Naša kuhinja je najveća prostorija te je povezana s ostatkom kuće, ali odvojena od dnevnog boravka koji je na galeriji kako bismo imali neki svoj intimniji prostor za izležavanje, igranje, gledanje TV-a, a koji nije pristupačan svima.

Budući da se često družimo s prijateljima koji također imaju klince, ‘sigurno okruženje’ nam puno znači, a nama kao domaćinima kuhinja je super mjesto za takve situacije jer se najlakše održava, koliko god da se kuha i koristi cijeli prostor na maksimumu. 

Kreativni hormoni u trudnoći

Ona je definitivno i naš najveći i najskuplji projekt. Naručena je u dva dijela. Prvi dio je činila neutralna baza, lak premaz, na koji se lako ‘nadogradi’ ostatak kuhinje. Taj sam projekt započela u prvoj trudnoći, a sad u drugoj i nastavila. Čula sam da žene često pucaju kreativni hormoni kada su trudne pa pretpostavljam da sam i ja dio te ekipe.  Na neutralnu bazu dodali smo matirane elemente u boji tartufa (tako ju nazivaju dobavljači) i drvenoj kombinaciji koja daje topline u fragmentima.

Tu bih mogla pisati još dan i noć, jer je definiranje boje, kombinacije mata s lakom i točna nijansa drva bila jedna ogromna odluka, skoro velika koliko i cijela kuhinja! Od neutralne (pijesak-sive) kuhinje, poigrala sam se s toplijim tonovima, varijanta sivo-smeđe, kako bi dobila efekt na koji sam ciljala. Tako da je eto, uz još par detalja i dvije trudnoće, napokon dovršena i cijela kuhinja.

Dizajn, kvaliteta, funkcionalnost i SIGURNOST

Kod kuhinje su mi najbitniji bili dizajn i kvaliteta uz obaveznu visoku funkcionalnost, ali smo se vodili time da dolazi beba, odnosno da treba posebno paziti i na sigurnost. Tu je pala odluka da gledamo kuhinje koje imaju ‘udubljene’ ručke, odnosno, da nemaju nikakve izbočene i oštre kvakice i slična mjesta na kojima bi se beba ili dijete moglo ozlijediti. Tamo gdje nisu uvučene ručke, koristili smo ‘push’ sistem otvaranja elemenata. Ipak, u cijelom planiranju sam napravila ‘greškicu’, ako ju tako mogu nazvati.

Na otok sam montirala ‘šank’, koji smo sada u drugoj fazi ‘nadogradnje’ kuhinje išli skidati, jer nam Otto doslovno projuri ispod njega i za pedalj ga izbjegne. Svaki put mi se smučilo kada bih ga vidjela kako juri prema tom kutu (jer je šank stršio iznad kuhinjskog otoka), a nije ga imao na pameti jer mu jednostavno nije u vidnoj razini. Kao mala sam se fino opalila u ćošak stola, pa mi je to ostala noćna mora. 

Stol koji trenutno imamo je također zaobljen na rubovima i ako se i sudari s njime, nema problema. Ipak, novi stol koji sam dala izraditi imat će oštre rubove, ali jednostavno se nije dalo izbjeći s tom idejom dizajna kada sam naručivala ploče, pa ćemo se morati ponavljati kao papige dok im ne ostane u glavi da oko stola ne jure ‘kao muhe bez glave’.

Ipak, stol im je u vidnom polju i nije visok kao šank pa se tješim da će ponavljanje biti dovoljno dobra prevencija ozljedama. Možda za početak stavim one gumene zaštite na kutove dok se nekoliko puta ne ‘odbiju’ od toga i nauče izbjegavati ih. 

Kuhinjske pločice

Na pod kuhinje postavili smo svijetle pločice, ali prošarane tako da se na prvu ne vidi je li nešto zaista prljavo ili su takve pločice. Vrlo mudra odluka. Sve što klinci ne smiju dirati ili je opasno za njih, je skriveno elementima. Ako se klinci odluče poigrati ‘odvojeno’, na raspolaganju im je i igraonica koja je preko puta dnevnog boravka na galeriji, a mi ih možemo vidjeti od dolje jer su ograde od stakla. Oni su zadovoljni jer ‘nisu s nama’, a mi još zadovoljniji jer smo na miru obzirom na to da se sve vidi.

U principu, duša kuće je kuhinja; što zbog centralne pozicije u kući, što zbog potrebe, što zbog životnog stila koji uključuje česta opuštena druženja uz klince.

