Oduvijek sam obožavala Irsku, ne zato jer sam brijala na Kelly Family ili borbu za neovisnost, jednostavno mi je ta zelena idila sjela kako treba. Kako sam s godinama sve teže podnosila sparne ljetne mjesece u Zagrebu, pogled tijekom vremenske prognoze na Dnevniku sve je više čeznuo za sjevernim krajevima, pa kad je Habibi dobio ponudu za posao u Škotskoj (ne može bliže od toga Irskoj) sreći nigdje kraja. No, osim što su godine donijele to da cijelom dušom i tijelom ne podnosim vrućine, donijele su nam prije 19 mjeseci i jedan zamotuljak.
Zamotuljak već odavno nije zamotuljak, ali je ipak bebolinac i premda se činilo kao idealna klima prvih par tjedana javljanja Habibija iz našeg novog doma, pokazalo se da bi za malog Mistera, koji i u Zagrebu ne pokazuje pretjerano oduševljenje vjetrom i kišom, boravak u zemlji koja ima mizernih 1300 sati sunca godišnje možda neće biti najbolja opcija. Ipak, možda mi je ljetni dio trudnoće, za koji se i danas pitam kako sam preživjela, trebao dati naslutiti da je Mister gorštak samo takav.
Otišli smo s užarenog asfalta i sletjeli na ugodnih 16 stupnjeva. U samo nekoliko dana od bebe koja je odlučno odbijala hodati samostalno po cesti, a još manje voziti se u kolicima (tko ga može kriviti kad ništa od navedenog nema sustave hlađenja), dobili smo samostalnog planinara koji odlučno odmahuje rukama na ponude da ga se nosi uzbrdo jer on ide „saaa…“ (sam op.a.) i tek popriličan pljusak uz zamahe vjetra natjerat će ga da se skloni u kolica, ali samo ako s njim unutra ide i ne pretopla šalica ječmene kave. Kiša pak sama po sebi već je dobra vijest jer znači da će ubrzo svugdje biti gomila lokva i lokvica za koje se naravno izvlače posebne čizmice za šljapkanje i nema te igračke koja može nadmašiti zabavu koja slijedi.
Ipak, pakt sa sjevernom polutkom ima i svoju mračnu stranu. Što sjevernije, to duže ljeti traje dan.
Tako se javna rasvjeta ovdje pali oko 22 sata, prije toga uistinu za to nema potrebe. Idealno za hrpu aktivnosti, posebno ako imate godinu i pol i istražujete svijet oko sebe. Ne toliko za roditelje koji bi u najočajnijem slučaju htjeli spavati prije ponoći, a za posebno odmornih dana se razbahatiti i pogledati neki film. Prvih tjedan dana nesanicu sam pripisivala promjeni okoline, itd., no ubrzo je postalo očito da moji briljantni planovi o djetetu koje ostaje na zagrebačkom vremenu pa umjesto u 22 ide spavati u 21sat u Edinburghu, padaju u vodu. Kako mu uopće objasniti da je vrijeme spavanja dok je vani evidentno sve još itekako živo. Trenutno nam je tako popriličan uspjeh kada Mister nakon nekoliko sati planinarenja i dobre klope zaspi prije ponoći. Pitanje je kako će stvari funkcionirati u zimskim mjesecima, kada, kažu nam, mrak počinje već od 16 sati. Prema dosadašnjem iskustvo, samo je bitno da ništa ne planiramo ili, kako bi rekao Frank Costanza, „serenity now“.
Piše: Martina Berger Bedić, mama Arona
