Primalja ste u vinkovačkoj bolnici. Je li to, kako neki kažu, i najteži i najljepši posao na svijetu?

Biti primalja je poziv, jednostavno ljubav prema novom životu, čast što pristvuješ prvom udahu, plaču, suzama… Svaki put čisto oduševljenje kao i prvi put, neopisivo, čudesno, posebno, i doista uživam u svom poslu.

Možete li nam u nekoliko rečenica opisati posao primalje?

Primalja je osoba koja je tu za sve žene i djevojke, ne samo kod porođaja. Pomaže savjetima kako da si trudnica olakša eventualne tegobe, savjetima i podrškom u rađaonici gdje se doista događa nešto čudesno. Prisutni su bolovi, ali porođaj se ne događa svaki dan i ne puno puta u životu, i primalja je tu da rodilji bude podrška i, naravno, da se uz liječnika brine o svemu, da sve prođe kako je najbolje za mamu i bebu.

Ima i onih tužnih trenutaka, kada tugu dijelimo zajedno sa ženom. Na sreću, oni su rijetki.

Primalje su s trudnicama od početka trudova do prvoga plača. Postoji li nešto što želite da trudnice znaju, a često ne znaju ili se ne snađu u trenutku?

Takve se situacije događaju spontano, u trenutcima kada rodilja misli da više ne može jer nije svjesna koliko je snažna. Mi smo žene čudo, preživimo najteže, a plačemo zbog sitnica!

Kako ste, u duhu svog posla, doživjeli kad ste svoje troje djece prvi put primili u ruke?

Tri trudnoće, tri potpuno različita porođaja, situacije, ali svaki put oduševljenje i olakšanje što je prošlo sve u redu, što sam čula da plaču i da imaju sve što trebaju.

Možete li nam predstaviti svoju djecu?

Tamara ima 13 godina, završava 7. razred osnovne škole i ide u glazbenu, voli svirati, fotografirati, i ona je moja velika cura koja uz tatu brine o najmlađoj, Neli (dvije i pol godine), dok mama kupa druge bebe na poslu (zasad joj tako najlakše prolazi opis moga posla). Nela je jedna turbo aktivna djevojčica koja „vozi“ 300 na sat. Vedran je moj osmogodišnji sin, završava drugi razred osnovne škole i predano trenira tae-kwon-do.

Osim posla primalje, imate i jedan zanimljiv hobi, također vezan za bebe. O čemu se radi?

Izrađujem Bebičice, platnene papučice za bebe, djecu, a sada već i za mame i tate.

Majka ste i poduzetnica u Slavoniji – regiji koja najgore trpi ekonomsku krizu. Kakav je život u Slavoniji? Ipak ste vi lijep primjer opstanka usprkos svemu.

Suprug i ja odlučili smo da ne idemo nikamo, tu smo, tu su nam roditelji, prijatelji. Suprug s prijateljem ima građevinsku firmu koja zapošljava 15-ak radnika, ja volim svoj posao tu gdje jesam. Ni u Njemačkoj ni u Irskoj, nigdje u svijetu nema što je ovdje. Žao mi je svih koji su otišli. Iskreno se nadam da će se nešto promijeniti i da će se svi vratiti. Vječni sam optimist što se toga tiče.

Kako ste započeli svoj hobi?

Kada je Nela imala četiri mjeseca, išli smo na put, sve je bilo spremno, ergonomska nosiljka, odjeća, kapa, ali nije imala cipele. Tada sam imala naslijeđeni šivaći stroj od pokojne bake, koju sam uživala gledati dok šiva, pa mi je došla ideja da bih joj mogla napraviti neke papučice koje su kao čarape, a izgledaju kao cipele. Jedne, druge, treće i nastale su Bebičice, pamučne papučice rađene od dizajnerskih platna i tkanih marama. Kako sam ih radila svojoj djeci, djeci prijateljica, tako se to i proširilo, nakon toga nastala je domaća radinost. A ja još uvijek kao da sam u snu, iznimno mi je drago da Bebičice vole i djeca i roditelji.

