Cijeli sam život znala da sam posebna, ali da će i moje dijete biti od samoga početka baš toliko posebno, tome se nisam nadala.

Posebna u ovom slučaju i nije baš izraz koji to uistinu  i označuje, ali kad se pogleda rezultat i ishodište, svakako sam posebna, i ja i moja BabyN. Biti trudna i ući u svjetsku statistiku sindroma, i to u manje od 1 % svih trudnoća, uistinu je posebno. Zar ne?

Znate što znači imati savršenu trudnoću? Ja znam. Punih šest mjeseci i 24 dana doista je i bila. Živjela sam i radila punim plućima kao da i nisam trudna. Na težini nisam baš dobivala, hodala sam po pet kilometara na dan, putovala. Znači, sve što radi osoba koja nije trudna, i ja sam radila. Naravno, u granicama normale i koliko mi je tijelo dopuštalo, jer mozak je i dalje radio 24 sata na dan.

30.12.2018. počinje moja borba za život, pa onda i borba BabyN. Dolazim na hitnu navečer taj dan jer sam unatrag nekoliko dana natekla i smetalo mi je što nisam mogla obuti tenisice. I tako sam došla doktoru da pitam kada ću moći tenisice obuti, jer mi je to bio najveći problem, kao i proslaviti Novu godinu, kad ono moje “posebno” dolazi na vidjelo.

Što je HELLP?

Dobila sam zakašnjeli božićni dar od Boga, a to je bila teška preeklampsija koja je poslije prešla u HELLP sindrom. HELLP sindrom danas se skoro nigdje ne spominje jer je toliko rijedak da se i ne pojavljuje, a najčešće je poguban za dijete jer se fokus stavlja na majku, da bi se nju zaštitilo i spasilo. Riječ je o varijanti preeklampsije koja može biti vrlo akutna. Međutim, poznato je da se HELLP sindrom javlja čak i bez prethodne preeklampsije. Budući da sam 15. 12. bila na redovnoj kontroli kod svog ginekologa, i sve je bilo savršeno s trudnoćom, znam da preeklampsija tada nije bila vidljiva.

Od ovih simptoma imala sam naglo i veliko povećanje težine. Posljednje vaganje kod doktora za šest i pol mjeseci pokazalo je 77 kg, a rodila sam sa 110 kg. U 10-tak dana dobila sam nešto manje od 40 kg, ili 40 litara vode.

Osim te sitnice s kilažom, i dalje sam bila poletna i sretna trudnica, malo ljutita jer su me stavili u izoliranu sobu zbog povišenog tlaka te nisam imala s kim pričati, ali sretna što sam imala privilegirane muževe posjete, bez kojega sretnog ishoda ne bi ni bilo.

Svih tih 10-tak dana liječnici i sestre pazili su me i mazili da što više izdržim i tako BabyN dam vremena da joj se razviju pluća. Iako su mi išle na živce konstantne pretrage, davanje lijekova, znam da je sve moralo biti tako da što više izdržim kako bi moja BabyN dobila priliku za život. Po prirodi sam inače control freak, no ovaj put odlučila sam se prepustiti njima i Njemu. Mozak je učinio svoje da ne osjećam bolove i prolazio je dan pod dan. Znala sam da je frka i da je upitno hoću li se probuditi sljedeći dan zajedno s njom jer su mi organi već počeli plivati u vodi koju sam zadržavala, ali mozak i moja inatljivost nisu dopuštali tijelu da se preda. U mojoj glavi nije bilo opcije da se samo mene spasi. Ili nas dvije zajedno, ili nikako.

Tri, četiri…

Bližio se THE DAY. Već sam osjećala vodu u plućima jer sam otežano disala. Dana 6. 1. 2019. u 3.45 zovem muža da je to to. Mozak se počeo predavati, a tijelo je počelo popuštati. On je došao i sve je moglo početi. Do zadnjeg je trena On, moj oslonac i moje sve, bio uz mene i naše nerođeno dijete. Zabavljao me da ne mislim ni na što, na bolove kada mi nisu mogli staviti braunilu zbog debljine, na borbu doktora hoće li me uspavati (možda se ne bih probudila) ili idem pod lokalnu anesteziju… On, moje u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.

U 9.30 u 32. tjednu trudnoće odlučeno je da idem na inducirani porođaj carskim rezom jer sam se počela utapati u vlastitoj vodi, a BabyN dobila je priliku da se bori za život. U 9.59, na blagdan Sveta tri kralja, u spomen na Isusovo darivanje, i ja sam bila darovana najsavršenijom i najposebnijom djevojčicom Ninom koja je imala 1590 g i 42 cm. Taj trenutak, tih pet sekunda kad sam je primila nakon rođenja, riječima se ne može opisati. Svi znate na što mislim. I da ne bih to sve opet ponovila pod istim uvjetima. Sada znate zašto je to bio zakašnjeli dar od Boga. Htio je da svoju djevojčicu ranije upoznamo i za križ koji smo nosili znao je da možemo podnijeti, sve dokle vjerujemo i dok smo zajedno. Hellp sindrom, kad bismo preveli tu riječ, znači POMOZI MI. Pomogli su mi i ja sam, eto, mama već 10 mjeseci, mama savršene djevojčice za koju se nikad ne bi reklo da je bilo upitno hoće li danas biti tu ili neće.

Druga trudnoćo, spremni smo za tebe.

Tekst: mama Ivana Bakarčić
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Pomozi mi! – priča s poroda mame Ivane pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog dana sigurno. Samo upornošću, optimizmom i lijepim pogledom na život možemo postići sve što želimo… Po struci sam prodavačica, pa sam već odavno naučila da lijep osmijeh i topla riječ otvaraju sva vrata, pa tako i put do nečijeg srca, zar ne?

I tako je naša mala Zita baš nas odabrala za roditelje!!!

Cijelo sam vrijeme tijekom trudnoće svima govorila: GLAVNO DA JE ŽIVO, ZDRAVO I DA JE CURICA! Pa tako je i bilo…

Kada nešto čvrsto i jako želimo, kao što sam već rekla, to nam se i ostvari.

