Kolovoz u Edinburghu doživljaj je za apsolutno sva osjetila. Centralni se dio grada pretvara u performance, dok rijeke turista ispituju svaki kutak kako bi što je manje moguće propustili od onoga što nude međunarodni festival i Fringe (njegova neslužbena ali razgranatija verzija).
Kolovoz je ujedno i mjesec u kojem svi Škoti koji za to imaju mogućnosti bježe iz glavnoga grada. Oni pak koji ostaju, izbjegavaju središnje ulice poput Royal Milea i Princess Streeta, gdje na svakom koraku izvođači djelićima svojih izvedbi privlače posjetitelje da iz mora predstava i nastupa ulaznicu plate baš za njihovu.
U maniri pravih Škota, Habibi i moja malenkost već smo nakon prve subotnje šetnje kroz kaos umjetnosti u pokretu demonstrativno zaključili kako je to previše za nas te se brzo povukli u okolne parkove gdje je mali Mister mogao bezbrižno trčkarati bosonog (također u maniri svojih škotskih vršnjaka).
Odluku je dodatno učvrstila i činjenica da se za sve predstave plaća poprilično za naše novonastale prilike, uvjetovane neplaćenim mirovanjem odnosno životom na prihodu samo jednog roditelja.
Pokazalo se da 20-mjesečno dijete zna više od nas.
Naime, osim nezaustavljivog zanimanja za svime što ima veze sa smećem, otpadom i skupljanjem istog, Mister od najranijih dana pokazuje iznimno zanimanje za glazbu u svim njenim oblicima. To se od kada smo stigli tamo manifestiralo pozornim slušanjem uličnih izvođača kad god mu se za to pružila prilika. Nerijetko smo po sat vremena slušali gajdaša i promatrali turiste kako se slikaju s njim, u većini slučajeva ne slušajući ono što svira.
Nakon par tjedana imali smo svoje omiljene izvođače i uz njih bismo često popili kavu uživajući u prepoznavanju melodija poput filmskih tema koje su dopirale iz gajda.
Fascinacija glazbom je s Festivalom kulminirala. A nakon što je za Misterove pojmove prebrzo prestala ulična izvedba hit filma Footlose (za ostatak ipak treba platiti 150 kuna) pa su već i suze bile na pomolu, bilo je jasno da odluku o izbjegavanju centra grada treba malo modificirati.
Ne samo da je sreća na njegovom licu, sa svakim glazbenikom ili plesačima koje bi otkrio, bila u rangu dobitka na lotu nego sam shvatila da i sama uživam. Sjetila sam se i maila koji je svojedobno kružio o poznatom violinistu za čije su se koncerte plaćale goleme svote, no kada je nekoliko dana svirao u londonskoj podzemnoj željeznici, apsolutno se nitko – osim jednog dječaka – nije zaustavio poslušati ga. Priznajem da u Zagrebu, u žurbi između posla i doma, ne bih ni sama zastala, no moj mali Mister sigurno bi, kao što je to i sada svaki put napravio.
Ubrzo je, osim gledanja i žustrog pljeskanja ponesen afričkim ritmovima Zambezi expressa iz Zimbabvea, odlučio i sam sudjelovati. Krenuo je plešući u ritmu, lupajući rukama o koljena s ležernim spuštanjem u čučanj iz kojeg se pak dizao s rukama ispruženima u zrak. Dečki su pak objeručke prihvatili njegov nastup prilagodivši svoje pokrete njegovima, što je i publika popratila pljeskom i ovacijama. Uslijedilo je još nekoliko pjesama, nakon čega je mali Mister postao počasni član Zambezi expressa. Trebam li reći da je osjećaj bio neprocjenjiv?
Sve u svemu, nema te gužve koja bi nas zaustavila da jednom u danu ne potražimo nekog novog izvođača i zavirimo u djelić svijeta koji je sa sobom donio. Možda nije cijeli nastup, ali nama je dovoljno… ipak su one najbolje stvari potpuno besplatne…