I posao i hobi vezani su za djecu. Umorite li se ikada?

Svaki dan je drugačiji, trudim se izbalansirati sve, nekada ide, a nekada ne… Djeca i obitelj na prvom su mjestu, posao je u smjenama, a Bebičice izrađujem kad sam slobodna i kada je Nela u vrtiću.
Nekada nešto kasni i kiksa, ali pomognu mi moji stariji klinci. Iskreno, kada je vrijeme za odmor, nekako mi postane dosadno.

Što biste rekli, je li Vašim klincima zanimljivije to što im je mama dizajnerica ili primalja?

Mama je mama… to ipak najviše vole. Ali da, primalja!

Možete li nam opisati jedan svoj radni dan?

Uh! U sedam ustajanje, vožnja iz Gradišta u Županju u vrtić, kući, pa kućne obveze, dok stroj za vez radi jednu boju, spajanje, krojenje, šivanje. Onda u glazbenu školu, također u Županju pa nazad, pa natrag za stroj, pa u poštu poslati pakete, onda, ako ne ode suprug ili moja mama, po Tamaru u glazbenu, potom ručak. Dok je gotov ručak, po Nelu u vrtić, pa sam ili noćna ili, ako sam slobodna ‒ druženje s djecom. Vožnja Vedrana na trening, pa onda kupanje, spremanje Nele za spavanje, zatim ide jedno od nas po Vedrana s treninga, i onda se onesvijestimo. Nije tako naporno, samo je užurbano.

Razgovarala: Lucija Anić
Foto: privatni album

Objava Višnja Ivanšić: Mama u svijetu beba pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Istraživanja kažu da prisutnost doule uvelike smanjuje potrebu za intervencijama, carskim rezom i lijekovima, a majke imaju veće samopouzdanje, uspješnije doje te manje obolijevaju od poslijeporođajne depresije.

Iskustvo poroda

„Loše iskustvo s prvog porođaja potaknulo me da ‒ kada sam samo osam mjeseci nakon njega ostala ponovno trudna ‒ potražim doulu. Trauma je bila još svježa i potražila sam pomoć svoje susjede i prijateljice koja je taman završila obuku za doule. Bila je uz mene neprestano ‒ ako ne fizički, onda mentalno ‒ i dijelila sa mnom svaki trenutak moje prekrasne trudnoće. Kada je došlo vrijeme porođaja, bila je sa mnom cijeli taj dan, sve do porođaja. Sve je dobro prošlo uz njezinu pomoć, savjete o disanju i masažu. Držala me za ruku i davala mi vodu te slušala svaku moju želju. Bila je moja najveća podrška i pomoć te u najvećoj mjeri pridonijela tome da moj drugi porođaj bude lagan, kratak i prekrasan“, priča Željka Dobraš, majka kojoj je doula ostvarila san – poroditi se bez muke.

Upravo zbog toga nije razmišljala o plaćanju za  „podršku na porođaju“. A o kojoj se svoti uopće radi? Kako je primanje novčane naknade za rad ostavljeno na izbor svakoj douli pojedinačno, cijene su različite. Maksimalan iznos je 1500 kuna, a ta svota uključuje nekoliko sastanaka prije porođaja, porođaj i sastanak nakon porođaja.

Tko su zapravo hrvatske doule?

Zašto se žena odlučuje biti doula i gdje se educira, upitali smo Ninu Novotni, predsjednicu Hrvatske udruge doula.
„Moja prva trudnoća i porođaj bili su uvod u zainteresiranost koja se s kasnijim porođajima pretočila u veliku ljubav i poziv. Kažem poziv, jer biti doula je način života. Voljeti nešto čega se većina žena boji, pričati s entuzijazmom i ljubavi o nečemu o čemu se najčešće ne slušaju lijepe priče, to je nekima pomalo čudno. Meni je potpuno normalno, najuobičajenija stvar.