IMAM PLUS

Suprug i ja vjenčali smo se 18. 8. 2018. Oboje smo jako priželjkivali dijete, pa nam se ubrzo to i ostvarilo. Pošto smo planirali dijete početkom desetog mjeseca, napravila sam test za trudnoću, onako iz čiste znatiželje i naravno iz želje da sam doista u drugom stanju. Samo mi je nekoliko dana kasnila mjesečnica. Kad ono ++, nisam mogla vjerovati „Što?! Već?! Tako brzo?!“ Mislila sam da ne pokazuje točno, pa sam napravila za par dana drugi test, taj je bio još izraženiji. Nikad neću zaboraviti taj dan i taj osjećaj… nešto predivno i neopisivo…

Žena, po meni, proživljava najljepši trenutak u životu kad ju dragi zaprosi, kada se udaje za dobrog čovjeka, kada otkrije da je trudna i, nadasve, kada rodi predivno nevino nježno biće… Ako to nije bolje od dobitka na lotu, onda ne znam što je!

OD DEČKA DO CURICE

Gotovo do polovice trudnoće bio je dečko, ili smo barem tako mislili, dobro, u redu, samo nek’ je živo i zdravo… Svejedno sam bila sretna. Mislim da svaka žena barem malo (u sebi) ima želju za određenim spolom. Bila sam trudna 23 tjedna kada mi je ginekologinja točno potvrdila da nosim curicu (malo se dotad bebica skrivala i više smo mislili da je dečko). Suze su mi navrle od sreće jer sam imala toliku snažnu želju da imam curicu. Ponekad pomislim da sam od silne želje dečka pretvorila u curicu (šala mala). Sjećam se kao da je bilo jučer, kad sam išla na kontrolni pregled, ujedno da doznam spol, imala sam razgovor sama sa sobom i dragim Bogom. Molila sam da ipak nosim curicu, ali i obećala da svejedno neću biti razočarana ako bude dečko, neka bude Božja volja. Tako je i bilo! Dragi Bog mi se smilovao i ispunio moju veliku želju, zar ne?

I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi!

I tako točno deset dana prije termina, 27. svibnja 2019. na svijet je stigla Zita.

I to nakon predivne trudnoće, za poželjeti!

Najljepše je drugo tromjesečje, ponosno pokazuješ svoj trbuščić, a opet se još možeš sagnuti, prošetati, kuhati i obavljati razne druge aktivnosti.

A kad se pojaviš negdje, imaš razne prednosti  i privilegije, ljudi te malo drugačije gledaju, pa se onda još malo praviš da te se više pazi i mazi. I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi! No, šalu na stranu. Pohađala sam razne tečajeve i vježbe za trudnice. Bila sam poprilično informirana i pripremljena.

Sve je počelo 26. 5. 2019. Bila je nedjelja. Počeo mi je u prijepodnevnim satima ispadati sluzni čep. Sluzni čep ne mora nužno značiti da će se odmah roditi, ali ipak mi nije bilo svejedno. Bojala sam se samo da ne bi bila plodova voda, ali nije bila. Popodne su krenuli lagani trudovi, ništa strašno, smijala sam se na to i  mislila kako ću do samog kraja biti doma i krenuti u bolnicu kad će trudovi biti unutar pet minuta. Takve trudove sve sam stoički podnijela i prodisala duboko trbušno. Samo sam molila dragog Boga da ne moram u noći ići u bolnicu, mislila sam možda ću izdržati, pa ćemo ići ujutro, ali nažalost nije bilo tako. Uvečer su trudovi bili sve snažniji, pa sam odlučila napraviti kupku, i mogu reći da mi je pomogla za ublažavanje bolova. Kasnije su počeli sve jači trudovi unutar pet minuta i više nije bilo šale, morala sam se spremati za bolnicu, a premda sam bila u jakim trudovima, svejedno sam željela dobro izgledati.

NAPOKON STIŽEMO U BOLNICU

Stigli smo u ponoć, više nisam ni mogla hodati od trudova. Na pregledu sam bila otvorena četiri centimetra i išla sam direktno u rađaonicu. Rekli su da neću brzo roditi i pitali me želim li lijekove protiv bolova. Ne, ne želim! Priložila sam im svoj plan porođaja. Sve se odvijalo kako treba, jako sam se brzo otvarala, u pola dva ujutro puknuo mi je vodenjak i tada su počeli još žešći trudovi i zamolila sam ih ipak nešto protiv bolova.

Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove

U šest ujutro bila sam dokraja otvorena, ali nisam imala onaj jaki trud za izgon i glavica se nije spuštala. U rađaonici je bilo stvarno svega, od pilates-lopti, strunjača, užeta, sve sam isprobavala samo da bi se glavica spuštala, nažalost neuspješno. Predložen mi je drip, ali sam htjela roditi bez njega. Kako duže vrijeme nije bilo pomaka, ipak sam prihvatila drip, ali minimalnu dozu. Bila sam previše iscrpljena psihički i fizički. Tako je to sve zajedno trajalo punih dvanaest sati… I više nisam mogla, najednom su stali i trudovi.

NAJZAD SAM RODILA

Carskim rezom. Žao mi je što ipak nisam odmah prihvatila drip, možda bi sve bilo drugačije. Sada za drugo znam, a i medicina napreduje, sve se više spominje rajski plin, epiduralna. Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove, žena se mora tog dana prisjećati sa zadovoljstvom i osmijehom na licu, a ne da ima ružno i bolno iskustvo. Samo bih željela reći da carski rez nije lakši način, veoma je dug i bolan oporavak. Sada nakon pet mjeseci ne žalim ni za čim, ne pamtim sve kao neko ružno iskustvo, lijepo sam se oporavila…

Imam divnu kćer koja se svako jutro budi s predivnim osmijehom i želim da ga nosi cijeli život. Jako je dobra beba, pa uživam u svakom danu, svaki sat, svaku minutu i svaku sekundu. A dojenje je nešto najljepše i najintimnije što majka i dijete imaju.

Hvala dragom suprugu koji je bio cijelo vrijeme uz mene i svaki trud sa mnom prodisao. Lijepo je kad je netko uz tebe, smatram da kroz to nijedna žena ne bi smjela sama prolaziti. I pjesma kaže u dvoje je ljepše, zar ne?

Tekst: mama Zvjezdana Kovačić
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Da je živo, zdravo i da je curica! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Sve je počelo pet dana ranije kada me na redovnom pregledu doktorica stavila na CTG. Primijetila sam da se nešto dešava kada su me treći put okrenule na bok. Bebini otkucaji divljaju! Doktorica odlučuje da ostajem u bolnici jer sam imala gestacijski dijabetes i povišen TSH. Sve je to super, ali ja još nisam spremna.

