Jeste li ikada imali dvojbu prekinuti li igru svojeg mališana da biste ga obavijestili kako mora u krevet?

I tako stojite iznad njega, racionalan glas u glavi govori vam kako se trebate držati odlaska na spavanje na vrijeme, a onaj tanki glasić razuvjerava vas i govori da nije problem, neka se još malo igra.

Sve vas je strah reakcije svojeg djeteta, ali ipak uspijete izustiti: „Super si složio puzzle, ali vrijeme je za krevet, već je jako kasno.“ U tom trenutku dijete svrne pogled na vas, bijes kipi iz očiju, vi se spremate na neizbježno, puzzle lete preko sobe, oči se pune suzama, baca se na trbuh, kreće lupanje nogama i rukama, a vriska se širi prostorijom poput neugodna smrada.

A vi? Vi si mislite – zar opet!?

Eto, to je ljutnja vašeg mališana. Jedna od prvih i najvažnijih emocija koju će vaš klinac svladati na svom emotivnom putovanju. U većini slučajeva ljutnju izaziva frustracija ‒ jer mu nešto ne dopuštate, jer ga ne razumijete ili, češće, jer dijete ne razumije vas.

Ljutnja je jako nezgodna, dovodi do neugodnih situacija, vrlo je neugodan osjećaj, za onoga koji je proživljava i za onoga na koga je usmjerena. Takva će neugoda najčešće roditelje dovesti u situaciju da zaustave taj osjećaj i kažu: „Dobro, ajde, još pet minuta.“ Ili im, a često se događa, pukne film, pa počne vika i dreka. No, ključ u uspješnu proživljavanju ljutnje jest naučiti se nositi s njom. Podjednako i roditelji i djeca!

Prije nego što vam pukne film, smirite se i objasnite svom klincu njegove osjećaje. I na vas će to djelovati terapeutski! „Znam da si se htio/htjela još igrati i da si sada jako ljutit/a, ali moramo ići spavati, sutra moramo u vrtić.“
Kada stavite njihove osjećaje u riječi, pomoći ćete im objasniti kako se osjećaju i naučiti ih nositi se s osjećajima. I prije nego što kažete da je to sve super i divno i krasno, ali kako da vas čuje kad se dere i baca puzzle na vas?

Mi ćemo vam reći da iskazivanje osjećaja treba ohrabriti, ali ne i loše ponašanje!

Pustite ga da se ohladi, napustite prostoriju kako biste pokazali da ne odobravate to ponašanje i vratite se kad se situacija smiri. Onda kreće diplomacija! Čučnite pokraj njega i kažite mu: „Shvaćam da si ljutit i da si
stvarno divno složio puzzle, ali možemo sada ići spavati, pa ćemo imati vremena za priču prije spavanja.“

Foto: Pexels

Objava Ljutnja kod mališana – naučite ih nositi se s tim osjećajem pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Mržnja je toliko jaka riječ da ju najradije ne bismo niti čuli, ako možemo birati. A posebno ju ne želimo čuti od svog djeteta. „Dijete me mrzi“ je misao koja nam stvara popriličnu nelagodu. I to je vrlo nježno rečeno, jer tu je još pregršt osjećaja od kojih niti jedan nije lijep ni ugodan.

Da, to jesu jake riječi, ali poslušajte našu, odnosno dječju stranu svega toga.

Kako reagirati na te riječi mržnje?

1. Prestanite govoriti

U trenutku kad vas preplavi taj osjećaj nakon izgovorenih ružnih dječjih riječi, najmanje mudra stvar je – reći sve što mislite i osjećate. Prije nego što vam proradi onaj dječji instinkt u vama i uzvratite istom mjerom, pokušajte se smiriti. Isto tako, nemojte početi pakirati kovčege da dijete pošaljete kako bi našlo neku drugu mamu, bolju od vas. Umjesto toga, udahnite duboko i bolje neko vrijeme nemojte ništa reći.

No, nemojte dijete ostaviti da iščekuje kaznu ili posljedicu bez riječi. Smireno izgovorite „Sad moram duboko udahnuti (stvarno udahnite) i razmisliti o ovome“. Neko vrijeme ne morate ništa reći, jer ste se ispričali. Ako se, pak, dijete poželi ispričati, prihvatite ispriku, ali recite:

„Hvala ti, ali svejedno moram malo razmisliti o ovome“.

2. Nemojte paničariti

Kao što smo već naglasili, nije lako pomisliti „dijete me mrzi“, ali nemojte na to tako gledati. Činjenica da je dijete od nekoliko godina izgovorilo da vas mrzi, ne znači da vas dijete – mrzi. Nije isto kao kad vam to kaže odrasla osoba. Dijete vam želi iskazati svoju ljutnju, svoj bijes i želi da bude po njegovom.

Osim toga, oni još uvijek uče kako iskazati svoje osjećaje na pravi način. A vi ste tu da im to pokažete. Dakle, nećete ništa postići vikanjem i ružnim riječima. Odnosno hoćete – upravo ono što ne želite postići. Podsjetite se da roditeljstvo nije lako i da ne morate biti savršeni. „Dobar“ je sasvim dovoljno.