I zato sam odlučila postati doula. Doule ne moraju nužno biti majke i službeno educirane. No, sve češće žene koje požele postati doule prolaze neku vrstu edukacije. Tako sam ja odlučila proći obuku za doule pri najvećoj i najuglednijoj organizaciji doula ‒ DONA International. Tijekom skoro dvije godine rada i edukacije stekla sve uvjete da postanem prva hrvatska certificirana DONA International dula, tj. CD (DONA).

Kako sam željela da se broj doula, a s time i naša dostupnost, poveća. Odlučila sam organizirati obuku u Hrvatskoj. U rujnu 2013. osnovale smo Hrvatsku udrugu doula, koja kod nas pionirski promovira poziv doule. S ciljem da svima zainteresiranima na jednom mjestu učini dostupnima sve informacije o doulama. I da,  prije svega olakša budućim majkama pronalazak doule baš za sebe.“

Što rade?

Većina ljudi još uvijek ne zna što doule rade, bolnice su još uvijek pomalo skeptične u odnosu na njih, pa je doulina borba s vjetrenjačama svakodnevna.

„Često nam ljudi postave pitanje zašto ne završimo primaljstvo, sestrinstvo ili neku sličnu vrstu medicinskog obrazovanja. No mi ne odrađujemo medicinske zadatke, ne mjerimo tlak i fetalne otkucaje srca, ne bavimo se medicinom. Taj oblik skrbi žene dobivaju od medicinskog osoblja koje joj je prijeko potrebno. Mi nismo dio tog osoblja. Mi smo uz majku kad god joj to zatreba, bilo to usred noći, za vikend ili blagdan. Mi ženi pružamo podršku kad joj je to najviše potrebno. I to ne samo fizičku, nego i psihičku.

Mi prodišemo s rodiljom svaki trud, brišemo joj čelo, hladimo je kad joj je vruće i grijemo kad joj je hladno. Mi smo stalno uz majke, to je ono što radimo“, objašnjava Nina Novotni.

Uvijek spremne

Naime, doule su pripravne 2-3 tjedna prije porođaja, uvijek spremne za pokret u najkraćem roku. Kad je buduća majka spremna i pregledi su sve češći, čuju se gotovo svakodnevno te sve definiraju: dogovore čuvanje djece, pripreme torbu za porođaj i čekaju trenutak za trk iz kuće. Zato je svaki porođaj na koji odlazi svojevrstan porođaj svake doule.

„Na svakom porođaju naučim nešto novo, na svakom se iznova divimo snazi ženskog tijela, snazi majke da na svijet donese novo malo biće. Zato smo uz njih prisutne duhom, mislima i tijelom, sve drugo ostavljamo vani. Mi smo im podrška, a ponekad sitnice imaju veliku snagu. Uz osmijeh, dodirom i riječi smirene dule kao čarobnim štapićem može se potpuno promijeniti cijeli porođaj“, ističe Nina Novotni.

Što s očevima?

Snažni i veliki izvana, očevi su uvijek zabrinuti i nemirni iznutra. Žele zaštititi svoje voljene. Kažu da se na porođaju osjećaju nemoćno. Na doulama je da ‒ osim rodiljama ‒ i njima olakšaju. Da znaju i vjeruju da su sigurni te da se imaju na koga osloniti.

„Kad je doula u rađaonici, i tatama lakne, znaju da će sve proći u redu. A mi… Vidjeti tek rođenu obitelj povezanu, prepunu topline, najveća je nagrada za ono što radimo“, govore doule koje se sa svakog porođaja vraćaju kući srca velikog kao kuća.

