Znam da mi je dugo trebalo, ali to je zato što smo stalno zajedno. Najduže što sam bila odvojena od nje bilo je sat vremena: kad bismo Tonči i ja otišli na kupanje, na moru, a nju bi čuvala baka.
I eto, danas sam se morala otuširati, pa srediti stan, a onda raditi. Tončija sam zamolila da nahrani i presvuče Ninu te da se, nakon toga, malo poigraju. Možda to sve skupa ne zvuči kao neka velika stvar, ali meni je.
Budući da mi je šest mjeseci bila isključivo na prsima, nakon toga na klimavoj dohrani još mjesec i pol do dva, bila je cijelo vrijeme ovisna o meni. A sada, eto – tata, nahrani si kćer, ja idem nešto drugo raditi. Kako čudno!
Ipak nije skroz neovisna o meni. Većinu dana bi mogla bez mene, teoretski (a uskoro i praktički), ali noć je i dalje rezervirana za nas dvije.
Tata je izletio iz spavaće sobe, a na njegovo je mjesto u krevetu uletila beba. Prvi san odspava u krevetiću, a nakon prvog buđenja (točno u 1.28 sati) dolijeće u veliki krevet. Zadovoljno se smije dok me lupka nogicama, grli, gura s mog jastuka…
Uz to, ponekad hrče, češće priča u snu (najčešće "riječi" su gljgljgglj i dolji dolji dolj). Sljedeće buđenje je oko 4 ujutro, a nakon tog ovisi o tome kako je raspoložena.
Dosta mi je to čudno, s obzirom na to da se donedavno uopće nije budila. Tako sam ja fino neispavana, a Tončija bole leđa od kauča. Razmišljali smo da se zamijenimo: da on provede noć s Ninom, a ja grlim kauč, ali kako imamo mali stan, sve što se događa u spavaćoj savršeno se čuje u dnevnoj.
Sada smo u fazi smišljanja plana kako prestati s tim noćnim podojima.
