Vodila sam se činjenicom ‒ druge su preživjele, preživjet ću i ja, slušat ću upute osoblja, a i koliko teško može biti disati, pa to svatko zna.

Prvi porođaj trajao je 12 sati, sve je započelo pucanjem vodenjaka, dobila sam i epiduralnu i drip, a kao posljedica nastalo je i par šavova. Totalno iscrpljujuće, ali je sve završilo dobro, pa se brzo i zaboravilo. Trebalo je nekoliko mjeseci nakon toga da mi uopće padne na pamet da želim ponoviti to iskustvo. Ovdje još treba napomenuti kako je suprug ipak ostao kod prvog porođaja ispred rađaonice jer se prestravio vrištanjem jedne žene i od pomisli da sam to možda ja.

Edukacija

Nakon 15 mjeseci ostajem ponovno trudna i odlučujem se dodatno educirati unatoč jednom porođaju iza sebe. Od desetak trudnica na jednom od tečajeva, jedina nisam bila prvorotkinja. Voditeljice tečaja možda su se i iznenadile činjenicom kako netko tko ima iskustva dolazi slušati o tome. Većinu toga što sam ondje čula upravo sam iskusila na prvom porođaju, kada nisam znala da me to očekuje. Posebno sam upamtila formulu 4 – 8, odnosno formula o udisaju od četiri sekunde i izdisaju od osam sekunda tijekom trudova.

Već je prva razlika u odnosu na prvu trudnoću bila u tome što sam bila puno spremnija, i psihički i fizički, za ono što me čeka. Nadala sam se da će sve krenuti s trudovima i da ću čekati trudove na pet minuta u svom domu i zaputiti se u bolnicu. Dva dana prije samog porođaja ispao mi je sluzni čep, tada sam bila 37+5, ali panike nije bilo, jer je u prvoj trudnoći ispao tjedan dana prije, a i bila sam na samom ulasku u termin.

Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE

Dan poslije pojavio se blag iscjedak i nisam bila sigurna radi li se o plodovoj vodi. Sljedeća kontrola bila je tek za tjedan dana, tako da sam se odlučila otići provjeriti na hitnu, za svaki slučaj. Nakon obavljena pregleda, doktor govori kako je ipak riječ samo o iscjetku, ali kako sam prvo rodila na 40+1, nemam se razloga brinuti, neće to još, i da se vidimo na redovnoj kontroli.

Vidljivo umorna

Na povratku iz bolnice komentiram suprugu kako nekako nisam mirna i da ne znam kako ću izgurati još dva tjedna, a gdje da još prenesem do 42. tjedna. Za usporedbu, u prvoj trudnoći do samog kraja i pucanja vodenjaka nisam imala nikakav simptom skorog porođaja, osim spuštenog trbuha.

U ovoj sam trudnoći posljednjih mjesec dana bila vidljivo umorna, s bolovima u leđima, preponama. Možda je razlog tomu i to što se nisam imala toliko vremena odmarati posljednjih dana jer je starija kći imala povećane potrebe za pažnjom jer kao da je predosjećala što će se uskoro dogoditi. Nakon što smo došli s hitne, odlučila sam se smiriti i opustiti najviše što mogu. Izišli smo u grad u šetnju te na lutkarsku predstavu Tri praščića. Nakon povratka iz kazališta spremili smo kćer na spavanje i nastavili s maratonom gledanja filmova o Harryju Potteru zajedno s mojom sestrom. U međuvremenu smo oboje zaspali, a samo je sestra nastavila gledati. Preselili smo se u sobu, a oko jedan sat u noći probudilo me probadanje. Moram spomenuti kako smo i večer prije prvog porođaja išli u kazalište i nakon što smo legli spavati puknuo mi je vodenjak.

Spasilo me disanje

Nakon sat vremena trudovi su se spustili na šest minuta. To je bio znak da se spremimo do kraja, jer to je očito to. Složila sam nalaze koji su ostali razbacani nakon hitne, otuširala se, probudila sestru da pazi na stariju kćer i polako smo krenuli. Zahvaljujući iskustvu, najprije smo stali nešto pojesti, jer nisam znala koliko bi to sve moglo trajati. U 4.15 primili su me na hitnoj s trudovima na četiri minute i otvorenu 5 cm. Koja je to radost bila, ako usporedim da mi je prvi put do toga trebalo osam sati.

