku mamu strah makar sekundu odmaknuti pogled od svoje bebe, pa te uhvati paranoja kad se odeš tuširati, i neke takve banalne stvari. Za sve one važnije stvari znaš na čemu si, koji su tvoji gabariti i unutar toga funkcioniraš – trgovina, doktor, frizer ako je baka slobodna, ako ne ‒ piši propalo. Imala sam sreće da mi je mama stvarno pomogla, poprilično. Ali tu je i nešto što sam jednom prilikom napisala – ako želiš znati tko su ti pravi prijatelji, imaj dijete. Puno ljudi prestane te zvati na kavu kad shvati da ne možeš na kavu kadgod ni gdjegod i da možda ta kava neće bit baš mirna, ali takvi ljudi i ne trebaju ti u životu. Danas je sve to malo lakše jer je Luka postao već stvarno super društvo i nije problem s njim otići bilo gdje, pogotovo ako poneseš malo keksa i soka, i sve je dobro.

If you want to make God laugh, tell him about your plans

Rodila sam prije tri godine i od tada mi se svijet doslovno okrenuo. Ta nova uloga mame na koju misliš da si spremna, a realno nikad nisi, odjednom je prestigla sve ostale uloge koje sam dotad imala. Kad danas pogledam svog sina, imam osjećaj da mi ide, da nekako uspijevam odgajati sretno dijete iako ponekad ne znam koji je dan, ni jesam li ujutro oprala zube. Vjerujem da je sa svim mamama tako, ne samo nama koje smo same. Ne mogu reći da je to obiteljski život kojega sam zamišljala za sebe jer ne vjerujem da itko tako planira svoj život, ali nekako sam se u životu pomirila s onom poznatom izrekom Woodyja Allena: If you want to make God laugh, tell him about your plans. Danas sam jako sretna i zadovoljna što sam odlučila slušati sebe, a ne sve „brižne“ ljude oko sebe koji su mi govorili da ću si uništiti život. Jer tek sam nakon porođaja shvatila što život zapravo jest.

Društvo mamama ne olakšava…

Kao sve trudnice i friške mame, i ja sam puno razmišljala o majčinstvu i brzo počela shvaćati da je to teška uloga. I to ne samo sama po sebi nego dodatno zbog našeg društva koje je jako sklono osuđivanju mama, komentiranju, davanju (nepotrebnih) savjeta. Činjenica da sam živjela u Mariboru, u Sloveniji, i da je, kažu, ondje društvo otvorenije nego u Hrvatskoj, ne mijenja puno. Ljudi koji si uzimaju za pravo komentirati tuđe živote ima svuda. Iživcirana od stalnih borbi protiv društva koje osuđuje mame kad priznaju da im je ponekad teško, da su sretne u ulozi mame, ali i jako umorne ‒ odlučila sam pokrenuti svoj blog o majčinstv. Blog gdje bi žene mogle čitati kako izgleda majčinstvo u današnje doba kad se od nas očekuje da smo mame, žene, radnice, prijateljice, sestre, kćeri i još hrpu drugih uloga. Te naravno najbolje u svakoj! Volim reći da blog ne pišem da bih promijenila ljudima mišljenje, nego da bi mame poput mene znale da nisu same.

Blog i priča iz života

Blog mi je donio puno promjena u život, ali moram priznati, doista samo pozitivnih. Otvorio mi je mogućnost upoznati divne ljude koje inače vjerojatno ne bih upoznala, a i iskusiti svašta. Baš mi se digne kosa na glavi kad čujem ljude koji negativno pričaju o blogerima, instagramerima, influencerima. Općenito o drugim raznim novim poslovima koji danas postoje, a oni ih ne razumiju. Činjenica je da, kad je 2004. godine Zuckerberg pokrenuo Facebook koji je pokrenuo val društvenih mreža, nitko nije zamišljao da će postojati toliko različitih položaja u tvrtkama i agencijama koje će biti izravno povezane s Facebookom ili Instagramom. Ne znam kako ljudima nije drago kada netko odluči svoju kreativnost usmjeriti u nešto dobro, u posao. Da živi od toga što voli raditi, umjesto da sjedi doma prekriženih ruku i kuka kako nema posla. Što se toga tiče, naše je društvo još jako licemjerno. Jako loše prihvaća promjene i nove stvari koje nam dolaze, a doista nije sve što dođe loše.

