Želja nam je da smo čim više s djecom u cjelodnevnim aktivnostima, bilo da se igraju u dnevnom boravku ili igraonici (umjesto zatvoreni u sobi) ili obavljaju koju drugu aktivnost. 

Od sobe za jedno do sobe za dvoje djece

Kako sad imamo dvoje, u planu nam je da budu zajedno u sobi do određene dobi. Vođeni tim primjerom, mogu reći da smo gledali unaprijed i planirali što bi i kako voljeli što nam je uštedjelo vremena i novaca za razno-razne preinake ili dodatne troškove oko raznih elemenata.

Kao što sam spomenula, sobica je manja, pa smo pazili da uzmemo što viši ormar, ne nužno i širok (širina 140 cm, dubina 57 cm, visina 261 cm). Također, da bi vizualno zadržali veličinu prostora, zadržali smo se na bijeloj boji.

Odabir kreveta za dječake

Pri odabiru kreveta, htjeli smo da se mogu koristiti čim duže. Da se mogu spuštati kada se dijete krene penjati da se bočne ogradice mogu skidati te da se jednog dana mogu koristiti samostalno, odnosno da se klinci mogu penjati i silaziti s njih bez naše pomoći i straha da će pasti s veće visine. 
Jedan je takav (Ottov) završio kod mojih roditelja, a Otto je tada dobio kućicu-krevet, u Montessori stilu. Dakle na podu, s mobilnom ogradicom do pola kreveta. Jednostavno ga obožava!

Kada Eron naraste, vjerujem da ćemo uzimati krevet na kat, a tada će trenutni Eronov krevetić također ići kod mojih roditelja, jer kako kažem, te koje smo uzimali mogu koristiti samostalno, bez ograde, dok ih doslovno ne prerastu. Favorit nam je Done By Deer krevetić koji paše uz ormar jer je bijeli s drvenim nogicama, a u istoj boji drva je i Ottov krevet, kao i ruke na ormaru. Sve je u detaljima, mame će me razumjeti.

Bilo kuda, igračke svuda

Što se tiče polica, komoda ili čega god za igračke – toga u sobi nema. Imaju one velike vreće za igračke, gdje  (pokušavamo!) sortirati koje idu gdje. Vreće stoje u tom velikom ormaru na dnu, njima na dohvat ruke. Na sredini sobe je tepih da po zimi ne sjede direktno na podu. Klinci se naravno mogu igrati i u sobi, iako vidimo i sami da Otto teži biti bliže nama pa ima svoj kutak s igračkama i u kuhinji. Uz to, imamo i igraonicu koja je na galeriji, preko puta dnevne sobe.Danas čak i na našem tržištu zaista postoje prekrasni komadi opreme za klince. Nekada smo po pelene morali u Italiju, a kamoli za kakav lijepi komad dječje opreme. Ako je moguće da mi oprema bude multifunkcionalna, to mi svakako predstavlja prednost, ali definitivno imam ugrađen filter i za dizajn, pa osim prve stavke, bitno mi je da se uklapa u prostor.

Prirodni vs. umjetni materijali

Ja osobno biram komade koji će se bojom i dizajnom uklopiti u dom. Izbjegavam plastične materijale jer mi jednostavno ne pašu u postojeći interijer. Okrećem se detaljima poput drva, pa mi je i tu bitno da imam više nijansi da mogu ukomponirati čim bolje s postojećim detaljima.

Definitivno najdraži komad mi je Nomi sjedalica/ hranilica/ stolica  (jednog dana). Enormna prednost mi je mogućnost igranja s raznim kombinacijama boja, sigurnost, adaptiranje od Nomi Baby varijante, do prekrasnog ergonomskog stolca s elementima drva u tako posebnom dizajnu.

Detalji poput perivih jastučića, mogućnost micanja pladnja kada ga preraste da može sjesti za stol, mogućnost adaptiranja visine stolice da prati uzrast djeteta, ali i da se adaptira različitim visinama stolova. Ma na sve su mislili, a još tako elegantno izgledaju. To je pravi primjer tih finih solucija koje tražim u opremi koju želim čim bolje uklopiti u postojeću situaciju.

Foto: promo, privatni album

Objava Mama Sara – Nisu sve dječje sobe iste pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Privatni Pinterest

Odavno sam krenula skupljati ideje gdje god da sam putovala i tako punila svoj folder sa željama. S vremenom bih vidjela da mi je nešto bilo lijepo u tom trenu, no da je to jednostavno bio prolazan trend. Nekad bi mi se nešto svidjelo, ali nikako nije pasalo u moj interijer već je bilo idealno u nekom drugom okruženju i stilu. U moru svih ideja, na kraju sam shvatila da želim dašak modernog, ne previše sterilnog, ali opet kroz neutralne boje i svevremenske komade uvesti jednu klasiku, koja me neće proći “samo tako”.  Iako je danas jako popularan Pinterest za razne projekte za ideje oko preuređenja doma, ja ipak više volim pobjeći u smjeru Houzz aplikacije/weba, kako bi postigla više personaliziranu soluciju nego samo kopiranje ideje. Inače, svoj folder s fotkama raznih ideja za uređenje doma punim već godinama i imam, što bi se reklo, pravi mali privatni Pinterest.