Suprug je otišao po stvari, a ja sam ostala sjediti u čekaonici, u suzama, pomiješanih emocija. Čas sreća, čas strah. Ostajem preko noći u predrađaonici, ali drugo jutro šalju me doma. Lažna uzbuna.

Odlazim kući, još imam vremena za pripremu. Samo ne znam čega – već dva mjeseca vozim sve u koferu. Za porođaj? Nema te pripreme!
Bliži se 10.4., porođajni termin.

Još imam vremena za pripremu. Samo ne znam čega – već dva mjeseca vozim sve u koferu

Jedno jutro probudio me odlazak na WC, kada sam primijetila sluzni čep. Panika, ne kod mene, već kod mame i sestre. Krećemo u bolnicu – svi! Ja sam bila toliko smirena da sam si i naušnice stavila. U bolnici me odmah pregledavaju, stavljaju na CTG i utvrđuju mliječnu boju plodove vode. Dan prije termina opet ostajem u bolnici. Cijeli dan ni pomaka. Ali shvatila sam koliko sam blagoslovljena prekrasnom trudnoćom jer ondje vidiš koliko se budućih mama bori, mjesecima ne ustaju iz kreveta.

Vrijedne bilješke

Tu večer, oko 21.55, kreće probadanje, sve češće. Kako znam točno vrijeme? Sve sam zapisivala. U mraku, s mobitelom, bilježnicom i olovkom bilježim trudove do 4.46. Sve to vrijeme razmišljam kako disati da si olakšam, i tu dr. Google uskače u pravi tren. Dva su načina, biram duboko disanje. Pogrešno. Prvo što mi je sestra rekla kad je došla bilo je da promijenim način disanja.

„Dišite plitko kako biste trud prodisali.“

Sad mi kažeš, kad sve jače boli! A ja sam se već navikla na svoj ritam.
Samo bih napomenula, na trudničkom tečaju kažu da nije potrebno vježbati disati i da samo slušate babicu. Koju babicu? Jedino što čujem u sobi trudnice su koje hrču.

Odlazim na pregled gdje mi doktor, sa osmijehom na licu, govori da ću roditi začas jer sam otvorena šest prstiju. Slijedilo je klistiranje i premještaj na drugi odjel. Začas dolazi sestra i krećemo u rađaonicu. A ondje, savršena ekipa, sve mladi, ali iskusni. Tek kad sam legla, sinula mi je misao kako ovo ne želim prolaziti sama. Dvije su žene rađale, ali jako glasno. Suprug je odmah bio sa mnom, i to me uvelike umirilo i ohrabrilo, u dvoje smo jači. Pričao mi je da mu nije bilo zlo, nego mu je bilo teško gledati bol na mom licu. Hvala mu što je umanjio moje bolove.

Epiduralna – da ili ne?

Do samog porođaja dvoumila sam se oko epiduralne. Rečeno mi je da prvorotkinje mogu dobiti epiduralnu do otvorenosti osam prstiju, stoga sam odlučila isprobati svoje granice. Opet velika greška. Ali ja sam takva, učim na greškama. Dobila sam lijekove protiv bolova i mislila da ću izdržati. Nedugo zatim došao je doktor koji mi je probušio vodenjak, da porođaj može krenuti. Krenuli su obilasci, mjerenja, davanje dripa, no bebici nije bilo ni traga. Između trudova bila sam jedna od onih spavalica. Kako je sad to sve već malo duže trajalo i trudovi su bili sve bolniji, zatražila sam epiduralnu.

Medicinska sestra više je puta pitala mogu li je primiti.  Može, ne može, može.. I na kraju nešto što nisam željela čuti: ”Nažalost, anesteziolog je u sali i ne možete dobiti anesteziju”.

Proletjelo mi je mislima da sada više nema tog lijeka koji bi mi zaustavio trudove i te bolove, te da jedino porođajem bolovi mogu nestati. Dva sata držali su me otvorenu 10 prstiju, ne bi li se bebolino sam zaputio van. No njemu se očito nije žurilo. Tiskali smo, bebu su pokušavali napipati, ali ništa. Ustvrdili su da je beba skrenula pri izlasku i zaglavila se negdje u zdjelici. No i dalje su inzistirali na prirodnom porođaju.

U bolnici sam shvatila koliko sam blagoslovljena prekrasnom trudnoćom jer ondje vidiš koliko se budućih mama bori, mjesecima ne ustaju iz kreveta

Već sam bila iscrpljena od okretanja na bok, disanja, uzaludnog tiskanja, a i bolovi su bili sve jači. Željela sam završiti sa svime jer nije se radilo samo o meni, vjerujem da se i bebica već namučila. Sam je Bog tada poslao doktora po naš pristanak na carski rez.

Napokon carski

Naravno, pristajem. Dajte što prije. Na brzinu me uređuju i u sali sam bila za tren oka. Ulazimo, ekipa se raspričala, čujem smijeh, glazbu… mislim si I’m next :). Dobivam spinalnu anesteziju taman u vrijeme truda, sva se tresem i samo se molim da ne promaše. I sad još samo da anestezija počne djelovati. Okej, ne osjećam više ništa ispod grudi. Sad samo čekam čuti taj plač. Taj prvi udisaj svoga mališana.

Imala sam izvrsnu sestru kraj sebe da sam na tren zaboravila gdje sam. Nastaje muk i najednom se začuje taj devet mjeseci očekivan plač, plač našega Frana. Donijeli su mi ga odmah kako bih ga vidjela i poljubila. Ja sam mama, pomislila sam u sebi. Najljepši osjećaj na svijetu. Smještena sam bila na intenzivnu gdje sam provela noć na promatranju. Frana su mi donosili na hranjenje i tako smo se pomalo upoznavali. Već sutradan lagano sam se podigla na noge i premještena sam u sobu s još dvije mame i bebe. Kreće danonoćni tulum. Predivno i nezaboravno.

Definitivno zaboraviš bolove i muku čim svoje dijete primiš k sebi, ali svakako sam naučila da ću sljedeći put (do čega će sigurno doći) uzeti epiduralnu.

Tekst: mama Marija Prugovečki
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Fran je došao točno na termin! pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Ponekad lijepa vijest ne čeka dugo, pa nas je tako plus na testu iznenadio u travnju 2018. Uopće nisam očekivala trudnoću jer inače nemam redovite cikluse, pa sam kašnjenje pripisala stresu, hormonima…

Prvo tromjesečje je bilo praćeno mučninama i povraćanjem na što je okolina reagirala izjavama da je sigurno djevojčica. Moram priznati da sam i sama imala osjećaj koji me na kraju prevario. Tako da nismo pogodili spol.