Poslovne ponude

Ja sam, među ostalim, upravo zbog svog bloga dobila primamljivu ponudu za posao. A to mi je omogućilo da se preselim u Zagreb. Zagreb koji mi je oduvijek bio neka želja. Rođena sam 1991. i u Hrvatskoj sam živjela jako kratko prije odlaska u Maribor, mamin rodni grad. Svejedno je to očito bilo dovoljno da me uvijek nešto vuče korijenima. Krajem svibnja odlučila sam da je to ‒ to, da je to prilika koju sam čekala. Spakirala sam svoj život u kombi i preselila se u Zagreb.

Zagreb je bio dobra odluka!

Danas, pola godine poslije, mogu reći da je to bila odlična odluka! Luka, za kojega me bilo najviše strah kako će to sve podnijeti, snašao se odlično. Obožava svoje nove prijatelje  u vrtiću, njegov hrvatski sve je bolji i bolji. To što živimo u kvartu punom igrališta i zelenila definitivno je dodatan plus. Najviše mi je muke donio promet i gužve na cesti na koje nisam bila naviknuta. Maribor je neusporedivo manji od Zagreba. Ima manje stanovnika od Trešnjevke, i kad u Mariboru kažeš „druga strana grada“, to znači – 10 minut. Ali zato uživam u svim događanjima koje tako velik grad nudi. Očekivala sam da će mi društvo jako nedostajati sve dok nisam shvatila da novi grad znači i nove ljude. Danas zahvaljujući internetu i društvenim mrežama stvarno nije teško naći ljude sličnih interesa bilo gdje. Pa tako ni kad se preseliš u novu okolinu!

Pisanje kao strast

Živimo u svijetu gdje nam je sve dostupno, informacije, edukacija, ljudi, sve nam je dohvat ruke, na zaslonima. Naravno, postoje i mračne strane toga. Od ovisnosti do »hejtera«! No, to su stvari s kojima se susrećemo i u stvarnom životu i moramo se naučiti distancirati od njih. Meni su internet i društvene mreže promijenili život! I to svakako nabolje. Dok sam živjela u Sloveniji, koristila sam društvene mreže gotovo isključivo za blog i poslovno jer mi je i to oduzimalo puno vremena. Smiješno je čuti kad netko pita: „Zar samo to radiš?“ Da, „samo“ to! I to više od osam sati na dan, koliko je kod nas normalno. Otkad sam u Zagrebu, otvorila sam i svoj dodatni, recimo privatni, Instagram-profil gdje objave nisu toliko česte, ni promišljene, više su »moje« nego majčinske. Baš preko društvenih mreža upoznala sam neke žene bez kojih danas ne mogu zamisliti svoj život u Zagrebu. Od onih za povremenu kavu do onih koje mi čuvaju sina, a ja njihovu djecu kad je potrebno. Zahvaljujući Instagramu!

Instagram i slične radosti

Slovenski profili i blog još su mi uvijek aktivni, još uvijek pišem i objavljujem. U posljednje vrijeme sama sebe nagovaram da napišem nešto i za jedan divni portal na kojemu pišu mame. Oduševljena sam koliko kreativnih i zanimljivih priča možeš ondje pročitati, pa mi je zato teško nešto napisati za njih jer zapravo imam tremu. Ideju da bih samo prevodila svoje objave na hrvatski nekako nikad nisam prihvatila. Uvijek želim pokazati i ponuditi nešto novo za čitanje, a za to treba vremena. Vremena koje mame, uz male ruke koje žele našu pažnju i hrpu poslova koji traže naše vrijeme, sve teže pronalaze. Vjerujem da se danas mame preispituju više nego ikad prije. Jesu li dobre mame, i to je nešto što uglavnom nije dobro. Ako se pitaš jesi li dobra mama, ja kažem – već jesi!