Šetala sam hodnikom dok trudovi nisu bili na dvije minute, onda sam se javila i ušla u rađaonicu. Tada mi se već javio nagon za tiskanjem i sestra mi je rekla da nećemo ništa pripremati za epiduralnu jer neće biti vremena. U jednu ruku bila sam sretna jer će očito ovaj put sve kraće trajati, a s druge strane bojala sam se kako ću bez epiduralne, prošli put me spasila. Sjećam se da sam u vrijeme najvećih trudova gledala u sat i brojila sekunde držeći se one formule 4 – 8. Odgovorno tvrdim da me spasilo to disanje za vrijeme trudova. U 6.30 zovem sestru jer iz iskustva znam da je to to, beba ide van.

Želim i treće

Zovu supruga koji je ovaj put odlučio da želi biti sa mnom. Uz golemu podršku i poticanje, u 6.50 rodila sam našu drugu princezu. Nazvali smo je Lea. Doktor je komentirao kako nikada nije vidio takav hrvački zahvat na suprugu, od njega sam dobila upalu mišića na rukama, a suprug zamalo istegnuće vrata. Stavili su mi Leu na prsa i ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled. To maleno stvorenje koje sam čekala devet mjeseci napokon je bilo tu. Budući da ovaj put nisam dobila epiduralnu, osjećala sam i dalje jake kontrakcije dok nije izašla posteljica, a prvi put to uopće nisam osjetila. Na kraju, moram priznati kako je ovaj porođaj prošao puno lakše, brže i odmah sam za vrijeme prvoga suprugova posjeta rekla da želim još jedno dijete. O tom iskustvu, ako bude sve po planu, za koju godinu.

Tekst: mama Marina Pajić Ivanović
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Ponovno se dogodila ljubav na prvi pogled – priča s poroda mame Marine pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog dana sigurno. Samo upornošću, optimizmom i lijepim pogledom na život možemo postići sve što želimo… Po struci sam prodavačica, pa sam već odavno naučila da lijep osmijeh i topla riječ otvaraju sva vrata, pa tako i put do nečijeg srca, zar ne?

I tako je naša mala Zita baš nas odabrala za roditelje!!!

Cijelo sam vrijeme tijekom trudnoće svima govorila: GLAVNO DA JE ŽIVO, ZDRAVO I DA JE CURICA! Pa tako je i bilo…

Kada nešto čvrsto i jako želimo, kao što sam već rekla, to nam se i ostvari.

IMAM PLUS

Suprug i ja vjenčali smo se 18. 8. 2018. Oboje smo jako priželjkivali dijete, pa nam se ubrzo to i ostvarilo. Pošto smo planirali dijete početkom desetog mjeseca, napravila sam test za trudnoću, onako iz čiste znatiželje i naravno iz želje da sam doista u drugom stanju. Samo mi je nekoliko dana kasnila mjesečnica. Kad ono ++, nisam mogla vjerovati „Što?! Već?! Tako brzo?!“ Mislila sam da ne pokazuje točno, pa sam napravila za par dana drugi test, taj je bio još izraženiji. Nikad neću zaboraviti taj dan i taj osjećaj… nešto predivno i neopisivo…

Žena, po meni, proživljava najljepši trenutak u životu kad ju dragi zaprosi, kada se udaje za dobrog čovjeka, kada otkrije da je trudna i, nadasve, kada rodi predivno nevino nježno biće… Ako to nije bolje od dobitka na lotu, onda ne znam što je!

OD DEČKA DO CURICE

Gotovo do polovice trudnoće bio je dečko, ili smo barem tako mislili, dobro, u redu, samo nek’ je živo i zdravo… Svejedno sam bila sretna. Mislim da svaka žena barem malo (u sebi) ima želju za određenim spolom. Bila sam trudna 23 tjedna kada mi je ginekologinja točno potvrdila da nosim curicu (malo se dotad bebica skrivala i više smo mislili da je dečko). Suze su mi navrle od sreće jer sam imala toliku snažnu želju da imam curicu. Ponekad pomislim da sam od silne želje dečka pretvorila u curicu (šala mala). Sjećam se kao da je bilo jučer, kad sam išla na kontrolni pregled, ujedno da doznam spol, imala sam razgovor sama sa sobom i dragim Bogom. Molila sam da ipak nosim curicu, ali i obećala da svejedno neću biti razočarana ako bude dečko, neka bude Božja volja. Tako je i bilo! Dragi Bog mi se smilovao i ispunio moju veliku želju, zar ne?