„Na vratima me djeca pitaju: ‘Mama, je l’ se rodila beba?’ Drugi dan cijeli vrtić zna: rodila se beba! Ljudi me pitaju kako je bilo i moj odgovor najčešće je: ‘Prekrasno!’ No meni je svaki porođaj prekrasan, a mamu ćete morati pitati kako je bilo njoj…“, šali se Nina Novotni, ponosna doula.

Iskustva sve govore!

„Prije prvog porođaja nisam se posebno pripremala, osim što sam znala da će sa mnom biti suprug. Mislila sam: kako drugi, tako i ja. Porođaj je bio brz, sve je prošlo u najboljem redu, ali ja nisam bila zadovoljna… Osjećala sam se jadno i bespomoćno. Suprug je bio sjajan, nije se nametao, nije pogled skidao s mene, dobro je sve podnio, ali se vidjelo na njemu da mu je teško kad me boli i da je i on u tome svemu pomalo izgubljen. Kada je sve bilo gotovo, zaljubila sam se u sina i privremeno zaboravila što mi je smetalo.

Kada sam dvije i pol godine poslije drugi put ostala trudna, rekla sam si: Nećemo to tako, preuzeti ću neke stvari u svoje ruke. Uglavnom mi i inače u životu osjećaj nekakve kontrole daje i osjećaj sigurnosti. Prije porođaja Nina i ja smo prošle većinu tehnika koje doule koriste kod porođaja za olakšavanje trudova i opuštanje ‒ sve mi je to bilo odlično.

Sami porod

Dva tjedna prije termina porođaj je krenuo. Trudovi su bili česti i snažni tako da sam morala stati dok traje trud. Nisam ništa morala govoriti, doula je sve na meni vidjela i odmah mi olakšala pritiskom ruku na leđa. Između trudova, dok smo se penjali u rodilište, sve troje smo se smijali i šalili. Bilo je bolno, kao valjda i svaki porođaj. Bila nekako smirena i cijelo vrijeme nasmiješena. Dok mi je doula pomagala pri disanju i kontroliranju boli u trudu, fokusirala sam se na supruga. Razmišljala sam samo o bebi, nisam razmišljala ni o čemu drugom.

Znala sam da će moja podrška biti tu za mene ako što zaškripi. Iako su primalja i doktorica bile sjajne u odnosu i u postupcima, i vjerojatno bi sve jednako dobro prošlo, ali ja ne bih bila toliko opuštena i sigurna u sebe. Svi znaju da nervoza i strah mogu jako zakomplicirati stvari. Uglavnom, zaključak je da smo u silnoj mehanizaciji svega i svačega pomalo zaboravili na neke iskonske stvari. Da ženska snaga i nježnost puno pomažu. Neke stvari su možda ipak bile bolje u stara vremena“, tvrdi Ana Jeftimija, koja je dobrobiti doulina rada osjetila na vlastitom porođaju.

Pružanje podrške

S tim se slaže i Iva Jareš: „Nakon što smo na trudničkom tečaju upoznali Ninu, suprug mi je predložio da uza se na porođaju imam doulu. Smatrao je da će mi doula biti dobra pomoć i podrška. Kad su trudovi krenuli, bila je s nama neko vrijeme kod kuće, a nakon toga u bolnici cijelo vrijeme i u predrađaonici i u rađaonici. Masirala mi je leđa u predrađaonici, držala za ruku, usmjeravala u disanju. Imati doulu uza se na porođaju za mene je bio poseban trenutak i preporučila bih to svim budućim majkama, a i suprug je bio mirniji jer je znao da je uz mene netko tko će mi olakšati trudove i pružiti podršku.

Bilo je divno imati na porođaju nekoga tko te razumije, osjećala sam se sigurno i zaštićeno. Tako je bilo i nakon porođaja. Pomogla mi je savjetima o dojenju i puno mi je značilo što imam koga nazvati kad god bih imala neki problem.“

www.doula.hr

Objava Doula – što točno radi dobra vila poroda pojavila se prvi puta na pitajmamu.