Želite li da i vaša priča s porođaja ili životna priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Foto: Privatni album

Objava Dvostruko više briga i dvostruko više ljubavi pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Alstermo je 2013. postao njihov novi dom. Dvije godine kasnije dobila je posao kao profesorica, a prije dva mjeseca rodila je i svoju drugu kćerkicu – u bolnici su ona i suprug dobili bezalkoholni šampanjac da proslave. Pročitajte kakav je život na sjeveru te kako je Priča iz života mame Sandre počela i zavšila u Švedskoj.

Odluka

Svog supruga upoznala sam na Silvestrovo 2003. godine. Taman se bio vratio iz Švedske gdje je nakon godinu i pol boravka i rada dobio konačan negativan odgovor od njihove migracijske službe i bio se prisiljen vratiti nazad u Hrvatsku (tada Hrvatska nije bila u EU-u i nije bilo lako dobiti posao). Plan mu je bio ići dalje, pokušati živjeti u Irskoj, ali upoznao je mene te se odlučio skrasiti u Zagrebu. Tijekom sljedećih 10 godina, tu i tamo bi spomenuo eventualni odlazak s “brdovitog Balkana”, ali ja sam bila ta koja je inzistirala na ostanku. Imali smo stan i auto bez kredita, oboje smo radili i bila sam sigurna da će situacija samo biti bolja.

Prijelomni trenutak dogodio se 1. 7. 2013. Tri dana prije rodila nam se kći, još uvijek sam bila u bolnici kada sam shvatila kako ne želim odgajati svoje dijete u zemlji gdje se ne cijene vrijednosti koje ja njegujem. Nazvala sam supruga i rekla mu da sam spremna na odlazak…

Dolazak

Muž je isti dan kontaktirao vlasnika tvornice u kojoj je radio prije 10 godina i napisao mu da bi se rado vratio i ponovo počeo raditi. Ovaj put papirologija nije bila problem jer je Hrvatska ušla u EU. On mu je odgovorio kako ga se sjeća kao dobrog prijatelja i radnika i da je uvijek dobrodošao. U osmom mjesecu suprug je otišao na razgovor, a 2. 9. Počeo je raditi na istom radnom mjestu s kojega je otišao. Ja sam ostala kako bih prodala auto i iznajmila stan, a i dala njemu vremena kako bi iznajmio i namjestio stan za nas.

Dana 19. 10, nepuna četiri mjeseca od  donošenja odluke, stupila sam na švedsko tlo skupa s kćerkom i psom.

Početak

Vožnja od aerodroma do sela trajala je tri sata. Sjećam se da sam najprije primijetila kako svaka kuća/stan na svakom prozoru ima upaljenu svjetiljku. Bilo mi je čudno i lijepo istovremeno. Što smo se više približavali selu, manje je bilo kuća a više šume. U svoje mjesto došli smo oko 23 sata, ulice su bile prazne, ali pomislila sam kako je to normalno za to doba dana. Tek poslije sam shvatila da su ulice više-manje non-stop prazne, što me kao rođenu Zagrepčanku malo šokiralo.

Isti tjedan obavili smo svu papirologiju, većinom preko interneta i već smo nakon 13 dana kći i ja dobile person nummer (njihovu varijantu OIB-a). Nekoliko dana nakon toga dodijeljen nam je liječnik opće prakse i već nakon dva tjedna kći je imala prvu kontrolu kod doktora. Osim te prve kontrole kod liječnika, sve ostale kontrole bile su isključivo kod medicinske sestre. Ako je dijete zdravo, preglede i cijepljenja obavlja sestra. To je bila prva od mnogih stvari na koje sam se trebala priviknuti.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se naviknem na nedostatak ljudi i prometa. Najgore mi je bilo što u selu ima samo jedan dućan, pa ako zaboraviš nešto kupiti i sjetiš se u osam navečer, tvoj problem, jer ništa ne radi. Naučiti se planirati i kupovati unaprijed definitivno je bio izazov. Društva mi u početku nije nedostajalo jer se potrefilo da je  u selu bilo nekoliko rukometaša iz Srbije i s jednim od njih došla je i obitelj ‒ žena i sin, pa sam imala s kim “piti kave”.