Slatko iščekivanje

Trudnoća nam je prošla u sretnom iščekivanju, ali moram priznati da je bilo težih razdoblja kada su se znale pojaviti neke sumnje za dijete, ali sve je prošlo u najboljem redu, tako da smo te kratke strahove potpuno ostavili iza sebe i nastavili hrabro dalje.

Negdje na polovici trudnoće doznali smo da će našu obitelj upotpuniti mali dječak po imenu Noa. Lijepo je znati kako biste mogli nastaviti maštati i pripremiti se za dolazak.

Termin poroda bio je 8. prosinca, a treće tromjesečje je za mene bilo najljepše razdoblje trudnoće. Do zadnjega nisam imala nikakvih posebnih znakova da ću roditi. Bilo mi je drago što ću roditi u prosincu jer mi je to najljepši mjesec u godini, blagdansko vrijeme uistinu ima poseban sjaj.

Negdje na polovici trudnoće doznali smo da će našu obitelj upotpuniti mali dječak po imenu Noa. Lijepo je znati kako biste mogli nastaviti maštati i pripremiti se za dolazak.

U početku je izostanak porođajnih simptoma bio olakotna okolnost, ali nekih deset dana prije termina počela sam se brinuti hoću li se “otvoriti” i dobiti trudove. Imala sam neki predosjećaj da porod neće proteći “školski”.

Termin se bližio, neizvjesnost je rasla, a i na redovnim pregledima doznajem da se ništa ne događa. Nisam se otvarala, CTG nije pokazivao nikakve znakove trudova i tako kreću moji gotovo svakodnevni posjeti trudničkoj ambulanti. Tih tjedan dana čekaonica mi je postala kao novi dom, a iščekivanje možeš učiniti zanimljivijim jedino dijeljenjem iskustva s drugim trudnicama.

Svaki drugi dan bih se vozila i dobila jednake vijesti, a pritom su me slali i na pretrage za carski rez ako bude potrebe ‒ iako sam se nadala da neće biti.

Inducirano iščekivanje

Kada se približio 41. tjedan, vijest da ću morati na inducirani porod pomalo me i zabrinula. Mom se dječaku nije žurilo, svi su se zezali, s obzirom na godišnje doba, da mu je toplije kod mene i da mu odgovara ostati na sigurnom.

Preplavila me neka smirenost, osjetila sam olakšanje, nakon čega sam s mužem podijelila sreću i ponos. Sve smo skupa izdržali i postali roditelji svojeg malog anđela.

O induciranom porodu i postupku informirala sam se kod liječnika, ali i na internetu, kako bih okvirno znala što očekivati i kako se pripremiti. Unatoč informiranosti bila sam iznenađena!

Bez obzira na dogovoreni termin indukcije u utorak 18. 12. 2018. godine dio mene se nadao da će se ipak nešto pokrenuti. Nekim se ženama tako dogodilo, pa sam se nadala da ću i ja biti među tim ženama, ali nisam bila. 18. 12. 2018. bio je moj datum, Noa će ugledati ovaj svijet upravo tada ‒ ako indukcija prođe prema protokolu.

Dan dogovorenog termina

Rečeno mi je da dođem u 6.30 kako bi mogli provesti uobičajene pripreme prije nego što mi daju gel za otvaranje. Preselili su me u predrađaonicu, spojili na CTG i rekli kako taj proces traje šest sati.

U početku nisam osjećala nikakve bolove, ali onda su trudovi pomalo krenuli. Mislila sam da će tih šest sati trajati cijelu vječnost, ali zbog dinamičnosti i događanja u mom okruženju vrijeme je brzo proletjelo. Uspjela sam čak iz prve ruke vidjeti i porod koji se odvijao u predrađaonici. Naime, jednoj bebi se žurilo i nikako nije mogla dočekati da se boks oslobodi. Bilo je to specifično iskustvo koje ću pamtiti dok sam živa!

U rodilištu na Sv. Duhu se odvijala prava gužva jer je bilo puno rodilja. Meni su krenuli sve jači trudovi i kad me doktor došao pregledati dva sata nakon gela, pukao mi je i vodenjak. Nakon toga su me spojili na drip, kada započinje period izrazito jakih trudova koji su bili u momentima i neizdrživi.

Vrijeme brzo prolazi i nastojimo upiti svaki trenutak, pohraniti što više uspomena jer se ovo razdoblje, izazovno zbog suočavanja s novim životnim okolnostima, ne može vratiti.

U 16 sati otišla sam u rađaonicu, drip je sporo otjecao dok ga sestra nije došla pojačati s obrazloženjem da ovim tempom neću tako skoro roditi. Beba se nije spuštala direktno u kanal, a doktori su me često obilazili. Moji bolovi su postali neizdrživi, a iscrpljenost je polako postajala očigledna. Kada je doktor vidio da sam već dovoljno otvorena ali da se Noa i dalje ne spušta u porođajni kanal, pažljivo ga je namjestio, pa mene pripremio na skori porod!

Rodila sam!

Sam porod, odnosno izgon, protekao je odlično, slušala sam upute, koncentrirala se i sve je bilo brzo gotovo. Tren kada je Noa proplakao ostat će mi zauvijek urezan u pamćenje!

Preplavila me neka smirenost, osjetila sam olakšanje, nakon čega sam s mužem podijelila sreću i ponos. Sve smo skupa izdržali i postali roditelji svojeg malog anđela.

Noa je rođen u 23:06, dugačak 51 cm, a težak 4 050 grama. Sat vremena maženja koje smo dobili nakon poroda puno nam je značio. Teško se bilo rastati i jedva smo čekali doći u toplinu svojeg doma i dočekati svoj prvi obiteljski Božić.

Iako porod nije bio lagan i sve je dugo trajalo, nakon dolaska kući i oporavka od epiziotomije na sve sam brzo zaboravila. Mislim da je mnogim ženama oporavak puno teži od samog poroda, ali tome se ne pridaje važnost kao samom rađanju. S razlogom postoji taj period od 40 dana i mislim da je važno dati si vremena za oporavak kako bi poslije bilo što lakše.