Meni je trenutno u planu prvo završiti još tih nekoliko radova u kuhinji, a van toga očekuje me i novi projekt oko rasvjete, jer u to sam ulagala minimalno napora, jednostavno smo napravili ono što je bilo potrebno i što nije trajalo predugo, kako bi čim prije mogli useliti. Najskoriji projekt koji će se dogoditi je definitivno uređenje dvorišta, bar do neke ‘pristojne’ mjere, a kasnije slijedi i ostatak – da, dječja oprema, igračke za van i sl.

Prije nego se okrenem već vidim kako će i dječja soba doživjeti osvježenje nekakvim krevetom na kat i sl., ali o tom po tom, jer je u planu jednog dana i odvojiti dečke svakoga u svoju sobu, ali… rekli smo planovi pa idemo korak po korak! 

Možda se budemo čitali i nakon tih projekata.

Želite li osvojiti Nomi hranilicu? Pratite nas u na našim društvenim mrežama jer uskoro objavljujemo više informacija!

Sara

Objava Mama Sara – Kod nas vlada “politika druženja” pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Odlučila sam većinu zidova pustiti u bijeloj boji, što ide i u prilog tomu da imamo jako visoke stropove, otvorenu galeriju pa će i ta vrsta održavanja jednom biti jednostavnija.

Određene detalje (npr. zid iza uzglavlja kreveta u našoj spavaćoj sobi) obukla sam u tapetu. Kasnije sam naletjela i na neutralne tapete, koje su perive (spužvicom po zidu), tako da sam dječju sobu presvukla njima.

A gdje su vam boje? U detaljima.

Neutralne tonove odabrali smo kada nam je dolazio prvi sin. Oduvijek smo pričali da bi voljeli više djece pa nikad ne znaš kojeg će spola biti drugo, treće.. i nisam htjela imati tonove koje simbolično povezujemo s određenim spolom.

Umjesto toga, radije biram detalje u bojama s kojima mogu upotpuniti doživljaj, a mogu ih lako mijenjati kada god bez velikih izdataka (npr. tepih, zavjese, dekice, police, itd.)

Staklo u kući? Da, i ne hodam s krpom.

Ograda od galerije je (kao i brojne druge površine u kući) staklena pa me puno puta pitaju kako staklene stijene održavam stalno čistim. Veliki prozori, ograda na stepenicama, tuš…

Drage mame, to bih stavila opet i iznova. Zapravo, osim kad djeca nisu u fazi da ližu sve oko sebe, uključujući i staklene stijene, nisam imala nikakvih problema. Po stepenicama se nitko ne hvata za ogradu da pušta otiske jer u principu najčešće samo mi idemo gore. Staklo samo po sebi ne skuplja prašinu kao npr. šuplji reljefi ograde bilo kojeg materijala, tako da nemam što održavati. 

Prozori su jedini kritični u ovoj priči i to s vanjske strane. Pogotovo u doba peludi ili kada smo imali radove po dvorištu pa se diže prašina. Ipak, kad usporedim veliku želju za puno svjetlosti i periodično prljava stakla, definitivno bih opet stavila ovako velike prozore. Svijetli pod i puno svjetlosti mi unosi optimizam, otvorenost prostora, pa čak i dodatnu toplinu u naš dom. U tim periodima jednostavno pregrmim da su stakla prljava i da ih nema potrebe održavati dok to vrijeme ne prođe.

Usudili ste se staviti stepenice? Da.

Drugo što me ljudi često znaju pitati vezano je za stepenice. Prvo za onih par komada koje ‘odvajaju’ hodnik od kuhinje, ali i za one strmije. U principu, ovih par komada nismo trebali stavljati, to je bila želja. Možda bih sad to i mijenjala radi više prostora, ali mi tako pašu kada pomislim da sam nekako odvojila i fizički hodnik, a da to nisam napravila zidom.

Što se klinaca tiče, Otto je prije hodanja, naučio ići po stepenicama dok je još bio u fazi puzanja. Tako da smo po tom pitanju bili jako zadovoljni kada smo se našli negdje vani gdje su stepenice jer je on već znao kako, dok su druga djeca znala se zaletjeti pa čak i preletjeti stepenice.

Najposebniji dio kuće definitivno su mi unutarnje stepenice. S obzirom na to da sam htjela varijantu ‘lebdećih’ stepenica, koje nije bilo moguće u potpunosti realizirati kako sam htjela zbog zida na koji se ‘hvataju’, a koji nije mogao podnijeti takvo opterećenje, tata je uletio sa svojom inženjerskom glavom i isprojektirao mi metalnu konstrukciju koju smo kasnije oblagali hrastovim drvetom, a moderan detalj na njima su staklene ograde sa spyder pričvršćivačima. Realizacija je ispala i bolje nego sva moja očekivanja, usprkos svim izazovima koji su bili postavljeni, što zbog visine gazišta, što zbog spomenutog zida, kao i mojih želja oko dimenzija da zauzimaju što manje prostora u hodniku! Bravo tata, nemam što drugo reći!

