Prema najnovijim istraživanjima, današnji je uvid u dijagnosticiranje i terapiju bolesti izazvanih ovim virusom sve veći i učinkovitiji. Enterovirusne infekcije uzrokovane enterovirusima raširene su po cijelom svijetu, a najčešće se pojavljuju u ljetnom i jesenskom razdoblju u područjima s umjerenom klimom.

Najčešći način prijenosa s čovjeka na čovjeka je feko-oralni. Kontaminirana bazenska voda također može poslužiti kao izvor infekcije. Djeca u dobi od jedne do dvanaest godina su populacija koja najčešće pobolijeva. Infekcija se širi među članovima obitelji i u manjim kolektivima, ali se klinički oblici bolesti mogu razlikovati od bolesnika do bolesnika.

Ranije je bilo uvriježeno mišljenje kako su enteroviroze najčešće blage bolesti koje traju nekoliko dana, međutim novija saznanja pokazuju da u većine pacijenata bolest traje i duže – u prosjeku sedam dana (herpangina, bolest šake, stopala i usta), a kod nekih manifestacija i duže.
Također je utvrđeno da se bolest širi među ukućanima gdje jedan boluje od enteroviroze. Polovica ostale djece i 25 posto odraslih članova obitelji oboli. Zanimljivo je da oboljeli ukućani ne moraju imati istu sliku bolesti.

Nakon ulaska u tijelo virus inficira sluznicu ždrijela i gastrointestinalnog trakta, a onda se može naći u limfnim čvorovima, gdje se razmnožava i putem krvi dalje širi u razne organe.

O zahvaćenosti organa ovisi i klinička slika bolesti koju, s obzirom na manifestacije, možemo podijeliti na one s blagom i teškom kliničkom slikom.

Blage kliničke manifestacije

To su najčešće bolesti s povišenom temperaturom (koje mogu biti popraćene osipom, ali i ne moraju): herpangina, upala ždrijela, konjunktivitis i bolest šake, stopala i usta.

Nespecifična febrilna stanja najučestaliji su pokazatelj enteroviroza. Početak im je iznenadan i buran, djeca imaju temperaturu između 38 ° i 40 °C, klonula su i katkada se tuže na glavobolju. Bolest prolazi bez posljedica za tri-četiri dana, a rijetko traje više od jednoga tjedna.

Upala ždrijela jedan je od najčešćih, počinje naglo i prati ga vrućica. Manja djeca odbijaju hranu i pojačano sline, veća se tuže na peckanje i bol u grlu. Često ove simptome prate mučnina i povraćanje.

Herpangina je bolest specifična za enteroviruse, a simptomi su vrućica i upala ždrijela s karakterističnim mjehurićastim promjenama na ždrijelu, nepčanim lukovima, rubu mekog nepca i tonzilama. Mjehurići pucaju ostavljajući ulceracije s lagano podignutim rubovima. Bolest traje od četiri do šest dana i prolazi bez posljedica.

Bolest šake, stopala i usta lako je prepoznatljiva manifestacija enteroviroza s pojavom mjehurića u usnoj šupljini i sitnih čvorića na stopalima i šakama, koje prelaze u mjehuriće kako bolest napreduje. Bolest traje od tri do pet dana i popraćena je povišenom temperaturom.
Tijekom herpangine i bolesti šake, stopala i usta dijete može odbijati hranu zbog promjena u ustima, te je ponekad potrebna infuzija. 
Popratni simptomi koji dolaze od trbušnih organa praktično su neizbježni kod infekcija enterovirusima. Najčešći su mučnina, povraćanje, proljev i odbijanje hrane.

Teške kliničke manifestacije

Serozni meningitis uzrokovan enterovirusima obično je blaga tijeka i kratka trajanja. Ipak, klinička slika varira, a najviše ovisno o dobi bolesnika: novorođenčad i dojenčad imaju nespecifične simptome kao pojačanu razdražljivost, vrućicu i odbijanje hrane, a veća se djeca obično žale na jaku glavobolju koja, u karakterističnim slučajevima, počinje nakon dva-tri dana povišene temperature, malaksalosti i grlobolje.
Serozni meningitis uzrokovan enterovirusima ne može se na osnovi kliničke slike razlučiti od bilo kojeg drugog seroznog meningitisa. Sindrom paralitičkog poliomijelitisa mogu uzrokovati različiti tipovi ECHO i Coxsackievirusa. Bolest je ipak blažeg oblika i ima bolju prognozu od klasičnog polija (dječje paralize) u smislu iščezavanja klijenuti.

Encefalitis uzrokovan enterovirusima može se pojaviti u sklopu meningitisa, sindroma paralitičkog poliomijelitisa ili kao zasebna bolest.
Coxsackievirusi grupe B mogu uzrokovati upalu srčanog mišića (miokarditis) ili osrčja (perikarditis). Neki se pacijenti prezentiraju simptomima akutnog zatajenja srca. Ipak, većina bolesti ostane neotkrivena jer su simptomi toliko blagi.

Blagi oblici bolesti ne zahtijevaju posebnu dijagnostičku proceduru, ali za teže oblike bolesti brza dijagnostika znači bržu i bolje usmjerenu terapiju.

Tri su metode definitivne dijagnostike enteroviroza:

– izolacija virusa
– serološka testiranja
– PCR (polymerase chain reaction) test.

Iako epidemiološki važna, prva dva testa nemaju klinički značaj jer rezultati kasne, pa kad nalazi stignu, bolest je najčešće već prošla ili jenjava. PCR test može imati kliničku znakovitost jer su rezultati dostupni unutar 24 sata. Cijena testiranja i ograničenost na samo dobro opremljene laboratorije onemogućuju njegovu širu uporabu.

