Postali ste majka malenog Carlosa, a zatim sreću zaokružili vjenčanjem sa zaručnikom Jerkom Lekom. Biste li rekli da je u Vašem životu sve nekako napokon na mjestu? Kako se osjećate?
Osjećam se odlično! Naš predivni sin upotpunio je naš život, svojim dolaskom na svijet donio je veliku sreću, zadovoljstvo i ponajprije ljubav. Biti majka najbolji je osjećaj koji žena može doživjeti, a to je definitivno i smisao života.
Carlos je mamu i tatu ugledao s prvim danima siječnja… Prisjetite se što ste pomislili u trenu kada ste prvi put vidjeli svojega sina?
Kada sam ga prvi put ugledala, krenule su mi suze na oči od sreće, jednostavno nisam mogla vjerovati da je to malo, slatko i bespomoćno biće devet mjeseci živjelo u meni. Odmah sam osjetila nevjerojatnu povezanost i nisam se htjela odvojiti od njega.
Jerko je bio s Vama na porođaju. Je li to sportski podnio?
Da, bio je sa mnom na porođaju – to je želio od trenutka kada smo saznali da sam trudna. Zaista je to podnio stoički, ničega se nije bojao i jedva je čekao da beba dođe na svijet. Ja sam bila jako ponosna na njega; iako u početku nisam željela da bude tamo, sada sam sretna što je bio uz mene i bio velika podrška – tako da ga i na sljedećem očekujem kako me drži za ruku i ohrabruje.
Dojenje, mijenjanje pelena, bebin plač – jeste li to dobro svladavali?
Začuđujuće jesam, nikada prije nisam imala veće kontakte s malim bebama, ali kada se moj Carlos rodio, jednostavno sam se prepustila osjećajima i srcu da me vode, doista mi ništa nije bilo teško, radila sam sve što sam mislila da trebam i mislim da je tako najbolje. Imala sam pomoć, budući da je moj suprug morao sa svojim klubom pet dana nakon porođaja otići na pripreme, pa je uz mene bila moja mama, koja mi je jako puno pomogla.
Tko Vam je u tom prvom razdoblju bio najveća potpora?
Najveća potpora bio mi je moj suprug, roditelji i brat, koji su mi doista pomagali u svakom smislu. Pošto je tada bila zima i padao snijeg, ja sam najviše uživala sa svojim mališanom kod kuće, a oni su dobila zadatke poput kupnje, usisavanja i slično… (smijeh)
Koliko se Carlos promijenio od tih prvih dana? Sada je on već desetomjesečna beba…
Jako se puno se promijenio, obožavam gledati kako raste i kako se mijenja. Sada imam osjećaj da sve razumije, jako se voli maziti i jako voli papati, to je jedino što se od rođenja nije promijenilo.
Pokazuje li neke karakterne osobine – mamine, tatine ili je pola-pola?
Meni je doista on sam na sebe. Fizički i psihički. Iako svi kažu da je fizički isti tata, meni je baš nekako pola-pola. Mijenja se iz dana u dan, tako da nekada u njemu doista vidim njega ili sebe. Voli se ljutiti kada nešto nije po njegovom, pa me svi zezaju da je to pokupio od mene.
A tata? Kako se on snalazi, i krade li posebne trenutke s malenim?
Tata se odlično snalazi, zaista me oduševio, apsolutno sve radi oko bebe – osim obroka, u tome nije baš stručan, ali sve ostalo mu super ide. I ono što je najbitnije, zaista mu ništa nije teško i uživa s njim… Često ga ujutro, kad sam ja umorna, nakon što ga nahranim, preuzme do treninga koji je oko 9 sati. Oni se igraju, a ja odspavam barem sat ili dva. Jednostavno često znam reći da ih je užitak gledati kako se zabavljaju – kako zabavljaju jedan drugoga.
Carlosov omiljeni nogometni dres vjerojatno je tatin. Biste li voljeli da jednog dana krene tatinim stopama?
Što god on u svome životu odluči, čime god se želi baviti, bio to nogomet ili nešto sasvim treće, ja ću mu biti najveća podrška na svijetu i stajat ću iza njega. Mi ćemo to kao roditelji poštovati. Doista mislim da svatko mora imati pravo izbora, pa tako i djeca.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe br. 71
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
– studeni 2012. –