Nastavak pustolovine

Dijete zaokupira sve naše vrijeme. Čudesne, nove i predivne stvari događaju se zajedno s odgovornošću u novoj životnoj ulozi. To je ono što smatram ljepotom življenja i istinskom ispunjenosti!

Vrijeme brzo prolazi i nastojimo upiti svaki trenutak, pohraniti što više uspomena jer se ovo razdoblje, izazovno zbog suočavanja s novim životnim okolnostima, ne može vratiti.

Ponekad bih zamrznula vrijeme jer samo naviru uspomene!

Noa će uskoro navršiti pet mjeseci i istinski uživamo promatrati kako se razvija i raste. Idemo dalje skupa s njim u što bezbrižnije otkrivanje ovoga svijeta koji nam je darovan s njegovim dolaskom.

Tekst: mama Ines Baćan
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Noin dolazak na svijet pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Pa da krenemo od samog početka ovog našeg putovanja.

U prosincu 2017. morala sam na operaciju zbog endometrioze, nakon čega sam dobila „dijagnozu“ da ću izrazito teško moći začeti prirodnim putem. Šok, tuga i mirenje s činjenicom da ćemo pokušati dogodine – umjetnim putem. Ipak, istovremeno sam dobila kontracepciju zbog regulacije hormona.

Miris lignji

Živimo u Rijeci, pa nam lipanj označava lagani početak sezone. Tako je bilo i tada, 2018. godine. Radila sam u restoranu kad sam primijetila osip po rukama, i to zbog kombinacije kontracepcije i znoja. Tada sam odlučila da, iako imam još pola kutije, neću više piti tablete, što je tu je.

U srpnju je sezona bila, naravno, u punom jeku. Restoran pun, hrpa posla, vrućina, i ja sam postala neizdrživo umorna. Ali, ajde, mislim, sezona je, logično je da sam umorna.

Miris lignji nije mi baš dobro sjeo na želudac, pa sam u jednom trenutku otrčala u toalet.

Nešto mi je bilo sumnjivo, ali prva mi je pomisao bila da sam jednostavno pokvarila želudac.

Ipak, nakon 10-ak dana moje su mučnine i umor bili sve gori. Otišla sam po test za trudnoću, ali sam ipak mislila kako je nemoguće da bude pozitivan, pa nisu mi ništa rekli na pregledu.

Kad ono ‒ dvije najdeblje crtice na svijetu!

I tako počinjemo….

Na prvom pregledu, s gotovo osam tjedana, sve je u redu, srčeko kuca. Moram se čuvati do 13. tjedna, tek toliko, zbog operacije svega skupa.

No, dogurali smo do 26. tjedna bez problema, ali na pregledu je uslijedio mali šok – skraćen mi je cerviks i moram mirovati! Kao uzorna trudnica, ležala sam do 32. tjedna i nakon toga odustala kad je doktor rekao da je cerviks i dalje skraćen, a stanje je nepromijenjeno.

Iznenađenje!

U 35. tjedna, oko tri sata ujutro, osjetim kako mi nešto curi niz nogu. Naravno, uhvati me panika – sigurno je plodova voda! Pravac bolnica! Nije bila voda, ali sam dobila uputu za strogo mirovanje barem do 37. tjedna. Cerviks mi je bio 1,5 cm.

Kako to već biva, onda kad najmanje treba, muž je završio u bolnici na dva tjedna. Morala sam obustaviti mirovanje i pomoći, ali pomislila sam kako sam ipak mirnija, sad i da se rodi, bit će okej, što je tu je.

Na kontroli u 39. tjednu cerviks je i dalje bio isti, a bila sam jedan centimetar otvorena.

Na sam termin bila sam dva centimetra otvorena, a dva dana poslije i četiri centimetra. Osjećala sam lagane kontrakcije, svakodnevno, i mislila sam: super, pa to uopće nije strašno kao što pričaju.

I tako se 22.2.2019. budim i već vidim da mi nije neki dan, da mi se ništa ne da, sva sam nikakva. Sluzni čep curi mi već danima, a ja se osjećam prljavo i bezvoljno. Jako mi se jede slatko, a nema ništa u kući, pa napravim brzinski kolač. Ne osjećam baš nikakve bolove.

* Pročitajte i ostale priče naših čitateljica

Tu večer gledali smo televiziju i zaspala sam oko 20 sati. Budim se u 22.20 i idem na WC i prebaciti se u spavaću sobu. Taman sam legla u krevet, i eto ga! Znači, kad kažu da ćeš znati da je trud, znat ćeš! Ooooo da, znala sam itekako.

To je to!

Odem do muža u dnevni boravak i kažem: „Okej, to je to. Ali ja ne bih, pa noć je…“ Počela sam pratiti trudove i shvatila da su na 10 minuta razmaka i da moramo pravac u Rijeku u bolnicu.

Čim sam došla, prikopčali su me na CTG koji očitava neke trudove, ali ‒ nikakav spektakl. I dalje sam bila 4 cm otvorena, pa su mi rekli da bi oni mene poslali doma. No, odlučuju provjeriti za svaki slučaj. Nazvali su profesora koji je rekao: „Ma ne doma, nego u rađaonicu, malo ćemo inducirati“. Dali su mi klistir koji mi je bio noćna mora kad sam razmišljala o tome, ali nije bilo tako dramatično kao što zvuči.

Oko 00.30 bila sam u rađaonici. Rekli su mi da ležim, prikopčana na CTG, i da će me pregledati u dva ujutro. Ako ne bude napretka, dat će mi drip. Došlo je tako dva ujutro, a ja sam bila šest centimetara otvorena. Pitaju me hoću li epiduralnu, ali ističu da je ne bi preporučili jer sve ide prirodnim tijekom. Hrabro sam rekla da neću, vidjet ćemo za dva sata.

*Pratite razvoj svoje bebe iz mjeseca u mjesec

Kakva greška! Za dva sata, i s osam centimetara, počelo je boljeti jače, ali još uvijek podnošljivo, uz pilates loptu moglo se izdržati.

Krećemo!

I onda dolazi veličanstvenih šest sati ujutro! Lagani drip (ne želim uopće znati što je i kako kad ga daju od početka i kad nije lagani) i kreću trudovi svakih minutu-dvije, nisam sigurna spavam li ili padam u nesvijest u pauzi između trudova. Oko 7.30 pokušavaju s prvim tiskanjem, ali ništa od toga, glavica je još previsoko. U 8.15 ponovo ništa.