Dom koji odgovara našem životnom stilu

Koncept samih prostorija u našem domu inspiriran je našim potrebama odnosno životnim stilom. Istom logikom smo se vodili i prilikom uređenja. Na prvom mjestu mi je uvijek funkcionalnost kako bi se pojednostavio život s klincima i održavanje kuće, a obavezno za njom slijede kvaliteta i dizajn.

Kod nekih prostorija ili komada namještaja ne gledam na budžet, dok kod drugih imam određene limite jer ću ih u dogledno vrijeme mijenjati ili jednostavno (meni) u tom trenu nema smisla davati astronomske cifre za taj dio namještaja. Više sam razmišljala što bi bila za nas ‘pretjerana’ cifra i to mi je bila nekakva psihološka granica. Primjerice, za kuhinju koja je centar kuće i najčešće korištena nisam imala nekakav plafon za investiciju jer je ne koristimo samo mi, već  i prijatelji koji su kod nas ‘kao doma’. Ujedno, to je i prvo što ugledaš kada uđeš u naš dom zbog čega nam je vrlo važna.

Spavaća “u budžetu”, kuhinja “po mjeri”.

S druge strane, spavaću sobu (osim kreveta i madraca) opremila sam u Ikei. Htjela sam tamniji namještaj, a tada je Ikea taman izbacila crne varijante PAX elemenata i zlatne ručkice, koje su se totalno uklopile u moju viziju. Malo stakla na visoki ormar da se podigne dojam i sve smo opremili za zaista pristupačnu cifru, kada uzmeš u obzir koliko je tu namještaja bilo potrebno.

Kada sam se raspitivala o istom projektu, da mi rade po mjeri, jednostavno su mi cijene za tako nešto bile pretjerane. U Ikei sam dobila i više namještaja za upola nižu cifru. To je recimo jedan od projekata koji sam uspjela realizirati u Ikei, a da mi je i dalje ostao poseban. Nisam potrošila previše iako mi žene imamo posebnu poveznicu s tom sobom i, naravno, ormarom. Moj dragi je bio ugodno iznenađen tom činjenicom jer je bio spreman na još jedan ‘kuhinja-projekt’

Kad spavaća soba postane soba i “za bebu” (ne bebina soba)

Stvar koju obožavam u našoj spavaćoj sobi je i krevet, odnosno da budem precizna, naš madrac za spavanje. Ogroman tako da stanemo i mi i sve naše bebe po potrebi bez ‘gužvanja’, a toliko udoban, da kroz obje trudnoće koje sam morala preležati sam ‘mu bila’ toliko zahvalna što postoji da je to milina! To me dovodi i do teme o uređenju sobe kada dolazi beba. Mislim da je kod uređenja doma prije dolaska bebe najbitnije misliti na vlastiti životni stil i potrebe, jer s tim stvarima zapravo sebi kao roditeljima pokušavamo na sve načine olakšati novo razdoblje života.

Primjerice, u prvoj sam trudnoći znala da idem raditi nakon što Otto napuni 6 mjeseci. Kako se oboje spremamo za posao u spavaćoj sobi, jer nam je tamo i mala kupaona, kao i soba ormar, u početku smo koristili gnijezdo, koje je bilo između nas u našem krevetu. Kako je tražio svega jednom da ga se hrani po noći, uskoro smo gnijezdo prebacivali u krevetić koji je bio u našoj sobi, a s njegovih 6 mjeseci smo prebacili krevetić u njegovu sobu, gdje je od prve noći spavao ko’ bubica.

Danas smo dodali električnu kolijevku u proces, da ne moramo prebacivati krevetić, ali procedura prebacivanja iz sobe u sobu će biti ista, samo ovog puta ostajem doma čitavu godinu. Inače obožavam predmete koji su multifunkcionalni, baš kao moja najdraža Nomi hranilica, stolica i baby-sitterica (tako zovemo Nomi Baby nastavak).

Foto: privatni album, promo

Objava Mama Sara – Dom po mojoj mjeri i mjeri moje obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Irina Vujnović i stoji iza bloga Čarobni svijet bajki. Po struci je pedagogica i radi u jednom zagrebačkom vrtiću. Majka je dvoje djece, trogodišnjega sina Jakoba, a odnedavno i kćeri Katje, s kojima obožavam provoditi svoje slobodno vrijeme.

