Mama ste trima prekrasnim curama. Kako to izgleda? Život s tri Vaše mini verzije?

Kada jednom shvatite da djeca nisu vaša kopija, iako ih tako volimo nazivati (pa i ja ponekad), ako se vratimo knjigama i znanju, onda ćete doznati da dijete vuče genetiku najmanje deset generacija unazad, a za te ljude, priznali to sebi ili ne, ni sami ne znamo tko su bili, a kamoli kako su se ponašali. Tada shvaćate da vaša djeca ne mogu biti vaša kopija. Tako je i s mojim kćerima – od sedam, devet i 11 godina.

Na društvenim mrežama možemo vidjeti da puno vremena posvećujete obiteljskim aktivnostima. Je li to ponekad teško i naporno?

Jedan od načina da samu sebe uvjerite da se dovoljno trudite u odgoju pružaju društvene mreže. Preko njih uglavnom bilježim svoje uspjehe i (ne)svjesno pokazujem na kojemu mi je mjestu po važnosti odgoj. Ponekad objavim i koju fotografiju sebe ili (ako mi se posreći) s prijateljicama, nakon kojih se mirnije vraćam strastima objava o odgoju.

Pretpostavljam da je to zato što sam preuzela ulogu majke odgojiteljice. I koliko god to dobro zvučalo, postoji i druga strana medalje, a ta je zanemarivanje vlastitih potreba. Ako ih sve s malo sreće uspijem smisleno posložiti, prikupljeno trebam negdje i konstruktivno izbaciti. Kod mene je to ‒ kreativnost. Bez nje nisam ni potpuna ni zdrava.

Osim što ste mama, Vi ste i dizajnerica. Koliko se bavite tim poslom? Kako ste ga spojili s obiteljskim životom? Koliko vremena na dan trošite na posao?

Po zanimanju sam diplomirana inženjerka tekstilne tehnologije, smjer modnog dizajna, te sam do rođenja djece dvanaest godina radila kao modna dizajnerica u vodećim tvrtkama za odjeću i tekstil.

Jedan od načina da samu sebe uvjerite da se dovoljno trudite u odgoju pružaju društvene mreže

Nakon rodiljnog dopusta posvetila sam se ljubavi samostalnog kreiranja i dizajniranja odjeće, nerijetko obogaćene ilustracijama svojih kćeri.

Vaši su dizajnerski uradci poznati po tome što su na njima prava mala umjetnička djela Vaših kćeri. Kako one reagiraju na Vaš bizinis?

Zajedno stvaramo, ali tako da njih to ni u kojem trenutku ne opterećuje. To je tako zato što su olovku primile u ruku prije nego što su progovorile. Na taj im je način crtanje do današnjeg dana ostalo ispušnim ventilom, iz kojega nerijetko iscure zanimljive ilustracije koje tada upotrijebim u svojim modnim izričajima. Kada one nemaju inspiracije, crtam ja. Da ih taj vid kreativnosti ne opterećuje, vidim po tome što me, u za mene najnezgodnijim trenutcima, zaskoče pitanjem: „Mama, ajmo se igrati MaTiTa!“ Nerijetko sam baš ja ta kojoj se tog trenutka ne da ili ne stignem igrati tu „igru“, pa me one prisile. Tada perem suđe i smišljam teme, a njihovi radovi množe se na mom radnom stolu.

Vaš muž pravi je sretnik s četiri žene oko sebe. Kako se nosi s činjenicom da je u obiteljskoj manjini?

Pretpostavljate da mu nije lako kao jedinom muškarcu u zajednici s četiri žene, a ja ću vas podsjetiti na onu: Tatine su kćeri, a mamini sinovi. U tom slučaju odgovaram da se za sada dobro snalazim, hvala na pitanju. Šalu na stranu, za više podataka o ulozi jednog muškarca u domu s četiri žene morat ćete pitati glavnog junaka. Ali ako baš moram nešto reći, snalazi se super. Cure ga obožavaju. Ponekad do te mjere da sam ljubomorna.

Uspijete li kao mama na puno radno vrijeme pronaći slobodno vrijeme za sebe i ono što volite? Kako se najradije opuštate?

Od malena sam sklona crtanju i umjetnosti uopće, pa ne čudi što je moj ispušni ventil najčešće likovno izražavanje, dizajn, iako mi ni ples nije stran. Ponekad nas ponese pa svi zajedno zaplešemo u dnevnom boravku.

To nažalost nije svakodnevni scenarij, ali je neupitno koristan. Dani nam ipak većim dijelom protječu u obvezama oko kućanstva: u pranju, pospremanju, kuhanju. I uvijek ću tvrditi ‒ u prevelikoj mjeri (izuzev kuhanja zdrave hrane, koje smatram vrlo bitnim). Ako si uz sve spomenuto ostavim vremena za kreativno izražavanje, toga sam dana pojela veliku čokoladu s lješnjacima, ako me razumijete.

