Prošlo je malo manje od godinu dana otkako ste krasili naslovnicu našeg magazina Trudna&lijepa i pred našim kamerama u sedmom mjesecu trudnoće i na +30 bez imalo muke lepršali opatijskim parkom s dobivenim kilogramima isključivo u trbuhu – ili se barem tako činilo 🙂 Čini li Vam se sada kao da je to bilo „u prošlom stoljeću“ ili „još jučer“? Život Vam se kao i svakoj novoj majci promijenio – kako ste se snašli u svemu tome i kakvi su Vaši dojmovi o toj važnoj ulozi?
Nevjerojatno, ali trudnoća mi se sada čini tako dalekom… Gledajući unatrag, vidim da je to jedno zaista čarobno razdoblje kad sam sama sebi blistala i osjećala se predivno. Bujna kosa, zdravi i čvrsti nokti, blistav ten… Nikad kao tad! Tih devet mjeseci prošlo je jako brzo; kad je došla Eva, život mi se skroz promijenio. Ona je postala centar mog svijeta i sve je podređeno samo njoj! Nema više izlazaka, druženja s frendicama malo su se prorijedila, putovanja su zasad na stand by-u, ali nije mi nimalo žao. Sviđa mi se moj novi život, a imati dijete je najljepše iskustvo koje me obogatilo kao nijedno dosad.
Gotovo će svaka majka reći da kad začujete prvi plač svog djeteta, svu porođajnu bol jednostavno zaboravite. No, recite nam kakvo je iskustvo sveukupno za Vas bio porođaj? Je li sve ispalo kako ste priželjkivali. Jeste li dio porođaja odradili u vodi, kako ste planirali?
Priroda je porođaj zaista mudro zamislila. Bol se zaboravi istog trena, barem ja jesam, no do tog trenutka je trebalo preživjeti porođajne muke! Naravno, nisam znala kako će sve to izgledati, vjerovala sam da ću imati kontrolu nad svime. Čak sam napravila porođajni plan, pripremila kompilaciju s omiljenim pjesmama… Sad se samo slatko nasmijem na to 🙂 Eva je odlučila doći malo ranije (2,5 tjedna) što nas je iznenadilo jer smo mislili da imamo još vremena. Počelo je s laganim bolovima koji su postajali sve jači i u pravilnim vremenskim razmacima, pa smo shvatili da se ne radi o lažnim trudovima! Nisam ni znala kako pravi trudovi zapravo izgledaju. Kad smo došli u bolnicu, rekli su mi da sam pola posla već odradila doma i da idem direktno u rađaonicu! I zaista, za nekih pet sati sve je bilo gotovo. Dakle, nije dugo trajalo s obzirom na to da sam prvorotkinja. Dio plana koji se odnosio na porođaj u vodi je uspio i sretna sam zbog toga – topla voda stvarno mnogo pomaže, pruža olakšanje i ugodu… Sam porođaj odradila sam prirodno, bez epiduralne – htjela sam proživjeti to iskustvo onako kako stvarno je. I da, uvjerila sam se da stvarno jako boli. Ali, sva bol je vrijedna truda kad ugledate svoje dijete. Sve u svemu, nije sve ispalo onako kako sam zamišljala, ali na kraju je bitno samo to da smo Eva i ja dobro.
Kakve su Vam misli prolazile glavom kad ste Evu privili uz sebe, kako ste se osjećali? Može li se to uopće opisati riječima?
Hm, teško se to može opisati riječima… To je jedno nadnaravno iskustvo, trenutak transa koji mi se toliko urezao u pamćenje da mi izmami osmijeh i preplavi srećom čim ga se prisjetim. Moj muž nije mogao vjerovati kakav je to preobražaj izraza lica bio u trenutku kad sam ugledala Evu: iz grčevitog i bolnog u ozareno i oduševljeno. Nevjerojatno… Osjetila sam silnu ljubav. Privila sam je uz sebe i nisam je prestala ljubiti – najemocionalniji trenutak koji sam ikad doživjela.
Prvi dani s Evom kod kuće – kako je to izgledalo? Jeste li se osjećali kao da većinu stvari imate pod kontrolom ili je ipak vladao onaj početnički kaos? Treba li pohvaliti tatu, je li pomagao tih dana?
Nikakvog kaosa nije bilo, od početka smo se stvarno odlično snašli. Ja sam prije porođaja bila uplašena i nesigurna hoću li se snaći ili ne. No, majka priroda se očito pobrinula za to, sav strah je nestao čim sam ju primila u ruke. Jednostavno sam se opustila i sve je teklo prirodno. Čak nisam trebala ni pomoć patronažne, sama sam promijenila prvu pelenu bez ikakve pomoći. Puno nam je pomogla i moja majka koja je tri tjedna bila na raspolaganju, kuhala, prala i brinula se da ja odležim i oporavim se. Morala sam odraditi babinje kako spada, po njenoj zapovjedi! 🙂 Mamina pomoć je ipak najbolja pomoć, bez nje bih se ipak teže i sporije oporavila. Na meni je bilo samo da dojim, spavam i odmaram se, a za kućanske se poslove nisam morala brinuti. Naravno, moram pohvaliti i svog muža koji je od samog početka sudjelovao u promjenama pelena, uspavljivanju, tješenju… I redovito nas opskrbljivao svime i svačime, ništa nam nije nedostajalo ni u jednom trenutku 🙂
Koji su Vam trenuci bili najteži, a koji najljepši? Što ćete posebno pamtiti iz tih prvih mjeseci s novom, malom osobom u kući?
Najteže mi je bilo naviknuti se na nespavanje, u početku je ona jela svaka 2-3 sata tako da mi se umor konstantno nagomilavao. A najljepših trenutaka ima bezbroj: kad ju dojim, kupam, uspavljujem, kad se probudi i nasmije mi se, kad mi zaspi u rukama… Svi trenuci su za pamćenje, a pogotovo oni „prvi“.
Intervju u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Mame&Bebe br. 65