3. Slušajte ono što dijete ne kaže

Djeca ne razumiju koncept mržnje. To morate znati. Oni su taj izraz ili način izražavanja „pokupili“ negdje usput i ponovili. Ono što vam djeca u tom trenutku neće reći, a ono što biste vi trebali čuti je sasvim, dijametralno suprotno.

„Mrzim te“ je obično zamjena za neku od ovih fraza: Ljutit sam, Mrzim ovaj osjećaj, Mrzim ovu situaciju, Ti me ne razumiješ, Ti me ne slušaš, Trebam te. Pokušajte se prema djetetu postaviti kao da je reklo „Trebam te“ umjesto „Mrzim te“. To će vam pomoći da mu pristupite na pravi način.

4. Objasnite da boli

Nakon izgovorene mržnje, dijete ne zna što je, ustvari, napravilo. Morate djetetu dati do znanja da prihvaćate njegove osjećaje, ali ga podsjetite da su tu i vaši osjećaji. Recite na primjer: „Ovo što si rekao me povrijedilo. Znam da si uzrujan, ali postoje i drugi načini kako to možeš reći ili pokazati.“

6. Razgovarajte

Kad ste oboje dovoljno mirni, razgovarajte o tome što je dovelo do situacije da vam dijete kaže neprimjerene i teške riječi. Nemojte govoriti samo o ispadu, nego o onom što je do tog dovelo. Razgovor o tome što je uzrokovalo ljutnju i „mržnju“ može biti daleko učinkovitiji. Nekad ćete moći sami naslutiti i pokušati pogoditi, a nekad će to zahtijevati vaš trud i „ispipavanje“.

Foto: Freepik

Objava Dijete me mrzi?! Kako reagirati na dječje riječi mržnje pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Pozitivno emocionalno stanje dijete izražava smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem, a plačem, mrštenjem i izrazom gađenja izražava negativno emocionalno stanje.

Već u tom vrlo ranom razvojnom razdoblju stvara se  djetetova interakcija s okolinom. Ono je u stanju reagirati na ton kojim mu se obraća odrasla osoba (nježan glas stvara ugodu, grub glas dovodi do plača). Dijete upoznaje roditelje i druge ljude, uspostavlja kontakt s osobom koja zadovoljava njegove potrebe, koja ga umiruje, gleda, sluša.

Kasnije, kroz daljnji razvoj, ta osoba postaje i ostaje vrlo važna u djetetovu životu i zahvaljujući njoj dijete uči o ljudima i svijetu te postaje sposobno uredno razvijati svoje emocije i primjerene reakcije na njih. Kako su reakcije na emocije nedjeljive od samih emocija, govorimo o djetetovu socio-emocionalnom razvoju koji se tijekom sljedećih mjeseci  odvija kroz razvojne faze koje karakteriziraju određena, uvijek ista ponašanja.

Kako se dijete razvija po mjesecima i godinama?

Od 3 do 6 mjeseci

U igri s djetetom javlja se ”socijalni smiješak”. Na taj način dijete daje do znanja da uživa u socijalnom kontaktu s poznatim osobama. Smješka se i vlastitom odrazu u zrcalu te se spontano smije u ugodnim situacijama. Plačem reagira na nezadovoljstvo ili na nepoznatu osobu. Sposobno je reagirati na vlastito ime. U stanju je prepoznati osnovna emocionalna stanja svoje majke.
Do kraja šestog mjeseca života dijete izražava sve četiri primarne emocije: ljutnju, strah, radost i tugu.

Od 6 do 9 mjeseci

Dijete sada povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Svjesno traži podatke o emocionalnom stanju svoje majke kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije.

Od 9 do 12 mjeseci

Dijete je duboko vezano za jednu osobu iz svoje okoline (najčešće za majku) te plače ako ta osoba napusti prostoriju. Sramežljivo je i rezervirano prema nepoznatim osobama. Uživa u imitativnim igrama tj. igrama oponašanja (oponaša aktivnosti, zvukove i geste).

Od 1 do 2 godine

Svjesno je da se razlikuje od drugih ljudi, doživljava sebe kao individuu. Želi biti samostalno te pokazuje ponos i zadovoljstvo novim postignućima. U ovom razdoblju počinje pružati otpor. Veseli se društvu druge djece, iako još nema zajedničke socijalne igre.

Od 2 do 3 godine

Razumije da je dječak ili djevojčica. Svjesno je vlastitih i tuđih emocija. Ima promjene raspoloženja te se srami ako ga se uhvati da radi nešto što ne bi smjelo. Ipak, često ustraje u vlastitim htijenjima i ne sluša odrasle (ispituje njihove reakcije). U stanju je sebe okarakterizirati kao dobro, zločesto, lijepo i sl. Promatra ili se igra u manjoj skupini djece (do troje djece), gdje sudjeluje u jednostavnim grupnim aktivnostima kao što su pljeskanje ili pjevanje. U igri s odraslom osobom rado dijeli uloge (ti budi mama, ja ću biti tata, i sl.). Posesivno je prema vlastitim stvarima, za koje se bori, te ponekad agresivno reagira prema vršnjacima i odraslima.