Iako joj za kvalitetno pisanje recenzije treba dosta vremena i truda, u svom hobiju uživa. A svi roditelji koji ne znaju koju slikovnicu odabrati za čitanje – njezin će ih blog zasigurno uvijek nadahnuti.

Još kao djevojčica zavoljela je knjige i čitanje. Irina kaže da ljubav prema čitanju može zahvaliti svojim roditeljima. Neka od najljepših sjećanja vezanih uz djetinjstvo upravo su večeri uz slikovnicu. A ovo je njena priča!

Kada i kako je započela vaša ljubav prema knjigama?

Sjećam se čak i svog prvog odlaska u knjižnicu i oduševljenja kada sam vidjela koliko ondje ima knjiga i slikovnica, koliko svjetova tek moram otkriti i pustolovina proživjeti… Upravo takve lijepe uspomene vezane uz knjigu i ljubav prema knjizi želim stvoriti i kod svoje djece. I tu nekako dolazimo do razloga zašto sam pokrenula svoj blog. Knjige i slikovnice oduvijek volim, ali sam u jednom razdoblju slikovnice nekako zanemarila. Sinovim rođenjem ponovo sam počela pažnju posvećivati knjigama za djecu i krenula u potragu za lijepim, kvalitetnim i sadržajnim slikovnicama u želji da i njemu počnem stvarati malu biblioteku.

Kako ste se odlučili započeti Čarobni svijet bajki?

Shvatila sam kako postoji mnoštvo blogova koji se bave recenziranjem knjiga za odrasle, a sa slikovnicama i općenito literaturom za djecu to nije bio slučaj – takve preporuke obično su uvijek bile u sklopu drugih blogova. Ideja za pokretanje bloga se rodila, a vjetar u leđa bio mi je suprug, koji mi je i dalje velika potpora u svemu, pa tako i u vođenju bloga.

Tada sam se zapitala koliko roditelji općenito imaju vremena i volje slikovnice tražiti na taj način te sam željela napraviti mjesto na kojem će roditelju biti lakše pronaći lijepe, kvalitetne slikovnice i knjige za djecu, u kojima će svi jednako uživati.

Kako se uopće recenziraju dječje slikovnice? Prema maminim ili možda dječjim standardima?

Prije pisanja recenzije slikovnicu najčešće pročitam nekoliko puta i pustim da mi se slegnu dojmovi. Ako se prvi put susrećem s određenim autorom, prije pisanja volim proučiti i ima li autor još napisanih slikovnica te njegov rad općenito. Uz tekstualni dio recenzije tu je i slikanje slikovnica te završna priprema za objavu.

Prilikom čitanja slikovnice gledam sve: samu priču, poruku koju nam autor želi prenijeti, kakve su ilustracije i, naravno, prijevod. Sve je to vrlo važno za slikovnicu. S obzirom na to da se slikovnicama koristim gotovo svakodnevno i na poslu, povratna informacija i reakcija djece na neku slikovnicu pomažu mi u formiranju konačnog mišljenja o slikovnici. Na primjer, znala sam sam se naći u situaciji kada bi zbog pomalo nespretnog prijevoda ili ilustracija koje se djeci nisu svidjele, djeca pokazala nezainteresiranost za inače lijepu priču.

Kako ste započeli pisanje bloga Čarobni svijet bajki?

Sam početak bloga Čarobni svijet bajki bio je pomalo skroman i više iz hobija: predstavljala sam uglavnom knjige i slikovnice koje su meni drage i koje ja volim čitati svojoj djeci. Povećanjem broja pratitelja, pa tako i sve većeg broja komentara i pitanja, blog je poprimio ozbiljniju dimenziju.

Kakvo je tržište za dječjih slikovnica? Čini nam se, loše, baš kao i ono za knjige za “velike”?

U posljednje se vrijeme sve više pozornosti počelo posvećivati slikovnicama i knjigama za djecu, te se i na našem tržištu može pronaći velik broj kvalitetnih slikovnica, nakladnici se doista trude ponuditi nam širok spektar slikovnica raznih tema, domaćih i stranih autora, kako bi svatko pronašao nešto za sebe po svom ukusu. Naravno, meni kao velikoj ljubiteljici knjiga i slikovnica nikada nije dosta, pa uvijek mislim kako bi se mogla prevesti još i ova i ova i ova slikovnica… nikad dosta slikovnica ?.

Koji su vam omiljeni autori?

Volim zaviriti i na stranice stranih izdavača i vidjeti što je novo, te često kupiti i slikovnicu na engleskom ako mi se svidi, a u nas je nema. Osobno mi nekako najviše sjedaju britanski autori poput Olivera Jeffersa, Benjija Daviesa, Julije Donaldson i Toma Percivala, ali ponosni smo vlasnici i slikovnica autora iz drugih zemalja koje su jednako divne i zanimljive. Najdraže slikovnice mi je jako teško izdvojiti jer mi je velik broj njih drag i rado ih čitam.