Foto: promo, privatni album

Objava Mama Sara – Za ljepotu se ne mora trpjeti pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Želja nam je da smo čim više s djecom u cjelodnevnim aktivnostima, bilo da se igraju u dnevnom boravku ili igraonici (umjesto zatvoreni u sobi) ili obavljaju koju drugu aktivnost. 

Od sobe za jedno do sobe za dvoje djece

Kako sad imamo dvoje, u planu nam je da budu zajedno u sobi do određene dobi. Vođeni tim primjerom, mogu reći da smo gledali unaprijed i planirali što bi i kako voljeli što nam je uštedjelo vremena i novaca za razno-razne preinake ili dodatne troškove oko raznih elemenata.

Kao što sam spomenula, sobica je manja, pa smo pazili da uzmemo što viši ormar, ne nužno i širok (širina 140 cm, dubina 57 cm, visina 261 cm). Također, da bi vizualno zadržali veličinu prostora, zadržali smo se na bijeloj boji.

Odabir kreveta za dječake

Pri odabiru kreveta, htjeli smo da se mogu koristiti čim duže. Da se mogu spuštati kada se dijete krene penjati da se bočne ogradice mogu skidati te da se jednog dana mogu koristiti samostalno, odnosno da se klinci mogu penjati i silaziti s njih bez naše pomoći i straha da će pasti s veće visine. 
Jedan je takav (Ottov) završio kod mojih roditelja, a Otto je tada dobio kućicu-krevet, u Montessori stilu. Dakle na podu, s mobilnom ogradicom do pola kreveta. Jednostavno ga obožava!

Kada Eron naraste, vjerujem da ćemo uzimati krevet na kat, a tada će trenutni Eronov krevetić također ići kod mojih roditelja, jer kako kažem, te koje smo uzimali mogu koristiti samostalno, bez ograde, dok ih doslovno ne prerastu. Favorit nam je Done By Deer krevetić koji paše uz ormar jer je bijeli s drvenim nogicama, a u istoj boji drva je i Ottov krevet, kao i ruke na ormaru. Sve je u detaljima, mame će me razumjeti.

Bilo kuda, igračke svuda

Što se tiče polica, komoda ili čega god za igračke – toga u sobi nema. Imaju one velike vreće za igračke, gdje  (pokušavamo!) sortirati koje idu gdje. Vreće stoje u tom velikom ormaru na dnu, njima na dohvat ruke. Na sredini sobe je tepih da po zimi ne sjede direktno na podu. Klinci se naravno mogu igrati i u sobi, iako vidimo i sami da Otto teži biti bliže nama pa ima svoj kutak s igračkama i u kuhinji. Uz to, imamo i igraonicu koja je na galeriji, preko puta dnevne sobe.Danas čak i na našem tržištu zaista postoje prekrasni komadi opreme za klince. Nekada smo po pelene morali u Italiju, a kamoli za kakav lijepi komad dječje opreme. Ako je moguće da mi oprema bude multifunkcionalna, to mi svakako predstavlja prednost, ali definitivno imam ugrađen filter i za dizajn, pa osim prve stavke, bitno mi je da se uklapa u prostor.

Prirodni vs. umjetni materijali

Ja osobno biram komade koji će se bojom i dizajnom uklopiti u dom. Izbjegavam plastične materijale jer mi jednostavno ne pašu u postojeći interijer. Okrećem se detaljima poput drva, pa mi je i tu bitno da imam više nijansi da mogu ukomponirati čim bolje s postojećim detaljima.

Definitivno najdraži komad mi je Nomi sjedalica/ hranilica/ stolica  (jednog dana). Enormna prednost mi je mogućnost igranja s raznim kombinacijama boja, sigurnost, adaptiranje od Nomi Baby varijante, do prekrasnog ergonomskog stolca s elementima drva u tako posebnom dizajnu.

Detalji poput perivih jastučića, mogućnost micanja pladnja kada ga preraste da može sjesti za stol, mogućnost adaptiranja visine stolice da prati uzrast djeteta, ali i da se adaptira različitim visinama stolova. Ma na sve su mislili, a još tako elegantno izgledaju. To je pravi primjer tih finih solucija koje tražim u opremi koju želim čim bolje uklopiti u postojeću situaciju.

Foto: promo, privatni album

Objava Mama Sara – Nisu sve dječje sobe iste pojavila se prvi puta na pitajmamu.