Učenje jezika i život

Iako mi je kći imala samo četiri mjeseca, počela sam razmišljati o učenju jezika. Cilj mi je bio naučiti što brže i bolje kako bih mogla naći posao. Počela sam ići na tečaj švedskoga ‒ SFI u veljači 2014. Muž je radio noćnu i čuvao kćer tih nekoliko sati, a kad on nije mogao, uskakala je susjeda, supruga rukometaša. Tečaj sam završila za četiri mjeseca i odmah upisala švedski na osnovnoškolskoj razini.

U međuvremenu je kći napunila godinu dana i dobila mjesto u vrtiću. Zahtjev za vrtić popunjava se na internetu, sva djeca imaju pravo na vrtić i čeka se najviše četiri mjeseca. U vrtiću je u prosjeku jedan odgajatelj/asistent na četvoro djece, a plaća se u određenom postotku od plaće, ali ne prelazi visinu dječjeg doplatka na koje ima pravo svako dijete u Švedskoj. U vrtić se smije ići samo onoliko koliko su roditelji odsutni. Znači, ako sam ja u školi a muž doma, dijete mora biti doma s ocem. Dostavlja se shema odgajateljima i te sheme se treba pridržavati. Djeca idu svaki dan van, neovisno o vremenu. Za Šveđane nema lošeg vremena, samo loše odjeće/obuće. Sjećam se kako mi je kći prve korake napravila baš u vrtiću (prohodala je s 15 mjeseci). Tete su je snimile i pokazale mi na tabletu kad sam došla po nju, nisu željele da to propustim.

Suprug je radio, kći se veselila vrtiću, a ja sam se 100% fokusirala na školu. Od početka je bio dogovor između mene i supruga da neću raditi “bilo što”, nego ću učiti jezik i pokušati naći neki posao koji odgovara mom obrazovanju. Nakon još godinu dana učenja, 2015. godine, upisala sam švedski na srednjoškolskoj razini i počela polako slati molbe za posao.

Prvi posao

Mjesecima sam slala molbe za razne poslove, odradila sam nekoliko intervjua, čak i dobila jednu ponudu za posao koju sam nažalost morala odbiti jer mi radno vrijeme nikako nije odgovaralo. Polako mi se počeo uvlačiti crv sumnje, počela sam razmišljati jesam li trebala možda ostati u Zagrebu, počela sam sumnjati u sebe i u svoje sposobnosti. Suprug me uvjeravao da treba vremena, ali ja sam mu sve manje i manje vjerovala. Novaca nam nije nedostajalo, živjeli smo bolje kao podstanari s jednom plaćom nego u Hrvatskoj u svom stanu s dvije plaće, ali ja nisam tip osobe koja može biti doma. Moram raditi i osjećati se korisno.

U siječnju 2016., taman sam ostavljala kćer u vrtiću kada me njezina teta pitala bih li htjela raditi kao zamjena u vrtiću u susjednom selu. Treba im netko hitno, po mogućnosti ako može početi već sljedeći dan. Iako u životu nisam radila u vrtiću, rekla sam da bez razmišljanja i  počela već sljedeći dan raditi. Šeficu sam samo čula preko telefona, a upoznale smo se tjedan dana poslije.

Priča iz života  švedskom vrtiću

Radila sam kao zamjena u vrtiću šest mjeseci i bilo je to doista divno iskustvo, ali sam nastavila slati molbe jer to nije bio stalan posao.