Imate li neke svoje posebne “male ženske rituale” koje redovito održavate?

Mislim da sam tu pokleknula kao roditelj, ili ih nisam svjesna. Stalno nam je vrlo živopisno, tako da se rijetko što ponavlja svaki dan. Ako se svakodnevno tuširanje i pranje zubi smatra ritualima, imamo ih. Možda ipak postoje neki koji se provlače već duže vrijeme, a to je na primjer zajedničko lijeganje u krevet uz knjigu. One uživaju. Ja doduše ostanem nenaspavana a supruga ujutro tražim po dječjim krevetićima. Ali dok zajedno čitamo, super nam je.

Kao mama, sigurno ste često i prijateljica, i psiholog i roditelj. Kojim se odgojnim principima priklanjate?

Mnogo im je toga ponuđeno na izbor. Dvije kćeri obožavaju ružičastu boju, treća je mrzi jer su joj plava i siva „mrak“. Za Sv. Nikolu sve su tri preko interneta naručile autiće za zajedničku igru. Jedna izrađuje sama sebi nakit, druga bježi od šminke, trećoj je svejedno. Ako idem na neki prosvjed, ispričam im o svom stavu i razlogu. Pozovem ih da idemo zajedno, ali ako ne žele, ne idu sa mnom. Ipak, namećem im svoju volju najmanje sedam dana u tjednu prilikom pranja zubi, šest dana u tjednu prilikom svakodnevnog tuširanja, četiri do pet dana u  tjednu za konzumaciju zdravih obroka, najviše tri dana smiju propustiti izaći iz stana, dva dana zanemariti kućanske obveze, jednom u tjednu izreći laž, a nula dana nekoga uvrijediti. Malo karikiram, ali otprilike je tako.

Koje biste životne lekcijama, koje ste i sami naučili, voljeli prenijeti svojim curama?

Da poštuju različitost. Tako što će ju razumjeti, znati što stoji iza nje. Dosta razgovaramo o toj temi jer smatram da, pogotovo u današnje vrijeme, nikad dosta.

Mojim kćerima je crtanje ispušni ventil iz kojega nerijetko iscure zanimljive ilustracije koje tada upotrijebim u svojim modnim izričajima. Kada one nemaju inspiracije, crtam ja

Također ih želim naučiti da na miran ali odlučan način znaju reći NE. Naime, doista je suludo djecu odgajati za slijepu poslušnost i onda očekivati da se jednoga dana izbore za sebe. Dati djetetu priliku da kaže Ne neupitno je zahtjevnija odgojna metoda, ali ja joj se svim srcem priklanjam. Važno mi je i da su svjesne koliko su velike kao jedinke, ali i malene kao dio jedne velike cjeline.

I napokon, voljela bih da u životu slijede svoje snove, a ne moje ili nečije tuđe. Svojim velikim uspjehom smatrat ću također i svoju sposobnost da se jednoga dana odvojim od njih, da ih u pravom trenutku pustim da odu od mene.

Foto: privatni album
Razgovarala: Sanja Bubalo

Objava Branka Štrbac Jakšić: Mama u dizajnerskim vodama pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Vaš brend Anita Pokrivač design uskoro slavi šesti rođendan. U tih šest godina ispisali ste popriličan CV – od početnih koraka u rodnom Čakovcu, pa sve do otvaranja showrooma u Zagrebu. Kako je baviti se modnim dizajnom u Hrvatskoj?

Sve se radi i šiva u Čakovcu, mom rodnom gradu, ondje sam ostvarila prekrasne suradnje na koje sam jako ponosna. Modni dizajn uvijek je bio moj prvi odabir i, uvijek se našalim, plan B nije ni postojao. Samo plan da, ako radim ono što volim, ako vjerujem u sebe i svoj san, uz predan rad, ne može ne uspjeti. Kao u svemu, potrebno je vrijeme, ništa se ne stvara preko noći.

Rođena ste Međimurka i Vaš je posao krenuo iz Čakovca i sada se proširio na Zagreb gdje ste otvorili pogon, ali i showroom. Je li teško raditi na dvije adrese? Kako se snalazite, vi i obitelj?

Nije teško raditi na dvije adrese kad radiš ono što voliš. Tajna je u dobroj organizaciji. U Čakovcu je moj tata, koji mi izrazito puno pomaže kad je riječ o poslovnoj relaciji Čakovec-Zagreb, tako da je on velikim dijelom zaslužan da sve bude na vrijeme.

Je li teško izbalansirati posao i majčinstvo?

Ponekad je… pogotovo kad si samohrana majka. No Paola je od malena navikla biti sa mnom i kad radim, tako da nije bilo previše izbora. Posao koji volim i bezuvjetna  ljubav prema svom djetetu dali su mi neopisivu snagu koja me samo gurala naprijed. Samim time nastojim njoj pokazati da se sve može kad se hoće i da uvijek treba ići za svojim snovima. Da se ne boji. Ako joj to uspijem usaditi, napravila sam puno.