I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi!

I tako točno deset dana prije termina, 27. svibnja 2019. na svijet je stigla Zita.

I to nakon predivne trudnoće, za poželjeti!

Najljepše je drugo tromjesečje, ponosno pokazuješ svoj trbuščić, a opet se još možeš sagnuti, prošetati, kuhati i obavljati razne druge aktivnosti.

A kad se pojaviš negdje, imaš razne prednosti  i privilegije, ljudi te malo drugačije gledaju, pa se onda još malo praviš da te se više pazi i mazi. I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi! No, šalu na stranu. Pohađala sam razne tečajeve i vježbe za trudnice. Bila sam poprilično informirana i pripremljena.

Sve je počelo 26. 5. 2019. Bila je nedjelja. Počeo mi je u prijepodnevnim satima ispadati sluzni čep. Sluzni čep ne mora nužno značiti da će se odmah roditi, ali ipak mi nije bilo svejedno. Bojala sam se samo da ne bi bila plodova voda, ali nije bila. Popodne su krenuli lagani trudovi, ništa strašno, smijala sam se na to i  mislila kako ću do samog kraja biti doma i krenuti u bolnicu kad će trudovi biti unutar pet minuta. Takve trudove sve sam stoički podnijela i prodisala duboko trbušno. Samo sam molila dragog Boga da ne moram u noći ići u bolnicu, mislila sam možda ću izdržati, pa ćemo ići ujutro, ali nažalost nije bilo tako. Uvečer su trudovi bili sve snažniji, pa sam odlučila napraviti kupku, i mogu reći da mi je pomogla za ublažavanje bolova. Kasnije su počeli sve jači trudovi unutar pet minuta i više nije bilo šale, morala sam se spremati za bolnicu, a premda sam bila u jakim trudovima, svejedno sam željela dobro izgledati.

NAPOKON STIŽEMO U BOLNICU

Stigli smo u ponoć, više nisam ni mogla hodati od trudova. Na pregledu sam bila otvorena četiri centimetra i išla sam direktno u rađaonicu. Rekli su da neću brzo roditi i pitali me želim li lijekove protiv bolova. Ne, ne želim! Priložila sam im svoj plan porođaja. Sve se odvijalo kako treba, jako sam se brzo otvarala, u pola dva ujutro puknuo mi je vodenjak i tada su počeli još žešći trudovi i zamolila sam ih ipak nešto protiv bolova.

Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove

U šest ujutro bila sam dokraja otvorena, ali nisam imala onaj jaki trud za izgon i glavica se nije spuštala. U rađaonici je bilo stvarno svega, od pilates-lopti, strunjača, užeta, sve sam isprobavala samo da bi se glavica spuštala, nažalost neuspješno. Predložen mi je drip, ali sam htjela roditi bez njega. Kako duže vrijeme nije bilo pomaka, ipak sam prihvatila drip, ali minimalnu dozu. Bila sam previše iscrpljena psihički i fizički. Tako je to sve zajedno trajalo punih dvanaest sati… I više nisam mogla, najednom su stali i trudovi.

NAJZAD SAM RODILA

Carskim rezom. Žao mi je što ipak nisam odmah prihvatila drip, možda bi sve bilo drugačije. Sada za drugo znam, a i medicina napreduje, sve se više spominje rajski plin, epiduralna. Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove, žena se mora tog dana prisjećati sa zadovoljstvom i osmijehom na licu, a ne da ima ružno i bolno iskustvo. Samo bih željela reći da carski rez nije lakši način, veoma je dug i bolan oporavak. Sada nakon pet mjeseci ne žalim ni za čim, ne pamtim sve kao neko ružno iskustvo, lijepo sam se oporavila…

Imam divnu kćer koja se svako jutro budi s predivnim osmijehom i želim da ga nosi cijeli život. Jako je dobra beba, pa uživam u svakom danu, svaki sat, svaku minutu i svaku sekundu. A dojenje je nešto najljepše i najintimnije što majka i dijete imaju.

Hvala dragom suprugu koji je bio cijelo vrijeme uz mene i svaki trud sa mnom prodisao. Lijepo je kad je netko uz tebe, smatram da kroz to nijedna žena ne bi smjela sama prolaziti. I pjesma kaže u dvoje je ljepše, zar ne?

Tekst: mama Zvjezdana Kovačić
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Da je živo, zdravo i da je curica! pojavila se prvi puta na pitajmamu.