U međuvremenu sam dobila poziv s njihova zavoda za zapošljavanje za razgovor oko moje budućnosti. Referentica me pitala čime se želim baviti a kao jedno od potencijalnih poslova navela sam ‒ nastavnik. Podigla je telefonsku slušalicu i nazvala rektora obližnje škole da pita ima li potrebe za nastavnicima, dogovorila mi intervju i sve je ostalo povijest…

Još uvijek mi nije jasno kako, ali nakon tog razgovora (i još nekoliko njih) dobila sam posao nastavnika matematike od 7.-9. razreda. Počela sam raditi u kolovozu 2016. i ondje sam zaposlena dan-danas. Najgore je bilo stati pred učenike i prvi put početi govoriti, nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Ali prihvatili su me bez problema, kao i kolege, i doista mogu reći da obožavam svoj posao.

Današnjica i moja Priča iz života

U veljači ove godine doznala sam da sam drugi put trudna. Početnu sreću zamijenio je strah oko zaposlenja jer nemam ugovor za stalno (nisam legitimirani nastavnik) i bojala sam se da ću ostati bez posla kada mi ugovor istekne (balkanski PTSP). Kada sam priopćila rektoru sretne vijesti, skočio je od sreće, zagrlio me i čestitao mi.  Produžio mi je ugovor i na sljedeće polugodište znajući da ću raditi možda mjesec dana, ako i toliko. Kada se pokazalo da su mi strahovi bili neopravdani, mogla sam konačno početi uživati u trudnoći.

Trudnoća: drugi put

A trudnoću u Švedskoj vodi isključivo babica, ako je sve u redu. Ultrazvuk se radi samo dvaput u cijeloj trudnoći, a vaginalnih pregleda nema ‒ opet, ako je sve u redu. Komplikacije se ne dijele šakom i kapom, ali meni nije ni palo na pamet tražiti ih jer sam se osjećala super, a i, kao što sam napisala, obožavam svoj posao. Rodiljni se može uzeti 30 dana prije termina i tih 30 dana oduzima se od 480 koje ukupno dobiju mama i tata za dijete. S obzirom na to da sam se doista osjećala super cijelu trudnoću, odlučila sam uzeti rodiljni devet dana prije termina (3. 10.), računajući kako ću imati vremena za odmor i kako ću sigurno prenijeti kao i s prvom kćerkom.

U utorak, 2. 10., završila sam s poslom, pokupila prvorođenu iz vrtića, provela popodne u aktivnostima tipičnima za taj dan da bi mi u ponoć pukao vodenjak. Porođaj i cjelokupno iskustvo u bolnici bilo je doslovce savršeno. Od vlastite sobe za porođaj, pa poslije svog apartmana, do činjenice da se svi predstavljaju s osmjehom na licu i objašnjavaju unaprijed svaki postupak koji će ti raditi. Cijeli porođaj vodi isključivo babica, a doktor dolazi samo u slučaju komplikacija. Osjećala sam se kao čovjek i osjećala sam da imam kontrolu i pravo odlučivanja o eventualnim postupcima. Dana 3. 10., na planirani zadnji radni dan, u 10.43, postali smo ponosni roditelji druge curice. Suprug je cijelo vrijeme mogao biti sa mnom u apartmanu, a posebno smo se ugodno iznenadili kad smo nakon ručka dobili “porođajni pladanj” koji se sastojao od bezalkoholnog pjenušca, kave i tipičnog švedskog sendviča ‒ smårgos.

Budućnost

Trenutačno sam na rodiljnom i uživam sa svojom buhtlicom. Plan mi je početi raditi u kolovozu sljedeće godine, a muž će preuzeti ostatak roditeljskog dopusta. U dogledno vrijeme planiram upisati pedagogiju i na taj način dobiti legitimaciju za nastavnika. Studiranje je u Švedskoj besplatno. Vjerojatno ću upisati studij preko interneta, pa ću 50% raditi a 50% studirati.

Starija kći trenutačno ide u vrtić 15 sati tjedno, i to je besplatno. Ostatak vremena provodimo doma igrajući se ili šećući svi skupa. Skoro svaki dan joj dođe neka prijateljica na igranje ili ona ide nekoj od njih. Iako hrvatski govori bez većih problema, švedski joj je materinji, i to je sasvim u redu. Sljedeće godine puni šest godina i kreće u predškolski razred.