I zatim oko 8.45 osjetim užasan bol i kažem svom divnom mužu: „Ja odustajem, ne mogu više!“. Dolaze sestre, primalja i doktor i sljedeće čega se sjećam je rez, rečenica: „Primi mu glavu“ i olakšanje.
A onda, prvi plač našeg ljepotana nakon kojega sam naglo došla k sebi i stvarno zaboravila što se događalo doslovno minutu prije.

Nećemo se lagati, boljelo je jako, ali ponosna sam na sebe što sam izgurala porođaj prirodno. Svaki šav koji me trenutačno boli, kažem samoj sebi, vrijedi, i ništa je naspram porođaja, a i zacijeljet će.

Svakoj bih ženi, čiji je partner voljan ići na porođaj s njom, poručila neka ide, jer ne znam što bih ja bez svoga! Dovoljno je da je ondje samo kao oslonac, da vam stavlja hladne obloge i daje vode, govori koliko vas voli i kako ste hrabri. Ujedno je to od njega hrabro i prekrasno. Svom muškarcu skidam kapu za to što je prošao sa mnom!

Veliko hvala

Svakako bih se zahvalila KBC-u Rijeka, svi su divni, ljubazni i pažljivi!

Posebno će mi u sjećanju ostati mlada doktorica koja me zaprimila navečer, radila je do sedam ujutro,  i nije htjela otići iz smjene dok ne rodim.

Tekst: mama Valentina Vlah
Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Istok nam pokazuje novu stranu svijeta pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Naša Leona bila je planirano dijete. Suprug i ja (tada još zaručnik i zaručnica) odlučili smo da nemamo više što čekati. Nekoliko mjeseci nakon naše odluke pojavio se plusić na testu trudnoće. Nepovjerljiva kao i uvijek, za svaki slučaj napravila sam još 2 testa.  I svi su pokazali isto ‒ dolazi nam beba. No to meni opet nije bilo dovoljno, te nisam vjerovala sve dok ginekolog nije ultrazvukom utvrdio postojanje do tada fantomske bebe. ?

Početci su bili zanimljivi, puno mučnina i posjeta kupaonici, no srećom nije dugo trajalo, možda malo više od mjesec dana. Nakon toga nastupilo je mirno, ugodno razdoblje trudnoće. Sve je uredno prolazilo i nije bilo nikakvih problema. Uspjeli smo organizirati svadbu, čak i otići na bračno putovanje u Dubrovnik. Nakon što smo se vratili kući, doznali smo da nosim curicu i krenuo je dug proces odabira njezina imena. Naposljetku smo se dogovorili oko imena Leona.

Imamo ime!

Iako su svi ljudi oko mene govorili da nemam velik trbuh, vrijeme mi je jako brzo prolazilo i brzo sam došla u famoznu “kit” fazu. Cijelo vrijeme bila sam aktivna, stalno sam bila vani sa suprugom, nalazila se s najboljom prijateljicom, tada već kumom. Do mjesec dana pred porod normalno sam se vozila trolejom po Rijeci i šetala se sa suprugom posvuda, kao i prije dok nisam bila trudna. S obzirom na to da mi je termin bio 14. 6., polako su krenule i vrućine, a u zadnjem mjesecu trudnoće shvatila sam da postajem sve tromija i tromija. Šetnje i uzbrdice koje sam inače s lakoćom svladavala postale su velik problem.

O samom porodu nisam previše razmišljala, no kako se bližio termin, sve sam više razmišljala kako će sve proći i hoću li to uopće moći izdržati. Mala napomena svima koji imaju trudnicu u svom okruženju ‒ molim vas, nemojte trudnici govoriti da će sve proći jer je bezbroj žena prije nje već rodilo. Sve smo toga svjesne, no ne umanjuje strah i neizvjesnost u danima prije termina.

Na dan termina nije se ništa dogodilo, Leona i dalje nije bila spremna.

Priča s poroda…još nije počela!

Dva dana nakon termina išla sam na pregled, no i dalje nije bilo nikakvih naznaka da se bliži TAJ događaj. Doduše, boljela me kralježnica, ali tome nisam pridavala pozornost. Vođena mnoštvom filmova i priča, očekivala sam da ću znati kada počnu trudovi. Nakon pregleda i dalje me boljela kralježnica, no nisam mislila da je to naznaka nadolazećeg poroda. Počela sam u neredovitim razmacima osjećati bolove, ali ponovo u leđima. Suprug i ja počeli smo mjeriti razmake između bolova (za svaki slučaj) i svaki put je bilo drugačije, razmak između bolova od 3 minute, 5 minuta, 9 minuta, 12 minuta i tako u krug. Nije se smanjivao period, bio je drugačiji svaki put kada bismo ga mjerili. Taj dan je igrala i hrvatska reprezentacija, a muž se šalio da se dogovorio s curicom da dođe nakon utakmice kako bi tata u miru sve pogledao.

Na trudničkom tečaju koji smo polazili rekli su da je pravi trud bol koji moramo poželjeti prodisati kako bismo izdržali, pa sam zaključila da to nisu trudovi jer ja nemam takvu potrebu.

Idemo provjeriti…za svaki slučaj!

S obzirom na to da su bolovi i dalje bili prisutni te nisam više mogla mirovati, suprug je bio za to da odemo u bolnicu provjeriti jesu li to trudovi. Pristala sam, no i dalje sam bila uvjerena da to nisu pravi trudovi i da će nas vratiti kući. No, eto, na pregledu se utvrdilo da su trudovi. U početku nisu bili česti, ali kada mi je odjednom puknuo vodenjak za vrijeme pregleda, bilo je očito da porod kreće. Primalja je najprije komentirala da će trebati još dosta vremena, jer nisu kratki razmaci između trudova, i kada je zvala doktoricu za pregled, rekla joj je da se ne žuri. Kada je puknuo vodenjak, otrčala je po doktoricu. Uslijedio je pregled na kojemu sam doznala da sam otvorena 8-9 centimetara i da je vrijeme za rađaonicu. Mislim da ni sama nisam bila svjesna svega dok u rađaonicu nije došao muž, odjeven u sterilnu zaštitu.

Priča s poroda kreće!