I, koliko često onda čitate svojim mališanima? Pretpostavljamo, svaku večer…

Svome sinu i kćeri počela sam čitati još dok su bili u trbuhu, a sada čitamo svaki dan. Ponekad to čitanje traje duže, ponekad kraće, sve ovisi o njihovoj volji i zainteresiranosti za slikovnicu. Trenutačno sin najviše voli slikovnice s prozorčićima i povlačilicama, a ovih dana najviše posežemo za Grickom (Profil), slikovnicama iz serijala Priče iz Žirove šume (Ibis grafika), serijalom Pino ( Planet Zoe), serijalom slikovnica Prva pitanja i odgovori (Profil), serijalom slikovnica o Vuku (Znanje) i serijalom Pip i Popi (Planet Zoe) – sve divne i vrlo kvalitetne slikovnice za male čitatelje. Čitamo kad god stignemo, ali nekako najviše volimo čitati prije spavanja. Slikovnice nosimo kamo god idemo, a neke nam uvijek stoje u autu. Kći još nema ni mjesec dana, tako da ona za sada samo sluša sve što mi čitamo. ?

Foto: Privatni album

Objava Jeste li već čuli za Čarobni svijet bajki mame Irine? pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Otvorim neki dan vrata od stana, jurila sam do ljekarne jer su mi rekli da su dobili novu zalihu maski, ali da su već pri kraju. Što da vam kažem, živim na rubu. Otvorim vrata i vrisnem. Ne baš jako, jer nisam ja neka tamo histerična. Mislila sam da je u zgradu došao provalnik.

No, to je bila moj prva susjeda. Imala je masku, ali neku čudnu iz Japana koja ju je skroz izobličila. Na glavu je do očiju navukla kapu. Kaže, čula je da se korona može donijeti i na kosi. Gospodin suprug se kraj mene zadovoljno smiješka. On bi kapu najradije nosio i sredinom srpnja. Uvijek mu je hladno za glavu. Na noge japanke – na glavu zimska kapa. A ja kraj njega nosim majicu od sramote i hlače od poniženja.

Srećom, nije srpanj, pa neka njih dvoje hodaju s tim kapama. I susjeda žuri u ljekarnu. Tko zna, kako je počelo, možda ćemo se i potući oko maski, ako nema za obje.

Uglavnom, sretna sam što mogu i do ljekarne. I ustvari što maske idem kupiti roditeljima jer su potrošili sve jednokratne. Jer, da sam nešto drugo smislila, gospodin suprug bi dignuo nos u zrak, kao što ga u zadnje vrijeme redovito diže ako spomenem neki izlazak.

Suprotnosti se privlače

Suprotnosti se, kažu privlače, ali u doba korone svi ti zakon padaju u vodu. Suprotnosti nisu toliko dobre u doba korone.

Rado bi nas izolirao jer smatra da je svaki izlazak nepotreban. Djeci ne treba svježi zrak. Imaju prozor. Bojažljivo sam tih dana pogledavala psa. Jedinu slamku spasa. Rekoh, možda ga odvede u azil jer on je jedini zbog kojeg baš moramo izaći. Pas je preživio, ali njegove šape… to je drugi par cipela. A i cipele bi mu gospon suprug rado nabavio da mu ne mora tako često šape prati. Toliko ih pere da su mu se izlizale. Sad kada uz naših četiri para ruku imamo i četiri šape za oprati, sapun se troši kao lud.

Dezinfekcija život znači?

Jako puno dezinficiramo. Kvake. Prekidače. Volan, mijenjač, kvake od auta. Parnim čistačem ubijamo ono što je uspjelo preživjeti domestos. Kada dođem iz trgovine, pred vratima izuvam tenisice, skidam jaknu, predajem vrećice od kupovine. Vjerojatno bi moja bolja polovica tražila da skinem i ostatak odjeće, ali zna da nije zgodno pred susjedima. Pa smijem zadržati nešto dostojanstva.

U jednom trenutku sam pomislila da će tu odjeću zapaliti, ali srećom, ona samo ide na balkon, pa kada se provjetri, u perilicu. Toliko puta sam oprala jaknu da je i psu postala tijesna. Uzima mi mobitel, ključeve, sve prska, trlja, čisti. Sve je napadnuto. Viri jesam li ruke nasapunala tri puta.  Jesam, vidim po tome kako mi koža izgleda kao pureća.

Mužu, pretjeruješ. Vodit će dnevnik o tome što nam radiš. Objavit ću ga.

Nastavit će se…

Tekst i foto: mama Sanja

Objava Bračne vode: dok nas korona ne rastavi pojavila se prvi puta na pitajmamu.