Liječenje

Tradicionalno liječenje enteroviroza je simptomatsko, što je i dovoljno za većinu blagih oblika bolesti: snižavanje temperature antipireticima u odgovarajućim dozama i obliku (ovisno o kliničkoj manifestaciji primjenjuju se peroralno ili u obliku čepića, u dozama paracetamol 10-15 mg/kg/TT, odnosno ibuprofen 7-10 mg/kg/TT ), uz sprječavanje dehidracije.

Cilj je liječenja dehidracije nadomjestiti tekućinu i elektrolite (soli i minerale) izgubljene proljevom i povraćanjem. Mjere samoliječenja, kako bi se izbjegla dehidracija, uključuju uzimanje otopine elektrolita ORS (oralno rehidracijsko sredstvo), probiotika i korekciju prehrane. Najvažnije je djetetu dati više tekućine nego obično, i to u malim količinama što češće.

Antibiotska terapija nije učinkovita kod virusnih bolesti.

Općenito se ne primjenjuju lijekovi protiv proljeva, tzv. antidijaroici, jer oni mogu produžiti infekciju, ali su se korisnima pokazali probiotici, kojih već imamo velik broj na našem tržištu, često u kombinaciji s elektrolitima. Kako je rizik od dehidracije veći u dojenčadi i male djece, roditelji moraju pomno pratiti broj pelena koje su promijenili dnevno kada je dijete bolesno. Obična voda ne nadomješta elektrolite potrebne djeci koja su dehidrirala od povraćanja i proljeva, te je vrlo bitno koristiti i elektrolitske otopine.

Tekst: Matilda Kovač-Šižgorić, dr. med.,
spec. pedijatar i subspecijalist pedijatrijske neurologije
Poliklinika za dječje bolesti Sabol

Foto: Freepik

Objava Enterovirusne infekcije – koji su simptomi i kako se liječe pojavila se prvi puta na pitajmamu.

U čovjekovom organizmu najveći dio željeza, oko 70%,  se nalazi u hemoglobinu. Preostalih 30% predstavlja rezervu koja se nalazi u jetri, slezeni i koštanoj srži i mišićima. Naše tijelo nema sposobnost stvaranja i obnove željeza već ga dobiva iz hrane.

Što je anemija?

Anemija ili slabokrvnost podrazumijeva stanje u kojem je hemoglobin nizak, isto kao i broj crvenih krvnih zrnaca odnosno eritrocita. Hemoglobin u krvi ima zadaću prenijeti kisik od dišnog sustava u sva tkiva i svaku stanicu u tijelu. Kisik se u stanici troši za proizvodnju energije stoga kada nema dovoljno hemoglobina kapacitet krvi za prijenos kisika se znatno smanjuje.

Upravo iz ovog razloga jedan od prvih simptoma anemije su:

• osjećaj slabosti
• umor
• vrtoglavica
• smanjena koncentracija
• pospanosti
• blijeda put
• hladne ruke i stopala,

Teži simptomi anemije su skraćeni dah, alopecija, suša usta te nedostatka apetita.

Što je uzrok anemije?

Anemiju čiji je uzrok manjak željeza može razviti svatko. Radi se o anemiji koja najčešće nastaje uslijed neadekvatne prehrane, odnosno prehrane siromaše željezom. Zbog menstruacije, žene češće razvijaju anemiju od muškaraca. Svaka peta žena ima smanjene razine željeza u krvi.

Žene spadaju u najrizičnije skupine među kojima njih 40% pati od anemije. U rizičnu skupinu ubrajaju se trudnice i djeca.

Prehrana bogata željezom

Svakodnevna prehrana osigurava nam oko 10 mg željeza dnevno, ali ga se apsorbira tek oko 10 posto. To znači da dobivamo oko 1 mg željeza na dan, dok jednako željeza potroše muškarci. Žene oko 2 mg.

Osnovni prehrambeni izvori su u prvom redu meso, perad i riba koji sadrže tzv. hem-željezo čija je iskoristivost oko 25%. 5–15% iskoristivosti hem – željeza imaju namirnice biljnog porijekla špinat, blitva, raštika, kelj, mahunarke, sušeno voće i žitarice.

Željezo kao dodatak prehrani

U novije vrijeme znanost je povezala apsorpciju željeza s crijevnom mikrobiotom. Naime, crijevna mikrobiota povećava dostupnost i iskoristivost ovog minerala iz hrane smanjujući količinu tvari koje usporavaju i smanjuju njegovu apsorpciju.

Probiotički soj koji je do sada najviše istražen jest Lactobacillus plantarum 299v (LP299v). Njegova učinkovitost i sigurnost potvrđena je u djece i odraslih. Zaključci svih istraživanja naveli su da ima značajan učinak na apsorpciju željeza iz hrane, ali i suplemenata.

Stoga je ideja o suplementaciji specifičnog soja probiotika s manjom dozom željeza za prevenciju nastanka anemije odlična nadopuna prehrani na nivou cijele populacije. Posebice je pogodan za tinejdžere, žene i trudnice, muškarcima koji se izlažu većim fizičkim naporima.

Željezo u kombinaciji s vitaminom C i probiotikom dokazanog djelovanja na poboljšanje njegove bioiskoristivosti. Optimalan je način prevencije anemije pa se preporučuje svim rizičnim skupinama za kako bi se spriječila sideropenična anemija.

Foto: Freepik

Objava Anemija muči 30% stanovništva – iskoristimo hranu! pojavila se prvi puta na pitajmamu.