Od 3 do 4 godine

Sebe doživljava kao cjelovitu osobu s tijelom, mislima i osjećajima. Samostalnije je. Samostalno pere ruke i na opomenu briše nos. Kraće vrijeme može biti odvojeno od roditelja. Voli se igrati s drugom djecom. U igri ponekad surađuje s drugom djecom. Tada dijeli igračke ako ga se zamoli. Voli igre s jednostavnim pravilima. Vrlo je inventivno u igri te često ta pravila mijenja. Ima bujnu maštu koju ponekad ne razlikuje od stvarnosti. Zamišlja da su mnoge nepoznate slike čudovišta. U igri glumi kompleksnije aktivnosti (poslužuje imaginarne kolače). Pronalazi rješenja za konflikte. Pokušava se nagoditi (“dat ću ti ovu igračku ako ti meni daš onu”).

Od 4 do 5 godina

Želi biti poput svojih prijatelja, stoga pokušava ugoditi svojim vršnjacima. Uglavnom prihvaća pravila, ali nerado gubi.
Rado pjeva, pleše i glumi. Samostalnije je i samo odlazi do susjeda u zgradi. Razlikuje maštu od zbilje. Katkada je vrlo zahtjevno, a katkada vrlo kooperativno. Počinje razumjeti moral (je li nešto pošteno, pravedno, dobro ili loše). Uspoređuje se s drugima. Razvija prijateljstva. Uključuje se u imaginarnu igru s drugom djecom (igra se ”kuće” ili ”presvlačenja”). Igra sve više sliči stvarnim događajima u kojima se vježbaju i razne emocionalne reakcije primjerene raznim situacijama.

Što je važno za uravnotežen djetetov emocionalni razvoj?

Djetetov emocionalni razvoj jednim dijelom ovisi o urođenim predispozicijama, a jednim većim dijelom o usklađenosti djetetovih doživljaja i potreba s očekivanjima i ponašanjima okoline o kojoj dijete ovisi.

Urođene predispozicije su način i intenzitet reagiranja na osjetilne podražaje tj. temperament s kojim se rađamo. Međutim, najraniji odnos bebe s majkom i neposrednom okolinom te osjećaj prihvaćenosti i usklađenosti okoline s dječjim potrebama od presudnog su značaja za uravnotežen djetetov emocionalni razvoj. U prvim mjesecima života majčino lice daje djetetu prve informacije o emocionalnom svijetu s kojim se dijete usklađuje.

Tijekom djetetova sazrijevanja okolina sve više utječe na njegovo oblikovanje izražavanja emocija i uči dijete društveno prihvatljivim oblicima izražavanja emocija. Na emocionalni razvoj djece najveći utjecaj imaju njihovi roditelji. Djeca uče kako se nositi sa svojim emocijama prije svega promatrajući i slušajući svoje roditelje i njihove reakcije.

Što još morate znati o dječjim emocijama?

Emocije se razvijaju kroz razvojne faze koje ovise o biološkom sazrijevanju i sazrijevanju intelektualnih sposobnosti koje omogućuju djetetu razumijevanje i kontrolu vlastitog ponašanja. Dječje emocije vrlo su snažne, kratkotrajne, spontane i izravne. Djeca u početku svog emocionalnog razvoja nemaju kontrolu nad svojim osjećajima te su im potrebni roditelji da im u tome pomognu kako bi…

– razumjeli vlastite osjećaje, osvijestili svoju potrebu i unutarnje stanje (Vidim da si tužan, Što sada želiš?, Vidim da si uplašen, što te plaši?, i sl)

– naučili prepoznati svoje osjećaje i osjećaje drugih te podijelili svoje osjećaje s drugima

– razumjeli emocionalnu reakciju na neki događaj i stekli sposobnost predviđanja posljedica

– naučili kako je moguće odabirati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.

Emocionalno sazrijevanje dugotrajan je proces koji se temelji na strpljivosti i razumijevanju roditelja te na njihovoj sposobnosti da slušaju i čuju svoje dijete. Stoga vodite računa o osjećajima svojeg mališana, ma koliko vam se katkada činili smiješnima i marginalnima. Djeca su preplavljena emocijama. Pritom se ne bojte ”neugodnih” emocija kao što su ljutnja, strah, tuga, ljubomora i sl. One su sastavni dio života i, kao takve, jednako su važne i potrebne vašem djetetu.

Nemojte podučavati dijete što i kako doživljavati, nego mu budite ”mentor” da nauči prepoznati i nositi se s vlastitim emocijama.

Autorice teksta:
Nataša Čičin – Šain, prof. defektolog
Stela Horvat, prof. rehabilitator
Kabinet Korneo

Foto: Freepik, Pexels

Objava Emocionalni razvoj – što, kako i kada osjeća vaše dijete pojavila se prvi puta na pitajmamu.