Nevjerojatno je kako ste u relativno kratkom vremenu sjajno naučili hrvatski, je li jezik uistinu tako težak kako se čini nama izvornim govornicima? Što Vam je bilo najteže svladati?

–         Ne znam kaj bih rekla, tu sam već godinama, slušam hrvatski svaki dan, čitam novine. Najteže mi je kad trebam reći ono se ‒ smijem se, kupam se – kako se to zove u gramatici, povratni glagoli? To mi je bilo najteže.

Niste se bojali porođaja, kako su 2014. kada se rodio Ivan pisali hrvatski mediji. Što biste poručili ženama koje upravo nose prvo dijete, kako se pripremiti za taj veliki trenutak?

–         Nisam neki stručnjak, samo sam razmišljala da je dijete tu i mora van. Mogu biti nervozna ili mogu biti smirena, dijete u svakom slučaju mora van. Imamo sreće što živimo u gradu gdje imamo jako dobre doktore i sestre, babice, svi su stvarno vrhunski, tako da je to velika prednost. Nismo negdje u džungli, u Africi, tako da se ne treba bojati, nije to tako strašno. Žene su rađale i prije, kad nisu imale takvu stručnu pomoć.

Jesu li prva i druga trudnoća bile različite i kako ste se u trudnoći osjećali?

–         Bile su dosta slične, imala sam sreće da nije bilo nikakvih mučnina ili bilo kakvih problema. Jedino što sam u početku trudnoće bila jako umorna, sve drugo je bilo normalno. Bila sam aktivna, mogla sam trčati, a kad sam bila trudna s Ivanom, puno sam i plivala na Mljetu. Kad sam bila trudna s Leonom, nisam imala toliko slobodnog vremena, pa nisam mogla puno trenirati, ali jednako sam se sjajno osjećala cijelu trudnoću. Bila sam u osmom mjesecu i najnormalnije smo se penjali na Sljeme, tako da sam sve mogla, ni u čemu me trudnoća nije ograničavala.

Je li se Leon rodio u istoj bolnici? Što najviše pamtite s Ivanova, a što s Leonova porođaja?

–         Da, obojica su rođeni u Petrovoj. Leona sam rodila noću, pa je bilo puno mirnije, bilo je mračno i stavila sam si slušalice s klasičnom glazbom i trpjela. Kad sam rađala Ivana, imala sam kraj sebe dosta svojih prijatelja tako da je oko mene bilo puno više ljudi. Uglavnom, različita su iskustva, ali je i jedno i drugo pozitivno.

I ove ćete godine pratiti tatu na nekim natjecanjima, je li teško spakirati dvoje djece? Što obvezno nosite na putovanja?

–         Pa, treba biti organiziran, moram unaprijed razmišljati što mi treba za koji dan jer ako ne ponesem dovoljno stvari i nešto se zaprlja, onda ću to morati prati i peglati, tako da nije teško ako sam organizirana. Najbolje je imati popis nužnih stvari kao što su bočice, grijač i slično, a ostalo pokušavam uvijek unaprijed spakirati, poseban set odjeće za svaki dan. Za Leona još uvijek obvezno nosimo dudu, to još nismo riješili, a drugo nema ništa bez čega se ne bismo mogli snaći, nemaju neku omiljenu igračku zbog koje bi, ako ju zaboravimo, došlo do raspada sistema.

Koja je Ivanova najdraža igračka i otima li mu ju Leon često? Kako rješavaju bratske razmirice?

–         Mislim da je gitara Ivanova najdraža igračka, i da, Leon hoće baš tu istu gitaru makar imamo jednu manju za njega, ali ne – to nije ta. Čim Ivan primi gitaru, želi ju i Leon, i obratno. Još su premali da bi se sami dogovorili, ali Ivan sve više uči kako se u takvim situacijama ponašati. Objasnila sam mu kako ne može, ako želi nekakvu igračku, samo uzeti Leonu, nego mu mora ponuditi nešto za zamjenu, i to zna upaliti. Kad ne upali, onda se posvađaju.

Jesu li već bili na Islandu i je li im se svidjelo ondje?

–         Ivan je bio dva-tri puta, svake godine smo s njim išli na Island. Leon je do sada bio jednom. I sviđa im se jako jer tamo posjećujemo prijatelje i uvijek imamo neki program. Idemo okolo, vidimo nešto novo svaki dan i dečki dobiju puno pažnje ‒ svi hoće biti s njima, igrati se s njima jer ne vide ih tako često. Uglavnom, njih dvojica uživaju.

Ivan i Leon uče i islandski? Kako im ide?

–         Da, da, s njima samo islandski pričam, njima je to normalno. Oni još ne znaju da su to dva različita jezika.

TATA IVICA

Mijenja li očinstvo pogled na svijet i je li se Vaš pogled na svijet promijenio kad ste postali tata?

–         Da, dosta mijenja pogled na svijet jer je to jedna sasvim nova situacija u životu, jedinstven slučaj kad nekog počinjete voljeti više nego sebe.

Što su najveće radosti, a što brige očinstva?

–         Radosti ima bezbroj. Svaki novi dan je nova radost dok gledate kako napreduju i uživate u toj bezgraničnoj ljubavi za koju je sposobno dijete. A brige – svi mi kažu mala djeca ‒ male brige, velika djeca ‒ velike brige. Sada su još u fazi kad tek upoznaju svijet i ne znaju mnoge opasnosti koje se kriju, pa se brineš kao i svaki roditelj, da negdje ne padne, da se ne ozlijedi, ne razboli.

Je li Vam teško kada ste zbog priprema ili natjecanja odvojeni od obitelji? Što Vam najviše nedostaje?

–         Pa da, teško mi je, puno više mi nedostaje dom nego prije, najviše mi nedostaje druženje sa sinovima.

Veliki ste ljubitelj divljine, što biste svoje sinove o prirodi voljeli naučiti?

–         Neke osnovne stvari ‒ orijentaciji, kako zapaliti vatru, napraviti sklonište, da nauče provoditi vrijeme u prirodi i da cijene to vrijeme.

Kako ste dočekali vijest da ćete postati tata, kako Vam je supruga to priopćila, sjećate li se?

–         Naravno, kako se ne bih sjećao, to je bilo na Olimpijskim igrama, i bio sam beskrajno veseo, puknuo sam od radosti.

Postoji li u obitelji aktivnost ili dužnost za koju je tata najbolji majstor?

–         Vjerojatno za sviranje gitare. I dječaci su jako zainteresirani za glazbu, pa svakodnevno pjevamo, plešemo i sviramo gitaru. Vrlo su glazbeni, to mi je drago.

Intervje u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba.
(studeni 2017.)

Objava Elin i Ivica Kostelić: Želimo da naši dječaci slijede svoje snove pojavila se prvi puta na pitajmamu.