Vaša kći Paola ima sedam i pol godina i bila Vam je inspiracija za popularnu kolekciju haljina za mame i kćeri? Kako je došlo do te neobične suradnje između vas i Paole?

Moja kći je najbolje što mi je život dao. I stvarno sam blagoslovljena i zahvalna na tome. Ona je moj pokretač, moja inspiracija, a često i moja najiskrenija kritika. Kako je rasla s mojim poslom, krpicama, haljinicama, oduvijek je htjela biti odjevena «kao mama». Ali inzistirala je da to sve bude isto, isti materijal, isti kroj haljine. Tako mi je dala inspiraciju da napravimo liniju Mother & Daughter Match na koju sam izrazito ponosna.

To je nešto što radimo nas dvije s ljubavlju i uvijek je toliko pozitivne energije kad stvaramo haljinice da je to jedno veliko slavlje. Ona dizajnira haljinice za djevojčice, pa je već sad moja partnerica u poslu.

Prvu kampanju za kolekciju Mama-kći snimili smo u mom rodnom Čakovcu, tako da je sve bilo kao jedan veliki povratak u moje djetinjstvo, koje sam mogla prenijeti na svoju kćer. Divna Sanja Kukec napravila je čarobne fotografije, a moja prekrasna prijateljica Ana Ude bila je zaslužna za make up. Paola i ja bile smo u ulozi modela i, kažem, ta prva, ljetna kolekcija posebno mi je u srcu.

Kolekcija za mame i curice vrlo je vesela, obojena i lepršava – kako izgleda Vaš i Paolin kreativni proces – tko vodi glavnu riječ?

Zajedno biramo materijale, Paola nekako zna što vole djeca, pa je slušam. I pustim je neka ona vodi glavnu riječ, onda ja prilagodim ženske modele dječjima, pa nekako zajedno objedinimo tu priču.

Opišite nam Paolu, pretpostavljamo da kao riba u vodi pliva među vama i vašim tkaninama i krojevima?

Paola je posebna djevojčica. Znam da svaki roditelj to kaže za svoje dijete, ali nekako je toliko zrela, ponekad imam osjećaj da je ona meni mama, ne ja njoj. Puno učim od nje o životu. Jako voli krpice, obožava crtati, i mogu iskreno reći da je nadmašila moje crtanje. Kreativna je i voli stvarati.

U tome je od malena, ja je nisam ni na što silila, već sam je pustila da sama pronađe ono što je zanima. Sad je to kreiranje i crtanje, tko zna što će biti poslije. Tek joj je sedam i pol godina. U svakom slučaju, što god bio njezin san, ja ću joj biti velika podrška. Čime se god bavila u životu.

Odakle crpite inspiraciju za svoje kolekcije? Kako birate materijale i dezene?

Inspiraciju crpim iz svakodnevice… Volim život, volim proces kreiranja, stvaranja i jednostavno me to gura. Volim vidjeti kad se netko osjeća dobro u mojoj odjeći, to mi je najveća nagrada. Taj osmijeh i izjava: «Anita, ja se ne skidam iz tvoje haljine.»

Je li teže dizajnirati odjeću za klince ili za odrasle?

Pa, teže je za odrasle. Djeca su sama po sebi otvorenija i jednostavnija. I žene i djeca moj su izazov. Kad odjenu moju haljinu ili neki komad odjeće, pa vidim osmijeh i zadovoljstvo, nema veće nagrade.

Za majke obično vrijedi pravilo da su jednostavnost i kosa u repu sasvim dovoljni, a Vi to vrlo vješto osporavate. Što biste preporučili našim čitateljicama za instantni glamur i na poslu i u parkiću?

Preporučila bih da uživaju u tome što su žene. Mi mame ponekad nemamo vremena za dotjerivanje od silnih obveza. Ali to je nešto što zaslužujemo. Često nas te obveze dovedu do toga da zaboravimo na sebe. Ja se radije ranije ustanem jer volim imati frizuru. Već se osjećam drugačije. Bolje. Samopouzdanije.

A što se odjeće tiče, igrajte se. Igrajte se sa svojim stilom, kombinirajte, nosite ono u čemu se osjećate kao kraljice, jer vi to i jeste, drage mame! Ako vam se nosi najljepša haljina u parkić, nosite ju! Ako ste danas na poslu raspoložene za ležeran stil, uz svoje najdraže tenisice, učinite to! Jer sve je u nama, i sve ide od nas. Kako zračimo, tako privlačimo.

Razgovarala: Lucija Anić

Objava Anita Pokrivač: Paola je moj pokretač i inspiracija pojavila se prvi puta na pitajmamu.