Na svu sreću, išlo je sve brzo, došli smo u bolnicu pola sata iza ponoći i rodila sam u 2.22. Nisu to bili neki strašni bolovi koje nije moguće izdržati. Istina, posljednjih je nekoliko trudova boljelo, ali ubrzo nakon toga sve se i završilo. Koliko god sam se bojala tzv. rezanja, u tom trenutku nisam uopće razmišljala o tome, dapače bila sam za ako to znači da će porođaj prije završiti. I završilo je brzo, a nama je stigla mala Leona. Naša mala ljubav rođena je 17. 6. 2018. u 2.22. Bila je duga 50 centimetara i teška 3220 grama.

Suprug je sve vrijeme hrabro bio uz mene i bodrio me da izdržim.  Nakon poroda bili smo nekoliko sati svi troje u rađaonici, dok nas dvije nismo bile premještene u sobu.

Iskreno, porod mi nije bio strašno ni traumatično iskustvo. Primalja, medicinska sestra i doktori bili su i više nego stručni i pažljivi. Veći problem bio je oporavak od epiziotomije jer nije moguće normalno sjesti, a kamoli išta drugo. Nasreću, za mjesec dana oporavila sam se i sve je bilo u najboljem redu.

Sada smo prava mala obitelj od tri člana. ? Leona u prosincu navršava šest mjeseci i svaki je dan s njom doista prava mala pustolovina. Nikada se ne zna što će novo baš taj dan otkriti i čime će nas iznenaditi. ?

Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Objava Dolazak malene Leone pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Bio je to kraj veljače, i ja sam pomislila da sam pokupila virozu jer sam povraćala, spavalo mi se, sve mi je bilo fuj. Kada sam pogledala na kalendar, primijetila sam da mi menstruacija kasni dva dana. To se NIKADA nije dogodilo. Kupila sam test za trudnoću uvjerena da sam bezveze potrošila novac. Ujutro sam napravila test, i gle čuda ‒ POZITIVAN!
Odlazim do sobe, budim Ivana i govorim mu: „Eee, napravila sam test i trudna sam.“ On će na to: „Aha!“ I nastavi spavati. Nisam to uopće doživjela sve dok nisam došla kući s posla. Vrtim film u glavi i mislim si: Ajme, pa ja sam trudna! Dolazi beba! Tada me uhvatila strašna panika i suprug me pokušavao smiriti iako je i sam zapravo bio uplašen.
Ginekologinja me naručuje za pregled tek za tri tjedna. Ta tri tjedna trajala su mi kao godina dana, a mučnine i povraćanje postajale su sve gore i sve češće. Sve mi je smrdjelo, parfemi, gelovi za tuširanje, mirisi ljudi… Konačno dolazi taj dan. I da, trudna sam, i to devet tjedana i tri dana. Vidjela sam tu malu točkicu i zaplakala od sreće. To je moja beba. Termin 4. studenoga 2017.

Za tjedan dana ginekologinja me naručila ponovo jer sam morala napraviti pretrage, a već sam bila podosta trudna. I tu kreću problemi. Pojavili su se hematomi koji su bili prijetnja mojoj bebici i velika opasnost od pobačaja. Šokirana, počela sam plakati.

Doktorica me šalje na hitne komplikacije i govori da ne smijem raditi ništa, doslovno ništa. Objasnila mi je koje su opasnosti, dala mi tablete i naručila me za dva tjedna. Uplakana odlazim do ureda objasniti kolegama, otkazati sastanke. Doista ne znam otkuda mi snaga za taj dan, ali kada sam došla kući, slomila sam se. U tom sam očaju od jedne gospođe dobila knjižicu o svetoj Riti, zaštitnici nemoćnih, i molila sam joj se.

Suprug mi je bio velika podrška. Odlučili smo, ako bude curica, zvat će se Rita. Imala sam mučnine i povraćala sam punih šest mjeseci, doslovno sam živjela od čokolina i čokoladnih pahuljica s mlijekom te lubenice. Konstantno sam gubila na kilaži, pa sam bila i na infuzijama. Sve ukupno dobila sam 12 kilograma, i to u zadnja dva mjeseca trudnoće, najviše vode. Bili smo znatiželjni je li curica ili dečko, ali tek sa šest i pol mjeseci doznali smo da je curica, naša Rita.

Došao je i dan termina. Na pregledu doktor govori da je bebi samo glava u plodovoj vodi i da moram na hitan porođaj, a nisam ni centimetra otvorena. Za mene je to bio još jedan šok, ali bila sam mirnija jer me više ništa nije moglo iznenaditi.

Dolazak u bolnicu i iščekivanje

Ostajem u bolnici, ali drugi doktor smatra da ne moram baš odmah na porođaj. Sestra me smjestila u sobu, stavila aparat za otkucaje srca. Uz taj zvuk malog srca postala sam svjesna da ću je uskoro upoznati. No, doktor je iz dana u dan govorio da nećemo sad, ima još vremena. Nisam se uopće otvarala. Slijedio je carski rez ili inducirani porođaj, ali ako se ništa ne promijeni, čekamo 42. tjedan. Nakon što sam ležala puna dva tjedna u bolnici, odlučeno je da idem na inducirani porođaj, prirodno, iako ništa nisam otvorena. Na taj potez doktor se odlučio jer je Ivan rekao da će me odvesti u drugu bolnicu ako nešto ne poduzmu. Počeli smo se jako bojati za našu curicu.

Odlazak u rađaonicu

Bio je 18. studenoga 2017. kada su me sestre odvele u rađaonicu poslije vizite. Bilo je 11 sati prijepodne. Prolazili su sati i sati, injekcija za injekcijom, a onda su me priključili na drip. Doktor je probušio vodenjak i rekao da se strpim jer sad će to. Prolazili su sati, a bolovi su postajali sve gori i gori. Bila sam u rađaonici sama sa svojom bebicom koja se patila u trbuhu, pomiješanih emocija.

Kada je istekao jedan drip, dobila sam drugi, bilo je osam sati navečer, a otvorena sam bila tek pet centimetara. Bolovi su postajali toliko jaki da ih ne mogu usporediti ni s jednima koje sam do tada osjetila. Gladna, žedna, snage mi polako ponestaje, molim se u sebi samo da moja curica bude dobro. Prolazi i ponoć, a ja ‒ gdje sam, tu sam.

