Već neko vrijeme razmišljam o nekim stvarima: kako ukinuti noćno dojenje, kako da Nina počne jesti hranu u komadima, kao ručak za veliku djecu, i što sve trebam napraviti za nju prije povratka na posao. Hoće li se snaći kod tete čuvalice? Hoće li jesti i spavati? Ta pitanja su me znala toliko mučiti da bih satima ležala budna, dok mozak radi sto na sat, a Nina spava pokraj mene, mirna kao bubica.
I odlučili mi prekinuti noćno dojenje. Velika djevojčica će uskoro godinu dana, vjerojatno joj ne treba noćni obrok, a radi sisanja se počela buditi svakih sat vremena. Samo da se malo pomazi. Prvu noć se probudila oko 3 ujutro i plakala. Tonči ju je uzeo i nunao pola sata, dok nije zaspala. I to je sve. Ostatak noći prospavala je sasvim mirno.
A zato je sljedeću večer, vjerojatno znajući što ju čeka, pojela jako puno za večeru i popila vode kako bi bila na miru. I spavala je kao top. I od tada svaku večer pojede obilnu večeru.
Kako može biti tako mala a tako mudra, da mi je znati?!
A što se ručka tiče, ja bih njoj na tanjur stavila komade hrane i vilicu za bebe pokraj njega. U drugoj bih zdjeli imala kašicu kojom bih je hranila ako odluči da komadi hrane još nisu za nju.
I tako sam jedno jutro napričala svim mamama u parkiću kako moja Nina još jede kašice i da ne znam kako prekinuti s njima – i da me to dosta muči. I to poslijepodne je moja velika djevojčica odbila žlicu s kašicom, uzela vilicu i počela nabadati po tanjuru i jesti kao veliko dijete.
Eto, to je bilo tako lako. Ja se živciram i razmišljam po cijele noći kako da ju potaknem na nešto što je ona tako i tako odlučila napraviti točno onda kada je postala spremna.
I sada najčudnije za kraj – naravno da iz ovih situacija nisam ništa naučila. Sada se sva brinem kako će spavati i jesti kod tete čuvalice. Premda to divno dijete sve radi kada postane spremna, ja i dalje sada (u 1.28 ujutro) razmišljam kako da joj olakšam dan dok sam ja na poslu.
Baš bezveze od mene.