Moj krug prijatelja proširio se, i to većinom na Šveđane. Prijateljica s početka priče odselila se u Luxemburg, tako da sada ispijam kave sa Šveđankama. Usput rečeno, obožavaju tursku kavu.

Suprug i dalje radi u istoj tvrtki, zadovoljan je. Neki je dan izašao interni oglas za šefa proizvodnje, pa se planira javiti na njega. Šefovi su zadovoljni njime i postoji mogućnost da dobije unapređenje.

Život na selu se na kraju pokazao punim pogotkom. Uživamo u činjenici da nema buke i prometa. Šećemo po šumi, beremo borovnice i gljive kad je sezona. Svaki vikend odemo do “civilizacije” gdje obavimo tjednu kupnju, ručamo u restoranu, odemo na bazen ili u igraonicu ili se samo prošećemo po gradu. U budućnosti se eventualno planiramo preseliti u gradić do našeg sela, koji ima nekih 10 000 stanovnika i sve što nam treba.

Hrvatska

U Hrvatsku odlazimo samo za godišnji, a u posljednje vrijeme razmišljamo hoćemo li i tada. Da nemamo obitelj u Hrvatskoj, sumnjam da bismo uopće odlazili. Trenutačno smo u procesu traženja švedskog državljanstva. Iako imamo sva prava kao i Šveđani, osim prava glasa na parlamentarnim izborima, ovo je zemlja u kojoj smo odlučili živjeti, pa samim tim želimo biti i punopravni državljani. Za budućnost nisam zabrinuta, dapače, razmišljanje o njoj čini me sretnom. I suprug i ja imamo super poslove i odlične odnose s poslodavcima, gdje smo prije svega cijenjeni kao radnici. Kćeri nam imaju sve mogućnosti otvorene. Na nama je da ih usmjerimo, a na njima da odaberu što žele.

Dan-danas mi je krivo što nisam ovakvu sreću i uvjete pronašla u svojoj zemlji, ali mi je drago da smo ih pronašli ovdje. Za mene i moju obitelj Švedska je ispunjenje našeg sna.

Objava Moj život na sjeveru pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Foto: privatni album

Suočavanje s invaliditetom

E tada je nastupio drugi dio. Suočavanje s činjenicom da više nikada nećeš samostalno hodati. Da nećeš ustati, da ne možeš napraviti ni jedan korak da nešto dohvatiš. Hoćeš obući čarapu ‒ ali kako kad ne možeš podignuti nogu? I tako još niz „sitnica“. Pa se ti suoči, pomiri s tim. Nije bilo lako. Pokušavala sam sve i svašta, i ja i moja obitelj. Razne aparate, bioenergiju, akupunkturu, vježbe, ne znam što nismo pokušali. Uvijek se nadaš da ipak negdje nešto postoji, da ovo nije trajno stanje. Bilo je tu puno truda, rada, a najviše potrošenih novaca.

I onda dođe jedan dan kada shvatiš da je to to. Nema natrag, stanje je kakvo je, i sad ili ga prihvati ili nestani.

Sve to zajedno, uključujući nekoliko mjeseci bolnice, mjesece u bolnici za rehabilitaciju, dugotrajan rad s fizioterapeutom kod kuće, brojne naknadne operacije kralježnice, trajalo je više od dvije godine. Moguće i tri.

Nakon te neke faze, krize, traženja i ne znam čega još, u međuvremenu jednostavno naučiš živjeti u stanju u kakvom jesi. I izvlačiš iz svega najbolje što možeš.

I prije sam živjela vrlo aktivno, čak sam i tijekom oporavka imala dobar društveni život, a onda je bilo vrijeme da se tako i nastavi. Prijatelji i obitelj su mi bili zaista velika podrška u svemu. Bez njih bi bilo puno, puno teže. Ja ispočetka nisam htjela ni otići na plažu, voziti auto, sve mi je bilo „bez veze“ jer ne mogu hodati. S vremenom sam upoznala dosta drugih ljudi s istom dijagnozom. Oni su mi bili velika motivacija da idem dalje. Svi odreda bili su društveno aktivni, imali obitelji, bavili se sportom, radili…