U jedan iza ponoći vrisnula sam i sestra je došla. Počela sam gubiti svijest, njoj su otkucaji srca počeli padati. A osjetila sam je kako se gura da izađe i upozna svoju mamu. Kako je situacija postala ozbiljna, dobila sam infuziju i porođaj je počeo, konačno 10 centimetara. Prvi tisak, vidi joj se glavica, drugi, treći, cura ne izlazi, zapela je. Ne znam otkuda sam crpila snagu za nastavak nakon 15 sati patnje u rađaonici. Babica napravi rez, a doktorica stišće trbuh i moja Rita izlazi van.

Moja cura, teška 4030 grama i duga 52 centimetra, rođena 19. studenoga 2017. u 1.30. Samo sam je vidjela nakratko, a prva je opaska bila: „Bože, pa ona je ista tata!“ Odnijeli su je na pretrage i donijeli tek ujutro. Konačno sam držala svoju sreću u rukama, svoj svijet, svoje sve. Upoznala sam svoju curicu. Imala je tako gustu crnu kosu, bucmaste obraze i debele nogice.

Po izlasku iz bolnice sve se koliko toliko zaboravi. Sada je već prava curica, voli svašta papati, doziva mamu, tatu i baku. Smije se iz dana u dan. Svaki dan pokazuje nešto novo. Ima dva zubića. Volim je više od svega i zahvalna sam što je nakon tako komplicirane trudnoće i još goreg porođaja tu s nama.

I, kako kaže jedna draga mi mama, sve bih opet ponovila jer nema te boli i patnje koju dječji osmijeh, poljubac i zagrljaj ne mogu izliječiti.

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Sve bih opet ponovila pojavila se prvi puta na pitajmamu.

U petom mjesecu trudnoće doznajemo spol – stiže nam curica! Presretni smo, no nikako se ne možemo složiti oko imena. Tata bi dugo, a mama kratko. Na zadnjem putovanju, u šestom mjesecu trudnoće, zaključujemo da je idealan čas za odabrati ime. Biramo između Mie, Paole i Blanke.

Stigao je dan termina. Pregled u bolnici prolazi odlično. Sve je u redu, no nema još naznaka skorašnjeg porođaja.

Iiii krećemo!                                     

Petak je. Prošlo je četiri dana od termina. Budim se u tri ujutro, osjećam neko sitno žeckanje u kralježnici, ali ne pridajem tome puno važnosti i nastavljam spavati. Uskoro se oglasila budilica, budući tata se sprema za posao, a ja počinjem osjećati stezanje u kralježnici sve više i više. Je li to ‒ to? Kako trudovi trebaju izgledati? Jesu li to možda lažni trudovi?!

Skidam aplikaciju za mjerenje kontrakcija i polusneno pritišćem gumb kod svakog dolaska truda. Nakon sat vremena mjerenja, prosjek razmaka između trudova bio je tri do pet minuta. Shvaćam da su to ipak pravi trudovi i lagano se krećem spremati. Tuš, frizura… Hoću li se ipak malo našminkati? Srećom, odustajem od šminke i odlazim do svojih roditelja.

Još tijekom trudnoće jedna od većih briga bila mi je da će me trudovi uhvatiti ujutro kad najviše ljudi ide na posao, a s obzirom da živimo 50 km od Zagreba, zasigurno ćemo upasti u gužvu. Da, znam, nisam normalna! Zbog toga maksimalno odugovlačim odlazak od kuće i potajno se nadam da se ipak radi o lažnim trudovima. Strah me porođaja, nisam još spremna!

Evo me u bolnici

Zaprimaju me u bolnicu, obavljam ultrazvuk i čekam daljnje pretrage. Odjednom mi se trudovi smanjuju, bol popušta, ne osjećam više ništa. Sjedim u čekaonici, zaključujem da je ipak lažni alarm. Zovu me na sljedeći pregled, ja objašnjavam kako su me svi simptomi popustili i da se više ništa ne događa, no doktorica svejedno predlaže pregled.
Uvjerena sam kako idem doma, a doktorica govori: „Gospođo, jeste li vi sigurni da ništa ne osjećate? Otvoreni ste 4 cm i idete direktno u rađaonicu!“
Moja prva reakcija bila je plač, strah, pa onda velika sreća! Vau, napokon ćemo te upoznati!

Ulazimo u rađaonicu, ja u svojoj bijelo-plavoj dugoj spavaćici kao Alisa u zemlji čudesa, on – budući tata, u zelenom kostimu, izvana u potpunosti neustrašiv, a iznutra vjerojatno na smrt preplašen. Trudove još uvijek ne osjećam jako, iako na monitoru brojke opasno skaču. Odbijam epiduralnu jer imam dojam da to ipak neće toliko boljeti. No svejedno tražim da mi izvade krv – za svaki slučaj, ako se predomislim.

Vrijeme je za epiduralnu

Smjestili smo se. Budući tata i ja pričamo o svim drugim temama osim o porođaju, šalimo se i sve je tako ležerno i opušteno. Odjednom meni više nije toliko do razgovora, kontrakcije postaju sve jače i jače. Tata se maksimalno trudi odvratiti mi misli, disati sa mnom, izmamiti mi osmijeh bar na tren, ali neuspješno. Nakon skoro dva sata jakih bolova, posustajem i tražim epiduralnu. Zadnji je čas, jedva uspijevam biti na miru, uvode mi epiduralni kateter u leđa i daju minimalnu dozu anestezije.

Za nekoliko minuta osjećam olakšanje, počinjem ponovo normalno disati i biti pribrana. Iskorištavam to vrijeme mira za odmor i prikupljanje snage za završni čin.

Nakon sat vremena intenzitet kontrakcija ponovo se počeo povećavati, a epiduralna u potpunosti popušta.

Samo ti i ja

Dolaze dvije babice i doktor. Ne vidim, ne čujem, ne doživljavam nikoga. Budući tata stoji uz moje rame, ali ne osjećam njegovu prisutnost. U ovom smo same, samo ti i ja, moja najdraža kćeri…

Počinje porođaj, pokušavam se maksimalno koncentrirati i slušati njihove upute. Trudim se biti hrabra, strah me, boli me… Još jedan stisak i vani si! Nakon tri i pol sata u rađaonici na tren kao da je vrijeme stalo, upirem iz sve snage, imam dojam da ne mogu više… izlaziš, tu si!

Sve se odigralo tako brzo, bez reza i samo s jednim šavom. Stigla si 26.5.2017. u 16.45! Tako predivna i savršena, naša mišica Blanka!

Foto: privatni album

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!

Objava Priča s porođaja: Kako je stigla naša Blanka pojavila se prvi puta na pitajmamu.