Privatni Pinterest

Odavno sam krenula skupljati ideje gdje god da sam putovala i tako punila svoj folder sa željama. S vremenom bih vidjela da mi je nešto bilo lijepo u tom trenu, no da je to jednostavno bio prolazan trend. Nekad bi mi se nešto svidjelo, ali nikako nije pasalo u moj interijer već je bilo idealno u nekom drugom okruženju i stilu. U moru svih ideja, na kraju sam shvatila da želim dašak modernog, ne previše sterilnog, ali opet kroz neutralne boje i svevremenske komade uvesti jednu klasiku, koja me neće proći “samo tako”.  Iako je danas jako popularan Pinterest za razne projekte za ideje oko preuređenja doma, ja ipak više volim pobjeći u smjeru Houzz aplikacije/weba, kako bi postigla više personaliziranu soluciju nego samo kopiranje ideje. Inače, svoj folder s fotkama raznih ideja za uređenje doma punim već godinama i imam, što bi se reklo, pravi mali privatni Pinterest.

Dom koji odgovara našem životnom stilu

Koncept samih prostorija u našem domu inspiriran je našim potrebama odnosno životnim stilom. Istom logikom smo se vodili i prilikom uređenja. Na prvom mjestu mi je uvijek funkcionalnost kako bi se pojednostavio život s klincima i održavanje kuće, a obavezno za njom slijede kvaliteta i dizajn.

Kod nekih prostorija ili komada namještaja ne gledam na budžet, dok kod drugih imam određene limite jer ću ih u dogledno vrijeme mijenjati ili jednostavno (meni) u tom trenu nema smisla davati astronomske cifre za taj dio namještaja. Više sam razmišljala što bi bila za nas ‘pretjerana’ cifra i to mi je bila nekakva psihološka granica. Primjerice, za kuhinju koja je centar kuće i najčešće korištena nisam imala nekakav plafon za investiciju jer je ne koristimo samo mi, već  i prijatelji koji su kod nas ‘kao doma’. Ujedno, to je i prvo što ugledaš kada uđeš u naš dom zbog čega nam je vrlo važna.

Spavaća “u budžetu”, kuhinja “po mjeri”.

S druge strane, spavaću sobu (osim kreveta i madraca) opremila sam u Ikei. Htjela sam tamniji namještaj, a tada je Ikea taman izbacila crne varijante PAX elemenata i zlatne ručkice, koje su se totalno uklopile u moju viziju. Malo stakla na visoki ormar da se podigne dojam i sve smo opremili za zaista pristupačnu cifru, kada uzmeš u obzir koliko je tu namještaja bilo potrebno.

Kada sam se raspitivala o istom projektu, da mi rade po mjeri, jednostavno su mi cijene za tako nešto bile pretjerane. U Ikei sam dobila i više namještaja za upola nižu cifru. To je recimo jedan od projekata koji sam uspjela realizirati u Ikei, a da mi je i dalje ostao poseban. Nisam potrošila previše iako mi žene imamo posebnu poveznicu s tom sobom i, naravno, ormarom. Moj dragi je bio ugodno iznenađen tom činjenicom jer je bio spreman na još jedan ‘kuhinja-projekt’

Kad spavaća soba postane soba i “za bebu” (ne bebina soba)

Stvar koju obožavam u našoj spavaćoj sobi je i krevet, odnosno da budem precizna, naš madrac za spavanje. Ogroman tako da stanemo i mi i sve naše bebe po potrebi bez ‘gužvanja’, a toliko udoban, da kroz obje trudnoće koje sam morala preležati sam ‘mu bila’ toliko zahvalna što postoji da je to milina! To me dovodi i do teme o uređenju sobe kada dolazi beba. Mislim da je kod uređenja doma prije dolaska bebe najbitnije misliti na vlastiti životni stil i potrebe, jer s tim stvarima zapravo sebi kao roditeljima pokušavamo na sve načine olakšati novo razdoblje života.

Primjerice, u prvoj sam trudnoći znala da idem raditi nakon što Otto napuni 6 mjeseci. Kako se oboje spremamo za posao u spavaćoj sobi, jer nam je tamo i mala kupaona, kao i soba ormar, u početku smo koristili gnijezdo, koje je bilo između nas u našem krevetu. Kako je tražio svega jednom da ga se hrani po noći, uskoro smo gnijezdo prebacivali u krevetić koji je bio u našoj sobi, a s njegovih 6 mjeseci smo prebacili krevetić u njegovu sobu, gdje je od prve noći spavao ko’ bubica.

Danas smo dodali električnu kolijevku u proces, da ne moramo prebacivati krevetić, ali procedura prebacivanja iz sobe u sobu će biti ista, samo ovog puta ostajem doma čitavu godinu. Inače obožavam predmete koji su multifunkcionalni, baš kao moja najdraža Nomi hranilica, stolica i baby-sitterica (tako zovemo Nomi Baby nastavak).

Foto: privatni album, promo

Objava Mama Sara – Dom po mojoj mjeri i mjeri moje obitelji pojavila se prvi puta na pitajmamu.