Pa, rekoh, onda mogu i ja. Od svakoga sam dobila manji ili veći vjetar u leđa. Upisala sam se na fakultet, na trećoj godini shvatila da pravo nije za mene i odustala. Bavila sam se atletikom, puno trenirala, putovala. U međuvremenu sam bila vrlo aktivna u jednoj udruzi za osobe s invaliditetom. I danas sam tu, ali malo manje aktivna. Na tom području mislim da sam jako puno dala od sebe, najviše svog vremena. Ali po prirodi sam takva, aktivist, pa kad sam vidjela s kojim se nepravdama i banalnim ograničenjima moraju nositi osobe s invaliditetom, jednostavno nisam mogla sjediti skrštenih ruku.

Satisfakcija su ti na kraju uvijek neki pozitivni rezultati.

Dogodila se Tina

U međuvremenu su bile tu i dvije dulje veze, ali nije to bilo to. Upoznala sam sadašnjeg nevjenčanog supruga sasvim neočekivano ‒ baš kad sam bila odlučila da mogu biti i sama, jer što mi netko treba.

Uređivala sam stan, a on je imao građevinski obrt i svoje radnike. I tako je počela neka nova faza mog života. Sasvim jedna druga dimenzija. Nešto više od dvije godine smo bili nas dvoje, putovali, izlazili, družili se, radili ‒ i onda se dogodila Tina. Namjerno se dogodila.

Jednostavno sam prvi put rekla: Ok, to je to. Sada može. Sve se nekako posložilo. Trudnoća je prošla iznimno dobro iako sam, naravno, i ja imala raznoraznih strahova. Već sam ranije upoznala više mlađih cura s dijagnozom paraplegije koje su majke jednog djeteta, dvoje djece ili više djece. Znači, s te strane ne postoji neka prepreka.

U rodilište sam došla tri tjedna ranije i trebala sam ondje ležati da im budem na oku, za svaki slučaj. I dobro da jesam jer su me nakon tri dana uhvatili trudovi i odoh ja na dogovoreni carskin rez. Sve je prošlo u najboljem redu.
Rodila se Tina: 49 cm duga, 2750 teška, sitna, ali sve odlično. Ja sam se dobro oporavljala,tješila sam druge mame da je to zato što sekrećem sjedećki pa nema dodatnih bolova barem dok sjedim.

Doma nisam znala što nas je snašlo od silnog nespavanja. Imala sam koju godinu i sve znaš iz priča, ali to mi je bilo najteže od svega. Počela je bolje spavati s jedno dvije godine. Ispočetka su mi dolazile pomoći malo mama, malo svekrva dok ne bimuž došao popodne s posla. Jedna od nas kuha ili sprema, druga čuva Tinu. Uvijek je tražila pažnju, nikako nije bila od one djece koja jedu i spavaju. Poslije smo znale dosta biti i same dok tata ne bi došao u popodnevnu i večernju smjenu.

Izazovi majčinstva

Kako sam svladala sve druge stvari raditi u kolicima, tako sam se i s njom naučila sve. Imale smo neke svoje rituale i baš nam je bilo dobro. Malo sam ju vozala u njenim kolicima, malo kod sebe u krilu. Kupila sam ja i nosiljke u nadi da će htjeti da ju nosim, ali ništa od toga. Na rukama može. Kad je počela puzati, najteže mi je bilo nju dignuti s poda jednom rukom jer se drugom moram držati za kolica kako nemam dovoljno jake leđne mišiće. Zato nam je moja, nažalost pokojna, prijateljica zašila jedne tregere s kojima sam ju mogla podići.
Nešto kao da ima ručku na leđima. Iako možda zvuči pomalo nespretno, kao da bi me netko mogao optužiti za maltretiranje djeteta, uvjeravam vas da mojoj Tini to nije bio nikakav problem!

Dapače, bilo joj je jako fora. Ubrzo se naučila sama popeti meni u krilo, odnosno uspeti mi se do nogu da ju ja podignem. Vidim da to rade i druga manja djeca u Tininu vrtiću, njima to dođe instinktivno, čini mi se. Oni sami nađu rješenje, mi zakompliciramo.

Uglavnom, prije vrtića smo imali još jednu dadilju, našu Andreu ‒ najbolju na svijetu. Ona je čuvala Tinu godinu dana.  Tako smo mogli i zajedno u šetnje, a i meni je bilo potrebno malo vremena za sebe i svoje obveze. S nešto više od dvije godine Tina je krenula u vrtić, privatni, s manje djece ‒ i jedva se priviknula. Više od mjesec dana nije jela apsolutno ništa u vrtiću i bila je užasno bijesna na nas kad bi se vratila kući.

Prvih  pola sata doslovno je plakala i vriskala, poslije bi bilo dobro. Jedan dan je ujutro uzela svoj ruksak i rekla: „Mama, ja idem“ ‒ i od tada  nema problema, obožava vrtić. Ima jedan vrlo specifičan karakter i kod nje nema popuštanja, uvjeravanja, zavaravanja. Vrlo je samostalna, jednim djelom vjerojatno jer sam ja ograničena u kretanju, a drugim dijelom jer baš sve želi sama.

Treba se nasmijati…

Mi bez problema idemo same u vrtić, teta dođe po nju u auto jer do ulaza vode stepenice. Ako idemo u dućan ili negdje u

kupovinu, nema šanse da se makne od mene tj. da bi bježala kao neka djeca koju znamo vidjeti.

Uopće nemam straha s njom da će nešto izvesti. Ako mi je nešto na najvišoj polici u frižideru, ona kaže: „Čekaj, mama, ja ću ti se popeti u krilo i dohvatiti.“

Njoj je to normalno. Ali ona uglavnom sama radi i ono što bih joj ja mogla, npr. uzeti jogurt iz frižidera, žlicu, čašu, robu iz ormara, voli sjediti naelementima u kuhinji dok ja kuham ‒ pa kuhamo zajedno.

Sama se oblačila i prije nego što je navršila dvije godine, ali smo se zato za vrtić spremale sat i pol. I nije bilo odustajanja: ili će sama ili nikako. Neki me je dan pitala kada ćemo ićinekamo avionom ‒ nije se još vozila.
Rekoh da ćemo ići ubrzo, a ona kaže: „Ok, samo moramo smisliti kako ćemo tebe prebaciti.“

Uvijek se na kraju i nasmijemo tome što mama ne hoda. Kaže: „Možda hoćeš kad ti prođe viroza.“ Iako, ona zna da je mama slomila leđa. Kad je bila manja, onda je govorila da još nisam narasla kad ne znam hodati. Nije da mi je baš drago

što ju ja ne mogu učiti skijati, sanjkati se s njom, hodati po šumi, skočiti na barku… ali tu nema izbora. S druge strane, ima toliko toga što možemo i radimo zajedno, tako da uspijemo nadoknaditi sve. Možemo se šetati, plivati, voziti bicikl i sve što zapravo rade i drugi roditelji s djecom. Nekada su se i meni čudili kako funkcioniram, a neki se vjerojatno dandanas čude. Ne susreću se ljudi često s osobama koje imaju oštećenje leđne moždine, ali nažalost sve ih je više, pogotovo mlađih, pa je tako i tih nekih čuđenja sve manje. S druge strane, kod nas je za kretanje i veću društvenu vidljivost istih tih ljudi vjerojatno najveći problem arhitektonska nepristupačnost.

Nismo još uvijek zemlja koja unatoč zakonima i propisima omogućuje pristupačnu okolinu, pa tako uvijek naiđeš na stepenicu, dvije ili dvadeset dvije. E, tada trebaš pomoć i uvijek te netko mora tegliti.

No usprkos tomu, mi se sretno kotrljamo ‒ zajedno s moja četiri kotača. Funkcioniramo odlično i jedino što bih mogla poželjeti za nas troje je da nam zauvijek bude ovako kao što je sada.

Objava Usprkos svemu, sretno se kotrljamo na moja četiri kotača… pojavila se prvi puta na pitajmamu.